Oljina ljuljacka

Oljina ljuljacka

srijeda, 12.07.2017.

Sakupljač perja



Koliko puta si u zoru odlazila na prstima, ostavljajući tek otiske toplih tabana na hladnom parketu? Umirivala prstima šuškavu haljinu prije no što ćeš nestati iza vrata. Nespretno u mukloj tišini okretala ključ u škripavoj bravi.U liftu pokušavala povući patent do kraja, spuštajući pogled pred susjedima.Po stepeništu popravljala zamršene uvojke. Čitavu vječnost tražila ključeve u velikoj torbi. Osvrtala se bespomoćno na velikom parkiralištu pokušavajući se sjetiti gdje si sinoć kasno parkirala.
Nekoliko puta zavirio sam u kutke zelenila u tvojim očima, ali nisi primjećivala.Sudario sam se s tobom dva puta u mračnom hodniku. Jednom sam te zatekao u liftu uplakanih trepavica s plavim potočićima po obrazima. Pokušao sam, kunem se da jesam, reći ti da ulaziš na krivo mjesto i da samo moraš ući u prvi stan s desna. Znam da ona lijeva strana ubija pticu u tebi. I da svakog dana na stubištu ostaje po jedno pero s tvojih krila.
Skoro će pet. Znam da ustaješ tiho na prstima. Puštaš plahtu da ti sklizne niz tijelo. Oblačiš indigo haljinu i nosiš čizme u rukama. Trenutak poslije otključavaš, čujem zvuk škripanja. Okrenula si se, ali on spava, ni za pedalj se nije pomaknuo.Navlačiš čizme u mraku hodnika. Zvuk lifta budi uspavanu zgradu. Da sam tad znao da će to biti posljednji put, izašao bih. I...pojma nemam što bih tad.
Kasnije su tumarale našim hodnikom neke druge rašminkane žene. Ne baš tako tihe, koliko pamtim. Zorom su lupale vratima stana, lifta, portuna. Pušile na hodniku i u liftu, zbog čega su susjedi digli pravu bunu.Ne sjećam se više koliko je prošlo od tad. Jedva da onu indigo haljinu mogu svrstati u neku dekadu.
Užeglo je ovih dana, asfalt se prepekao. Jutra provodim u parku, pod jasenom. Sandro i ja igramo šah čitavu vječnost. Studiramo svaki potez kao da će svijet propasti ako neku figuru pomaknemo na krivo mjesto.Posljedica je to našeg rivalstva još iz mladih dana. Čitav život se natječemo i ne slažemo. Vodimo dugačke rasprave oko svega. Stoga su naše teme nepresušne. Eh, da sam znao da ću moždane vijuge u mirovini brusiti ovako.
Baš kad sam prokužio najnoviji Sandrov potez, a i naša rasprava o ovrhama se gadno zahuktala, zazvonio mi je mobitel. Moja najmlađa, neukrotiva. Petnaest minuta poslije nabadala je po pijesku i jurila kroz park. Sručila mi je svog pelenaša u krilo, poljubila me u obraz i u oblaku parfema odjurila na visokim štulama. Još pamtim onaj šok kad sam postao djed. Da je to nekako išlo po nekom očekivanom redoslijedu, valjda bih se pripremio. A ovako me zatekla, moja najmlađa, preskočivši starijeg brata i sestru, pola srednje škole i sva naša očekivanja.
Sandro se za to vrijeme ljuti, jer ništa na svijetu nije vrijedno prekinute šahovske partije. Moj unuk pak riješi situaciju u trenu. Zgrabi kažiprstom kraljicu a ostale figurice poruši jednim zamahom dlana. Gledam kako se Sandro zapjenio, para mu na uši izlazi i gunđa kako bi partija bila njegova. Pokušavam diplomatski smiriti situaciju i objasniti malenom kako ne smije kraljicu samo tako oteti sa šahovske ploče i pritom joj razrušiti svu gardu čuvara. No mali me više uopće ne sluša. Vratio mi je kraljicu i odgegao se prema pijesku čim je ugledao dva goluba.
Uskoro mu se pridružila i plavokosa šmrkavica. Guguću njih dvoje nešto razumljivo samo njima i gegaju se sa svojim otežalim pelenama.Plješću rukama, bacaju pijesak, pa trče za golubovima. On se već dva puta stropoštao na pod i baš se fino uprljao. O da znam, moja najmlađa će biti ljuta kao ris.Ona misli da se djeca iz parka trebaju vratiti kao da su bili u najmanju ruku u teatru.
Sandro negdje u pozadini još uvijek gunđa zbog upropaštene partije i tješi se rashlađenim pivom. I sve u svemu bio bi to još samo jedan vreo dan usred ljeta u našem malom parku da se po malu pelenašicu nije pojavila ona. Sagnula se i malenoj vlažnim maramicama obrisala lice i dlanove, a potom joj dodala bočicu čaja. Nasmiješila se mom pelenašu i okrznula me samo na trenutak malom zelenom prugom ispod trepavica. Gledao sam potom kako nestaje pješčanom stazom kroz park, dok ju je malena čvrsto držala oko vrata.
Za to vrijeme moj pelenaš je pak sa zanimanjem kopao po pijesku. Potom se zadovoljan pronađenim otkrićem sav važan uputio k meni. Samo da nije nešto metalno ili stakleno, pomislih u trenu. Stao je potom ispred mene s čvrsto stisnutom šakom, a zatim rasklopio prste. Na malom dlanu kočoperilo se bijelo pero. Znao sam tko ga je netom ispustio.

- 00:29 - Komentari (15) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se