"Život je more, pučina crna,
po kojoj tonu mnogi što brode.
Nije mi srce plašljiva srna.
Ja se ne bojim velike vode.

Lome me vali, nose me struje.
Oseka sreće, a tuge plima.
Šiba me nebo bičem oluje,
al' još se ne dam i još me ima."

Eh, ma svaka minuta je onakva kakvom je učinimo, svaki trenutak je neponovljiv. Pa valjda dođu trenuci kada život izgleda nekako tmuran, izgleda tako monoton. Ali eto, život je takav…
Nosi sa sobom teške i lake, sretne i tužne trenutke!

Uvijek se nečemu nadam.. I pitam se - čemu? Jučer - boljem sutra, danas - boljem sutra, sutra - boljem sutra.
Trenutno izgubljena, sama, dok sunce svojim zrakama kuca i na moj prozor. Izgubljena u ovom svijetu. Svijetu u kojem je sve nekako beznačajno, maleno.. Tako mi se bar sada čini!

Sve više se uvjeravam u onu misao od A. Pope
"Blagoslovljeni su oni koji ništa ne očekuju, jer nikada neće biti razočarani."
Razočarenje - jadan je to osjećaj...

Ma, potreban mi je samo jedan pogled, samo jedan osmijeh. Da se netko osvrne i pogleda moje uplakane oči. Oči, koje traže samo kap ljubavi..

Znam, danas ću staviti masku na svoje lice. Smijati se, glumiti radost..
Znam, već sutra ću, kada sve to prihvatim kao nešto što se mora događati, vjerojatno biti uistinu sretna. Smijati se, radovati..

Svaka minuta je onakva kakvom je učinimo, svaki trenutak je neponovljiv..

Ironično je ali vjerujem da ste svi primjetili kako baš na Božić nekako najviše do izražaja dolazi ta razlika između bogatih i siromašnih. Onih koji mogu kupiti više i onih koji mogu malo ili ništa. Koji ima prepun i blagdanski stol, a koji sirotinjski ručak ili možda niti to. Ispod čijeg bora je osvanula gomila šarenih pokona, a ispod čijeg tek nešto ili ništa. Tko će slaviti u okruženju obitelji, prijatelja i susjeda, a tko sam samcat, Bog zna gdje, a vjerojatno bez ičega.
Tužno je da to dolazi do izražaja na taj dan, baš na blagdan velike Božje ljubavi.

Želeći i ove godine pokloniti nešto Isusu za rođendan, mi framaši sa Trsata, smo od dobrovoljnih priloga koje smo skupili pred crkvom tjekom tri nedjelje Došašća kupili osnovne namirnice i higijenske potrepštine za 20 potrebitih obitelji.

Nekolicina nas se okupila već na misi zornici, a oni pospaniji su došli nešto kasnije i pridružili nam se na zajedničkom doručku. Uslijedilo je slaganje u pakete dan prije kupljenih namirnica, zajednička molitva za uspjeh naše Božićne akcije i kratki dogovor.
Raspoređeni u više auta krenuli smo na svoje strane grada kako bi ovaj Božić učinili radosnijim obiteljima u potrebi.

Dolazak u svaku pojedinu obitelj bio je nešto posebno! Vjerujem da je svatko tko se odvažio učiniti taj korak i darovati dio svog vremena bližnjima već tada doživio Božić u svome srcu!
Jer vjerujem da znamo da tko se ne odvaži slijediti Njegov put niti ne može doživjeti iznenađenje koje nudi Božića. Isto tako, tko zatvara svoje srce pred bližnjima i sam će zasigurno naići na zatvorena vrata.
Blagoslov je vidjeti koliko se ljudi mogu radovati nekim naizgled običnim stvarima. Koliko se ti ljudi koje posjećujemo raduju razgovoru, osmjehu, našoj pjesmi. U ovo vrijeme kada svi razmišljamo o tome da kupimo što bolji Božićni poklon čudesno je vidjeti kako se ti ljudi raduju samo našoj prisutnosti! Raduju se tome što smo mi tamo za njih, što time znaju da postoji netko kome su i oni važni, dragi. Njihovo išćekivanje našeg posjeta, njihova želja da nam pruže sve od onog malo što imaju, njihova suza, osmjeh, zagrljaj.. sve to govori o važnosti i ogromnoj velićini ove naše akcije.

