omnibus

not learning your lesson the first time


History repeats itself
In a seven year cycle,
I was promised new cells
And in my new cells,
I got you all over them,
The same events
The same dates
The same moments
And everything else
repeating itself
at a seven year span,
have I gotten nowhere?
“Passion”, you called it
I thought “yes”, silently,
Then you called it “love”
After a few days I responded
I love you back
And we loved,
the dark,
the coffee,
the obscure brunches,
park moments,
car moments,
garden moments,
but the truth is
if at forty you have no place to go,
most likely
there is a reason for it.
We repeated the reasons,
For two months
Like seven years back
Thinking time hasn’t passed
Thinking we were the same
And we were
The same
And everything was the same
And our confusion of love and passion
Hadn’t changed,
Such a linguistical mistake
But the ending was the same,
Quick and Abrupt,
If only
we could only forget our immediate history
As we can the distant one.
I fear of the years to come
If nothing is to change.
And whose fault is that?

27.12.2015. u 21:22 | 0 Komentara | Print | # | ^

poredak ljubavi



bježim, bježim, bježim,
i tek otkrivam koliko brzo mogu da trčim,
da pomišljam da se bavim joggingom.
monkey mind, zvao ga je satya-sai,
okupira me u potpunosti.
stalno za njim brzam
i vrištim: preeeeestaniiiiii!!!

pojest će me, vlastita razmišljanja.
a posvuda me dočekuje riječ: meditacija.
podsjetnici su inače ovaj put strašni,
tako jebeno očiti.
pokušavam uhvatiti tko donosi dileme,
ali one se jednostavno pojave,
ne mogu vjerovati. ne mogu.
treba mi nešto pod prstima. riječ.
hahaahaha.
bježim, i znam da je to uzorak.
bježim, i ne znam kako protiv njega.
bježim,
i čini mi se da bolje ne znam.

21.12.2015. u 22:37 | 0 Komentara | Print | # | ^



zapamtit ću
da je bezuvjetno,
to osjećanje,
da je sve kao netaknuto
stvarnošću,
pretvarat ću se da jesmo,
u paralelnom svijetu
postojimo kako želimo,
pružam ruke
ne bih li se dotakli,
negdje, nekad,
kao da sanjam s tobom
budna

28.11.2015. u 05:47 | 0 Komentara | Print | # | ^

bez Wi-Fi-ja





zažmuri.
priznaj da ti nije svejedno.
znaš gdje smo sad.
meni je mučno.
kao da smo govorili unatraške
da će ovo vrijeme svakako doći,
i da znamo da hoće.
boli me stomak koliko se mogu prevariti.
a možda je usluga,
barem na neko vrijeme.
zažmuri.
još samo par treptaja i spavati ćeš
slobodan.
slobodna.
zar to ne zvuči odlično?
zažmuri.

da, i je se sjećam što je bilo posljednji put.

20.11.2015. u 02:48 | 0 Komentara | Print | # | ^

disconnected


I stvarno misliš da se opet
Najbolje 'skloniti'?
Bez riječi?
Zar stvarno misliš da se možemo susresti
Još jednom po istom scenariju
I s istom gluposti?
Negdje ipak mora početi ponos,
I ne znam mogu li se još jednom
Doživjeti ozbiljno,
A tebe pogotovo.

16.11.2015. u 23:13 | 0 Komentara | Print | # | ^

rolloverallover





stajati.
imam neodoljivu potrebu stajati sama,
raširenih ruku,
negdje na vjetru i kiši,
imam osjećaj da bi to pomoglo
najbolje,
danas sam čitala jedan putopis
gdje jednom čovjeku jest.
nešto se večeras odlomilo,
ali tek sutra ćemo znati što.
smiješan je taj osjećaj da znaš,
a ne možeš si vjerovat.
željala bih biti sama,
ali i posvuda.
raspršiti se posvuda
i samo biti,
(kao da ničeg nema.)
podsjećam se da sam ovo sve ja u trenutku.
to me nasmijava. koja ludača.
imam neodoljivu potrebu oprati svoju unutrašnjost
i početi ispočetka.

ali znala sam oduvijek da te opcije nema.

05.11.2015. u 00:30 | 0 Komentara | Print | # | ^

mrkva


zamišljam nas kao drvo
kojem su se korijeni obvili jedan oko drugog,
(kao mi ono večer)
negdje u dubini svega
nerazdvojivi smo
i stalno se pitam
da li je prekasno da preispitam
još jednom sutra,
a već mi je danas uteklo,

svo mi se vrijeme čini
i naše i tuđe,
iako znam koje ne mogu dočekati.

