nedjelja, 18.10.2009.

Kraj: drugi dio

"Sve ima kraj, pa tako i moja nezaposlenost!" - veselo je Jasna govorila svojim roditeljima. Zapravo, i suviše veselo. Njene su riječi odzvanjale od žutih zidova malene prostorije sa stolom i tri stolca u kojoj je bilo toliko tiho da je svaki predmet ispuštao vlastiti zvuk: stolci su škripali od meškoljenja dupeta onih što na njima sjede za vrijeme jela, stol je škripao od naslonjenih laktova, tanjuri su škripali pod dodirom žlica. Na zidu je visio kalendar star valjda deset godina, uvijek okrenut na isti mjesec, uvijek okrenut na onu istu deprimirajuću sliku nekakvog polupovenulog cvijeća u ćupu iste krem boje kakve je bio i linoleum na podu sobe, s rupama od nogu stolaca. Da, suviše je veselo Jasna objašnjavala roditeljima svoju radost zbog napokon pronađenog novog posla. Njene su riječi odzvanjale prostorijom u kojoj se inače čuje samo kazaljka sata, srkanje juhe i, ponekad, muha koja sleti na kruh u košarici pa ju njezina majka potjera rukom, da bi se za nekoliko sekundi opet vratila. Otac tiho zastenje, preplašen neočekivanom bukom iz Jasninih usta, i nekoliko kapljica juhe mu se prolije iz žlice i zaprlja stolnjak. "Slabo jedeš" - prekine ju majka.


***


"Fuj jebem ti, šta je ovdje zadimljeno i smrdljivo" - ljutito će Marko. "Aj šuti i popij čaj" - odgovori mu Mladen. U birtiji se dim zaista mogao rezati nožem pa nijedan od prijatelja nije primijetio da se iz šalica s čajem puši kao iz Turčinovih usta. Prvi gutljaj im oprži jezike. Marko tiho jaukne, a Mladen se namršti. Idućih dvadesetak minuta proveli su šuteći i kimajući glavom kad bi pored njih prošla konobarica u dopičnjaku. Cijelo to vrijeme Mladen je razmišljao o tome kako dugo nije nijednu ženu držao za ruku. Negdje u svom beskrajnom svijetu, zacrtao si je kako je najuzvišeniji, najočitiji i općenito najbolji iskaz ljubavi držanje za ruke. Drugim riječima, razmišljao je o tome kako se dugo nije osjećao kao da nekoga voli. Jednom je nekom prijatelju pričao o toj teoriji s rukama pa mu je on rekao da vjerojatno tako osjeća jer ga mama u djetinjstvu nije držala za ruku. -"Baš je glup" - pomisli. Onda mu misli ponovo počnu besmisleno letjeti. Namaz od tunjevine. Željezna zahodska školjka. Klasična glazba. Rum. Čaj. Čaj! Pa otpije gutljaj već ugodno mlake tekućine. Marko odjednom ustane da ode, a Mladen ga lupi po ruci da pričeka. "Reci..." - počne - "Jel' ti voliš onu svoju?" -"Volim" - odgovori mu Marko. -"A kad sam vas neki dan vidio u gradu, niste se držali za ruke. Kako ju onda voliš?" -"A?" -"Pa kad voliš ženu, trebao bi je držati za ruku!" -"Otkud sad to?" -"Pa eto, to je jednostavno tako" -"Ma ti si lud. Ajde vidimo se" - reče, okrene se i ode. Mladen ostane sam u dimu i s jednom i pol šalicom čaja. Stavi ih jednu pored druge, spusti pogled i osjeti potrebu da sam sebe primi za ruku.

- 21:53 - balončić - zid - tri - 0

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se