četvrtak, 09.07.2009.
SMRT AUTORU!
Cijenjene čitateljice, u ovom broju Morone naš investigativni tim samo za vas istražuje priču od koje zastaje dah, pravu kriminalističku storiju, satkanu od najnapetije misterije, od uznemirujućeg početka do neočekivanog raspleta.
U središtu zlokobnih zbivanja, bez svoje krivice, našao se poznati modni stilist Vestablišment, samo dan nakon što je javnosti predstavio svoj književni prvijenac pod naslovom ‘Tajna moje selebritosti’. Iako je nakon službene promocije uslijedio party do zore, mladi je autor, kao i obično, ustao rano. U rano poslijepodne, te nakon higijenskih radnji, ne sluteći zla, otvorio poštanski sandučić. Ni u snu nije mogao pomisliti, kao što sam ističe, da bi obična, neugledna, smeđa omotnica, uobičajna u krugovima neukusno odjevenog činovništva, mogla sadržavati ozbiljnu životnu prijetnju - podmuklo prijeteće pismo, otisnuto zloslutno crnim slovima i naslovljeno objavom: Smrt autora.
Premda prožet pretencioznim akademskim žargonom, sadržaj poruke svodio se na bjesomučni govor mržnje, odlučno zazivajući nemilosrdnu likvidaciju autorove osobe. Usprkos bojazni za svoju sigurnost, novopečeni je pisac istog dana sazvao konferenciju za tisak, vođen plemenitom mišlju da javnost ima pravo znati što se zbiva.
Nakon što je snimateljima susretljivo pozirao u crnom negližeu, izmučeni je književnik izvijestio predstavnike medija o događaju. Iako nije bio u mogućnosti predočiti prisutnima monstruoznu epistolu, koja je u međuvremenu proslijeđena na policijsku obradu, zablistao je pred kamerama, te pokazao odvažnost i snagu duha u najtežim trenucima, duhovito se narugavši pošiljatelju, koji želi ostavit dojam načitane osobe, ali očito nije baš jako pametan, kad mu se u naslovu omakla stilska nesklapnost. Naime, ‘smrt autoru’ daleko bi efektnije zvučalo, ali jadničak se tomu nije uspio domisliti. I naravno, kao svi kukavci skriveni u truleži anonimnosti i opterećeni kompleksom manje vrijednosti, dotični se nije usudio potpisati punim imenom, nego samo inicijalima, koji glase R.B.
No, iako se mladi pisac, neposredno prije promocije svog književnog djela, podvrgnuo zahvatu popunjavanja usana tekućim silikonom, njegov govor nije tekao sasvim glatko, te su novinari umjesto B čuli P, zbog čega se u javnosti i bez silikonskih implantata stalo šuškati i šušljetati. Da je prijeteće pismo napisala Ružica Proljetna, autorica sabranih autobiografskih zapisa pod naslovom ‘Sve laži o mojoj slavnoj personi’ i podnaslovom ‘Uspješna sam i bogata, muškarci se dive mojoj ljepoti, susjede mi zavide, intelektualna sam’. Kao školovana žena, s diplomom više manekenske škole, nakon čega upisuje magisterij s područja oponašanja cirkuskih životinja, ona je svakako osposobljena elokventno sročiti jedno prijeteće pismo. Tim više što literarni uradak mladog stilista predstavlja direktnu prijetnju njenom medijskom prestižu. I zaista, članovi Moroninog investigativnog tima bili bi skloni označiti Ružicu Proljetnu kao autoricu spornog dopisa, da nisu došli u posjed pouzdanih informacija koje vode do jedne sasvim druge osobe. Koje? Čitajte u nastavku…
Za skromnim radnim stolom, zatrpan gomilom knjiga, inspektor Krtica gadljivo je rovao po suvremenoj hrvatskoj književnosti. Preliminarni obavjestni razgovor sa žrtvom zastrašivanja nije dao rezultata, jer mladi je spisatelj prvo ukazao na izvjesne rabijatne manekene, koji mu navodno zavide zbog druženja s galantnim prijateljem iz bankarskih krugova, da bi potom izbjegao dati osobne podatke spomenutog prijatelja i okrenuo ploču, tvrdeći da mu zavidi cio svijet. U nastojanju da suzi krug sumnjivaca, inspektoru je preostalo samo da se pouzda u svoj njuh. No, nakon kraćeg njuškanja književne teorije, zaključi da mu je pun nos mikrostruktura stila i ostale učene terminologije, te pozove u pomoć neovisnog eksperta.
Docentica Palinodija Bježi – Ideguja strpljivo je saslušala inspektorova diletatantska nabadanja, ali kad se stao dvoumiti bi li Vestablišmentovu prozu svrstao u celebrity žanr ili zbog evidentne feminiziranosti autora radije u chick-lit, glasno se nasmijala i procijedila:
“Što vam pada na pamet? Ti novi žanrovi funkcioniraju samo u razvijenom svijetu, gdje postoje velika tržišta. Mi nemamo ni prave celebrityje, niti pripadajuće im književnosti. Autentični se chick-lit isto tako može razviti samo u bogatom društvu s jakim srednjim slojem, gdje se podrazumijeva da većinu žena pogone konzumeristički i hedonistički apetiti, a ne u našoj ubogoj sirotinji.”
“Hm”, čudio se inspektor, “a što mi onda uopće imamo?”
“Umjesto suvremenih žanrova imamo našu autohtonu, historijski retrogradnu varijantu.”
“A?”
“Da pojednostavim, naši autori, dok pokušavaju kopirati stranu književnost, smatraju sebe elitom. Postoji jedna književna podvrsta koja se u davna vremena bavila elitnim viteškim motivima, krojenim po mjeri srednjovjekovne aristokracije, bio je to riterski roman. Nešto slično imamo mi danas, s jednom malom razlikom, naime - kod nas se javlja vriterski roman, koji se od nekadašnjeg riterskog razlikuje po tomu što bi čitatelj autora najradije poslao vrit.”
“Vrit-lit? Dobro zvuči, ali vuče na nešto, ne znam, bljutavo?”
“Tako je, građa spomenutih uradaka svodi se na autorovu bljutavu osobnost izloženu kroz svakodnevnu rutinu. Navode se odjevni predmeti, kućni ljubimci i shopping-liste, a ima i nešto zahtjevnijih opisa mjesta, te pripadajućih im likova, koje autor susreće kad izlazi iz stana. Potonji je potez krucijalni motiv i spiritus movens radnje koja se svodi na fikciju. Naime, fikcija je da nekakve radnje uopće ima. Temeljni narativni postupak je odugovlačenje, jer autor vuče za nos čitatelja, koji će zbog korica i listova papira ispunjenih slovima na prvu loptu pomisliti da se radi o književnom djelu. Kad shvati da je prevaren, uključit će se na internet i prvo poslati autora vrit, a onda mu udijeliti mnoštvo zooloških i defektoloških kvalifikacija. Autori vriterske književnosti čitateljske reakcije skupljaju i pokazuju s ponosom. Što više uvreda zaprime, to se uzvišenije osjećaju. Ipak, pljuskanje i pljuvanje prilikom slučajnog susreta na špici nije preporučljivo, jer bi mogli pomisliti da su geniji.”
“Sto mu Aristotelovih Poetika! Da nije pederko sam sebi poslao pismo, kako bi se imao čime pohvaliti? Dajte, bacite pogled i recite je li on autor?”
“Da vidim. Ne, ni govora! On nije u stanju ni razumjeti o čemu se ovdje radi, a kamoli da bi ovakav esej sam smislio.”
“Znači, ipak mu netko prijeti? Ali tko? Na koga vas podsjeća taj, kako se ono kaže, disk…disk?”
“Diskurs. Stil mi je poznat, a stavovi isto.”
“I? Što mislite, tko je to mogao napisati?”
“Ne da mislim, nego pouzdano znam.”
“Tko?”
“Ronald Barthes!”
“Francuz? A jel’ i poliglota?”
“Da, ali…”
Ne sačekavši Palinodijinu daljnju eksplikaciju, inspektor je hitro naložio tajnici da nazove Interpol i raspita se o sumnjivom Galu, a zatim iz susjedne prostorije doveo pisca Vestablišmenta i slavodobitno objavio da je slučaj riješen. No, prerano se obradovao, jer tek što je kvrcnuo upaljačem da zapali trijumfalnu cigaru, u kancelariju je uletjela uplakana tajnica, cvileći kako su je Francuzi poslali u sto neukih vražjih matera i da je narečeni Barthes slavni filozof i teoretičar postmodernizma!
“Pa nek’ je”, bahato će inspektor, “ko ga šiša?”
“Nitko, više mu ne treba frizura”, nadoveže se docentica, “mrtav je već dvadeset devet godina.”
“Ali, onda nije mogao poslat’ pismo?”, zaprepastio se inspektor.
“I nije”, stade naglas razmišljati Vestablišment, “tekst je nabisao mrtvi Francuz sa seksi imenom, a na moju ga je adresu boslao netko drugi. Netko tko se boslužio tuđim sbisom da pi meni ubutio smrtnu brijetnju, da.”
“Ma ne”, objasnila je Palinodija, “Barthes nije mislio doslovno na smrt autora, nego metaforički. Kao poststrukturalist, smatrao je da djelo treba biti u prvom planu, a ne autor.”
“Svašta!”, zgražao se Vestablišment, “zašto bih uobće išta bisao, ako moram basti u drugi blan? To je verpalno nasilje i brijetnja mom duševnom miru!”
”Prijetnje duševnom miru rješavajte putem građanske parnice! Smrtne prijetnje nema, slučaj je riješen, svi van! Fajrunt!”, drao se inspektor Krtica i mašući rukama usmjeravao prisutne prema izlazu.
“Ali, čekajte malo”, nastavio je multitalentirani autor vrit-lita kad su izašli iz stanice, “bošiljatelj je ibak boslao bismo s određenom namjerom, zar ne?”
“Da”, potvrdila je docentica, “S namjerom da ti saopći da si imbecilni mandril!”
“Tako je, slažem se u botbunosti!”, oduševljeno je konstatirao stilist, “I u skladu s time imam genijalan blan: angažirat ću brivatnog detektiva i kad otkrijem bošiljatelja, tužit ću ga za nanošenje duševnih poli i dopiti pasnoslavnu odštetu! Zar nije suber ideja?”
“Bojim se da nije! Shvati, majmunčiću, ako se u javnosti pročuje da ti književna teorija zadaje duševne boli, svi će ti se smijati, bogati udvarač iz uprave banke okrenut će ti leđa i neće otkupiti par tisuća primjeraka tvoje sklepotine kao što je obećao, kad uđeš u gay klub ljudi će se praviti kao da te ne poznaju, otkazat će ti sve poslove u svijetu mode, čak te ni majka neće htjeti primiti natrag na stan i na koncu ćeš se morati prostituirati sa škrtim gaborima od lokalnih političara, da preživiš. Ili raditi na pošti. Uglavnom, nakon toga u selebriti smislu bit ćeš mrtav.”
“Kužim. Znači, ne mogu dopiti lovu…”
“Ne kužiš. Ne samo da ne možeš dobiti lovu, nego je moraš dati.”
“Kome?”
“Meni, da iz ovih stopa ne odem u najčitaniji tračerski časopis i ispričam koliko si glup.”
Mladi je pisac iznenađeno zinuo, zbrojio dva i dva, izvadio čekovnu knjižicu i upisao traženi iznos. Kad se docentica našla na korak od ulaza u obližnju banku, Vestablišment, s grimasom kasnog paljenja na licu punom botoxa, poviče za njom:
“Ček’ malo! Tko mi garantira da vi, nakon što unovčite ček, nećete nikome isbričati?”
“Izvrsno zapažanje! Nitko!”
U ime uredništva sprdačno vas pozdravlja
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
- 16:04 - Dodaj komentar
(33) - Print
- #
petak, 03.07.2009.
KAD DUŠE ZAMIRU
Ako je politika umijeće mogućeg, zašto je toliko nemoguća? Meni, primjerice, teško sjeda na želudac, te je uglavnom nastojim izbjeći. Vjerojatno bih, uz nešto vježbe, u apolitičkom naumu uspjela, kad to ne bi bilo nemoguće. Naime, moji ukućani prate vijesti. I ne samo da znaju za premijerovu ostavku, nego ih ova osobno pogađa. Kao da su zajedno kuhani i pečeni, pa ih sad čudi sirova gesta pokazivanja dugog nosa. No dobro, nije se kliberio, ali kao da je. Otišao je bez najave i valjanog obrazloženja. Naprasno je raskinuo vezu s biračkim tijelom. Pa što? Ionako je bila platonska i bazirala se na interesima. Ali, ljudi ne vole dobiti nogu u tur. Kažu da udara na ego, koliko god bilo anatomski neobično. I otuda zbunjenost, razočaranje, tuga i potreba da se priča o osobnom promašaju. O tomu kako nismo uspjeli zadovoljiti šefa vlade.
Iskreno, fućka mi se za to i ne želim trošiti riječi na političke gluposti. Meni je dan kao i svaki drugi. U skladu sa svakodnevnom rutinom, krenula sam u dućan i tek što sam izišla iz kuće, začula sam uobičajnu svađu kod susjeda, a mala je Dančika, kao i svakog jutra, šmugnula iz nezdrave obiteljske atmosfere i zaputila se k mojim curama, da se poigraju. Njena majka i starija sestra, ne primjećujući da im fali član obitelji, nastavile su s deračinom. Koliko mi je poznato, inicijator je stara, koja se ne može suzdržati, a da već punoljetnoj kćeri ne predbacuje da ‘kako joj pada na pamet izaći u ponoć van i vratiti se ujutro, što će reć’ ljudi’?
Vjerojatno ne bi rekli ništa, da nemaju prilike kroz prozor čuti majčino urlanje i tako saznati za kćerkine noćne izlaske. Ova, izmučena od neispavanosti, običava odgovarati staroj tek kratkim, jasnim i veoma glasnim uputama neka gleda svoja posla.
Jutros je uobičajni dijalog tekao malo drukčije.
“Kako mu je palo na pamet otići samo tako i reći da se više ne vraća, šta će sad ljudi?’’, uzrujavala se majka, a kćerka je odvraćala ‘ma, gledaj, to su ti mutna posla’, na opće odobravanje slučajnih prolaznika.
Susjeda Klopotec klipsala je s vrećicama u obje ruke, namrštena i tiho psujući. Pomislivši da teret špeceraja prevazilazi njene penzionerske snage, ponudila sam pomoć, ali uzalud. Jer, nju je mučio problem za koji nema rješenja. Naime, ‘kaj bumo sad kad nam je premjer otišel’?
Nisam znala reći kaj bude ona, ali za sebe sam bila prilično sigurna da mislim svratiti do pekare.
Tamo, u repu za svježa peciva, ljudi su prilikom nehotičnog okrznuća laktom ili gaženja tuđe noge u gužvi, umjesto uvriježenog ‘pardon’, izgovarali ‘otišao je’, a prodavačica je sućutno opraštala dugovanja sitniša, manja od kune.
Peko puta pekare, u Konzumu, kupci su obazrivo pomagali jedni drugima spremiti namirnice u vrećice, a kad je žena u poodmakloj trudnoći iznenada vrisnula, krenuli su joj u pomoć i oni koji se inače onesvijeste dok gledaju vađenje rasklimanog mliječnog zuba. Nakon što je objasnila da nema trudove, nego je tek sad, iz netom kupljenih novina, saznala da je čelni čovjek države dao ostavku, posjeli su je na klupicu iza kase i donijeli joj vode s ledom.
U improviziranom kriznom centru na parkiralištu, davali su onemoćalima kekse utjehe i hipnoterapijske seanse protiv suicidalnih tendencija.
Vozači su nastojali smanjiti brzinu, da izbjegnu prometne nezgode, ali zbog problema s parkirnim mjestima, dva su se terenca, tko zna čijom krivnjom, iznenada okrznula i činilo se da će doći do kavge. Međutim, premda su u bijesu izletjeli iz vozila i krenuli jedan prema drugom stisnutih šaka, poskakujući kao u ringu, vozači su u jednom momentu stali kao gromom pogođeni i sa suzama u očima pali u bratski zagrljaj. Za to vrijeme mnoštvo, okupljeno oko njih, ljuljalo se u ritmu sa zastavicama u rukama, nakon što su spontano zapjevali ‘Bože, čuvaj Hrvatsku’.
Pri povratku kući naletjela sam na svoju frendicu Marki i našla se, za promjenu, oduševljena njenom šeretski nacerenom muževnom facom. Za razliku od drugih, ona se nije nimalo uznemiravala zbog političke situacije, nego je zračila srećom, jer je protekle večeri, u gejlezbo klubu, upoznala curu koja je pristala imati s njom nešto više od uobičajnog ‘idemo na piće, ti plaćaš’ aranžmana. I naravno, odmah je krenula k meni, da se pohvali i usput na mom novom kompjutoru prosurfa netom, ne bi li našla sve podatke o premijerovoj ostavci, jer njena novopečena cura studira politologiju, pa nema smisla da ispadne neinformirana.
Odlučila sam to vrijeme provesti u društvu svoje djece. No, umjesto da preskaču gumi-gumi u dvorištu, moje kćeri i mala Dančika dreždale su u sobi, buljeći u monitor i tužno nagađale je li otišao zbog bolesti? Ili je bio pod utjecajem droge, a možda je ipak uzrok svega zla snimanje onog nesretnog videa s vatrenim scenama?
Iako me pogodila činjenica da ni djeca nisu pošteđena pornografskog otrova politike, smogla sam snage da se umiješam u razgovor, ne bih li spasila ono malo djetinjih iluzija koliko je ostalo u njihovim lijepim glavicama.
“Cure, novinari izmišljaju. Nema razloga da se u takvoj situaciji zataji bolest, a drogirao se nije, premda je na zadnjoj press-konferenciji djelovao veoma čudno. I na koncu, ne vjerujem da su ga ucijenili snimkom punom vatrenih scena. Jer, kako bi se iole odgovoran čovjek uopće doveo u situaciju da ga netko snimi u toku seksualnog odnosa? I to s osobom istog spola? A zašto je otišao? Tko zna?”
“Mama, koga su snimali dok je imao seks?”
“S gejem???”
“Navodno bivšeg premijera, ali to je samo zlobna izmišljotina.”
“Baš nas briga za njega, mi pričamo o Michaelu Jacksonu.”
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
- 00:31 - Dodaj komentar
(18) - Print
- #
|
|
|
