::LUCY FAIR::

ponedjeljak, 05.01.2009.

ZOVEM SE DRVENA

Svaka čast Konvenciji UN-a o pravima djeteta, u kojoj piše da šmrkavci imaju pravo na svoj izbor. Potpuno se slažem, ako izaberu isto što i ja. Djeci treba vodstvo. No kako su moje kćeri ipak prevelike da ih vodim za ruku, jutros sam, poput mnogih roditelja u kvartu, samo nježno usmjerila nedorasle nosiće u pravcu obližnje kino-dvorane, na matineju. Da se upoznaju s lijepim starim komedijama u kojima se uživalo dok su filmski umjetnici još bili dovoljno pametni da ne snime Glupog i glupljeg.
A poslije filma odvest ću gospodične u frizeraj, gdje neće dobiti zelene punk pramenove, ne.
Stigla sam pred kino na vrijeme, klinci su hrpimice izlazili cerekajući se Stanliju i Oliju i općenito oduševljeni otkrićem komedije koja je stvarno smiješna, kadli se Azra iz petog ce oglasi iz petnih žila: "Ej, ljudi, nemojte ić gledat Charlie Chaplina, on je naci!"
Zaista, na plakatima stoji u uniformi okićenoj kukicama, a ispod piše - Veliki diktator, ali zašto ga onda prikazuju u kinu, pitala su se djeca.
"Zato jer Židovi vladaju svijetom, a oni su naciji", objasnila je Azra.
"Kaj nisu Nijemci naciji?", pokušala je razbistriti pojmove Ivančica iz četvrtog ce.
"Ne, Židovi su naciji i trebamo ić na denmonstrancije. Zbog Pojasa Gaze", dosljedno će Azra.
"Prošle godine si radila cirkus radi marame, a sad hoćeš pojas i gazu. Samo na obleku misliš", poklopi je zlobno mala Dančika.
"Ma nema veze s modom, Gaza je u Palestini", prosvijetlila je Azra prisutne. Ali to nije bilo dovoljno. Veliki upitnik nadvio se nad okupljenom grupicom, ali samo se jedan švrćo iz drugog razreda usudio pokazati neznanje pitajući: "A di je to?"
"Hm, na moru?", stao je nagađati Kiki, koji ne baš uspješno ponavlja šesti razred, jedva čekajući da završi školska godina, pa da ode na more.
"Jesi bedak", konstatirao je štreber Leo, "to ti je na drugom kontinentu!"
"A otkud su tvoji?", obratio se Azri nimalo posramljen Kiki, "Iz te Pale-strine?"
"Ne, nego iz Budžokuljićevih Čelebegčića. Ali nema veze otkud je ko, Židovi su naciji!"
"Ne, nego su Palestinci naciji!", oglasio se nato David iz Kikijevog razreda.
"Židovi genocidiraju Palestince", umiješao se i Mirsad iz šestog de.
"Ne, nego Palestinci genocidiraju Židove", nije se dao smesti David.
"Lažeš, Jehudijo!!!", zaurla Mirsad.
"Ne laže", ubacila se Sara iz petog de, "Hamas natovari eksploziv na djecu i pošalje ih u supermarket da naprave kabuuum!"
"Izrael sere!", pokušao je rečenu tvrdnju demantirati Mirsad, ukazujući na krucijalnu ulogu ratne propagande.
"Hamas sere sto na sat!", uzvratio je David
"Dat će vama Hamas po bundevi", Mirsad će hvalisavo.
"I El Fatah isto", dodala je Azra.
"El Fatah su pičkice", hladno je ustvrdio David.
"El Fatah su pičkice", ponovio je Mirsad, dajući Azri do znanja da u ratu ipak glavnu riječ vode muškarci. Kao i u miru, uostalom.
"Naši komandosi su jači od Hamasa i Hezbolaha zajedno", stručno je procijenila emancipirana Sara, izazivajući bijes tradicionalno odgajane Azre, koja nepromišljeno ispali:"Vidićete vi kad vam Kasami dolete na Jeruzalem, aha!"
"Vidićete vi Merkave po cijeloj Gazi", prosiktao je David, "a nemojte zaboravit da imamo i Jeriho!"
"Čekaj samo", kostriješio se Mirsad, "kad nam Iran pošalje Zulfikare i Šafage!"
"Ma, dam ti ja Ahmadinedžada!", dreknuo je David razgoropađeno.
Zlokobno nabrajanje raznih vrsta oružja, među kojima Ahmadinenedžad bez premca zvuči najstrašnije, ostavilo je jak dojam na ostalu djecu i ona se, njušeći eskalaciju napetosti, stadoše povlačiti unatrag, ostavljajući sučeljene strane u sredini kruga.
Ne znam tko je prvi počeo, ali u sljedećoj sekundi rasplamsao se ratni sukob rukama i nogama.
Bilo mi je jasno da, kao jedina donekle zrela osoba u blizini, moram brzo reagirati i osigurati primirje s par zaušnica, strateški raspoređenih na obje strane.
Ali kako da plan provedem u djelo?
Dohvatim li prvo Židove, pokazat ću se kao fašističko smeće koje se nadovezuje na tradiciju ustaške bagre, a počnem li s muslimanima, izgledat će kao da dajem desničarsku podršku izraelskom militarizmu, vjerojatno zato da popravim dojam podsvjesnog antisemitizma.
Uglavnom, čim se umiješam, postajem neonacistička svinja.
I zato sam se radije priklonila neutralno pacifističkoj poziciji ili pučki rečeno - stajala k'o drvo drveno.
A onda se pojavio jedan nedvojbeno odrastao muškarac i premda na glavi nije imao plavu kacigu, nego šarenu vunenu kapicu, u trenu je uveo mir.
Bio je to striček s kino-blagajne, koji se nakon munjevite mirovne operacije izvolio obrušiti na moju osobu.
"Kak vas nije sram? Deca se mlate, a vi stojite kakti kipec i promatrate! Ove blizanke su vaše?"
"Koje to? Ne", odlučno sam otklonila mogućnost da me identificira pomoću mojih nadaleko poznatih dvojčica.
"A kaj radite tu? Ko ste vi, kak se zovete?", nastavio je piliti.
"Zovem se Marija", slagah, "Drvena Marija."
Srećom, nije me čuo, jer u međuvremenu su muslimanske snage krenule u ofenzivu, pa je morao opet intervenirati.
Spretno sam iskoristila taj trenutak i zgrabila ručice svojih kćeri, onih kojih sam se maloprije odrekla zbog mira u svijetu, te žurno pohitala niz ulicu, da što prije zamaknemo za ugao. Vrludajući kroz labirint prečica malo smo opuštenije nastavile u smjeru frizerskog salona. Gdje blizanke neće dobiti zelenu punk frizuru, ne. Nego ću je dobiti ja, tako da me striček s blagajne ne prepozna, sretnemo li se slučajno u kvartu.

Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka