::LUCY FAIR::

nedjelja, 21.12.2008.

CRVENA KRABULJA SMRTI

Kad-tad samozatajna će se građanka, izdosađena tmurnim jesenjim popodnevima i ženskim časopisima, iskreno zapitati: «Ima li išta zanimljivije od nasilja?» Na primjer ovakvog:
«Mlatnem je gedorom, strpam u gepek, ispilim ručnom pilom u šupi, stavim komade u vreću za smeće i zakopam u parku.»
Tim riječima izložila mi je Marki jednog tmurnog jesenjeg popodneva svoj brljantni plan. Iz kojeg je jasno proizlazilo da će nešto zabrljati, ne priskoči li joj upomoć ekspertni tim za ubojstva, koji dolazi kući na poziv. Kad okrenemo 92. Ali u ovom slučaju, to se neće desiti. Zato jer mi srce puca od bola pri pomisli da bi moju crvenokosu frendicu Maricu, zvanu Marki, mogli puknuti u crnu maricu, zvanu policijsko vozilo? Ne, nego mrzim tužibabe i tužakanje. Učiteljici, tati, mami, državnom organu i ostalim dragim ljudima, zaduženim za kažnjavanje.
Uostalom, zašto bih dopustila da Marki pendreči policija, kad to mogu i ja, s daleko većim entuzijazmom?
Kao da sluti što vrtim u glavi, stala me smirivati:
«Bez brige budi, nećeš biti umiješana. Ne moraš ništa raditi. Samo je pridrži da se ne otima i čuvaj stražu dok ja kopam jamu.»
«Ma zbilja?»
«Da. I dam ti sto eura.»
E, to je već drugi par zaštitnih rukavica. Nije isto zamazati ruke bez veze ili uz novčanu naknadu. Živimo u kapitalizmu. Ali kako se radi o evropskoj varijanti, stao me hvatati euro-skepticizam. U vezi obećanih sto eura.
«Čuj, Marki, kak misliš dati kad mi isti iznos već duguješ?»
«Pa tih sto ti dam!»
«Ajde, nek ti bude, bolje išta nego ništa.»
«Bravo, pametno razmišljanje! Za koje više nema potrebe, jer dalje radimo po mom planu. I vjeruj, nema šanse da nas itko skuži kad se vješto zakrabuljimo, evo ovako...»
Nakon kraćeg prtljanja po raznim praznim džepovima, Marki napokon izvuče otfikarene nogavice crvenih štramplica.
«Hm, ali rupe bi trebale služiti za vizualni nadzor, ne za zračenje vlasišta», primijetila sam, «osim toga, sve normalne psihopatske ubojice nose crne maske, ne?
«Imam i crne hulahopke, ali još nisu provirili krumpiri, pa ih je šteta.»
Kao što se jasno vidi kroz štrumfe pune rupa, Marki je opet dekintirana. Do prije tri mjeseca radila je u parapsihološkom savjetovalištu, na projektu profesionalnog laganja i varanja. Premda joj je išlo izvrsno, željna znanja dodatno se usavršavala muljajući šeficu pri obračunu utrška.
Budućnost se široko smiješila blještavim Plidenta osmijehom, a onda se odjednom pojavio karijes-kvarijes u vidu lude Anđe, Markine gejlezbo obožavateljice.
Inače, riječ je o ljubaznoj osobi, punoj emotivne topline uslijed gorljivog kršćanstva i trajnožareće perverznosti. U nastojanju da spoji svoje dvije velike ljubavi, Isusa i Marki, naumila je potonjoj spasiti dušu od pogibelji sređenih financija, predmnijevajući da će se okrenuti vjeri bude li siromašna poput crkvenog miša.
Stoga je putem anonimnog poziva bacila bubu u uho Markinoj šefici. A ova je bacila oko na blagajnu, Marki na cestu i šaku joj u oko.
Znajući da će, po primitku otkaza, ostati začuđena događajima i začađena kurenjem plastičnog otpada zbog nemogućnosti da plati plin, Anđa joj stade slati izljeve ljubavi preko svih sredstava komunikacije, da kad već u oskudici, ne živi i u nedoumici pitajući se koji li to demonski gnjus, okoćen od nakazne hijene u devetom krugu pakla Hieronymusa Boscha, stoji iza svega?
Jer Anđa, zbog sado-mazo usmjerenja, neizmjerno uživa kad je Marki naziva demonskim gnjusom, a još neizmjernije kad joj na telefonski poziv ne spusti odmah slušalicu, nego prvo pusti do daske Metallicu
I tko zna, možda bi uživala i u Markinim potezima gedorom i pilom, da sudbina nije htjela da ja hoću drukčije?
Kad me već plaća, želim obaviti likvidaciju profesionalno i samostalno.
Vjerna etičkim principima sažetim u filozofskoj maksimi 'brigo moja prijeđi na drugoga', Marki spremno prepusti stvar u moje ruke.
Nakon kraćeg proučavanja mete i njene dnevne rutine, zaskočila sam je tamo gdje se osjećala najsigurnijom, na Ženskom forumu kršćanske ljubavi. Jedan rafal iz tastature bio je dovoljan.
Ovaj:

Griješna dušo!
Znamo što si radila prošlog ljeta, što namjeravaš raditi sljedećeg i u međuvremenu.
Mane-tekel-fares! Izbrojeni su dani tvog surfanja, odvagnuta si i preteški su browseri tvoji.
Bludničila si na internetu, toj Sotoni za koju bogobojazni i ćudoredni muževi kažu da vodi u iskušenje:
>masturbacije,
zoofilije
i neumjerenosti u javnom WC-u.
Ali ni to ti nije bilo dosta, nego si i za đavolskim mobitelom posegnula i razgovarala s antikristom po imenu Marki.
Za to, kurvo, čuj riječ Gospodinovu! Ovako govori Gospodin: topla sestra tvoja Sodoma i još toplija Gomora nisu bludničile koliko ti i zato postidjet ćeš se i opomenuti putova Gospodnjih i nećeš više otvoriti usta od sramote, ni javiti se Marki, niti priključiti na net. Jer u suprotnom, tužit ćemo te tvom pravednom ocu, da internet ne koristiš za skupljanje svetih sličica i hagiografija. A onda će biti plač i škrgut zuba, razorit će tvoje mail-boxove kurvanjske i raskopati hardware i svući haljine s tebe i uzeti sve eure i ostavit će te golu nagu na cesti. A nakon toga ćeš ostati i bez posla.
Dakle, pazi što radiš, motrimo te. I nemoj misliti da smo bezazleni kao Opus Dei.
Bog ti pomogao, jer mi, Crvene krabulje, nećemo.

Istinabog, nisam smaknula, ali sam je maknula. S neta i iz Markinog života.
I zaista, nakon par dana Marki me nazvala i potvrdila da Anđe više nigdje nema, netragom je nestala. Kao mafijozi kad zaglave ispod betona ili u kadi punoj kiseline.
I tako smo ugodno ćaskale sve dok nisam spomenula mojih sto eura, nakon čega se veza naprasno prekinula.
I što da sad radim? Osim da stavim crvenu krabulju i pokucam Marki na vrata? S obzirom da misli kako sam već jednom ubila za novac, tim lakše ću je uvjeriti da mogu opet.

Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka