03

srijeda

siječanj

2007

GAVRAN


Jednom jedne strašne noći, ja zamišljah u samoći,

Čitah crne, prašne knjige, koje staro znanje skriše;

Dok sam u san skoro pao, netko mi je zakucao,

Na vrata mi zakucao - zakucao tiho - tiše -

"To je putnik" ja promrmljah, "koji bježi ispred kiše",

Samo to i ništa više.

Ah, da, još se sjećam jasno, u prosincu bješe kasno

Svaki ugarak, što trne, duhove po podu riše.

Željno čekam ja svanuće, uzalud iz knjiga vučem

Spas od boli što me muče, jer me od Nje rastaviše.

Od djevojke anđeoske, od Lenore rastaviše,

Ah, nje sada nema više.

Od svilenog, tužnog šuma iz zastora od baršuna

Nikad prije osjećani užasi me zahvatiše;

Dok mi srce snažno bije, ja ga mirim sve hrabrije:

"Putnik moli da se skrije od te noći, bure, kiše.

Putnik kuca na ta vrata, da se skrije ispred kiše.

Samo to je, ništa više."

Ohrabrih se iznenada, ne oklijevah više tada:

"Gospodine il gospođo, izvinjenje moje stiže!

Mene teški snovi prate, a vi nježno kucat znate,

Tako tiho i bez snage, vaši prsti vrata biše,

Da sam sanjiv jedva čuo" - Tu se vrata otvoriše -

Mrak je tamo, ništa više.

Pogled mrak je prodrijet htio, čudno zastrašen sam bio,

Sumnjajući, sanjajući, sni mi paklenski se sniše;

Nedirnuta bje tišina, znaka nije dala tmina,

Rečena je reč jedina, šapnuta od zvuka kiše:

"Lenora" ja šapnuh tiho, jeka mi je vrati tiše,

Samo to i ništa više.

Kad u sobu ja se vratih, cijelom dušom tad zaplamtih:

Nešto jači nego prije udarci se ponoviše.

"Sigurno", ja rekoh, "to je na prozoru sobe moje;

Pogledat ću trenom što je, kakve se tu tajne skriše.

Mirno, srce. Da, vidimo, kakve se tu tajne skriše -

Vjetar to je, ništa više.

Prozorsku otvorih kuku, kad uz lepet i uz buku,

Kroza nj uđe gordi Gavran, svetih dana što već biše,

Nit da poklon glavom mahne, ni trenutak on da stane,

S likom lorda ili dame kroz moju se sobu diže

I na kip Palade sleti, što se iznad vrata diže,

Sleti, sjede, ništa više.

Ovaj stvor u crnom plaštu, nasmija mi tužnu maštu

Teškim, mrkim dostojanstvom, kojim čitav lik mu diše.

"Nek ti kresta jadno visi", rekoh, "kukavica nisi,

Strašni, mračni Gavran ti si, što sa žala Noći stiže,

Kako te na žalu zovu hadske noći otkud stiže?"

Reče Gavran: "Nikad više".

Začudih se tome mnogo, što je jasno zborit mogo,

Premda nejasne mu riječi malo tog mi razjasniše.

Ali priznat mora svako, ne događa da se lako,

Da živ čovjek gleda tako, pticu što se nad njim njiše,

Životinju ili pticu, što nad vratima se njiše

S tim imenom "Nikad više".

Ali Gavran sjedeć tamo, govori riječ jednu samo,

Ko da duša mu i srce u tu jednu riječ se sliše.

To je sve što on mi reče - dalje krila ne pokreće,

Dok moj šapat mir presiječe: "Svi me druzi ostaviše,

Otići će i on kao nade što me ostaviše".

Tad će Gavran "Nikad više".

Dok ja stajah još zatečen - odgovor bje spremno rečen.

"Nema sumnje," rekoh, "ta je riječ tek trica, ništa više

Od nesretnog gazde čuta, kojega je sudba kruta,

Pratila duž njegova puta, dok mu sve se pjesme sliše

U tužaljke puste nade, koje teret u se zbiše,

Od "nikada-nikad više".

Al taj stvor u crnom plaštu, još mi u smijeh goni maštu,

Ja naslonjač tad okrenuh bisti, gdje se Gavran njiše

Na baršun mi glava klone, a ja mislim misli one,

Stapam mašte tužne, bolne; kakvu meni sudbu piše

Ova strašna kobna ptica, kakvu meni sudba piše

Grakćuć stalno: "Nikad više".

Sjedih tražeć smiso toga, ne govoreć niti sloga

Ptici, čije žarke oči moju dušu rasplamtiše;

Tako misleć misli bone, pustih glavu da mi klone

I u baršun da mi tone, kojim svijetlo sjene riše,

Naslonit se na taj baršun, kojim svijetlo sjene riše

O n a ne će nikad više.

Zrak tad ko da gušćim stade, na me neki miris pade

Ko da anđel lakih nogu kadionik čudni njiše.

"Ludo", viknuh, "to su glasi, bog će posla da te spasi

Bol i tugu da ti gasi, što te tako izmučiše.

Pij nepenthe, da u srcu zaborav Lenoru zbriše."

Rače Gavran: "Nikad više".

"Zli proroče, ne znam pravo, da l si ptica ili đavo,

Da li te je Satan poslo, il te bure izbaciše

Sama, al nezastrašena, u tu pustu zemlju sjena

U dom ovaj opsednuti, - zaklinjem te, ah, ne šuti

Reci, reci ima' l melem jada, što me izmučiše?"

Reče Gavran: "Nikad više".

"Zli proroče, ne znam pravo, da l si ptica ili đavo,

Al u ime Boga po kom obojici grud nam diše,

Smiri dušu rastuženu, reci da l ću u Edenu

Zagrliti svoju ženu, od koje me rastaviše, Anđeosku tu

Lenoru, od koje me rastaviše?"

Reče Gavran: "Nikad više".

"Dosta ti govorit dadoh, crna ptico!" Tad ustadoh,

"U oluje divlje bježi, što se kroz noć raskriliše!

Ne ostavi niti traga svojih laži kraj mog praga,

Meni je samoća draga - usne same dovršiše -

Iz mog srca kljun svoj vadi, nek ti trag se ovdje zbriše!"

Reče Gavran: "Nikad više".

I taj Gavran, šuteć samo, još je tamo, još je tamo,

Na Palade kip je sjeo, što se iznad vrata diže,

Oči su mu slika prava zloduha što sniva, spava,

Svijetlost, što ga obasjava, na dnu njegovu sjenu riše,

Moja duša iz tih sjena, što mi cijelu sobu skriše

Ustat ne će - nikad više!




21

srijeda

lipanj

2006

Razgovori ...

Dakle, ti bi zelio da razgovaras sa mnom?" rece Bog.

"Ako imas vremena" rekoh.

Bog se nasmesi."Moje je vreme vecnost.

Sta si me htio pitati?"

"Sta te najvise iznenadjuje kod ljudi?"

Bog odgovori:
"Sto im je detinjstvo dosadno. Zure da odrastu, a potom bi zeleli ponovo biti deca.

Sto trose zdravlje da bi stekli novac, pa potom trose novac da bi vratili zdravlje.

Sto razmisljaju teskobno o buducnosti, zaboravljajuci sadasnjost. Na taj nacin ne zive ni u sadasnjosti ni u buducnosti.

Sto zive kao da nikada nece umreti, a onda umiru kao da nikada nisu ziveli."


Bog me primi za ruku. Ostadosmo na trenutak u tisini.

Tada upitah: "Kao roditelj, koje bi zivotne pouke zelio da tvoja deca nauce?"

Osmehujuci se, Bog odgovori:
"Da nauce da nikoga ne mogu prisiliti da ih voli.
Mogu samo voleti.
Da nauce da nije najvrednije ono sto poseduju, nego ko su u svom zivotu.

Da nauce kako se nije dobro uporedjivati s drugima ...

Da nauce kako nije bogat onaj covek koji najvise ima, nego onaj kojem najmanje treba.

Da nauce kako je dovoljno samo nekoliko sekundi da se duboko povredi voljeno bice, a potom su potrebne godine da se izleci.

Da nauce oprastati.... tako da sami oprastaju.

Da spoznaju kako postoje osobe koje ih nezno vole, ali to ne znaju izreci niti pokazati.

Da nauce, da se novcem moze kupiti sve. Osim srece i ljubavi.

Da nauce da dve osobe mogu promatrati istu stvar, a videti je razlicito.

Da nauce da je pravi prijatelj onaj koji zna sve o njima ... a ipak ih voli.

Da nauce kako nije uvek dovoljno da im drugi oproste. Moraju i sami sebi oprastati.

Ljudi ce zaboraviti sto si rekao.
Ljudi ce zaboraviti sto si ucinio.
Ali nikada nece zaboraviti kakve si osecaje u njima pobudio."


30

nedjelja

travanj

2006

Rim, 31.3.1992.

Z I D V R E M E N A – konferencija

Predavač: Giovanni Garbin

Po prvi puta u našoj Udruzi primjenjujemo Pitagorin sistem.

Pitagora je imao učenike, a pravilo učeništva nalagalo im je da najmanje tri godine ne otvaraju usta tijekom susreta s učiteljima i za vrijeme grupnih meditacija.

Iz kojeg razloga učenik ne smije govoriti? Slušajući vlastitu riječ, slušajući boju svoga glasa, kao da ostaje vezan za nešto što ga spriječava da se uzdigne, poput zračnog balona kojeg užad za vezivanje drži na zemlji prije polijetanja.

Tako ustrajući u boji svoga glasa, on ostaje vezan za zemaljske stvari, umjesto da postane Kozmički Čovjek. On mora zaboraviti sve ono što zna. Tri godine, a to nije malo, učenike su također zvali «gavrani», jer gavran, da bi naučio pjevati mora ostati nijem, slušajući druge ptice.

Oni koji me poznaju, znaju da više nema ni traga onome što sam bio prije samo četiri godine. U meni postoji stalno obnavljanje. Riječi koje slušate nisam nikada ranije izgovorio, čak i ako me posjećujete već duže vrijeme. To ne znači da iza mene stoji neki veliki autoritet koji govori. To je jednostavno «spoznaja» koja govori.

Eto zašto gavran mora slušati da bi naučio pjevati. Ja sam se ponašao kao gavran dvadeset i tri godine tijekom kojih sam rijetko govorio. Jasno da bih i danas, pred mudrim, učenim učiteljem nastavio biti gavran.

Otkriće do kojeg sam nedavno došao ne bih postigao da nisam zauzeo stav gavrana. U stvari, susrevši jednog rumunjskog znanstvenika, Vassilea Droga, koji proučava život u svim njegovim oblicima, definirajući ovu znanost «univerzologijom», ponašajući se kao gavran, došao sam do spoznaje o važnim činjenicama koje još do tada nisam otkrio.

Učitelj mudrosti (Tibećanin) rekao je ove riječi u knjizi «Od Betlehema do križnog puta»:

Čim ljudska bića uspiju shvatiti u širokoj sintezi potrebu odlučnijeg ulaska u svijet
različitih značenja i vrijednosti, misteriji će biti univerzalno prepoznati.

Možemo li na razini ljudske svijesti otkriti pravo značenje, pravu vrijednost? Potrebno je izaći iz ove svijesti, iz ove ljudske sfere, da bi ih se pronašlo. Odlučnost: kaže se da se nebo uhvati silom. Potrebno je također imati za to odgovarajući astrološki znak. Sila se ne obraća na ljudskoj razini, već prema gore, prema nebu.

Željezna šaka i rukavica od baršuna ... kaže Učitelj.

Samo na odlučan način otvorit će se nebesa. Ova cesta nije za neodlučne. Isus je to često ponavljao.

Iz ovog shvaćanja proizlazi otkriće novih vrijednosti i razvoj novih tehnika i načina života.

Postoje naznake da se to već događa i da se uništenje i rušenje starih političkih, vjerskih, socijalnih institucija događaju oko nas. To su samo mjere namijenjene ubrzavanju ovog procesa, jer ne može se održati jedna pogrešna politička ili socijalna institucija uvođenjem novog doba, doba Vodenjaka.

Mi smo prisutni u ovom postojanju kao energija razmišljanja. Nismo na početku. Tijelo nije početak, već izvod iz početka. Tako na fizičkom svijetu učimo stvari koje nam služe da pomognemo onima koji su još uvijek u fizičkom svijetu, jer inače ne bismo morali biti prisutni u tijelu.

Nama prisutnost u fizičkom svijetu služi tome da bismo pomogli našoj braći, da napravimo uže i da se popnemo na vrh planine, kako za onoga koji je na vrhu užeta, blizu cilja, tako i za onoga koji je na dnu užeta, daleko od cilja. Uže vrijedi za sve.

U svijetu nove dimenzije može funkcionirati samo duhovno tijelo. Duhovno tijelo, kako kaže Isus, je tijelo koje će uskrsnuti. Samo oko duha može vidjeti ovo tijelo. Mi smo sastavljeni od sljedećih tijela:

eterično-fizičkog tijela
astralnog tijela (emocije, želje)
mentalnog i psihičkog tijela

Nakon odlaska s ovog fizičkog nivoa ostaje se u astralnom tijelu oko trideset godina, a potom se prelazi u psihičko tijelo u očekivanju povratka na Zemlju.

Sve ono što imamo u fizičkom svijetu odraz je onoga što imamo na višim razinama. Moramo prijeći čitav put, poput đaka počevši od osnovne škole da bi se stiglo do fakulteta. Sve dok ne postanemo savršeni kao Otac koji je na Nebesima, ograničeni smo zakonima života da bi se vratili na fizičku razinu.

Ne sukobljavajte se s ljudskim rodom općenito uspavanijim od vas koji ste blizu nekih tema, već se uvijek suprotstavljajte onima koji su vam superiorniji, kako biste mogli napredovati. Ako se suprotstavljate onima koji su vam inferiorniji, dokazujete vaše neznanje i namjeru da ostanete u neznanju.

Nakon što se ponovno rodite u ovom duhovnom tijelu, kao Isusovo uskrsenje, nakon što počnete organizirati ovo duhovno tijelo da raste, i kada oko mudrosti, treće oko, ovog duhovnog tijela polako nauči razlikovati istinu, tada će se javiti znak kojeg Krist, u vama, u svakom sinu Božjem, ponovo počinje nametati i voditi čovjeka prema svijetu duhovnog postojanja, o pravom značenju i osnovnim vrijednostima, i više nećemo morati primati poruke od drugih, bit ćemo mi vizija, oko mudrosti, oko Božje, kozmičko oko.

Prije no što bude moguće uskladiti inicijaciju, potrebno je shvatiti značenje prethodno izloženih ideja koje neophodno pretpostavljaju određena događanja. Ti uvjeti počinju se sada pokazivati praktično u životu svakog učenika, a oni čije oči vide mogu utvrditi velike promjene u ljudskoj rasi.

Sljedeća poruka je tehnička, astronomska poruka. Ne tražite druge poruke kao potvrdu stvari o kojima ću vam govoriti.

Kao što znate, naš sunčev sustav okreće se oko galaksije Kumovske slame 206 milijuna godina. To se može nazvati velikim orbitalnim ciklusom.

Ovaj sunčev sustav nastao je prije 4,5 milijardi godina što iznosi 22 velika orbitalna ciklusa.

22 je također i Kristov broj. On isto tako ima vrlo snažnu vibraciju u svemu što je povezano s moći koja se treba realizirati u velikom razmjeru, na kozmičkoj razini. S osobinama ovog broja nema ograničenja ni za što, osim za ono što vi sami odlučite. Zato ako mi, našim razumom, odlučimo napraviti nešto s 22 nećemo uspjeti. Mora odlučiti razina izvora.

22 nema granica u kozmičkom smislu. Sve ono što izražava vibracija 4 značajno je povećano. Postići ćete ono što želite jer ćete biti odlučniji. Udruge ili zajednice pod ovom vibracijom općenito dosta dobro prolaze, iako ih kontrolira nešto u prvom licu, pogotovo na radnom mjestu ili u bilo kojoj drugoj situaciji u kojoj je vaša uloga prioritetna.

Kao što možete primijetiti broj 22 je praktičan broj, koji vam pruža mogućnost praktične primjene. Ovaj broj je povezan s tajnom i iskustvima inicijacije, tako je moguće da u ovom razdoblju pođete novim putevima, koji će vas dovesti do otkrića najskrivenijeg dijela vašeg bića.

22 velika orbitalna ciklusa. Aktivna vibracija je sada ona od 22. Mi smo prošli, na kraju razdoblja Riba, 22 velika orbitalna ciklusa u sunčevom sustavu oko velikog centralnog sunca Kumovske slame, Alkiona, Plejade. Jedan njemački astronom prije nekih šest godina otkrio je da se naš sunčev sustav okreće oko Alkiona u sazvježđu Plejade.

Kažu da je život na našoj Zemlji uistinu jedinstven u svemiru. Jedinstven, različit, ne postoji niti jedan isti takav, te je zato važno spasiti naš planet od uništenja.

Katastrofičari poručuju da će veliki dio ljudske vrste nestati. Nije važan broj, već je važno da ostane jedna osnovna rasa, jedna rasa-majka.

Voljom bezgraničnog duha, Nebeskoga Oca, Duhovna Hierarhija sustava primila je poruku da ovaj ciklus ima kraj za cijeli sustav u sadašenjem stupnju evolucije. U ovoj zori jednog novog doba počinjemo ulaziti u novu orbitu, 23., oko velikog središnjeg sunca, u jednu novu vibraciju, gdje niti jedan oblik života i pojava ispod četvrte dimenzije ne može opstati. Mi smo trenutno u trećoj; trećoj dimenziji koja mora biti uništena.

Nijedan život i pojava ispod četvrte dimenzije ne može opstati.

Čovjek je započeo iskustvo življenja u sunčevom sustavu prije 206 milijuna godina, na početku sadašenjeg velikog orbitalnog ciklusa koji ide prema kraju. Božanska razina za cijeli ljudski život unutar ovog sustava okrenuta je prema ostvarenju cjelokupne kozmičke spoznaje u trenutku u kojem se završava ovaj veliki orbitalni ciklus, na kraju razdoblja Riba.

Na kraju ovog velikog ciklusa, morat ćemo se upoznati s cijelom “Kozmičkom spoznajom”. Ali mi smo danas još uvijek u kamenom dobu što se spoznaje tiče.

To obavezuje svakog čovjeka na Zemlji da se odmah upozna s Kozmičkom sviješću kako bi poduzeo potrebne korake i podigao svoju individualnu razinu svijesti.

Odmah, nema više odgađanja jer smo ga već imali, iskoristili. Tako je ljudski rod kroz razdoblja primao važne poruke (npr. Fatima, itd.). upozorenja da se obnovi misao, da se djeluje, izbjegne katastrofa. I 1917. bilo je upozorenja, što nam je ukazalo da imamo još oko 100 godina da se popravimo.

Trenutno je planet Zemlja jedini planet u sunčevom sustavu u kojem čovjek nije još dostigao kozmičku razinu svijesti.

Jedini! Svi ostali su u kraljevstvu duša, nisu u fizičkom. Krenule su svemirske sonde, stigle su na razne planete a da nisu pronašle tragove života kako ga mi shvaćamo (marsovci, venerijanci, itd.).

Stoga ako nismo postigli kozmičku razinu svijesti moramo to brzo učiniti i to uvijek da bismo ispunili božanski plan.

Ruski znanstvenici, koji izučavaju geološke promjene na Zemlji, oni koji traže minerale u dubinama, rekli su da određene promjene koje se danas događaju na brz način, u prijašnjim vremenima događale su se u dužim razdobljima, od oko 10/15 tisuća godina. To potvrđuje da je na djelu određeno ubrzavanje procesa transformacije te je prisutna jedna nova vibracija koja produhovljuje materiju i vodi nas do četvrte dimenzije.

Sve to djeluje tako da se ne možemo zaustaviti u materiji, u toliko koliko se ona transformira te preuzimamo rizik da ostanemo bez hrane. Ove transformacije se već uočavaju. Vode na primjer sve više nedostaje.

Želja i spolnost su vezani za radioaktivnost.

Preko snage želje koja se razvija, energetska snaga spolnosti koju isprobava čovjek, može se kontrolirati radioaktivnošću.

Radioaktivnost je najveći stupanj, početak mineralnog kraljevstva, uran. Najviši razvoj bilja je miris cvijeta. Najviši razvoj čovjeka je zračenje, što bi bilo isto što i radioaktivnost, ukoliko ono kontrolira radioaktivnost, kontrolira također i miris cvijeta. Kada se Otac Pio ukazuje širi miris oko osobe.

Ne zavaravajmo se da smo netko samo zbog činjenice što imamo kontakte s ovim ili onim. Moramo postati ovaj centar, ovo sunce koje isijava, koje se transformira oko nas.

Ovaj rumunjski znanstvenik kao odgovor na neka druga moja pitanja kaže:

“Znaš, Giovanni, na kraju svakog razdoblja postoji jedan zid vremena, svakih 2100 godina.”

Čista voda koja dolazi s oceana zagađuje se dok se odbija o obalu, na zaprekama. Danas smo zatrpani kako otpatcima energije, tako i otpatcima organskih materija. U stvari ne znamo više kamo s tim otpadom.

Tko će biti u stanju srušiti ove zapreke i ući u novo doba? Samo onaj tko prihvati novu vibraciju, postavši duhovan. Prelazak preko zida je pitanje vibracija.

Moramo se početi organizirati da bi postigli ovu novu vibraciju zapostavljajući staru, tj. ne noseći sa sobom, preko zida, bisage pune materijalnih iskustava i nastojeći produhoviti ista. Kaže Učitelj Isus: “Ostavi sve iza sebe ako želiš doći u novo kraljevstvo.”

Duše koje ne razviju oko duha, duhovno tijelo, bit će prerađene sve dok iz nove smjese ne budu stvoreni elementi u skladu sa zakonima koji će vladati razinom novog doba.

Stoga, pripremimo se na ovaj veliki događaj i nastojmo da nova vibracija transformira naše postojanje, dozvoljavajući nam da prijeđemo zid vremena da bismo stigli do novog doba.

Koristite meditaciju čakre srca i upamtite da nije dovoljno vibrirati 5 ili 10 minuta na dan da bismo rekli kako smo usklađeni s novom vibracijom. Nije dovoljno, treba vibrirati barem cijelo vrijeme dok smo u budnom stanju koje nas prati tijekom dana. Ako ste tijekom dana u srčanoj čakri, po zakonu inercije bit ćete u srčanoj čakri i noću dok spavate.

Ovo je poruka koju smo trebali prenijeti. Nadajmo se da ćemo ju izvršiti i provesti u praksi.

Ostvarit će se i postojat će svijet i kraljevstvo Božje, i bit će volja Božja, ali ne volja ljudskoga uma.



<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se