PutOkoSvijeta

Nakon lavovskog ukrajinskog ručka uputili smo se po informacije za večerašnji vlak za Kišinjev. Ulazimo u čekaonicu oronule zgrade socrealističke arhitekture, koračamo prema šalteru s natpisom "KOMPLICIRANA INFORMACIJA 2 GRIVNJE" (ili ti ga kune), uz salve smijeha još jedanput gledamo u strop kao prema nebu glorificirajući našu hrvatsku svakodnevicu koju svi toliko kudimo, pomišljajući u kako jebeno uređenoj zemlji mi živimo. Uz podsmjeh, punašnoj službenici objasnismo da nam ne treba ništa komplicirano već JEDNOSTAVNA besplatna informacija o večerašnjem vlaku za Kišinjev. Pokupivši informaciju odlazimo rezervirat hostel pošto dolazimo kasno navečer. Informaciju prosljeđujemo našim suputnicima profesoru i doktoru, koji se u to vrijeme kotrljaju negdje iza Đerdapa!

Komplicirana informacija stoji dvi grivnje

Sjedamo u večernji vlak za Moldaviju prema kojoj svi gajimo predrasude kao siromašnoj sovjetskoj republici di u svakom trenutku tribamo pazit oće li nan neko tapurinom na živo izvaditi bubreg. Tipična predrasuda svakog Hrvata koji naravno sve zna, a nije Bregane vidio!! Uzimamo spavaća kola koja već uzdižemo u nebesa uspoređujući ih sa najboljim lancima hotela, jer putovanje stvarno i ne osjetiš. Ujutro se budimo gledajući sliku otužnoga krajolika starih urušenih moldavskih kuća, dikoji zarđali ruski kamion, sve skupa Jugoslavija 46-te. Krajolik iz 3Ko to tamo peva3 je barem stoljeće isprid!! Na jednoj od stanica ugledamo s prozora vagona 2 milicijske Lade. Iz jedne od njih milicijoner drsko vadi dva sitna kriminalca ukrcavajući ih na vlak, na idućoj stanici dolazi marica alias kamion sa limenon kabinon, kao iz starih partizanskin filmova. Pajdo isprid s kalašnjikovim, a unutra nekoliko milicijonera u maskirnom čekaju ovaj dvojac da ga prije stanice vjerojatno malo provuku kroz mašinu. Radi se o njihovoj 3sao krajini3 Transnjestar, jedinom industrijski razvijenom području na istoku zemlje. Pokrajinu ne kontrolira Moldavska vlada već proruski separatisti. Naš Mlađo je sve to usprkos zrakama sunca, kako tako uspio zabilježiti!

Trenutak privođenja u maricu

Navečer prilazimo kišinjevskom kolodvor naoružani predrasudama. Kad šta, pleska odma na početku, kišinjevski kolodvor se može narugati zagrebačkom, budimpeštanskom, o splitskom i nekim ostalim europskim neću ni pričat. Prvi dojam pozitivan. Pomalo nan se ruše predrasude, koje nakon toga podgrijavaju taksisti, prvi prevaranti koje možež susresti na svim svjetskim kolodvorima. Cifre pucaju od 60 do 300 Lea ili ti 30 do 150 kn za vožnju koja je u toj siromašnoj zemlji košta realno manje od 20 kn. Naravno, naš balkanski pregovarački talent ne dozvoljava pljačkicu. Vožnju dobivamo za 16 kn. Tražimo Central youth hostel, u Prunculovoj ulici. Iz imena pomišljamo da se radi o velebnoj zgradi u centru grada, međutim nakon poduže potrage i skorog odustajanja ljubavni par nas upućuje na krletkicu iza svojih leđa. Tamo mali dvosobni stančić, daleko od opisanog preko Interneta!! Smještamo se u hostel kad na vrata upadaju naši đerdapski suputnici, profesor i doktor!!!!!

Kišinjev - željeznički kolodvor

Dolazimo na granični prijelaz između Rumunjske i Moldavije. Veličina prijelaza podsjeća na nekadašnju granicu sovjetskog saveza. Sve je bilo okupano u ružama. Opojni mirisi i oblaci preliveni žarkim bojama zalaska sunca nagovještavali su ulazak u pitome krajeve. Hrastove šume, vinogradi, voćnjaci, ovce, kolibe, pastiri i drugi motivi skladno su se nizali potvrđujući naša očekivanja. U trenutku se trgnem i pomislim na Beru, Miku i Mlađu. Hoće li nas čekati u Kišinjevu? Da li je sve u redu? Dobivam SMS s porukom dolazimo kasno uvečer, rezervirali smo sobu u hostelu u ulici Bruncul. Maršrutka nas ostavlja u uzavrelom centru Kišinjeva. Sve blješti na naše iznenađenje. Očekivali smo realsocijalistički grad. Glavna ulica je podsjećala na modnu pistu. Svjetla reflektora zamijenjena su reklamama i farovima luksuznih automobila. U nemogućnosti pronalaska hostela euforija je jenjavala. Bezuspješno smo angažirali i taksiste. Rješenje tražimo u obližnjem McDonaldsu. Dok smo punili želuce ozloglašenom spizom na Internetu pronalazimo traženi hostel. Shvatili smo da se nalazi u ulici Pruncul umjesto Bruncul. Zbog zamjenjenog slova ljutito krenemo prema hostelu. U kratkom vremenu poslije tumaranja ulicama bez rasvjete našli smo se ispred oronule kuće. Ulaskom u hostel na ulaznim vratima dočekao nas je ostatak družine. Zaboravljamo na bijes zbog krive adrese i grlimo se ko da se nismo vidili godinama.

Granica između Rumunjske i Moldavije

Vinogradi u zalazak sunca

Upoznavanje Kišinjeva počelo je obližnjem restoranu. Sočnu večeru začinili smo onim i za čime smo i došli u ovu nama donedavno nepoznatu zemlju, a to su odlična vina. Nastavak večeri uslijedio je u luksuznom cafe baru u kojem je na naše zadovoljstvo jedino vino bilo povoljno. Sjeli smo kraj zanosne crnke koja nas je prigrlila objeručke. Kasnije se pokazalo da je lokalna sponzoruša imala čistu računicu dodavši Miki račun, na što joj je on bez ustezanja uskratio suradnju. Boja njenog lica promijenila se u sekundi. Ljutita je napustila teren. Nakon nekoliko boca crvenih vina odlučno krenemo prema posteljama. Putem nailazimo na više barova koji su otvoreni 24 sata. Posljednjem baru po imenu autobus nismo mogli odoljeti. Tu smo uz društvo lokalnih mafijaša popili putničku za ljepše snove.

Moldavija pokušava osvojiti Miku

Cafe autobus

Prvo jutro. Izlazak iz sobe traje više od dvi ure. Irac iz susjedne sobe u sebi nam jebe majku. A na kraju nismo mi krivi što put do wc-a prolazi kroz njegovu sobu. U planu je obilazak dvije najpoznatije vinarije. Oformljen je tim novinara i poduzetnika iz Makarske. Mike i Zoran novinari, Mlađo fotograf, Bero i ja poduzetnici. Cricova je bila prva na redu. Nakon telefonskog razgovora sa upravom uzimamo taxi. Izabrali smo VOLGU, ruskog Mercedesa koji je bez problema preveo nas 5. Dočekuje nas direktor marketinga. Možete zamisliti prizor nas pet backpackersa, izlizanih gaća i zaprljanih postola, a ispred ulaza nas čeka stara oronula Volga ka iz reklame za Pežo 206. Zbunjen odveo nas je do ulaza u podrume odakle počinje organizirano razgledavanje. Turu koja se inače masno naplaćuje dobili smo gratis. Vožnja vlakićem kroz podzemne tunele ispunjene bačvama vina bio je doživljaj za pamćenje. Tuneli se protežu u duljini od 120 km. Širine su naših lokalnih cesta dok se promet regulira znakovima. Vinarija Cricova godišnje proizvede 40 miliona litara kvalitetnog vina. Svaka vrsta vina čuvana je u istoimenoj ulici. Redom su se nizale ulice Dioniza, Cabarneta, Merlota, Traminca, itd.. Arhiva je sadržavala pojedina vina vrijednosti veće od 100000 €. Kvaliteti vina doprinose nježne ženske ruke koje jedine dolaze u doticaj s bocama. Naime, u podrumu rade samo žene. I to za 900 kn. Pitam se gdje je njihova Vedrana Rudan ili sindikat.

Novinarski tim na okupu

Volga - Ruski Mercedes

Jedna od ulica u podrumu Cricova

U dodiru s vinima samo žene

Šampanjac prije izlaska na tržište

Nanovo uređena arhiva vina

Arhivska vina – Cricova

Među vrjednijim vinima isticala se zbirka Hitlerovog ministra informiranja Goringa. Prije nekoliko mjeseci na istom mjestu je bio i naš predsjednik kojeg je vodička zapamtila po šarmu i gustim obrvama. Ni nama šarma nije falilo. Mike je već nudio izlet. Za uzvrat počašćeni smo slatkim vinima i tradicionalnim moldavskim jelom, pitom od kupusa. U trenutku smo ispraznili platu. Nažalost tura je završena. Misija o prikupljanju materijala za reportažu je ispunjena. Naš vozač brko nas je nestrpljivo čekao ispred vinarije.

Predsjednička sala za kušanje Cricova sa našim profesorom na čelu

Naš Mike preuzima vlast

Za večeru smo imali dogovor kod moldavske obitelji čija ćer Sofija studira u Zagrebu na katedri za Hrvatski jezik kod naše prijateljice Marinele. Dočekani smo velikodušno. Stol na terasi bio je pun moldavskih specijaliteta. Što smo se više zahvaljivali to je stol bio sve poniji. Kisela mrkva omotana u kiseli kupus, kiseli patlidžani, pečena svinjetina, pohana riba, palačinke itd. Došao je trenutak kada smo se sa ponosnim gazdom trebali spustiti u njegovu konobu. Propusnica je bila zagrijana čaša za vino. Uz nekoliko narodnih poslovica koje nam je domaćin ispričao na ruskom morali smo degustirati sve što se nalazilo u konobi. Domaćin se toliko zanio da je otvorio kolekciju za posebne prigode. Spriječili smo ga da otvori neka vina stara i do 20 godina. Nekako smo se izmigoljili nastavljajući razgledavanjem kućice i voćnjaka. Uz par dalmatinskih pisama oprostili smo se od srdačnih Moldavaca. Hvala!!!

Na večeri kod naših moldavskih domaćina

Kod gazde u konobi

Novi dan, nova vinarija. Uzimamo neobilježeni taksi, pregovaramo cijenu, koju spuštamo na 120 kn za poludnevnu vožnju. Već uigrana skupina ide u posjet vinariji Milestii Mici koja ima najveću arhivu vina na svijetu. Podzemni tuneli nastali vađenjem kamena za izgradnju Kišinjeva dugački su preko 200 km, prema čemu su uvršteni i Guinnessovu knjigu rekorda. Danas smo ozbiljnije shvaćeni jer su i 2 direktora pošla sa nama. Uz sumnjičavo promatranje nas i našeg prijevoza uputili smo se u obilazak vinarije. Mike se trudio objasniti da je Volga jedini auto u kojeg svi stanemo. U kratkom vremenu prošli smo kroz arhivu i završili u prostoru za degustacije. Razmjenjujući iskustva uživali smo u različitim vinima. Direktor želeći se dodvoriti hrvatskim novinarima otvara arhivska vina stara 20 godina. Zainteresirano vrtimo čaše u krug, njušimo gurajući nos kao profesionalni kušači te guštamo ispijajući kapljice najboljih moldavskih vina. Dok je vinarija Cricova poznata po šampanjcima, vinarija Milestii Mici je poznata je po arhivskim vinima u što smo se i uvjerili.

Ulaz u podrume Milestii Mici

Milestii Mici

Hodnici iz Guinnessove knjige rekorda

Reportaža napreduje

Sala za kušanje u Milestii Mici-u

Sjedamo u našu limuzinu i idemo u potragu za moldavskim restoranom. U centru grada pronalazimo jedan tradicionalni. Ambijentom dominiraju hrastovina i moldavska čipka. Osoblje je u narodnim nošnjama. Ugodni atmosferu začinio je simpatični trio muzikaša uz domaće pjesme. Nakon večere napuštamo Kišinjev, grad lijepih žena, sa nezaboravnim okusom vina na našim nepcima i sjetom u očima obećavajući sebi da se vraćamo s budućim počasnim konzulom Republike Moldavije u Hrvatskoj, Ivanom Berošom – Berom.

Prizor na svakom koraku

Zadnja moda na Kišinjevskim ulicama

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.