četvrtak, 24.12.2009.
GOLI MUĆAK
Ima li na ovom svijetu išta odvratnije od dilera droge? Od tog soja koji živi na tuđoj nesreći? No dobro, liječnici i odvjetnici spadaju u istu kategoriju, samo što su oni deklarirani humanisti. Ali i diler, ma koliku štetu počinio, uvijek ima spremno opravdanje. On samo zadovoljava potrebe tržišta. Zapravo je biznismen, koji se zalaže za liberalnu ekonomiju. I borac za ljudska prava. Jer, svatko ima pravo raditi od svog tijela što želi. Nismo djeca, da nas država patronizira i određuje što smijemo gurati u usta i u venu. Da nam zabranjuje heroin, kokain, nikotin, alkohol kao 'fuj, bekino'. Dobro, nije baš sve navedeno toliko bekino, posebno ako može poslužiti za popunjavanje državnog proračuna. No, usprkos tim sitnim nedosljednostima, duboko vjerujem da postoje čvrsti, znanstveno utemeljeni razlozi zbog kojih je droga zabranjena, a neki čak i zvuče razumno. Na primjer - izaziva ovisnost, što možda i nije najjači argument, jer kad bi branili sve što inicira ovisničko ponašanje, ne bi više bilo kladionica, ni gledanja televizije. Ali, povrh svega, droga je otrov! Isto kao sredstva za čišćenje zahoda, laštila za parkete i pesticidi. Premda je oko potonjih bilo izvjesnih nedoumica. Koje su, srećom, nedavno razriješene. Stručnjaci su dali zeleno svjetlo za ponovno korištenje pesticida čija je upotreba zabranjena prije tridesetak godina. Mnogi se čude i zgražaju, ali ja gajim povjerenje u znanost. Tko zna, možda smo s vremenom, trenirajući organizam s manje toksičnim supstancama, razvili otpornost i sad smo napokon spremni za udarne doze DDT-a? A da ne bi vegetarijanci bili privilegirani u odnosu na svejede, pobrinut će se mesna industrija, okrepljujući nas proteinima, izdašno obogaćenima hormonom rasta i svom silom antibiotika. Dodamo li tome i čudesne aditive u prerađevinama, te mirakulozno GM porijeklo hrane, možemo zaokružiti optimističnu prognozu. Na pomolu je stvaranje rase nadljudi.
Ne pretjerujem, statistike govore da se u zadnjih sto godina prosječni životni vijek žitelja zapadne hemisfere znatno produljio. A poslijeratne generacije sve su naprednije. I ja sam osobno naprednija nego što sam nekad bila. Danas imam internet i preko njega naručujem dodatke prehrani, od kojih se osjećam fantastično. I nema tog teoretičara urote koji može poljuljati moju psihofizičku stabilnost. Panika pod imenom Codex Alimentarius nije me se nimalo dojmila.
Opskrbljena svojim nutrijentima, mogu podnijeti i najviše razine stresa.
Čak i onaj uzrokovan najavom restrikcija na tržištu vitamina i minerala. Jer, medicinski eksperti došli su do zaključka da suplementi odvraćaju ljude od uzimanja ispravne terapije za kronične bolesti. Kako to? Vjerojatno zato jer se ljudi, zbog vitamina i minerala, dobro osjećaju i samim time nisu svjesni da se zapravo loše osjećaju i da trebaju lijekove. Stoga se radi na tome da se dozvoljene RDA vrijednosti srozaju do beznačajne razine, ne bi li građani srednje dobi stekli odgovarajuću zdravstvenu edukaciju, u smislu što hitrijeg osobnog upoznavanja sa staračkim bolestima.
Međutim, nije sve tako crno. Pacijenti koji baš jako trebaju suplemente, moći će ih dobiti na recept. Dakle, jednostavno ću pripremiti popis omiljenih mi dodataka i predočiti ga svom liječniku. A ovaj će ga dugo držati u ruci i zagledati iz svih kuteva, kao da ne vjeruje svojim očima.
-Kog će vam vraga C vitamin od 500mg? Kome to uopće treba?
-Meni.
-Ali zašto? Ja nikad u životu nisam uzimao vitamine i što mi fali?
-Ništa. Čak imate i viška, kojih pedesetak kilograma. Što se lijepo slaže s vašim okruglim licem, koje je nalik na mladi mjesec – sablasno blijedo i prepuno kratera.
-Niste ni vi bogznašto, draga moja, samo se osjećate haj od suplemenata. Time stvarate ugodnu iluziju, koja prikriva vaše pravo stanje, a to je da ste sredovječni, umorni i iscrpljeni. Vama zapravo treba okrepljujući san. Evo vam, umjesto vitamina, tablete za spavanje, nova formula na bazi morfija.
S indignacijom odbijam ponuđeno i krećem u daljnju potragu. Moja frendica Marki, preko svojih veza u gej krugovima, ugovorila nam je sastanak s vlasnikom teretane. Otkako se u medijima vrti kampanja protiv rekreativnog treniranja, koje uzrokuje da se ljudi osjećaju bolje i zbog toga nisu svjesni da bi trebali patiti od kroničnih bolesti i trošiti blagotvorne proizvode farmaceutske industrije, došlo je do masovnog zatvaranja sportskih klubova. Ovi preostali vode se kao gej okupljališta i uspijevaju se nekako održati, zahvaljujući ozračju političke korektnosti.
Kad smo se našle na naznačenoj adresi, bilderova snažna ruka povukla me u mračni haustor i zgrabila popis.
-C vitamin, B, A, ajde-de, to mogu nabaviti u sljedećih mjesec-dva. Ali, željezo???
- Šit! - šištala je Marki – Jesam ti rekla da ne pretjeruješ?
-Dovraga, murja!- jauknuo je hrabri Herkules – Mrš van i ako vas nešto pitaju, nikad se nismo sreli!
Kad nas je izbacio na cestu, refleksno sam se zgrbila i stala šepati, jer vide li osobu moje dobi kako uspravno i gipko hoda, drotovi bi mogli postati sumnjičavi. Policijski auto polako je klizio ulicom, dok smo se, susprežući disanje, poput magle vukle pored centra za suzbijanje ovisnosti, čije je pročelje krasio golemi plakat s otrovno zelenim slovima, smještenim unutar stiliziranog znaka za zabranjeni smjer. Pisalo je 'askorbinska kiselina', a ispod je, crno na bijelom, stajao jasni naputak: samo reci NE!
Umjesto da kažem preporučeno 'ne', na Markin užas šutke sam krenula prema zloglasnoj Rupi, najprljavijem okupljalištu narkomana i dilera. Znam da je posjećivanje takvih mjesta ispod ljudskog dostojanstva, ali ja trebam svoju dozu, odmah!
-Kae, koka? Trebaš mućak?- siktala je kroz rupu od ispalih prednjih zuba protuha po imenu Toni Šareni-Bomboni. Nekad je operirao ispred škola i u zahodima disco-klubova, nudeći ecstasy, ali otkad je redukcija suplemenata stupila na snagu, prebacio se na veći i unosniji biznis. Dilao je na veliko takozvani mućak - nekadašnju Cedevitu u prahu, s udrobljenim šumećim tabletama magnezija i kalcija, a za višu cijenu dodao bi još par minerala. Održao se dugo u poslu zato jer sam nikad nije trošio robu, kao što se i moglo zaključiti na osnovu njegove oronule pojave.
Susprežući gađenje, tutnula sam spisak u ruku koja se samo u iznimnim prigodama susretala sa sapunom.
-Mhm, vitamini, minerali...i wow! Aminokiseline?!?- zijevao je u čudu Toni – Điiizus, sister, koja si ti đankerica! A za kaj ti točno trebaju?
-Za kondiciju.
-Radiš trbušnjake?
-Da.
-Imaš six pack?
-Imam.
-Mogu vidjet?
-Ne možeš!
-O.K, onda. Gle, to kaj tražiš je specijalna narudžba. Nemre se platit eurima, to moraš odradit, kužiš? Sad biraj, oćeš napred il nazad?
Pravac naprijed vodio je do kolodvorske štajge, prepunjene očajnicama koje su nudile seksualne usluge putnicima namjernicima. Većinom se radilo o umirovljenicama s malom penzijom i odbjeglim štićenicama staračkih domova, kojima bi svodnici, nakon zbrajanja utrška, davali Tonijevu robu. Ta je sramotna situacija figurirala kao centralno mjesto u propagandnim filmovima, sponzoriranim od MUP-a. Obično bi pustili u kadar neku pripitu mušteriju, da priča o finesama ponude do najodvratnijih detalja, koji obavezno uključuju oralni trik s vađenjem gebisa. Zatim bi spiker potresnim glasom zaključio da ni time nije dosegnuto dno. Ne, ima još gorih momenata - ovisnice o suplemetima ne prezaju niti od potkradanja svoje djece i unuka.
Naime, smatra se da djeca, za razliku od odraslih, smiju povremeno uzimati normalne doze vitamina i minerala. Premda postoje indicije da rečeni kompromis neće biti dugog vijeka, jer u zadnje su vrijeme u štampi zaredali napisi o dječjoj pretilosti i ranim neurozama.
Sve u svemu, suplementi su kroz medijsku halabuku zadobili neizbrisivu oznaku razarača obitelji i neprijatelja ljudskosti. Kako nisam dovoljno hrabra da krenem naprijed, ususret neprijatelju, odabrala sam nazadnu varijantu. Pravac unatrag vodio je do centra grada, kojim će se uskoro razmiljeti radni puk, vraćajući se s posla kući.
-Uvališ deset komada yuppijima i kad izdilaš, doneseš mi lovu. Onda dobiješ svoju dozu. Naravno, možemo i pojednostaviti proces, da zdilaš samo pet komada. Ak mi pokažeš kornjaču.
Drhtavom rukom digla sam majicu, dok su se moje velike, tužne oči punile suzama.
-E super, sad drži tak dok poslikam. Jer, ak ne donesem fotku niko iz ekipe ne bu vjeroval da sam ekšueli srel polovnjaču s rifljačom, zabrani Pilatesa u truc.
Prodati pet mućaka na Badnjak, nakon što su podijeljene božićnice, nije se činilo kao težak zadatak. Nije prošlo ni pola sata, a starija poslovna žena, njegovanog izgleda i njezin mladi pratilac uzeli su po jednog. Ali za ostale paketiće dugo nije bilo interesenata i već kad mi je palo na um da krenem dilati u svoj kvart, u pješačkoj se zoni pojavila limuzina s drskim vozačem za volanom i glavonjom koji stvara vlastita prometna pravila na stražnjem sjedištu. Zaustavili su se kraj mene, otvorili prozor i zatražili da im proslijedim svu robu koju imam!
Tek što sam oćutjela dašak radosti, ovom se nenadano pridružio oćut lisica na rukama i dahtanja dvojice policajca za vratom. Nekim čudom, tu se u istom momentu našla i ekipa s TV-a, a voditeljica je uzbuđenim glasom kriještala o spektakularnoj akciji hvatanja članova narko-mafije.
-Ovo je kršenje ljudskih prava! Farmaceutske korporacije i mediji lažu da su suplementi štetni! Ja samo namirujem potrebe tržišta! Svatko ima pravo raditi od svog tijela što želi! Dolje policijska država!!! – drala sam se, u nadi da će bar poneki vapaj doprijeti do mikrofona. Sve dok policijska šapa nije doprla do moje labrde, gurajući mi glavu u crnu maricu. Nakon što me spremio na sigurno, revni se dužnosnik ustobočio pred mikrofonom i ponosno zarevao: -Sretan Božić i Novu 2012. želi vam vaša neumorna policija!
A onda se, blijed poput krpe, stropoštao na asfalt. Bit će da pati od kakve kronične bolesti, a nikako ne od manjka nutrijenata uslijed konzumacije nekvalitetnih proizvoda prehrambene industrije, te mu predstoji duga farmakološka terapija. Naravno, ako zapisnik o mom hapšenju misteriozno nestane i potom optužnica bude odbačena, oporavak bi se mogao znatno ubrzati.
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
- 01:11 - Dodaj komentar
(17) - Print
- #
nedjelja, 13.12.2009.
