nedjelja, 01.11.2009.

Kraj: četvrti dio

"O" - začuđeno će Jasna ugledavši pokislog muškarca s čije se kose cijedila kiša. Toliko začuđeno da joj je iz ruke ispala kreda kojom je maloprije pisala po ploči. "Dobar dan. Želite li..." - zausti - "Želite li preuzeti?" -"U redu je, nastavite predavanje" - reče čovjek u promočenoj jakni, okrene se i zatvori vrata. Jasna se sagne da podigne kredu. To je, dakle, taj profesor, postalo joj je jasno. Nikakvo novo poznanstvo, nikakav zanimljiv i simpatičan čovjek koji će je savjetovati kako da poboljša svoja predavanja, već muškarac kojeg više nikada u životu nije trebala vidjeti. Takav je barem bio dogovor. Plan. Kako god. U svakom slučaju, ona i Mladen su se složili da se više neće vidjeti. Ali kako je mogla znati da se on u međuvremenu zaposlio baš tu? Kako sad to? Plan nije bio takav. Ali u životu rijetko što ide točno po planu koji si postaviš. Nekad zato da ti ne bude dosadno, a nekad zato što je tako jednostavno bolje. Znala je to i Jasna, samo nije znala treba li ovo za nju predstavljati boljitak ili zanimljivost. Jedino što je trenutno vidjela u susretu s Mladenom (i neizbježnom razgovoru u hodniku nakon predavanja) bilo je opterećenje.


***


Nakon što je zatvorio vrata predavaonice, Mladen nije znao što da radi. Ujutro vidi Jasninu fotografiju i sad se ispostavi da je ona nova profesorica koja već tjednima treba doći i zamijeniti ga u jednoj grupi upravo ona! Što sad? Želio je malo porazgovarati s njom, možda se čak i ispričati. I silno ju je želio primiti za ruku. Odšeta do zahoda. Zna što će. Sjest će na školjku, motati papir u male kolutiće i bacati ga prema vratima. To baš opušta. I uvijek mu raščisti misli. Čistačica bi ga ispsovala da zna da je on taj koji uvijek ostavi takav nered u kabini. Ali koga briga, ionako nikad neće saznati. Otrgne već deseti papirić i žalosno ustanovi kako je to bio zadnji. U ruci mu ostane samo smeđa kartonska cijev. Što sad? Nervozno rastrga karton i izađe iz zahoda. Ode do domara koji je još uvijek pio kuhano vino. Sjedne s njim i počnu pričati o vremenu. Odjednom ga upita zna li možda kad nova profesorica danas završava s poslom. Domar se zamisli, ispije gutljaj, pa napokon kaže "ako se dobro sjećam, u zbornici su rekli da je danas trebala doći samo na dogovor satnice, ali ostala je da zamijeni vas jer ste kasnili" -"Da, zbog kiše" - opravda se Mladen. - "Hvala vam" - doda i ustane. -"A lijepa je, a?" - reče mu domar potapšavši ga po ramenu. Mladen ode natrag u zahod, tamo pričeka neko vrijeme, a zatim izađe iz zgrade praveći se da zakopčava jaknu.


***


Nakon predavanja Jasna je relativno zadovoljna izašla iz prostorije. Još je zadovoljnija bila kad je ustanovila da Mladena nema u hodniku. To zadovoljstvo zapravo i nije imalo smisla, jer je znala da će ga kad tad susresti, ta on radi ovdje, no njoj se baš činilo prikladnim zbog toga se upravo sada osjećati zadovoljno. Spremala se otvoriti ulazna vrata i kišobran kad, odmah pred vratima, primijeti Mladena kako zakopčava jaknu. Pomalo nesigurno otvori vrata, a on se okrene poput zeca. -"Tebi se nisam nadao" - reče. -"Da" - odgovori ona - "Ni ja tebi." -"To nije bilo po dogovoru, jel' tako?" -"Planu. I nije bilo po planu. Nimalo. No? Šta sad?" -"Ništa, tu pod krovićem čekam nekog tko ima kišobran da me otprati do auta i idem doma." -"Ja imam kišobran." -"Hoćeš me otpratiti? Povest ću te kući ako želiš. Osim ako si u međuvremenu nabavila auto." Pristane, ni sama ne znajući zašto. Mladen uzme njen kišobran, podigne ga i pokuša ju primiti pod ruku. Ona se pravi da to nije primijetila i stavi ruke u džepove. "Jebale ga ruke" - pomisli.

- 22:54 - balončić - zid - tri - 1

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se