::LUCY FAIR::

ponedjeljak, 21.07.2008.

ČUVAJ SE DANČIKINE RUKE

Mala Dančika, inače zdravo dijete, u zadnje vrijeme pokazuje neobične simptome: ukočeno držanje, vrh nosa cilja u stratosferu i služi se samo jednom rukom. Druga je zauzeta držanjem knjige. I to ne bilo kakve, nego 'Čuvaj se senjske ruke'. A ta je posebna. Osim što je djelo našeg odavno mrtvog besmrtnika Šenoe, opremljena je posvetom ravnatelja škole i dijeli se u znak priznanja osobito nadarenim učenicima.
Bez pretjerivanja, Dančika je na nekim područjima pravi virtuoz. Npr. u smišljanju isprika za nenapisane zadaće nitko joj nije ravan. I znala se veoma isticati među ostalim učenicima, naročito kad bi došla u školu s torbom punom barbika, tužeći se na sestru studenticu, da je opet zabunom ponijela njezine knjige i bilježnice na faks.

Usprkos svemu tome, početkom drugog polugodišta napisala je sjajan sastavak na temu 'Znanje je moć'. Za čistu peticu. A istu ocjenu dobila je iz svih predmeta na kraju godine. Razumljivo, talentiranim učenicima treba malo progledati kroz prste u predmetima koji im baš ne idu, a u Dančikinom slučaju to su svi, osim tjelesnog. I odnedavno, hrvatskog.
Naravno, za očekivati je da se izvanserijski radovi malih literarnih genija čitaju naglas pred razredom, tako da običan učenički puk čuje kako se to radi.
I zaista, pripadnici bogomdane elite, glasićima drhtavim od ponosa, čitali su svoje nezdravo dosadne štreberske sklepotine. Svi, osim Dančike.
Istinabog, i moje su kćeri ostale lišene te privilegije, štoviše nisu ni predložene za nagradu, iz jednostavnog razloga što prosvjetni radnici imaju katastrofalno loš ukus i mrze prave talente.

No ipak, prešle smo preko rečene nepravde i prolistale školski list, ispunjen nagrađenim radovima.. Mora se priznati, bilo je zanimljivih stvari.
Mali Leo, član Mense i mutant čiji je mozak opremljen audio-rekorderom tako da nepogrešivo reproducira sve što se na nastavi čulo, prepredeno se dosjetio smjestiti znak jednakosti između znanja i znanosti, a svoje ime u srca svih članova nastavničkog vijeća:
«Znanost je izvela čovjeka iz špilje na pravi put. Omogućila nam je let na Mjesec i Internet, te stoga moramo biti zahvalni velikim izumiteljima. Kad odrastem postat ću znanstvenik. Bavit ću se mogućnostima alternativnog pogona ili ću tražiti lijek protiv raka...bla...bla...bla...»
Petra, njegova konkurentica u borbi za prvo mjesto na top-listi starmalih izroda, zaigrala je pak na sigurnu kartu direktnog ulizivanja:
«Volim ići u školu, to divno mjesto ostat će zauvijek u mom srcu. Tu stječem znanja, koja će mi trebati tokom cijelog života. Zbog toga, nastavnike doživljavam ne samo kao neiscrpan izvor informacija, već kao najbolje prijatelje...truć...truć...truć...»
Naravno da su neiscrpni izvori informacija istinoljubivoj autorici ozareno dodijelili nagradu i štampali njena trabunjanja u školskom listu, kome će ako ne svojoj best frendici?

Međutim, Dančikinog sastavka u toj divotnoj tiskovini nema i njene bi mudrolije ostale zauvijek prekrivene velom tajne, a možda i željeznom zavjesom, da investigativni tim sastavljen od mojih blizanačkih potomčica, nije napokon pronašao corpus delicti. Putem sofisticirane detektivske metode 'tko se nije skrio magarac je bio': dok se jedna blizanka s Dančikom zavlači u špajzu, podrum i ormare, druga umjesto da broji do sto vrijedno ruje po crnoj plastičnoj vreći. Onoj, u koju je Dančika utrpala školske stvari, u nadi da će se roditelji jednom zabuniti i odnijeti je pred kuću, gdje će zajedno s ostalim smećem dočekati kamion Gradske čistoće.
No zahvaljujući špijunskom špurijusu mojih kćeri, zgužvani papir duž kojeg je junačka Dančikina ruka naškrabala tajanstveni sastavak, umjesto na smetlištu, našao se pred mojim zadivljenim očima, koje se još ne mogu nasititi sljedećeg teksta:

Znanje je moč.
Ja nevolim baš učit i ič u školu nekat mi zna bit dosadno pa neču bit na satu Onda se Ja znam otšuljat u blagavaonu ispod pulta gdje pot odmorom djele hranu. Tu me niko ne vidi pase igram s barbikama ali dok se Ja igram Ja i vidim tam prekputa. Gdje je knjižnica i soba za odmor nastavnika kat su umorni, I Ja znam vidjet kat dodže bivša razrednica od moje sestre. i za njom onda dodže nastavnik informatike. i onda ih nema dugo van, A ponekat dodže nastavnik tjelesnog pa ćeka tamo dok dodže nastavnik vjerunauka, I isto se zakljućaju i isto ih nema dugo van A ponekat udžu u nutra skupa nastavnica iz engleskog i učiteljica od jednog trečeg razreda Pa im se onda u brzo pridrudži zamjenik ravnatelja. i isto se i oni zakljućaju A kat nema njega u školi onda im dodže naš zaštitar A sanjim su još dulje u nutra.
I šta oni to rade u nutra Ja mislim da znam i mogla bi nekom reč al ipak neču Ja ipak mislim nek za sad to samo Ja znam Jer znanje je moč.


Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka