omladinka

četvrtak, 04.11.2010.

Da, drugarice premijerko!

Sigurno ste željno očekivali i pitali se hoću li se osvrnuti na nedavne saborske dogadjaje i svadjice? E, pa danas je dan za moj osvrt. Svi vi koji tražite nešto više od života i zato dolazite na moj blog, drago mi je da imate opet priliku gubiti vrijeme čitajući još jedan od mojih beskorisnih postova na kojem mi zahvaljujute.

Sad sam upravo pojela oveći karabatak i baš razmišljam da postanem premjerka. Što meni fali?

Svidja mi se posao premijerke. Trenutno radim kao pomoćni dostavljač kutija sa cipelama u austrijskom dućanu obuće 'Humanic'. On se nalazi u sklopu austrijskog 'West Gate' shopping centra u Zaprešiću. Tamo su me preselili iz austrijskog shopping centra 'City One' iz Zagreba. Nije mi loše i to je odličan posao na kojem (praveći se da sam praznoglava komunistička agitatorica) vrlo rado širim naprednu propagandu.

Obožavam svoj posao, a najviše volim raditi nedjeljama i praznicima. Najdraže mi je kad nam je praznikom radno vrijeme do ponoći, kao na zadnji Dan Državnosti. Ne znam zašto, ali praznicima moje napredne ideje nekako lakše padaju na plodno tlo. Moje kolegice s posla (uglavnom majke s malom djecom) mnogo me pažljivije slušaju kad se nakon obračuna (oko jedan poslije ponoći) pješice vraćamo iz Zaprešića u Zagreb. Dobro je malo protegnuti noge, pa nije osobito važno što više nema javnog prijevoza. Volim praznike.

No dobro, ipak je za zemlju najvažnije da smo s tim shopping centrima uvezli nove i nepoznate visoke tehnologije u Hrvatsku. A ne kao kad je u Zagrebu gostovao moj budući kolega, izraelski premijer Shimon Perez, koji je Hrvatskoj ponudio zajedničku suradnju na polju izgradnje umjetnih ljudskih organa. Svi su ga ministri blijedo gledali. O čemu ovaj priča? I neka su mu pokazali nerazumjevanje. Neka on s tom bezveznom tehnologijom budućnosti ide suradjivati u Njemačku, Švicarsku ili Francusku, a naša će premijerka ponosno otvarati trgovačke centre. Svakom svoje.

Dakle, mislim da je došlo vrijeme za iskorak i da će mi biti bolje kao premijerki. Kao i na mom sadašnjem poslu, niti na ovom novom neće trabati mnogo misliti. Znam samo da kapitalizam nikad ne spava i da nas je spreman uvjeriti u svoje vrijednosti istinom, istinom i samo istinom.





Osim što trenutno ne znam koji je radni, a koji neradni dan, (svi su mi dani radni, hvala liberalnom anarhokapitalizmu kao u doba Charlesa Dickensa) nemam nikakve druge kvalifikacije za posao premijerke i upravo me to čini kvalificiranom. Gradjani, naime, neće primjetiti bitne razlike, a naši ljudi ionako vole biti nezadovoljni.

Naravno, tu jednostavnu dužnost prihvatila bih samo ako mi dozvole da mogu stalno biti napušena, jer kad se dobro napušim (ne mislim na izlizana koljena, pokvarenjaci) postajem izvor mudrosti i znam da sam poželjna gradjanima ove zemlje. Pa znam i ja presjeći vrpcu na otvorenju trgovačkih centara.

Reformske uspjehe moje vlade počela bih promjenom imena saborskog restorana u 'Sing Sing caffe', čisto zato da se moji ministri počnu privikavati na budući boravak u Remetincu - koji im jednog dana ne gine. Tu bi nekako reforme i završile.

Svi će ministri u mojoj vladi biti muškarci, moraju biti visoki (osim Čobankovića s kojim ću dimiti travu u WC-u) i očekujem da mi se dodvoravaju, komplimentiraju i svadjaju oko moje naklonosti. Volim lojalnost. Umjesto broševa, na službenim sjednicama vlade i u drugim zgodnim prilikama nosit ću viklere.

Kao da je problem biti premijerka? Pa znam i ja pozvati MMF u pomoć. I to na engleskom. Naravno, kad dodju ti gadni tipovi, biti ću daleko odlučnija od sadašnje premijerke i već me možete čuti kako ponosno pozivam na otpor: - 'Pucajte u prsa, okupatori!!! Naprijed drugovi!!!

Moje ime je moj program!!

Potrebna mi je samo moć uvjeravavanja. Nije to teško. Znam ja da gradjani Hrvatske nisu ovce i vole biti vodjeni pametnom osobom poput mene, te im nudim svoj lider sheep!!