ŞVIJET PROTIV NAS

Ne, nije fer!!!
Znaj da ti seru..sve one glupe lekcije o ljudskoj moralnosti i osjećajnosti su nepotrebne zato što to ne postoji. Svako se bori za sebe, za svoje dobro i svako od nas pokušava naći svoju sreću…dok na kraju ne shvatiš da je nema.
Mnogi bi vjernici rekli:“Čudni su putevi božji“, pa jesu, čudni su. Jebem ti vjeru kada Vatikan plaća 10 milijardi odštete obiteljima čiju su djecu izjebali stari svećenici, jebene pedofilčine, ali ta ustanova koju mnogi smatraju svetom otplaćuje grijehe i pokušava novcem ubiti bol i traumu koje ostaju u djetetu. Zgadi ti se i crkva i njeni sljedbenici koji sliepo slijede lažne ideale, ali je najbolje kada te baš takva osoba čudno pogleda zato što si drukčiji…..a razlikujete se samo po tome što ti imaš mozak a on/a ne!
Pričaj mi što god želiš, neću te slušati…jednostavno nemam razloga. Previše sam toga vidio i doživio da bih i dalje vjerovao u sreću……..a što sreća zapravo jest? Skupina hormona koji ponekad nalete i natjeraju te da pomisliš kako je svijet lijep, iako nije.
Možda ćete misliti da sam lud, ali tako je. Zar je pogrešno biti iskren i reći sve ono što toliko dugo čuvaš u sebi. Ovo nije neki emo tekst u kojem se razbacujem osjećajima, ovo je tekst u kojem prevladava stvarnost i činjenice.
Ne znam da li znate, ali bio sam u saloonu na partyu za završetak snimanja serije -Ja Che Guevara-. Bilo je zabavno, ali isto tako sam upoznao stvarnost naših „celebritya“, njihovu ispraznu stvarnost.

KRATKI ULOMAK:

Dok su fotoaparati blicali, osjećao sam se kao najsretniji čovjek na svijetu.
To je bilo ono o čemu sam toliko dugo sanjao, a sada se stvarno događalo. Bio sam na proslavi završetka snimanja serije u kojoj sam, zajedno s još četvero glumaca, glumio mlađu verziju jednog od odraslih glavnih glumaca. Bilo je čudno vidjeti toliko poznatih lica na jednom mjestu.
Svi su oni postigli ono o čemu ja još uvijek sanjam. Zar nije to ono čemu svi težimo, ili ipak samo neki od nas.
Nisam želio da slikanje prestane. Novinari su se ponašali kao pravi grabežljivci. Svatko od njih je želio uslikati glavne glumce s njihovim mlađim verzijama.

Sjedio sam s prijateljima i promatrao situaciju. Alkohola je bilo posvuda, što uopće nije čudno. Trebao sam zraka pa sam otišao do drugog dijela kluba gdje glazba nije bila toliko glasna. Sjeo sam i pio juice-votku razmišljajući o svemu što mi se dogodilo u posljednjih tjedan dana.
Slučajno sam se okrenuo i ugledao ga. Bio je to glavni glumac. S njim je bila nekakva nepoznata cura. Na stolu su imali dvije votke…i…i….je li to?
-Ma to je samo šećer-, promrmljao sam ugledavši bijeli prah na stolu. Moje se predviđanje rasprsnulo u trenutku kada je izvadio kutiju cigareta i njome počeo oblikovati lajnu. Zavukao je ruku u džep i izvadio nešto što je izgledalo kao smotana novčanica. Približio se stolu i ušmrkao.
Ne vjerujem, ali da……….bio je to onaj slavni, sretni, bogati glumac. Čini li to samo zbog zabave ili zbog ispraznosti svog života? Odgovor vjerojatno nikada neću saznati, a novine će svejedno objaviti slike sa zabave na kojoj se on fantastično zabavlja, ali nitko se ne zapita što se događa kada taj isti glumac dođe doma i shvati da je potpuno sam. Nikoga nije briga, pa ni mene.

Dok djeca u Africi gladuju, Paris Hilton se razbacuje svotama kojima bi mogla nahraniti sve njih. Gdje je tu pravda, gdje je tu jednakost, nema je. Svatko od nas nosi svoj jebeni križ, nosi ga sve dok ne umre, sve dok njegova duša ne napusti staro naborano tijelo, izmučeno životom. Zašto, zašto živimo, ne znam jeste li se ikad zapitali, ali ja jesam. Što bi me to trebalo tjerati naprijed? Ne znam, i ne znam hoću li ikada saznati.
Glazba? To je moj drugi svijet. To je moje jedino sklonište. Još jedan glupavi teenager piše sranja, ne! Još jedan glupavi teenager protiv svijeta, da.
Malo po malo, žar se gasi, a želja za pravdom postaje manja, a želja za životom nestaje.
Molim vas da se vi nastavite boriti, ne znam da li mogu dalje!
Mi protiv svijeta zauvijek!
Svijet protiv nas.

