utorak, 06.10.2009.

Kraj: prvi dio

"Sve ima kraj" - govorio je, reklo bi se, četrdesetpetogodišnji čovjek, koji je nedavno počeo vidno ćelaviti pa zbog toga sad kosu češlja prema sredini, ne bi li pokrila kožu na tjemenu. Objašnjavao je definiciju svemira nezainteresiranim dvadesetogodišnjacima i, prilično se unijevši u posao, mnogo gestikulirao, šetao lijevo-desno i vrtio u ruci komadić bijele krede. "Sve ima kraj i taj kraj nam je ponekad i vidljiv. Evo, ovaj stol ima krajeve, lupim rukom po njegovom rubu i osjetim njegov kraj. Kraj u prostoru. Život ima kraj. Kraj u vremenu. I tako dalje, i tako dalje. A svemir također ima kraj, ali taj kraj, njegova granica, se bez prestanka pomiče sve dalje. Zato je beskonačan i zato se širi. Jasno?" Završivši, podigne pogled i primijeti kako su se klupe gotovo potpuno ispraznile, sjediti je ostalo samo još nekoliko mladića koji su upravo trpali bilježnice u torbe, i djevojka koja je gledala u svoj mobitel. Baci ostatak krede u koš, obuče jaknu i izađe u hodnik u kojem se, uz puno jeke, čulo iritantno škripanje đonova njegovih tenisica i ništa manje iritantno škripanje vrata koja za sobom nije zatvorio. Skrene lijevo da se popiša. U WC-u naiđe na kolegu koji ispred pisoara upravo raskopčava hlače. "Zdravo" - kaže. Desetak sekundi su tiho i koncentrirano stajali i šutjeli, a kad su topli mlazovi potekli potiho su izdahnuli i počeli razgovarati. "Kad dolazi ona nova profesorica što će me mijenjati u grupi tri?" - upita svog kolegu - "Znam da znaš pa te pitam. Meni nitko ništa ne govori, već sam postao živčan." -"Sutra. Tako su mi bar rekli." -"Hvala" - reče, otrese se i zakopča hlače. Potapša prijatelja po ramenu i izađe.


***


Sve ima kraj. Osim Mladenovog svega. Što god je počeo, nije završio. Svugdje je nekako na neugodnoj polovici između početka i kraja, kao da do kraja ima previše posla koji mu se ne da odraditi. Uzmimo, primjerice, odrastanje. Za njega je to značilo odseliti se u vlastiti stan i imati svoj auto, ali ne i kuhati, prati i čistiti. To je zamijenio odlaskom majci na ručak (svakog dana točno u 13 i 20, s tim da svake subote sa sobom donese vreću prljave robe, a odnese čistu), te majčinim dolascima u njegov stan ponedjeljkom, dok je na poslu, prilikom kojih usisava, briše prašinu i pere pločice. Zauzvrat joj ljeti kosi travu, a nakon toga mu otac prigovara kako je nezreo i ništa ne radi. Tu misao, koja ga i samog često proganja, pokušao je presjeći izgradnjom akademske karijere, no i tu je stao. Radi u ustanovi koju oni što ju pohađaju nazivaju fakultetom, a on smatra da se radi o tečaju. Znanstvene radove kojima bi dogurao do titule doktora, koju je nekad tako želio, sad je zapustio. A nije bolje stajao ni sa ženama. Sa ženom, zapravo. Jer, iako, bar kako tvrdi prijateljima, često prakticira snošaj, i to svaki put s drugom, u njegovom je životu dosad samo jedna žena bila značajna. Nju nije vidio pola godine, nakon nečega za što je mislio da je kraj. Dobro, možda je i bio kraj, ali ne i u njegovoj glavi. I tu je stao negdje na polovici. Polovičan. Tako je pisalo i u svjedodžbama. Barem onima kojih se njegov otac sjeća. O svemu tome mislio je onako kako već misli lete kad ležiš u krevetu, gledaš u strop i lijen si ugasiti svjetlo. I odjednom je pomislio kako želi da ovom danu bude kraj. Pa ga je ugasio i okrenuo se na bok.

- 22:14 - balončić - zid - tri - 1

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se