Ponosna sam na sve svoje framaše koji su se odazvali pozivu te uljepšali ove blagdane "gubavcima ovog vremena" - našim obiteljima u potrebi!

Neka vam svima u tihoj noći dok anđeli pjesmu svoju pjevaju i malog Isusa dočekuju Bog udijeli milost da od svog srca napravite štalicu. Štalicu u koju će doći Isusić, štalicu u koji će te primiti velikog gosta u obliku malog djetešca.

Blagoslovljen Božić!

Ulica kao mjesto stalnog boravka, klupa umjesto kreveta, a ostaci sa tržnica način na koji preživljavaju..

Da ne znam za postojanje prihvatilišta za beskućnike "Ruže svetog Franje" dala bih ruku u vatru da takvih, kojima je nedostatak krova nad glavom svakodnevnica, nema kod nas u Rijeci.
Prije devet mjeseci, otvoreno na inicijativu Franjevačkog svjetovnog reda Trsat prihvatilište koje uz smještaj pruža i podršku, brigu za socijalna prava te pripremu za ponovnu intergraciju u društvo svim beskućnicima, siromašnima bez obzira na njihovu dob, spol, rasu i vjeroispovijest je veliko svjetlo ovoga moga grada!

Tko god je zašao u prostore prihvatilišta imao se priliku uvjeriti da je ono mjesto prepuno topline, dobrih namjera, ljubavi, prisutnosti Božje..
Upravo je Ljubav ta koja je sve pokrenula, koja pomaže da svakim novim danom prihvatilište živi punim plućima.

Tjedno kroz njega prođe mnoštvo volontera. Baš su oni glavna karika u lancu. Dolaze tamo da bi bili za druge. Dolaze kako bi sve potakli da poput svetoga Franje siđu sa konja, sa nekih svojih visina, umišljenosti, pobjede samoga sebe i pristupe "gubavcima današnjeg vremena", da pristupe onima koji su iz raznih razloga ostali sami, koji se u životu nisu snašli, koji su na sebe navukli breme ovisnosti, onima koje mnogi gledaju sa prezirom, koje omalovažavaju, koje smatraju teretom..
Volontiranje tih ljudi i postojanje prihvatilišta "Ruže svetog Franje" rodilo je velikim plodom. Određeni broj štićenika vratio se normalnom samostalnom životu, životu dostojnu čovjeka.

Nekoliko puta sam i ja bila u prihvatilištu za beskućnike na Kozali. Svaki od tih posjeta me se jako dojmio, ostavio jedan neizbrisiv tragić u mom srcu. Toliko raznih životnih priča, toliko još različitijih ljudi..

Prihvatilište "Ruže svetog Franje", čije ime sadrži želju da iz života mnogih potrebitih nestane trnja, mjesto je brojnih svjedočanstava. Mjesto je to na kojem se čovjek pružajući ruku bratu čovjeku u potrebi osjeća ispunjenim, radosnim..

Neke osnovne podatke o prihvatilištu možete pročitati ovdje i ovdje ;-)!

Iako je najbolje da sami dođete i još jednom u životu se uvjerite da čineći mala djela, poklanjajući osmjeh, darujući svoju prisutnost.... postajemo produžena ruka Gospodinu.

Ako ne u ovom našem riječkom prihvatilištu onda u bilo kojoj drugoj ustanovi diljem Lijepe naše u kojoj nas preko čovjeka u potrebi Gospodin poziva na ljubav, suosjećanje, davanje..
Pogotovo u ovo vrijeme kada iščekujemo Božić - jer zašto ne pokloniti Isusu za rođendan malo pažnje, dozvoliti mu da se proslavi i kroz naše živote?

"Svevišnji Dični Bože, rasvijetli tmine moga srca."

molim Te...

Uf, još treba preživjeti sutrašnji dan, a onda ocjene moraju biti zaključene..
Fiziku sam opet odgodila pa ju odgovaram sutra i to za 2 :-(! Onda me sutra još pita hrvatski za 5 :-), a zatim me ispituju likovni i geografiju..

Ma pun mi je kufer svega! Jučer sam lijepo krenula učiti i onda sam se tak izcmizdrila jer sam skužila da ne mogu u jedan dan naučiti deset predmeta i da ću na polugodištu imati jadne ocjene.. Pa sam bila od svega odustala i otišla van nabijati svoju odbojkašku loptu usprkos buri.
I jutros na zajedničkom doručku poslije zornice, iako stvarno ne volim plakati pred drugima ankon nekoliko pitanja i zagrljaja, sam se rasplakala jer sam se full bojala tog današnjeg školskog dana i odgovaranja četiri predmeta koja nisam smjela dobiti jedan..

Ma tako mi i treba! Neka, nisam zaslužila ni ove ocjene koje imam, a kamo li neke bolje..
Najgore u svemu je što ja imam maaac slobodnog vremena, a ne iskorištavam ga nikako! Da se bar mogu izvlačiti na to da nemam vremena ali ne mogu kada ga imam na pretek samo je pitanje na što ga trošim.
U prvom polugodištu prvog razreda dok sam još trenirala odbojku i svaki dan išla na treninge te tako gubila po 4 sata dnevno ( i stvarno nisam imala vremena ) imala sam super ocjene, znala se lijepo organizirati, a onda otišla na te dvije glupe operacije, kada sam se nakon mjesec dana izostajanja vratila u školu nakupila sam se komada ko nikad u životu, postala skroz flegma na to i eto..

A niš! Drugo polugodište je nova šansa, hoću li je iskoristiti? Booo..?!

Za godinu i pol dana vjerojatno će se ovdje naći post sa naslovom ''Upropašteni snovi'', ''Budućnost – ima li je?'' ili pak ''A što sada!?''!
Da, naći će se tu jer se zasigurno neću uspjeti upisati na fakultet koji budem htjela!
Ali tako mi i treba!
Uopće se ne mogu natjerati da učim! Uvijek si nađem neku drugu manje važnu zanimaciju! Provodim sate i sate na ovom internetu, visim na telefonu, šetam gradom, idem po kavama...

Više od svega bih htjela da sam glupa, da znam da niš ne mogu i gotovo, mogla bi se onda izvlačiti na to. A ovako je jedini razlog svega – lijenost, moja oogroomnaa lijenost!
Ne kaže se uzalud da samo uporni uspijevaju! A gdje je nestala moja upornost? Više se ne sjećam kada sam zadnji put napisala zadaću kod kuće, a ne nabrzak prepisala u školi.
Toliko se toga gradiva sada nakupila, a u ova zadnja dva tjedna profesori su bez milosti!
Naravno, moja lijenost i tada poduzima korak dalje pa nalazi prividno riješenje da izbjegne učenje – izbjegavam neke satove!

Najradije bi voljela prespavati ovaj tjedan! Tako obeshrabrujuće mi djeluju sve te školske obaveze koje moram tokom njega izvršiti! A uistinu imam mac predmeta za odgovarati! Ali tako mi i treba kada sam koristila sve moguće isprike pa se sada nakupilo!
Kako bi lijepo bilo kada bi išlo tako, ali nažalost se ništa ne riješava samo od sebe! Ništa se ne riješava ni izbjegavanjem tih mojih školskih obaveza! Ništa se neće riješiti ako se ja ne uhvatim knjige! Da, nažalaost ja kužim to! Ali svejedno nikako da se pokrenem...

Uf, pun mi je kufer i mene i moje lijenosti, laganja, svega što se dogodil vezano i nevezano za školu..
Ovi zadnjih tjedan dana su mi sve neki žnj dani, a o onom što slijede ne želim ni razmišljati. Zapostavih i ljude, a i molitvu! Sa nekima se posvađah, druge iznevjerih, treće ignorirah.. Više mi je i glupo, licemjerno dragoga Boga moliti štogod kada sa svim ovim što radim niš ne zaslužujem!
He, a izgleda da bum morala što prije na ispovijed da 'raščistimo neke stvari' ;-)!

A dobro, pola vikenda je predamnom!
Hehe, i nadajte se skupa samnom da ću u ponedjeljak , a taj dan imam osam sati uspješno odgovarati kemiju, fiziku ( daj Bože 2! ), likovni. Da ću dobro napisati kontrolni iz engleskog i hrvatskog! E da, sve to u ponedjeljak..
O utorku i neću, i onak sam već luuuudaaaa!!

( Hehe, a da ne biste mislili da sam skroz depresivna jer nisam :P ;-)
BTW: U biti i nije sve tako crno :-)! Kroz sve te žnj dane dodilo se toliko čudnih sitnica! Toliko stvari koje su me ugodno iznenadile. Od sinoćnje poruke drage mi osobe koja mi se išla ispričati iako nije trebala jer sam dijelom i ja bila jučer u krivu ( hehe, pozdrav ti ako slučajno ovo čitaš,sorišš )...
Do današnjeg događaja sa jednom ženom i dvadeset kuna koje su joj ispale, a da nije ni skužila pa mi ih je htjela dati kada sam ju pozvala da se vrati po njih..

Ma bilo je puno toga lijepoga.. ;-)
Hehe, i svaka vam čast ako ste imali toliko strpljenja pa ovo moje ispuhivanje na tipkovnici uspjeli pročitati do kraja ;-)!

Čini mi se da je katkad najteže riješiti one stvari koje moraš riješiti sam sa sobom..

"Bdijte..!"

Kolika se samo tajna naše vjere krije u tom jednom Kristovu pozivu, u toj jednoj riječi koja nas poziva na budnost..

Započelo je vrijeme Došašća, vrijeme čija je misao vodilja poziv na iščekivanje..
Nisam prije nešto posebno razmišljala o Došašću pa baš sada u početku ovoga želim krenuti otvorena srca išćekujući Božić ;-)!

Nekako mi se čini da je Došašće put koji ide dalje od mene, koji ide dalje, put koji nas nadilazi..
Došašće nije vrijeme čekanja već hod. Došašće je radosno putovanje ususret Onome koji i nama putuje, uz nas ide!
Adventsko čekanje, vođeno omim "Bdijte..!" je budno koračanje kroz život!

Imam osjećaj da je to vrijeme kada svačije srce zatitra nekim dječjim veseljem u očekivanju skorih božićnih radosti. Baš sve u Došašću kao da šapuće o Njegovu dolasku. Adventske pjesme, ona atmosfera na tako dragim mi zornicama, svijeće u adventskom vijenčiću koje svojim plamenom tjeraju svaki mrak i daruju nadu..
To je vrijeme kada u meni, a vjerujem i svima vama, na posebna način iskri ona čežnja za Božjom blizinom. Vrijeme kada tu Božju blizinu sve jasnije osjećamo.

Došašće je vrijeme u kojem bi svi morali razmisliti što je u našim životima krivo i što moram ispraviti, koje su to praznine koje moramo popuniti..
U Došašću u našim srcima treba odzvanjati ono "Bdijte..!" kako bi svjesno išli kroz život svjesni da nema više prošlosti, isto tako ni budućnosti već da samo imamo danas, ovaj trenutak, odgovornost za taj sadašnji trenutak..

Došašće je vrijem promjene na bolje! Zato poduzmimo nešto da nas ove godine Gospodin ne pronađe nespremne!
Poklonimo više pažnje nego obično dragoj nam ili manje dragoj osobi. Učinimo nešto kako bi obradovali članove obitelji. Zaputimo se do Prihvatilišta za beskućnike, doma za starije, nemoćne, domava sa djecom bez roditeljske skrbi, bolnica, zatvora...
Pođimo ususret onima najpotrebnijima - pođimo ususret Kristu!