PutOkoSvijeta

Po izlasku iz zagušljivog vlaka odmah nas je progutao mravinjak Budimpeštanskog željezničkog kolodvora. Nosač u austro-ugarskoj uniformi vukao je brdo prtljage na cvilećim kolicima. Arapin je mađioničarskom spretnošću vrtio podeblji svežanj novčanica i mjenjao devize. U pozadini, između mjenjačnice Western Uniona i bezvremenski stare kolodvorske garderobe, Turčin je podužom sabljim zadavao mirisnom kebabu posljenji udarac. U tome smo i mi odlučili sudjelovati. Nakon kraće marende potražili smo turistički info ured.

Budimpešta Keleti - nezaobilazni kolodvor na putu prema istoku

Na ulazna vrata u Budimpeštu ne morate kucati

Tad smo uvidjeli razliku između nas i nekakvih profesora na filozofskom fakultetu. Mi nismo razumjeli Mađare na tri jezika, a profesori ih ne bi razumjeli na tristo jezika. Rukama i nogama mahnitim pokretima po zraku i silovanjem ruskih imenica, izvukli smo broj nekakvog tramvaja koji vozi negdje. Ulazili smo i izlazili pet-šest puta. Tko nema u glavi ima u nogama. Upornost nas je dovela do rezultata. Saznali smo kako doći do moldavske ambasade.

Lijepa zgrada moldavske ambasade u Budimpešti izgleda kao vila. Suprotno blještavoj vanjštini, unutrašnjost je sličila na staru kuću negdje u Slivnu. Čuje se tumina, stari parketi, a uredi tipična sovjetska katakomba. „Dobar dan, poslao nas je urednik Zoran Paunović iz Hrvatske da vam se javimo za vize. Idemo na festival vina ovaj vikend i pišemo članak o Moldaviji“ – kratko objasni Mike. Moldavski službenik, brat blizanac ruskog presjednika Putina, trepćući nas je pažljivo slušao. Za trenutak je izgledalo da će nam dati što zaslužujemo – nogu u dupe.

Urođeni dalmatinski šarm je bio adut na koji nismo računali. Mi se raspričali o Moldaviji, novinari ka novinari, a Mlađo fotoreporter izvadio aparatinu na stol. Pretvarali smo se da smo novinari i fotogravi, zaposlenici Veneratia (inače Berine firme za kupovanje auta na leasing). Neoprezno smo ispucali par pitanja o odcijepljenoj moldavskoj pokrajni Transdnjestar. Da je službenik bio naš čovjek, nemalo bi se uvrijedio, ali sabrani ruski predsjednik pokeraškom hladnokrvnošću ispričao nam je sve što smo željeli znati i pri tom otiskao vize u naše putovnice. Uz srdačne pozdrave na nepoznatom izmišljenom jeziku i uz prijateljski stisak ruke, oprostili smo se od moldavske ambasade.

Austro-ugarska arhitektura u Lavovu

Zvonik u lavovsko poslijepodne

Izmrcvareni od dugok puta i isčekivanja odlučili smo se okrijepiti. „Pasta Dost Restaurant Grill“ na glavnom ulici pao je kao žrtva kulinarskog desanta – sami su krivi, daju da jedeš koliko želiš za 12 Eura po osobi. Nakon bezazlenog ispijanja ekspresso kave, lagane zakuske, ručak se pretvorio u krvavu trosatnu tragi-komediju u kojoj su nam gladne oči bile najveći neprijatelj. Tri seljaka iz Makarske pred policom od 100 tona raznih poslastica repetirali su apetit. Juriiiiššššš!

Brnjavih čunki i poluzatvorenih očiju nosili smo jedni druge na leđima niz glavnu ulicu. Mlađo je vrtio glavom lijevo-desno, Mike klimao gore-dolje, a Bero konstatirao da će nakon našeg posjeta restoran promijeniti način naplate. Pravedno smo se osvetili za stoljetno gaženje austro-ugarskom čizmom! Živio ban Jelačić!

Posljednje što nam je trebalo je višesatno stajanje na nogama. Jedva smo dočekali da se smjestimo u spavaće odijeljenje vlaka Zagreb – Moskva. U skučenoj, ali ugodnoj kabini odmarali smo se dok je vlak glatko klizio kroz noć. Pola sata iza ponoći iz meditacije i prvog sna grubo nas je izbacio granični prijelaz Mađarska – Ukraina. Blaženi u svom neznanju pojma nismo ni imali da na toj granici prelazimo na stare sovjetske pruge koje su šire od europskih! To znači da našoj kompletnoj kompoziciji vlaka treba promijeniti podvozje. Marljivi Ukrajinci dovukli su dizalice kao u škveru, popalili milijon reflektora, zamahnuli macolama od 50 kilograma i priuštili nam višesatnu torturu drmanjem, lupanjem, mućkanjem, tresenjem i zaslijepljivanjem. Činilo se kao da se naš veliki vagon odjednom pretvorio u kutiju šibica. Nekako smo izvukli živu glavu i sa infuzijama i tranfuzijama zabodenim u ruke, umetnutim osobnim kartama u usta radi lakše identifikacije veselo smo nastavili spavati.
Jutro je. Rastežemo se u tjesnoći spavaće kabine i ubrzano se spremamo za silazak sa vlaka. Na dolasku u Lavov ljubazno nas je dočekala Nataša – profesorica hrvatskog na Lavovskom univerzitetu. Odmah smo se sprijateljili. Sjeli smo u taksi, otišli do Nataše, ostavili stvari i popili kavu.

Ugarska fasada – Lavov

Kružni taxi – Maršrutka

Mike kočijaš

Bilo je tmurno i hladno Lavovsko prijepodne. U parku ispred kuće zamrsile su se mnogobrojne instalacijske cijevi, krive i hrđave kao da se nekakav vodoinstalaterski šegrt mamuran poigrao. Sa zgrada je otpadala fasada i hvatalo se sveproždiruće sivilo. Približili smo se cesti. Zaprepastila me kolona starih sovijetskih vozila. U oba smijera stalno su prolazili maleni žuti autobusići u kojima su ljudi stajali (poslije sam saznao da je to domaći Lavovski proizvod). U Ukrajni se zovu Marš-rutke. To je praktičan gradski vid prijevoza koji košta jednu kunu i nema stanica nego vičeš kad hoćeš izaći. Jedna Marš-rutka brzo nas je spustila do centra niz ostatke tamnosive kaldrme koja je nekad bila isprika za cestu. Približavajući se centru grada primjetio sam sačuvane austro-ugarske fasade iz raznih razdoblja.

Makaranin kum u Lavovu!

Gradski centar je obilovao takvim prizorima. Bila je to mješavina austrijskih, ruskih i domaćih stilova. Između zgrada tekla je rijeka tramvaja, autobusa, sjajnih zapadnjačkih limuzina, konjskih zaprega, marš-rutki i hrđavih ruskih čudovišta koji su ispuštali čudne zvukove. Sve to mom oku neviđeno i do tada nezamislivo vodilo je u beskrajno fotografiranje. Usred sumanutog škljocanja fotoaparatom i korak do upale očnog živca, Nataša nas skrene u krasnu i mirisnu slastičarnicu pobjedonosnog imena „Viktorija“. Svidjelo mi se odmah pred ulazom jer sam se sjetio lanca Victoria Secret u čijim trgovinama su izloženi golišavi modeli djevojaka. Pravi ugodan šok me čekao unutra. Ja, veliki mrzitelj svih kolača, torti i slastica, imao sam na izboru cijeli repertoar slanih peciva sa mesom! Kao prava zločesta djeca bili smo prvo u slastičarnici, a potom pošli u restoran na ručak.
U zadimljenom ugođaju tradicionalnog ukrainskog restorana zveckale su krigle Lavovskog piva.

„Dobroji den“! Pozdravi nas glavni konobar iz sveg glasa. Simpatičan Ukrajinac srednjih 40-ih, majstor zanata, u tren oka nam je preporučio, naručio i donio super hranu.
Kašike, noževi i vilice letili su kao geleri, juha se širila po stolnjaku, rušili smo kulu od kruha i rezali tanjur kroz sočan odrezak. Sve to za pristupačnu ukrajinsku cijenu. Zategnutih trbuha skotrljali smo se niz stepenice.

Prase sa US zastavom

Ostatak poslijepodneva pripremali smo se za nastavak puta.Zanimljiva nova sredina, more sadržaja i duhovita Natašina objašnjenja relativizirala su vrijeme. Rezultat je da smo se trenutak nakon ručka našli do koljena u večernjem izlasku, a da to ni sami nismo primjetili. Lutali smo po nepoznatom kvartu na drugom kraju grada tržeći stanovitu pivnicu.
Naposlijetku! Sakriven u zabačenom dijelu grada i duboko zakopan, raskošni podzemni grad, prijestolnica lavovskog piva, bio je tu pod nama. Sišli smo. Plave oči i rumeni obrazi djevojaka smješili su nam se preko dugog stola. K vragu lažna skromnost, odmah smo im priskočili sa Mikom i Berom, slavnim napadačkim krilima koji nikad ne gube loptu. Društvo je bilo vrlo pričljivo. U pokušaju da se na klimavom ruskom sporazumimo sa Ukrajincima, pričali smo sasvim novim slavenskim jezikom. Uglavnom, svima je bilo jasno da je sljedeća stanica disko – klub.

Rusi napadaju

Stranac si i u to doba noći izlaziš iz pivnice u predgrađu – nema toliko naivnog taksiste kojem nije očito da si ovca za šišanje. Ispostavilo se da nismo ni mi džaba veslo sisali. Nakon kraćeg majmunisanja uspjeli smo pogoditi cijenu koja ne iziskuje vađenje bubrega i čupanje zlatnih zubi. Disko ko disko, meni je svaki sličan. Na ulazu su stajale naoružane gorile u debelim pancirnim košuljama. Ozbiljna uniforma i službeno držanje nisu im nimalo smetali da nas pokušaju preveslati za 150 kn. Bero je primjetio gospodina u odijelu na drugom kraju ulaza. To je bio šef osiguranja. Tada je Mike preuzeo inicijativu. Zahvaljujući svojim posebnim sposobnostima objasnio je šefu na smrtnicima nepoznat način, da mi, „novinari“, ulazimo besplatno i uveo nas i cijelo Ukrajinsko društvo u disko. Zabava se otegla do jutarnjih sati.

Lijevo krilo u napadu

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.