PutOkoSvijeta

Društvo sa Kazakhstanskim diplomatom na brodu


Milan u diplomatskom miljeu

U tami brodske kabine prebirem po laptopu dok je ostatak ekipe u restoranu na večeri. Brodski smještaj nije loš, u kabini imamo umivaonik, ogledalo tekuću vodu i struju. Putem smo se prilagodili uvjetima u vlaku, pa imamo i produžni kabel tako da možemo uključiti sve uređaje odjednom. Imali smo izvjesnih problema oko ukrcaja na ovaj brod. Prvi problem je bio doznati kada uopće polazi. Morali smo i po dva-tri puta dnevno nazivati lučku blagajnu i svaki put bi dobili isti odgovor: „Nazovite za dva sata“. Da nismo podmazali i samog kapetana obećavajući mu 100 dolara, ne bismo se uopće približili brodu. Maloprije je čak i osobno posjetio našu kabinu. Kapetan je Azerbejdžanac 50-ih godina, sjede kose i brkova. Kada je ušao slegao je ramenima uz riječi: „Ja došao“. Nismo se na njega previše obazirali. Milan ga je upoznao na blagajni, pa i on ga je jedva pogledao. „Ja došao“ - vikao je ponovo kapetan. Milan se tada nevoljko uspravio na krevetu i rekao: „Mi ti nemamo para, samo evo 30-ak dolara. To je sve!“ Kapetan je tražio barem 80 od obećanih 100. Zavlačili smo ga nekih 20 minuta i otpremili ga s nekih 50-ak dolara skupljenih u raznim valutama, a i za njih se morao potruditi.

Sad sam i ja pošao na večeru potjeran glađu. Nakon juhe osladilo mi se hladno pivo. Sjedili smo u društvu Miše, gruzijskog Azerbejdžanca koji vodi restoran i taxi tvrtku u Aktau, u Kazahstanu. Svi smo bili raspoloženi, pa su se prazne boce redale na stolu. Otimali smo se tko će platiti. Milan se sjetio pustiti mu slide show slika Makarske, Hrvatske i ostalih sa našeg putovanja. Pobudili smo opće zanimanje ostalih u brodskom restoranu. Prišao nam je jedan Kazahstanac i pozvao nas za svoj stol na zdravicu uz riječi: „U Kazahstanu se ponuđena votka nikada ne odbija“. Kasnije smo saznali da je to Kazahstanski diplomat u Bakuu i zapamtio nas je kada smo bili u veleposlanstvu izvaditi vizu. Cijelo društvo okupilo se za njegovim stolom uz obilnu trpezu, druženje, zabava i priča potekli su do kasno u noć, a nakon zatvaranje brodskog restorana nastavilo se u predvorju.

Probudio sam se oko 8h. Brod se ljuljao na valovima. Padala je kiša i puhao jak vjetar. Dok sam gledao kroz prozor imao sam neki jako čudan osjećaj. Tad me slika ošinu poput munje. Na staklu brodskog okna stajao je logo „Energoinvesta“, a ispod njega je pisalo Makarska. Gledali smo u to cijelu noć, a nitko nije primijetio da je svako okno na brodu imalo utisnuto ime našeg grada. Tog jutra iznenađeno smo se hvalili putnicima u brodskom restoranu.



Pio sam vreli čaj, polako se budio i ogledao naokolo. Dok su ostali putnici doručkovali u polutami, za stolom u kutu sam je sjedio Kazakhstanski diplomat i blijed kao krpa blenuo u šalicu čaja ispred sebe. Sjetio sam se kako je sinoć bio ponesen i iznenadio se vidjevši ga ovakvoga. Njegovo blijedo obješeno lice tjeralo me u smijeh. Prišao sam mu i pozdravio, a on me pogledao ne okrećući glavu i jedva odzdravio. Natrag za našim stolom Doktor je hipnotizirano kuckao po laptopu. Zaboravio je na doručak i sve oko sebe. Pozavidio sam mu na koncentraciji i popio njegov čaj. Oko 1h premjestili smo se u privatno odjeljenje restorana na ručak. Zoran i Milan pronašli su utičnicu za susjednim stolom i pustili film na laptopu. Ostali putnici navalili su i sve je počelo sličiti na kino. Jedan stariji Azerbejdžanac znatiželjno se vrzmao oko nas cijeli dan i sada je razrogačenih očiju gledao u ekran prijenosnog računala. Već je prije primijetio da sa ekrana čitamo knjige i puštamo glazbu, a sada je postao potpuno obuzet. Ta mala naprava probudila je u njemu dijete koje je spavalo pet desetljeća. Pridružio nam se za stolom i više se nije mogao odlijepiti od ekrana.

Sama plovidba nije bila dosadna, ali se posljednjih nekoliko sati oteglo kako vječnost. U Aktau smo uplovili oko 22h. Stroga i složena carinska procedura propustila nas je tek oko 1h. Po izlasku iz carine tražili smo taksi. Ugledavši nas prišao nam je neki čovjek i rekao da ga je Miša poslao po nas. Ušli smo u njegov novi, veliki, metalik Marcedes. Odvezao nas je u Mišin disko-restoran gdje je dobri Miša sa suprugom čekao za prepunim stolom. Bio je tu i mladi Gruzijski par koji smo upoznali na brodu. Nakon tri-četiri sata, nakon mnogo ovala Cvalija i Šašljika, krigli piva i boca vina odvezli su nas i pronašli nam povoljan smještaj.



Ujutro smo nakon doručka pošli razgledati grad. Aktau je inače popularno ljetovalište u koje zalaze uglavnom Rusi. U ovo doba godine bio je duboko u zimskom snu.
Primakla se večer i mi smo pošli na vlak za Kungrad u Uzbekistanu sa presjedanjem u jezivom gradiću Beneuu u Kazahstanu. Po dolasku u Beneu probudili su nas oko četiri ujutro. Na brzinu smo se isteturali iz naših spavaćih kola i pošli na informacijski punkt provjeriti kada polazi sljedeći vlak za Kungrad. U čekaonici nas je dočekao filmski prizor: Omanja prostorija s tamno-zelenim zidovima, potamnjenim od vlage bila je osvijetljena svjetlošću svijeća. Na sredini prostorije gomila krezubih seljaka u dronjcima spavala je jedna preko drugih pomiješano sa svojom prtljagom zamotanom u ćebad. Iz gomile se širio znatan zadah, pa smo se sa vrata okrenuli natrag i odlučili potražiti informacije na peronu. Izgleda sa smo imali dva sata do vlaka, odlučili smo ih provesti u obližnjoj zalogajnici uz kavu i čaj. U tek otvorenoj potleušici na nas je čim smo ušli zavrištala mršava kosooka vještica ispijenog lica i upalih očiju. Pojava joj je bila gotovo narkomanska, a reakcije također. Nakon kraće rasprave uspjeli smo dobiti Neskafe. Malo zatim htjela nam je naplatiti i u cijenu uključila okupaciju stola. Ostali gosti vrtjeli su glavom, pa smo joj platili samo piće i izašli uz viku kako smo i ušli. Bio je to stresan početak dana. Ipak smo imali malo dobre volje i posjetili obližnju kafanicu. U toplome kućerku osvijetljenom jednom jedinom žaruljom, još snena domaćica frigala je odlične uštipke. Odložili smo naše teške torbe i predali se ranome doručku.



Udobnost našega novog vagona nije iznevjerila pesimistična očekivanja. Kola su primala 100 putnika, a unutra se smjestilo kompletno uzbekistansko selo sa ženama, djecom, stokom i pokojom peradi. Vagon sa ležajevima otvorenog tipa bio je mješavina putničko, sjedeće-spavaćeg, teretnog i stočnog vagona. Cijele obitelji sjedili su na donjim ležajevima i izuvenih nogu pripremali hranu, kuhali čajeve. Uspjeli smo se ugurati odmah negdje kraj ulaza, a cijeli cirkuski šou imao je tek uslijediti.
Nas četiri snena putnika, pomalo plašljivi, pomalo spremni na sve, našli smo se tu, u čudnom vagonu, u cirkusu koji je izronio iz magle i mraka. Dosad smo se svega nagledali na ovome putu, prilično smo spoznali svoju ulogu stranaca i putnika iz daleka, iz druge kulture, zemlje drugačijih običaja i svjetonazora. Vrag je ipak bolje kockao. Uvijek nova šala na naš račun, uvijek nova, potpuno neočekivana situacija. Iz zemlje u zemlju bacali smo se na glavu, načinjali novo poglavlje kojemu ne znamo slijed...
...oko 10 ujutro prešli smo granicu. Na prvoj stanici u Uzbekistanu taj šou je počeo. U vlak je ušlo 100-injak žena odjevenih u marame noseći raznoraznu robu. Bio je to jedan kompletni pokretni seoski dernek. Kružile su od početka do kraja vlaka i natrag i tako neprestano. Prodavale su sve: domaća jela friška i stara, odjeća, nakit, satovi, marame, posuđe, piće, cigarete, mijenjale su novac i još milijun stvari. Hodale su u koloni jedna iza druge, sudarale su se, zaglavljivale u uskim prolazima, ali nisu stajale. Pretrpan vagon postao je još tijesniji, jedva smo čekali da izađu. Napokon stanica. Ali ne, na stanici su čekale druge trgovkinje još željnije vlaka, još punijih ruku, još grlatije, upornije i življe. Cirkus se nastavljao u beskonačnost, nova stanica – novi trgovci. Srećom preostalo nam je samo 15-ak sati tog pazara na nogama i ja sam tražio prozor da se bacim. Doktor Ivica izvukao je video kameru – svako zlo za neko dobro. Nešto je doduše i ostalo na traci prije nego je jedan od putnika upozorio da je snimanje strogo zabranjeno. Odmah smo se sjetili priče iz Lonly planeta, Uzbekistan – pa oni su istjerali BBC-evu ekipu kada su ovi htjeli snimati dokumentarac o svilenoj cesti, zaziru od bilo kakvih novinara i brane snimanje! Spremili smo kameru i ja sam se premoren nekako namjestio, usprkos koloni žena koja je prolazila, i utonuo sam u sladak san. Moje otežalo tijelo klonulo je preko velike, crne torbe, preko leđa nekakvog starčića i njegova bremena vune. Bio sam radostan jer na putu san ne dolazi kao kod kuće u mekanoj postelji. Često sam morao biti na oprezu i škiljiti na jedno oko, ali sada sam se osjetio spokojan i čvrsto zaspao. Ne znam ni sam koliko sam dugo tako snivao kada me prene stvarnost: netko me je povlačio za ruku. Otvorim oči, ispred mene je mladi kondukter u kompletnoj uniformi i objašnjava mi da pođem za njim. Skočim sa sjedala i prođem kroz vrata putničkog odjeljenja, a zatim u njegovu kabinu. Unutra su na ležaju sjedila dva uzbekistanska policajca u urednim tamno-zelenim uniformama sa valjkastim kapama na glavi. Kondukter mi pokaže da sjednem između njih i ja poslušam. Situacija mi je ionako bila poprilično jasna. Za riječ korupcija nisam trebao rječnik stranih riječi. Nitko od nas nije trebao. Dapače, putujući kroz bivši Sovjetski savez doživjeli smo toliko toga da bi mogli i sami upotpuniti definiciju. Sada me je jedino zanimalo kada će se ovih dvojica razotkriti. „Inglezija?“ – upita desni policajac. „Njet. Harvatija.“ – kažem mu naglašavajući zgroženo ono njet. Svako poistovjećivanje s građanima bogatih zemalja u ovim je krajevima vrlo opasno. Od toga se samo još više slade svi oni koji žele novac, a svi su ga željeli. Spominjući Hrvatsku i bivšu Jugoslaviju, za koju dobar dio njih misli da je jedna od bivših sovjetskih republika uvelike sam si spustio cijenu i ohladio usijane glave. Policija i trgovci su nas najradije doživljavali kao Amerikance, njihovi su dolari, valjda, najzeleniji. Dobro mi je bila poznata pjesma ove dvojice. Dao sam im priznanje iz kriminala kako su lijepo angažirali i konduktera. Pozavidio bi im i sam don Corleone. Predao sam im zatraženu putovnicu i nastavio o tome kako smo nas četvorica siromašnih studenata došli vidjeti veliki Uzbekistan.
„Ako vi u našoj zemlji namjeravate snimati video kamerom, to je znate zabranjeno. Treba vam posebno dopuštenje našeg ministarstva. Za prikladnu cijenu mi vam ga možemo izvaditi za vas“ – reče desni policajac. Lijevi je i dalje šutio i gledao u moj potiljak. „Ne“ - rekoh odlučno, „samo fotografije, nikakve video snimke“. Usput sam pogledom presijecao konduktera, njihovog potrčka koji je stajao ovdje cijelo vrijeme. On nas je preporučio ovim lešinarima. Sad mi se barem priča razjasnila. Još su nekoliko puta upitali posjedujemo li ikakvu video opremu. Nije mi bilo svejedno lagati, bojao sam se da nas ne pretresu, ali svaki put sam im odgovorio da toga nema u nas. Na kraju svega desni mi je pružio ruku kao da smo stari prijatelji, ja sam prihvatio, morao sam. Opsovao sam sočno u sebi, još jednom očima prekinuo seronju konduktera i izišao. U putničkom odjeljenju svi su iščekivali što je bilo. Obično bi nas policija tlačila sve zajedno. „Ivice zakopaj kameru na dno torbe i to pod hitno“ – rekao sam Doktoru i pokušao se namjestiti ne bih li ponovo zaspao. Uzalud. Gadovi su me omeli u najslađem snu. Promatrao sam htio ne htio trgovački konvoj cura, baba i tetaka koji mi je tutnjao ispred očiju kad sam primijetio da kondukter proziva svaku od prodavačica u kabinu. Bilo je očito da su policajci vladali situacijom. U kondukterskoj kabini improvizirali su ured za reket. Svaka trgovkinja morala im je položiti račune i dati postotak od prodaje ili je za nju vlak od tada bio zatvoren. Doktor je upravo bio nagovorio jednog od mjenjača novca da mu dopusti slikati njegovu torbu prepunu novčanica.