Na ovoj smo slici, Mislav, Timon i ja...ali još jedan nedostaje

Na ovoj slici smo ja i lik kojeg glumim u mladosti

Na ovoj slici smo glavni glumac i ja (Janko Popović Volarić).

Gledajte seriju "Ja Che Guevara".....booooook!

21.09.2007. u 15:26

Komentari (13)
Da/ne
Isprintaj
ŞVIJET PROTIV NAS

P.S. Ovo je priča koju sam napisao u naletu nekih osjećaja OBAVEZNO PROČITAJ

IZGUBLJEN

Trčao je hodnicima, slomljen iznutra, ponovno izgubljen tražio sebe.
Kako je moguće izgubiti se na putu do sreće, pitao se dok je uzimao stari zahrđali žilet i ruku približio zapešću. Još je jutros sve bilo u redu………
Damian je još jučer bio oličenje onog što naše poremećeno društvo naziva normalnim. Odlične ocjene, sretni roditelji i cura koja mu je svaki dan ispunjavala srećom. Sve je kao i u svakoj priči počelo jednog oblačnog dana. Dok se spremao u školu, zaprimio je poziv.
-Jesam li dobila obitelj Kunić- začuo se glas s druge strane.
-Da, a tko je to?- upitao je Damian nesigurno.
-Ovdje medicinska sestra, vaša je majka završila u bolnici-
-Je li dobro-, upitao je ne razmišljajući
-Vaša majka nije preživjela nesreću- odgovorio je glas sa druge strane.

U tom je trenutku sve oko njega nestalo osim činjenice da je sam…sam….sam.

-To nije moguće!!- zavrištao je u slušalicu
-Žao mi je, ali tako je. Udario ju je auto nepoznatih registracija-
-Ne- rekao je tiho i poklopio.

Otac mu je već bio u bolnici, a on je znao da nije sposoban za odlazak u školu, ali je svejedno otišao zanijekavši stvarnost.
Na putu do škole izgubio je dio sebe, nešto je ušlo u njega.
Stigao je. Svi su primitivni učenici i dalje ulazili u školu hvaleći se svojim krpicama, ali za njega je vrijeme stalo, svijet je stao.
Nitko nije znao što mu se dogodilo. Učiteljica matematike je ušla u učionicu sa svojim iritantnim smiješkom.
-Danas ćemo provjeriti tko je koliko naučio- rekla je i otvorila imenik
-Damian- prozvala je
-Damian-
-Damian- ponovila je, a tek ju je treći put čuo i otišao do ploče
Nije znao riješiti zadatak. Stajao je pred pločom utrnuo s kredom u ruci.

-Pa kako ovo ne znaš riješiti?- upitala je učiteljica s istim onim iritantnim smiješkom kojim je započela sat
-Ne znam- rekao je zamuckivajući
-Jedan, možeš na mjesto-, rekla je i upisala mu jedinicu iako je iz svih ostalih ispitivanja briljirao.
-Ali umrla mi je mama- reklo je nešto u njemu
-Da, a ja sam kraljica Engleske-, rekla je i po treći se put nasmiješila

Bijes se rodio.
Svaki je djelić njega nemoćno vrištao u nadi da će ga netko čuti, ali nije. Razred se nasmijao. U tom je trenutku rođena nova osoba.

-Udario je učiteljicu šakom i pljunuo na nju.
-Kujo prokleta, mama mi je umrla. Razred je utihnuo, a učiteljica se digla i viknula: -Marš ravnateljici!!!-
-Mrzim te kujo, mrzim te, mrzim vas-, vrištao je i istrčao iz razreda.
Hodnici su postajali sve uži, svjetlo je nestalo. Došao je doma, napola lud od boli.
Posegnuo je za žiletom, približio ga zapešću i zarezao. Krv je šiknula i zamijenila emocionalnu bol fizičkom. Kako dobar osjećaj. Kako dobar osjećaj….sve je nestalo…..samo tama…samo tama…

Otvorio je oči…..sve je oko njega bilo bijelo, suviše bijelo.
Nije mogao pomaknuti ruke, nije mogao pomaknuti ruke. Bacao se po sobi obloženoj mekanom gumom. Bio je u ludnici, ali nije bio lud, zar je morao tako ispaštati zbog svega.

-Jadnik, što mu se dogodilo?- upitala je jedna od sestara stajajući ispred prozirnog stakla kroz koje se vidjelo u njegovu sobu.
-Ne znam, poludio je, razrezao žile, ma znaš kakva je današnja generacija- odgovorila je druga sestra s pogledom koji je odavao žaljenje.

Damian je bio žrtva današnjeg prljavog sustava………………………..koji zapravo ne postoji........

21.09.2007. u 15:24

Komentari (1)
Da/ne
Isprintaj

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

<	rujan, 2007					>
P	U	S	Č	P	S	N
					1	2
3	4	5	6	7	8	9
10	11	12	13	14	15	16
17	18	19	20	21	22	23
24	25	26	27	28	29	30

Opis bloga

BLOGOVI koje posjećujem

ŞVIJET PROTIV NAS