02.11.2015. u 00:12 | 0 Komentara | Print | # | ^



ustvari nemam šta reći.

31.10.2015. u 01:59 | 0 Komentara | Print | # | ^

grilling


vrijeme je za muziku,
jer već sam blijeda od stihijskih emocija
i srčanih pokušaja gašenja.
mogla bih prerano eksplodirati.

zapalim,
čisto ne bi li te presrela mislima,
ali srećem samo svoj solar,
velik poput rebara i širok kao vatra
kako plače bez suza,
a ja ne znam izaći ni na vlastite oči
i samo gledati.

ne mogu pomoći da osjećam
osim slušati muziku,
vrijeme je,
iako ga u nekim svemirima više nema;
nemam sat, a čujem ga kako odmiče,
uludo trošimo sekundaljku,
kao da ima smisla,
a sve je u momentima,
ne u sekundama, ili minutama.
ipak,
čujem ih kako u nepovrat prolaze.

čujem, kao po prvi put,
da 'nisu čvorci pevali dok je iznad krovova svirala tišina.'
nisam to nikad prije čula,
nikad, nikad,nikad, nikad, nikad.
svaki put kad ovo pročitam, dodajem još jedno 'nikad'.
i sve u svoje vrijeme, mislim znakovito.
sama sebi ne vjerujem.

ali osjećam.
jeli to ono što sam tražila?
da nesvakidašnje stvari mjerim svakidašnjim mjerilima,
da mi se katkad učini da se gušim
i da mi suze ne pristaju trepavicama,
klize natrag u solar.
a ja gutam i gutam i gutam i gutam,
ali baš kao da svi beskraji svijeta naviru kroz moje grlo
više ne znam da li mi se vraća izvana ili navire iznutra:
u mene više ne staje prostora.

trebam zraka.
(i netko treba sad da izađe)
kad zarotira posljednja igra mjeseca,
bit će dovoljno svjetla i
nedovoljno mene
da se suprotnosti preslože po vlastitim vrtnjama:
sa sobom, među sobom, sa planetima,
jer raspast će mi se svo Sebstvo,
ako nastavim pokušavati napraviti špagu među dijelovima sebe koji se ne poznaju.
Zar se to stvarno ne vidi?
rastavljena sam od sastavljenih diijelova!

da,
vrijeme je za muziku.
jer ništa više ne vidim osim svjetla:
dok obaramo padobrane iz zraka na zemlju
gledamo u nebo.
tamo je sljedeća sedmica; tamo je sutra i prekosutra;
tamo je sve osim Sada koje želimo izbjeći.
bjež'mo!
pomalo se rastavljam u dvoje - udvoje,
a nigdje sam drugo do tu.
strahujem od tog mjesta
gdje i jesam i nisam.
kao umišljeni avatar jednote,
ja pucam po sredini,
a ne razdvajam se.

još mi samo malo treba za jedan fantomski hari-kiri
svog alter ega
koji će sve ovo preživjeti,
bolje da sve završi dok je još
tender.

treba mi još malo ovog zrakopraznog vremena.
kako biste to voljeli pečeno?

dream on, sister.



30.10.2015. u 00:25 | 0 Komentara | Print | # | ^

retrogradno bull's eye


sve nešto o velikim osobnim istinama,
i spremnosti da ih spoznamo.
ne znam jesam li spremna?
bojim se da samom intercijom idem u kontru.
ne znam razlučiti srce i um.
ustvari znam, ali me mori što nemam dokaza.
čista vjera nije moja najjača strana.
upravo se sjećam kako se prošlost ponavlja.
sedam godina, dva dana vjetra.
bijeg u sličnim okolnostima.
sve govori da se moramo suočiti,
ali nikako da shvatim s čim.

i must be missing the point.
strijele su mi rasute po podu, nenaoružana sam
i nekako laka.

26.10.2015. u 23:11 | 0 Komentara | Print | # | ^

<< Arhiva >>

< prosinac, 2015  
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv



Komentari da/ne?

Opis bloga

omni... i ostalo

ne budi stranac...

za_omnibus@yahoo.com

ništa jasnije (omnibus)


neću te zaboraviti
nikada. to je sve
izglednije, unutar ovog
carstva upitnika. ne mogu
ti reći što je tuga.
a sve i da mogu,

zašto bih ti išta rekla
kad je dovoljno
par poljubaca?
sevdah,

sevdah svira,
i od kog drugog
tražiti razumijevanje?

'ko će to još da s'vati??

ne mogu ti reći što je tuga

a još uvijek me želiš
i još uvijek te želim;

neću te zaboraviti

kad svira sevdah,
od kog drugog
tražiti razumijevanje?

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se