Credits.
× design: 082dizajn ©
× html: x
× picture: x
Najljepši cvijet, ljepši i od ruže... oleadner... toliko otrovan da vas može ubiti....

hot boy icon Pictures, Images and Photos

Ja sam onaj koji je preživio. I ovdje pišem. A pišem zato da opustim um. Često pišem u prvom licu kako bi se bolje uživjeli u problem glavnih likova. Nemam se volje ni vremena zamarati gramatikom i nadam se da mi ne zamjeraš Dragi Čitatelju(ako nekoga ipak smeta vrlo rado ću mu poslati post ranije da ga prepraviwink ) .
Okusi moj život, krvavo crveni oleander...


Što je piscu trenutno na umu: povezujem Jibrail i Arb, Ari dječak s moćima, Zaboravljena sjećanja i priče o Damyenu u jednu veliku priču. Ne mogu reći da sam ovo planirao. It just happened. I malo sam loše volje zbog matura koje dolaze. Tak da ne stižem puno pisat.

Ari: dječak s moćima.

Arijan

Boy icon Pictures, Images and Photos
boy icon Pictures, Images and Photos
boy icon Pictures, Images and Photos

<3.


MusicPlaylist
Music Playlist at MixPod.com


Vatra(Damyen)

1. Zaviriti u tajne oleandera
2. Sitna slova zapisana na laticama otrovnoga cvijeta
3. Prva latica prvoga cvijeta
4. Krv na drugoj latici prvoga cvijeta
5. Latice davno uvenulih cvjetova
6. Cvijeće je lijepo čak i kad je uvenulo: prva latica uvenulog cvijeta
7. Druga latica uvenulog cvijeta
8. Treća latica uvenulog cvijeta: sam u gomili
9. Četvrta latica uvenulog cvijeta: krv na kruni
10. Cvijet koji počinje venuti
11. Prva latica cvijeta koji počinje venuti
12. Druga latica cvijeta koji počinje venuti
13. Treća latica cvijeta koji počinje venuti
14. Prva latica tek otvorenog cvijeta
15. Druga latica tek otvorenog cvijeta
16. Treća latica tek otvorenog cvijeta
17. Četvrta latica tek otvorenog cvijeta
18. Peta latica tek otvorenog cvijeta
19. Šesta latica tek otvorenog cvijeta
20. Sedma latica tek otvorenog cvijeta
21. Osma latica tek otvorenog cvijeta
22. Deveta latica tek otvorenog cvijeta
23. Crni Labude bijeli

Nastavak Damyena(Rat) možete pratiti na blogu koji pišem se sekom: Brat i sestra
Poglavlja:
1. Gorući grm oleanderova cvijeta
2. Slova koja se tek ispisuju na latici cvijeta
3. Prvo ispisano slovo na cvijetu
4. Drugo ispisano slovo na latici cvijeta
5. Treće slovo na latici cvijeta
6. Četvrto slovo na latici cvijeta
7. Peto slovo na latici cvijeta
8. Šesto slovo na latici cvijeta
9. Prva riječ na latici cvijeta
10. Prvo slovo druge riječi na cvijetu


Osobno

1. Pauza

Gabrijel

1. Upaliti svijeću- uvod
2. Tamni krakovi
3. Buđenje demona
4. Bik
5. Vuk koji leti, bode otrovom i kreće se nečujno i brzo poput sjene
6. Ljubav na brežuljku
7. Demon i Vatra
8. Lovac je rođen
9. Barijera
10. Otrovna strijela
11. Kraj Gabrijela i pričica o muhi


The story of Nathaniel

1. Nova priča again
2. Gđa Pulip
3. Obitelj
4. Rastanak
5. O kakav si covjek ti da zakriljen u noci o tajnu mi se spotices
6. The ultimate drama
7. Suzica za kraj

Mrzio sam je(Jibrail i Arb part II.)

1. Laži mi ljubavi
2. Stanje stvari
3. Previše drame pretvorilo me u led
4. The hardest ones to love are the onese that need it most
5. U malim stvarima je velika moć
6. Nesan




Zaboravljena sjećanja

1. Ch1.
2. Ch2.
3. Ch3.
4. Ch4.
5. Ch5.
6. Ch6.
7. Ch7.


Fan art

Fan art


Kratke pričice

1. Priča o zvijezdi i princu
2. Kraj Gabrijela i pričica o muhi
3. Jibrail i Arb part I.

I'm on a neverending quest to save my girlfriend... Wops! I mean boyfriend. Ftw!.


za one koji me ne poznaju... dajem si jako puno slobode kad je povezano s umjetnosti i također vjerujem da mi duša nema spol pa se nemojte iznendait ako vam se jednom predstavim u ženskom rodu a sljedeći puta počnem govoriti u muškom. ja sam umjetnik. kog smeta nek mi se makne s bloga. joj, da! ako me želite kontaktirati možete me žicat mail u boxu ili mi pošaljite link od svog fejsa pa vas dodam sretan



Icon Pictures, Images and Photos

Boy Site Model Icon Pictures, Images and Photos

Sitemodel Icon Pictures, Images and Photos

cosplay icon Pictures, Images and Photos

me as deidara Pictures, Images and Photos

hot boy icon Pictures, Images and Photos

hot boy icon Pictures, Images and Photos

hot boy icon Pictures, Images and Photos

hot boy icon Pictures, Images and Photos

XANDIR Pictures, Images and Photos

xandir giggle Pictures, Images and Photos

Xandir Icon Pictures, Images and Photos

Strong Xandir Pictures, Images and Photos

HB Xandir Pictures, Images and Photos

Drawn Together Xandir Pictures, Images and Photos

Funny Icon Pictures, Images and Photos

icon Pictures, Images and Photos

funny icon Pictures, Images and Photos

Funny Icon Pictures, Images and Photos

funny icon Pictures, Images and Photos

funny icon Pictures, Images and Photos

funny icon Pictures, Images and Photos

Funny Pictures, Images and Photos

funny icon Pictures, Images and Photos

Popo Pictures, Images and Photos

8.Poglavlje

Tako zakočen.. jedva sam se kretao. Nije boljelo već.. Kao da sam statua od kamena pa se jedva krećem.. Malo je boljelo, ili je to bio neki pritisak kao jaka gravitacija koja mi onemogućava kretnje? Ta moja zakočenost me spriječavala u većini tog što sam radio budan ili u snu. I te stalne glavobolje ili pritisak u glavi.. Bio sam u snu trenutno. Bar mislim. Snovi su mi identični stvarnosti.. Većina tog barem(zmajevi i vile nisu u stvarnosti, al bol i gnjavaža s tijelom jest).. Izašao sam iz zgrade. Bol mi zapeče oči te ih naglo sklopim. Bol ko kad imate temperaturupa vas oči bole... E to.. Zatvorenih očiju izašao sam na sunce. Stavio sam ruku na njih da ih štitim dok se ne naviknu na svjetlo. Ulica je mirisala po vlazi. Vrištanje.. Panično vrištanje onog djeteta iz neke od zgrade dopiralo je do mene. Jedini sam imao dovoljno izoštren sluh da ga čujem, a možda.. Možda sam postao šizofreničan pa mi se pričinjava? hmm.. Mogao sam čuti sve što se događa u cijeloj zgradi, i u zgradi do.. Neki glasovi bjesno su vikali, a dijete je vrištalo, plakalo... Hah.. A ako sam htio još bolje čuti.. Postojao je način. Zaroniti se u kadu, pričekat malo i onda sam počeo čuti glasove svih spojenih na istu pumpu za vodu. Čuo sam kako nekom televizija gori, kako neka žena pere suđe, kako se deru, svađaju.. Kako susjeda prdi.. Onaj kratki tren kad bi izronio iz vode čuo bi puno manje, osjećao bi se normalno sve dok se opet nebi naviknuo.. Legao bi u krevet i čuo kako se ljudi u ove 2-3 zgrade jebu, hrču, svađaju.. što već.. Čuo bi onu djevojčicu i njene noćne more.. A bojao bi se. Bojao sam se konstantno.. I bilo mi je hladno.. I galvobolje i taj osjećaj.. I miris.. Miris krvi.. I bol u nosnicama.. Ali i dalje sam normalno živio uvjeravajući se da sam samo još jedan malo šizofreničan čojek. Ništa neobično. Sve je to moja mašta. Volio sam izlazak sunca makar me bolio za oči koje su navikle na tamu. Vani je moglo biti i preko 40 a ja bi se i dalje smrzavao. Dok su moji ukućani hodali u kratkim hlačama i majcama na bretele ja bi se vucarao po sobi u trenirci, pokriven dekom. I dalje bi se smrzavao. Osjećao sam užasan strah cijelo vrijeme. Užasnu uznemirenost. Često bi drkao ili se opijao ili se davao drugima u nadi da će me nešto od toga opustiti, ali uznemirenost bi se samo pogoršala. Htio sam početi pušiti, ali kako sam primjetio da me pasivno pušenje ne opušta nisam ipak.. Strah bi se pojačavao do negdje 12 popodne kad bi mi se počelo toliko spavati da bi se doslovno onesvjestio. S vremenom sam se istrenirao da ostanem budan, ali ukoliko je bilo moguće ipak bi otišao spavati. Kad bi tad legao spavat tresao bi se od hladnoće i tog nečeg. Zaspao bi. Obično bi me noćne more toliko proganjale da bi počeo plakati.. U snu.. Probudio bi se u vrućici svaki put. Ne sjećam se kako bi se izvukao iz kreveta.. Nekako bi se izvukao i izašao van hodajući prema suncu koje se spuštalo u nadi da ću ga uhvatiti.. Nisam želio da zađe.. Volio sam mrak, ali.. Nešto me smetalo i želio sam pobjeći.. Tako sam i sada panično trčao za suncem, ali zašlo je. Tama me prožela. U meni se pojavio mir, snaga. Ustao bi, hodao po ulici gledajući sve s nekom nadmoći. Osluškujući zvukove.. Prateći njihove pokrete.. Onih koji su me gledali.. Povukao bi se nazad u kuću i počeo vježbat da istrošim što više te energije. Kad bi se istrošio malo, kad bi svi otišli spavati, nakon tuširanja, kad sam trebao izaći u mrkli mrak, u hodnik.. To je bio najgori dio dana... Taj dio kad izlazim u potpuni mrak na par sekundi dok me senzor ne primjeti i ne upali svjetlo. Osjećao sam kao da je netko tamo u mraku.. Nešto.. Čuo sam kako se vrata otvaraju, čuo sam korake. Moj sluh je stvarao probleme sad jer nisam znao čujem li stvari u svom stanu ili u stanovima svojih susjeda. Strah me obuzeo, ali kao pravi kralj izjahao bi ravno u susret suočiti se s njim. Svjetlo bi se upalilo. Nije bilo ničega.. Nikoga.. Ali koraci su se i dalje čuli. Stvari bi se i dalje pomicale, padale, neko kvrckanje bi se čulo, škripanje.. ponekad i udaranje.. Ponekad kao da se nešto s mnogo nogu, veličine kunića, spušta po svijetlu(imao sam plastiku preko led dioda).. Spušta se do moje glave kad ležim.. Udaranje tisuća nožica o plastiku.. Dolazi na jastuk iznad mene i čeka.. Mir.. Da, ali morao sam još odšetati do ruba sobe i ugasiti svjetlo. Prije nego legnem da.. Ugasio sam ga. Tama.. Šmugnuo sam u krevet kad me omelo vibriranje mobitela. Frend je imao neki problem u ovo doba noći.. morao sam se dopisivati s njim. Sklupčao bi se i dopisivao se. Imao sam osjećaj da ispred mene stoji netko.. Neka utvara.. Nez.. Nešto strašno. Pogleda usmjerena na mobitel sve se činilo tako mračno. Bojao sam se dignut pogled usprkos činjenici da sam mogao perfektno vidjeti u mraku, kao da je dan ali opet.. Bojao sam se dići pogled i.. Što ako tamo stvarno stoj to čeg se bojim?! Što onda? Nemoj me ubiti.. Nisam ništa učinio... Kad bi dopisivanje bilo gotovo, bez vanjskog pokazivanja straha bi ustao i odnio mobitel kroz mrak na njegovo mjesto. Onda bi se smotao u hladan krevet i čekao san osjećajući to oko sebe...Znao sam da su oni tamo. Imao sam previše dokaza.. Nekad.. Joj nekad kao mlad bi trčao u opasnost sve dok.. Dok nisam snimio kamerom tu sjenu.. Dok se sve ono što sam toliko priželjkivao nije dogodilo.. Ali zašto ja nisam imao moći.. Bio sam tako hopeless, beskoristan.. Slijep.. Čak i da sam imao moći nebi ih znao upotrijebiti.. Ahh.. Taj san.. Ta stvarnost.. Što je sad ovo.. Jesam li uopće živ.. Osjećam hladnoću oko sebe.. Osjećam ih iza sebe. Ruka na mom ramenu, okrećem se.. Nema nikoga. Palim muziku, poglašnjavam je u nadi da neću čuti zvukove.. Gušim se od straha a izvana izgledam hrabro, hladno, kao da je sve ok.. Još jedan dan.. Još jedan san...

***

Mris prženog šećera budio je neku veliku skrivenu glad u meni. Trznuo sam se na jastuku i tek tada shvatim da sanjam. Sunce je davno izašlo, možda bi se trebao ustati iz kreveta. Počnem se lijeno dizat kad shvatim da mi je pramen kose zalijepljen za jastuk. Krv... Zgrušana krv po cijelom jastuku! I mojoj kosi.. Panika me lovi. Trčim u wc. Ali sve je uredu.. Nema nikakvih rana, nema ničeg od kud je krv mogla doći... Vraćam se u sobu.. Nije mi jasno... Ovo nije prvi put da se ovako budim, ali svaki puta to u meni izaziva jednak šok.Od kud ta krv? Shvatio sam da j ima i po pidžami kao da me poprskala... Duboko sam udahnuo, a nosnice mi je ispunio njen miris... Ono što se dalje događalo se ne sjećam... Sve je bilo tako prigušeno kao u snu...



Komentari [13]

7. Poglavlje

Njihova moć širila mi se lijevom rukom, a zatim me cijelog prožela. Bio sam pohlepan, jedina prirodna stvar... Svaki puta bi tražio više, svaki puta moja moć bi bila veća i ovaj puta uvidio sam kako nikada nije nestala već je uvijek bila samnom. Posložio sam karte u obliku Drveta Života. A sada... Prve dvije iz krošnje.. Okrenuo sam ih. Kralj i Kraljica. Zar zaista? Ne vjerujem. Ne osjećam se kao netko s tolikim stupnjem mira i balanca. Okrenuo sam sve ostale karte osim zadnje dvije koje su pretstavljale korijen. Sve naopako! O ne.. Znači onaj nemir je bio moje šesto čulo koje me upozoravalo na ovo.. Velika nesreća.. Velika borba.. Izdaja.. Bol.. Mržnja.. Mogućnost gubitka samog sebe.. Obuzeo me strah..

-Recite mi, prijateljice, što mi je činiti? Hoću li imati saveznika u slučaju da me smrtonosna strijela ipak pogodi?-

Vibracije karata postale su jake, ruka mi je sama krenula prema jednoj od karti korijena. Bojao sam se.. Samoće sam se bojao iako sam znao da mogu preživjeti sam, ali opet... Otvorio sam kartu. Zvijezda! Predivna zvijezda! Suza mi klizne niz obraz.

-A gdje li si ti zvijezdo? Svemirima daleko...-

Uzdahnem i otvorim poslijednju kartu koja pokazuje mogući ishod. Od prizora sam se ukipio. NE! NE ŽELIM! Bacio sam karte na pod i izašao iz sobe. Ruke su mi se tresle... Ne želim da bude gotovo... Bojao sam se.. Najviše od svega sam se toga bojao... Izvadio sam mobitel i nazvao ga... Javi se. Javi se više! Umorni halo se javio napokon.

-Gospodine Viteže, smijem li doći na popodnevni čaj danas?-

Nešto je brundao, nisam razumio što. Čekao sam da mi odgovori. Na sreću kod tog momka se odgovor nije morao dugo čekati. Uvijek me želio vidjeti.

-Naravno, Veličanstvo. Za koliko ste tu?-

-Za 30ak minuta. I daj se razbudi za Boga miloga, zvučiš ko medvjed u zimskom snu.-

Prekinuo sam.

***

-Ne bi se složio s Vama, Gospodine Viteže. Ako bi se dopustilo da djecu nastavnici prate na facebooku to bi dovelo do katastrofe. Pa to vam je isto kao da postavimo kamere da prate djeci svaki korak, kao da ih nastavnici prate nakon škole, kao da prisluškuju svaki njihov razgovor s prijateljima. To je nezdravo i bolesno ako se mene pita. Djeca trebaju imati prvatnost. Naravno da će uvijek ogovarati profesore, ta to je najnormalnija stvar! Djeci treba pokloniti povjerenje i odgovornost, to jedino djeca i žele i tad vas neće izdati, ali ukoliko im to uzimate onda će doslovno radit sranja: počet pušit i piti, pasti u droge i slično...-

Srkem malo čaja čekajući njegov odgovor. Razbarušena crna kosa padala mu je u smeđe zamišljene oči.

-Pa da, Veličanstvo, imate pravo, ali opet zar ne vidite kakve gluposti djeca rade po društvenim mrežama?-

Nasmijao sam se.

-Pa kako će drugačije naučiti? Ta i naša generacija koja nije imala svih tih silnih tehnoloških pizdarija je radila gluposti. Tako se uči!-

-Pedofili, Veličanstvo.. Oni samo vrebaju..-

-Vrebali su prije po parkovima. Što sad?! Da imam djete vjerovao bi mu i smatram da je to jedini način da i dijete vjeruje meni. Uostalom, treba djecu upozoriti na sve to, zar ne?-

On me mrko pogleda.

-Arijane, ako djetetu kažeš da se čuva nečega vjerojatno neće.-

-Upravo suprotno moj dragi Viteže, ako djetetu jednom, dvaput kažeš da se čuva čuvat će se, još ako mu kažeš kako imaš povjerenja u njega da se zna čuvat i slično. No ako mu tisuću puta ponoviš onda neće, a baš to roditelji čine. Ako mu pratiš svaki korak onda se neće čuvati.-

-Da, imaš pravo.. Ti si ipak odgojio tisuće djece.-

-Nijedno moje...-

Njegov zabrinut pogled prešao mi je preko lica kojim sam pokušavao sakriti nalet boli.

-Boli li te to, prijatelju? To što vjerojatno nećeš imati biološka nasljednika?-

Razmišljao sam minutu dvije.

-Ne... Tijelo je samo tijelo. Moj nasljednik poznat će se po duhu. Po vrlinama.. Po manama...-

Nasmješio sam se... Iako, volio bi imati vlastito dijete jednom.. Bila je to želja mog tijela s kojim sam bio blizak, a opet dalek.. No tko zna što mi još budućnost krije.. Tko zna koja od milijardu budućnosti će mi se ostvariti... Tko zna, zaista... Promotrio sam crni čaj u šalici. Podsjetio me na današnji prizor.. Na onu kartu koja je još ležala na stolu.. Na onu kartu koja je označavala prosvjetljenje, mir, sjedinjenje sa sobom i s apsolutnim duhom.. S univerzumom... Odlučio sam! Odlučio sam poput djeteta pokušati pobjeći toj sudbini i stvoriti neku manu(koliko god sam znao da je uzaludno) kako bi mogao proživjeti još nekoliko života u materiji... Ni sam ne znam zašto sam to htio.. Možda je to moje htjenje baš bilo ono što će mi prijuštiti još malo vremena ovdje..


Ah ta prokleta karta! Toliko sam žudio za njom, a sada je više ne želim...


Zaista, Arijane, ti si apsolutni idiot...



Komentari [5]

6. Poglavlje

Već dugo sam ga osjećao... Miris krvi. Ne sjećam se od kad, ali sjećam se kad sam mu se prvi puta predao. Predao sam mu se prije točno 6godina kad se moja prijateljica razrezala. I mogu vam reći da je njena krv bila tako bolesno ukusna da sam izgubio razum... S tim krvoločnim životinjskim djelom probudio se... On.. Ja... što god... Naime, moja sjećanja ne potječu od početka nastanka ovog tijela, ona su tu od onog dana kad sam se probudio na krevetu. Sve sam zaboravio, a opet sve znao. Kako se sve razvijalo ostaje mi mutno i tek sad kao odrastao čovjek pokušavam vratit sjećanja i izgraditi sliku o tome kako je došlo do čega... Kao kad posljedica traži uzrok i onda dobije novu posljedicu kao rezultat... Pošto bi vam mogao reći puno netočnih podataka o prošlosti vratimo se radije u sadašnjost o kojoj mogu točnije govoriti. Sjedao sam u tramvaju i vraćao se kući. Inače nikad ne sjedim, ali na zglobu mi se pojavila neka kvrga i boljela. Možda zbog onog kad sam pao sa zida. Sjećam se da sam kao klinac preskakao sa zida na zid i u jednom pointu, nez kako sam pao.. ozlijedio sam zglob koji ni prije tog pada nije bio uredu... I tako sam taj dan sjedao u tramvaju. I nečja krv je mirisala toliko da sam se morao grčevito držat za stolac kako nebi napao tog nekog. Nisam pio krv.. Godinama je nisam pio. Ne iz straha od lovaca, ne iz sažaljenja već zato jer nisam želio. Uvjerio sam sebe da mi se gadi i funkcioniralo je sve do sada... mogao sam se kontrolirati ako sam htio, a htio sam. Moja princeza je imala pravo... najviše od sveg me jebalo to što se mogu kontrolirat... To je boljelo najviše. Jer ponekad sam želio biti slab i pustiti i napasti nekoga, ali... Nebi mogao, ne želim ikad nekoga ozlijediti... Ikad... Zato imam nju i njega... Svoju princezu i svog gospodara... Da me zadrže kad poželim biti slab i popustiti... Volim ih, vjerujem im... I oni meni vjeruju... Daleko smo od ovog svijeta, a opet u njemu... Dosta o ovome....

Hodajući do kuće, bolje rečeno: šepajući do kuće, razmišljao sam o tom kako bi bilo cool okupat se u sprajtu. I onda sam usput u dućanu kupio 4 boce sprajta od po 2 litre. Nazovite me luđakom, ali ja sam bio onaj koji je znao živjeti. Ako ideja koju sam imao nije ugrožavala nekoga onda ju je trebalo isprobat. Zato služi život...

Došavši doma skinuo sam odjeću(prvo sam naravno provjerio da nekog nebi bilo doma) i sjeo u kadu. Onda sam isipao sprajt po sebi... Bilo je zanimljivo kupat se u tom... Napaljujuće... Hladno... Slatko... Nakon nekih 10ak min počelo mi je iritirati kožu pa sam ispraznio kadu i istuširao to sa sebe. Jedna luda ideja ostvarena. Idemo na sljedeću... Ha-ha.

Ušao sam u sobu... Zaista dugo vremena je prošlo. Izvadio sam ih... Predivne su bile... Glatke na dodir, još su mirisale novo... Njihov šapat postajao je sve glasniji... Moje tarot karte. Moje prijateljice. Dugo vas nisam vidio!



Komentari [5]

5. Poglavlje

Spone.. Spone koje me drže. Osjećam se kao u kavezu. U kavezu koji je u kavezu, u tamnici dvorca sa trostrukim zidom. Vani trče krvoločni psi, sve je puno straže. I lanci... Također sam vezan i lancima... Zidovi su crveni, ko od užarene lave. Kao da sam u paklu... Moja jedina želja? Raširiti krila i odletjeti u slobodu. Pričati s pticama i oblacima, čuti šapat šuma, osjetiti miris snijega... Zašto sam ovdje? Nema smisla... Ispod mog kaveza je voda.. Zašto sam ovdje zatvoren, ovako zatvoren? Zatvoren sam poput nekog moćnog titana, a osjećam se tako slabo i nemoćno... Odavde nema bijega, ali da su me stavili u normalnu čeliju opet nebi bilo bijega... zašto onda sve ove mjere sigurnosti? Netko koga volim je u opasnosti, ali ne sjećam se... Ne sjećam se tko.. Znam da moram pobjeći i spasiti tu osobu, ali kad se ne sjećam ni koga tražim... Jesu li mi oni obrisali pamćenje ili je to bilo od udarca u glavu koji su mi poklonili prije nego su me tu zatočili. Kako da uopće pokušam pobjeći... Ovo je nemoguće... Čak i da pobjegnem ne znam koga spašavam. Lanci me guše i stežu. Svjesno ne želim pobjeći, želim se sklupčati i čekati smrt, a nesvjesno... Želim razbiti kavez, želim naći tog nekog i... Ne znam, pobjeći od onog zlog pogleda u kutu prostorije, od onog koji me zatočio. Moje tijelo prolaze trnci.. Što mi je učinio? Zašto mi se tijelo ovoliko boji? Zašto se ničega ne sjećam? Dignem pogled, njega nema... Sam sam... I sva hladnoća samoće svali se na mene. Čak i zao pogled bolji je od nikakvog pogleda...

Bol... Bol. BOL! BOOOL! Ne sjećam se kako sam uspio... Sjećam se samo da sam se našao izvan kaveza, da se moje tijelo samo kretalo kroz taj pakao, da je bježalo... Kako sam prošao sve zidove, sva zaključana vrata... Kako sam pobjegao... Kamo sam se uputio... Tražio sam nekog. I bio sam blizu. Moje tijelo, moj duh imali su meni nepoznat cilj. I trčali smo zajedno prema tom mjestu. Hladnoća se razlije mojim tijelom. Ukipim se. Bijela silueta prođe iza mene. Osjetio sam ga. Njegov zao pogled. Nešto u meni je paničarilo. Izvana sam izgledao mirno i nastavio polako hodati. Iznenada on se stvori ispred mene. Toliko blizu da sam osjetio njegov hladan dah. Shvatio sam ono neshvatljivo. Zakasnio sam. Osoba koju sam krenuo spasiti nestala je.. ali zašto ja nisam odustao?

Duhovi šume čuli su moju zapovijed. Na me se obruši velik sokol, velik poput jezera na kojem sam živio svoje najsretnije trenutke. Sokol me uhvati i odnese. Pogled mi je bio fiksiran za njegov, za onaj zao pogled bića u bijelom. Nije me više kanio natjeravati, znao sam... Bilo je gotovo, ali... Vjerovao sam! Moj duh je još bio živ znači da je i ta osoba bila živa... Negdje.. daleko... u rasulu... A taj zao pogled jednom će, kad za to dođe vrijeme prestati gledati i ta usta će... Ta usta, s tim tvrdim usnama će me moliti za milost... A do tada...

Bijela svijetlost obavije me i nestanem....


***

Probudio bi se kao i svako jutro: s misijom. Onda bi me uhvatila depresija. Onda bi se sjetio nje. Osmjeh bi se pojavio na mom licu. Onda bi se smrknuo, prekorio sebe što se smijem jer osmjeh nije pristajao na moje lice. Oduvijek sam na licu držao tu neku ozbiljnu čeličnu grimasu, rijetko dozvoljavajući emocijama da prodru van. Počeo sam sam sebe podsjećati na onog lika iz sna koji me zatočio. Ne znam zašto, u snu se nisam sjećao, ali sad sam se prisjetio kako sam pao u onu vodu pod kavezom... Jesam li se to ja skoro utopio? Ja koji vladam grebenom knezovim? Taj zao pogled... On je proždro nešto moje... Ozbiljna izraza lica ustanem i pozdravim svoje biljke. Pupovi su se pojavili na jednoj koju sam našao kao otkinutu grančicu šetajući parkom. Zasadio sam tu grančicu i iz nje je izrastao mali grm. Mali grm s pupovima. Odjednom se ispunim nježnosti i počnem pričati s tom biljčicom. Zaboravio sam na vrijeme i nakon što sam 3 i pol sata pričao s biljkom shvatio sam kako već kasnim u školu na svoju dnevnu dozu mučenja i maltretiranja od drugih đaka.

Uzdahnuo sam i krenuo...



Komentari [5]

4. Poglavlje

Nije bilo ništa lijepše nego probuditi se i osjetiti miris Axa na svojoj koži. Zapravo... Mogu smisliti samo jedno buđenje koje bi bilo lijepše... Njaljepše buđenje bi bilo otvoriti oči ujutro i shvatiti da Ona leži pored mene. Iz sobice do nas dopire šaputanje naših dviju kćeri koje bude svog malenog brata. A Ona je tu pored mene. Gola jer joj ne treba odjeća. Zašto bi se božica skrivala krpama? Milujem je po licu i mičem joj kosu s njega. Odjednom se nasmješi i otvori predivne oči. Sretni smo... Doma smo....

Ali umjesto toga ja sam se probudio i vidio ništa.. Bio sam sam samcat u krevetu u skučenoj prostoriji koju je ispunjavao miris cvijeća i aksa s moje kože. Tako je to kad živiš u samoći... Stavri poput gela za tuširanje te vesele... Pričaš s cvijećem i imaš debilne teenagerske snove o popularnosti... Nasmješim se.. Da bio je to smješan san... San gdje sam actualy bio voljen i željen... Gdje sam nešto značio... Gdje sam razmišljao ko pederska drolja, ali opet san... San za kojim sam žudio... Nije mi trebalo sve ono iz sna.. Ono u snu(govori o prošlom postu) je bilo pretjerano jer takvi su snovi... Meni je trebalo nešto, nešto malo, nešto čega je sada bilo nedovoljno... Nisam znao objasniti riječima ni sebi ni drugima što mi to treba... Moglo bi se to opisati kao potreba za nekom vrstom sigurnosti, ljubavi i pažnje... Žudio sam za Njom.. Za tom božicom... Našao sam je, a kao da je nisam našao... Bio sam tužan...

Neki ''nadzvuk'' me prekinuo. Bila je to biljka koja se prevrnula iz tegle. Sad je cviljela jer se bojala smrti... Došao sam do nje i dok sam je namještao nazad nježno sam joj šaputao.

-Nemoj se bojati. Znaš da sam uvijek tu.-

Namjestio sam je u veću teglu tako da se može do mile volje izvijati bez da padne van opet. Čuo sam njihovo šaputanje... Šaputanje ostalih biljaka koje su ispunjavale većinu moje sobe. Soba mi je ličila na prašumu, a ne na sobu.. Bio sam usamljen i uz sve njih. Bio sam usamljen jer nije bilo Nje... Bio sam usamljen jer nisam mogao s prijateljima djeliti to, nisu shvaćali, a mene je previše boljelo objašnjavati.. Bilo bi fora živjeti ili barem imati vikende kao u onom snu.. No, stvarnost je drugačija, budio bi se sam sa svojim biljkama mirišući po Axe-u. Onda bi satima pričao s njima i jeo doručak. Nakon toga bi nazvao neke od malobrojnih ljudi koji su me prihvaćali i nazivali se mojim prijateljima. Ako sam imao sreće netko je prihvatio otići samnom van, ako ne.. Kao što danas nisam imao, sjeo bi na komp i pričao oline s Njom. Sve mi se to činilo tako bedasto i besmisleno. I da... Drkao bi svaki 30ak min jer mi je bilo ultra dosadno. Nisam uživao u tome već sam time zatomljivao bol. Spolni organ i sve oko njega mi je bilo puno porezotina od tog koliko sam bio grub sam prema sebi(i imao sam duge nokte pa nisam mogao normalo držat ruku dok se zadovoljavam).Mrzio sam to. Smatrao sam to najnižim oblikom života... Taj seksualni dio... Osjećaj poniženosti nakon tog otjerao bi na kratko osjećaj samoće i tuge za Njom. I skratio bi si vrijeme... Bilo je tako dosadno, a ja sam čekao...


Nije još bilo vrijeme...


***

Na usnicama sam osjećao krv anđela. Zašto sam je pio ne znam... Želio sam još, a nisam želio više. Zbog nekog razloga danas sam umjesto drkanja odlučio kuhati i prežderavati se. Biti će zabavno rigat to sve van kad shvatim koliko sam ogavan. Vječito sam razmišljao o riganju ko kako anoreksičari rade, ali sam se prije nego bi nagurao prste u grlo uplašio i umjesto toga radije svaki dan trčao po par sati. Nekad dok sam imao 39kila više nego sada vjerovao sam kako će mi se život promjeniti ako budem mršav i izgledam ko maneken, ali nije. Zapravo ljudi su me ljepše gledali, ali dalje su bili ista govna prema meni. Zaključak: ljudi su općenito govna.

Počeo sam mjesiti tijesto za pizzu i pričao sa zumbulom koji je bio na polici iznad moje glave. Pitate se o čemu sam pričao sa cvijećem? Na kojem jeziku? Kako? Pa... Ponekad bi pričao ljudskim na glas, ali većinom telepatski o stvarima koje ni sam nisam razumio. Kao da samo si prenosili osjećaje, vibracije... Ne znam objasniti. Grubo udaranje po tijestu me smirilo... Razmišljao sam o Njoj. Rekao sam to zumbulu koji je uzvrattio vrstom tužnog uzdaha. Odjednom je rastvorio latice i ispustio miris svoga cvijeća kako bi me razveselio. Pitam se bi li mi ljudi rekli da sam lud kad ovako pričam? Vjerojatno bi... Ne razumiju oni. I bolje da ne razumiju. Ovako je to samo moje... Nešto stalno i samo moje... Nešto sigurno...


Ili možda nije toliko sigurno i moje?



Komentari [5]

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se