Zahvaljujući inflaciji, najveće uzbekistanska novčanica iznosila je 0,80$, pa to i nije bila nekakva lova. „Kamide! Dolazi ovamo!“ – zagrmio je kondukter, a ovaj Doktorov se prene i poleti u kabinu. Sve su ih znali po imenu na svakoj stanici. Svaki je trgovac dolazio na red i imao čast biti primljen u „ured za reket“. Tako se plaća porez u Uzbekistanu. U Kungrad smo nakon cijelog dana vožnje kroz nepreglednu stepu stigli u devet navečer. Još jedan mali sovjetski kolodvor u blatu provincijskog smetlišta. U tom gradiću nismo imali što tražiti već smo se trebali prebaciti u obližnji Nukus. Lokalni taksisti neobično su brzo razotkrili kakve smo cjepidlake, pa su nam svi složno postavili jednaku, preveliku cijenu. Među njima je bio jedan dečko od dvadesetak godina koji je često i sam bio žrtva svojih prekaljenih starijih kolega. Oprezno nam se primakao i došapnuo kojom maršrutkom možemo ići za puno manju cijenu, vjerojatno njima u inat. Maršrutka je upravo kretala i mi smo se za tren našli u njoj. Ja sam već neko vrijeme naglašavao da pod hitno moram mokriti, ali uslijed strke se nismo smjeli razdvajati. Sad je u vozilu moja muka bila na vrhuncu. Počeo sam ozlojađeno psovati drugove kud tako žure. Na kraju kada su mi se već počeli tresti kutnjaci od potrebe obećavao sam im da ću, dođe li do toga, popišati i njih, a ne samo sebe. Uspjeli smo se ipak sporazumjeti s vozačem da stane. Na moje iznenađenje pola je autobusa jurnulo van na piš pauzu. U mraku na prašnjavoj seoskoj cesti napravili smo Nijagaru. Maršrutka nas je iskrcala tik ispred hotela „Taškent“ gdje smo i pošli. U sklopu ovećeg hotela bio je disko klub iz kojeg je treštala glazba, odlučili smo poviriti unutra. Našli smo se na trostrukom vjenčanju. Svatovi, više nego pijani, nisu nam dali otići. Snašao sam se i izvadio fotoaparat. Ovo je bilo Kazahško tradicionalno vjenčanje, a oni su poznati kao jako euforični kada malo popiju. Ovo nije bilo malo. Svatovi su nas po završetku proslave pošto poto htjeli povesti da noć provedemo u njihovim kućama. Već su se otimali koji će nas ugostiti kada smo se uspjeli iskrasti i umaći u hotel. Noćnu smjenu na recepciji odrađivala je lijepa kazahška djevojka. Onako kosooka i nasmijana pokupila nam putovnice i novce te nas proslijedila čistačici na daljnju obradu. Gledali smo u četvora vrata od lifta dok nas je ova odvodila uz stepenice. Na katu je čekao roj komaraca. U sovama je također bila prava eskadrila. Bez trunke pretjerivanja mislim da u životu, kad bih sve skupa sabrao, nisam vidio toliko komaraca, a kamoli na jednome mjestu. Uzeli smo stare novine i počeli mlatit. Kroz bitku sam uostalom primijetio da je soba katastrofa. Neke postelje bile su provaljene, zidovi raspucali, od obećane tople vode ni traga. Nije bilo ni toaletnog papira, vodokotlić nije radio. Buniti se nije imalo puno smisla. Ovi jadnici nisu imali bolje, a mi smo trebali odmor. Pošli smo na spavanje oko 2h. Upravo u tom trenutku se završavalo prvo poluvrijeme utakmice Hrvatska-Engleska u dalekom Londonu i ja sam morao nazvati kući, provjeriti rezultat. Srećom moj TELE2 mobitel uredno je radio čak i u Uzbekistanu. Hrvatska vodi 2:0. Pronio sam vijest dalje, sad je bilo lakše zaspati.

U rano maglovit jutro, na čekalištu taksija dogovorili smo povoljan prijevoz do 200-injak kilometara udaljene Khive, jednog od tri sveta grada na putu svile. Vozač nas je utrpao u lokalno omiljenu Daewoo Nexiu i dobrano nagazio. Ova je zemlja sva ravna kao dlan. Tu se takoreći još nije izmislilo brdo, ali 150kn/h po očajnoj jednotračnoj cesti, po kojoj se promet odvija u oba smjera bilo je blizu ludilu. Sat i pol kasnije stigli smo u Khivu. Konačno prvi naš susret sa iščekivanim starinama se događao. Fotoaparat je već radio ludim tempom. Zalazili smo sve dublje u uličice prastarog grada, utočišta karavana u srcu pustinje. Sasvim malo mi je trebalo da primijetim nezamislivo siromaštvo koje je vladalo u Khivi. Ovdje nikakva roba nije mogla postići cijenu jer je ne bi imao tko kupiti. Većina njih ne može se pretrgnuti niti za kruh. Već sam prije imao nekakvu viziju što možemo očekivati, ali ovo je premašilo naše najcrnje prognoze. Rijetki su sretnici kojima je netko iz obitelji otišao raditi u Rusiju gdje najčešće idu na rad. Gledajući sve ovo zabrinuli smo se što nas čeka dalje...



U podne smo pošli u najviši minaret u cijeloj Aziji visok preko 56m. Djevojka na ulazu lupetala je nešto o nekakvoj ljubavi. Shvatili smo tek kad smo se počeli penjat. Na mračnom zavijenom stubištu minareta tradicionalno je okupljalište zaljubljenih parova. I onako uzak prolaz uz njih je postao gotovo nesavladiv, neka mi oproste svi oni koje sam izgazio taj dan.



Nekoliko sati poslije pronašli smo taksistu koji će nas odvesti u sljedeći od tri sveta grada. Sjeli smo u još jednu Nexiu i vrtoglavom brzinom jurnuli cestom smrti u 600 km udaljenu Bukharu. Napuštali smo Khivu, posljednji kanat na svijetu, i centar trgovine robljem na putu svile.

Khiva


Khiva


Khiva


Najveći minaret u Istočnoj Aziji - 56 m

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.