U ČEMU JE PROBLEM, GOSPOĐO?
'Feminizam postoji samo radi toga da bi se ružne žene integrirale u društvo’, kaže Charles Bukowski, a moja frendica Marki ne vidi u njegovoj tvrdnji ništa sporno. Ipak je on bio vodeći autoritet na području ružnoće i dobro je sagledavao rečeni fenomen, svaki puta kad bi bacio pogled na zrcalo. Istinabog, nije ni Marki bogznašto, ali ona ipak ne smatra da je temeljni problem feministkinja to što su ružne. Nego što su glupe. Jer su sudjelovale u sramotnom švicarskom referendumu o zabrani minareta.
‘Draga Marki’, zaustila sam, ‘da nije bilo feministkinja ne bi ti danas slobodno šetala uokolo, izgledajući poput muškobanjaste nakarade, niti bi stupala u prvom redu gej parade, bez rizika da te dežurni ćudorednici zgrabe za takozvanu frizuru i odvuku na lomaču.’
Zaustila sam, ali nisam izrekla, shrvana urođenom dobrotom, koja ne dozvoljava niske udarce, usmjerene na frizuru. Umjesto toga, koncentrirala sam se na ono bitno.
‘Marki, jel’ tebi noge smrde? Švicarske feministkinje vide u minaretima simbol šarije! Danas munare, sutra šerijatski sudovi.’
‘Da, i? U čemu je problem?’
‘U tome što svjedočenje žene vrijedi upola manje nego iskaz muškarca, između ostalog.’
‘Koga briga? Ako muslimanke tako žele, tko si ti da im braniš?’
‘Odakle znaš da žele?’
‘Ne bune se. Šute, dakle slažu se.’
‘A da ja tebe malo složim na pod i prigodno zgazim? I obranim se na sudu time što mi nisi unaprijed izričito rekla da rečeni tretman ne želiš?’
‘Ne želim, ne želim!’
'U tome je poanta, Marki. Nitko ne želi biti zlostavljan.'
'Nije to baš točno', branila je Marki gorljivo svoju poziciju, 'ima osoba koje su malo umobolne i vole da im se svašta radi, vidjela sam na nekim internetskim stranicama. Koje nisam ciljano posjećivala, nego me slučajno preusmjerilo tamo...'
'Hoćeš reći da su muslimanke umobolne?'
'Ne, ne kužiš. Njihova kultura je takva.'
'Umobolna?'
'Nisam to rekla.'
'Kako nisi?'
'No, dobro, jesam. Ali, stvar je u tome što smo i mi njima umobolni. I zbog toga, sve kulture su ravnopravne', zaključila je Marki slavodobitno.
Izvođenje kulturalne ravnopravnosti iz opće umobolnosti oborilo me s nogu. Tako nokautiranoj, pred očima su mi pucali sasvim novi vidici, multikulturalni. Eto, na primjer, na Novoj Gvineji je svojedobno cvala osebujna kanibalska kultura, koja je u međuvremenu zakonom zabranjena. Zar ne bi bilo fer restaurirati to kulturno dobro i u znak dobre volje širom Evrope otvoriti restorane s odgovarajućim multikulturalnim menijem? O kakvim se točno gastronomskim domišljajima radi, ne bih znala reći, ali vjerujem da bi svaki multikulturalist tu našao sebe. Bilo na roštilju, bilo ispod peke.
Ili na primjer – rasistička kultura, koja njeguje robovlasništvo, kao nekad na američkom jugu? Ako poštujemo seksističke kulture, zašto ne bismo i rasističke?
'Misliš da bismo trebali uvažavati tradiciju Ku Klux Klana, Marki?'
'Oni su prljave rasističke svinje!'
'Ma ne, nego samo imaju specifičan zaštitnički stav prema pripadnicima crne rase. Najradije bi ih držali na svom imanju, pod ključem. Isto kao radikalni islam žene. Možeš li zamisliti sebe kao četvrtu ženu muškarca koji želi da sjediš u kući i rađaš mu djecu, po mogućnosti sinove?'
Iskreno, čudim se kako to da suvremena znanost još nije našla način da ispuni želje patrijarhalnih očeva? Onaj tko bi patentirao pilulu koja dopušta razvoj samo muškim embrijima obogatio bi se preko noći. Naravno, kao i kod svih velikih ideja, bilo bi stanovitih zapreka u realizaciji proizvoda na tržištu. Vjerske vođe poslovično su protiv ljudskog uplitanja u božji posao. Uvijek, osim kad im zatreba medicinska pomoć.
Ali, predstavimo sebi muža koji se vraća kući s posla, nakon što ga je kolega počastio, povodom rođenja sina. Sasvim je razumljivo da će okupiti sve četiri žene i narediti da uzimaju pilulu za sinove.
-Ali, mužu, hodža je rek'o da ne smijemo!
-Hodža je hodža, a ja sam bog i batina u ovoj kući!
-Ali kako ćemo, kad ne smijemo?
-Jel vi, žene, vidite onaj štap u kutu? 'Oćete da ga dohvatim?
-Nećemo, nećemo...
-Onda odma' da ste popile pilulu!
-Da, gospodaru!
-Yes, massa!
Naravno, kad nakon dvadesetak godina, zbog inflacije muške djece, naraste cijena malobrojnim mladim nevjestama, bit će veoma poželjno imati kćeri.
-Ej, žene, kako to da imamo same muškiće, a nijednu curicu?
-Pa rek'o si nam, mužu, da uzimamo pilulu...
-Ja rek'o? A šta je hodža govorio? Jel' kaz'o da se ne smije uzimat pilula?
-A jeeeee, ajoj, buuuu...
-Znači, niste hodžu htjele poslušat??? Pa jesam ja kjafirke oženio?!?
-A nisi, a jesi, a nisi, a nemoj...
-Ček' da dohvatim štap!
-Ali mužu, rek'o hodža da ima malo nas žena i da nas se ne smije tuć!
-E neka je rek'o! Hodža je hodža, a ja sam bog i batina u ovoj kući!!!
Ali, multikulturalistkinja Marki nikako se ne može uživjeti u goreopisanu situaciju.
'Evo, Marki, zamisli da islam, nekim čudom, prevlada na tlu Evrope?'
'Da, i?'
'Ti bi imala izvjesnih problema, ne?'
'Kakvih problema?'
'Takvih što si ženskog spola, a usto gej.'
'Tko to kaže? Dovoljno mi je par dana uzimati testosteron, pa da mi naraste brada. I moji bi problemi bili riješeni. Samo, pitanje je što bi bilo s tobom?'
Moram priznati da sam ostala zadivljena. Marki nije naprosto prosječna šupljoglava sljedbenica multikulturalne dogme. Ne, ona ima plan. Koji uključuje pojačanu dlakavost i samim time, prelazak u privilegiranu, mušku kastu. Mogućnost da nabavi četiri žene, možda čak na kredit ili na lizing, da i ne spominjemo. Ali, što bih ja? Naravno, povela bih se za pametnijima od sebe. Možda bi mi trebale malo jače doze testosterona, ali naposljetku bih uzgojila kakvu-takvu bradu, te odgovarajuće joj brkove. I onda bismo Marki i ja, u dugim haljama i s turbanom na glavi, hopsale u prvim redovima prilikom javnih smaknuća liberala-ateista i plješčući skandirale 'Alahu Hula Hula' ili što se već uzvikuje u takvim prigodama. A imati četiri žene isto nije loša zamisao - jednu za kuhanje, jednu za peglanje, a preostale neka se dogovore oko čićenja i odlaska po špeceraj.
'Imaš poteškoću', prekinula me Marki u snatrenju, 'muž mora biti na raspolaganju svojim ženama, u seksualnom smislu. A ti si strejt. Tko bi zadovoljio tvoje žene?'
'Ti!'
'Dogovoreno!'
Eto, kao što vidimo, čak i u okrilju radikalnog islama bez problema se može naći mjesta za feminističku opciju! Koja omogućuje ženi da se integrira u društvo. I to bez obzira bila lijepa ili ružna, samo ako je brkata i bradata i predstavlja se kao muškarac.
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
- 22:44 - Dodaj komentar
(37) - Print
- #
|
|
|
