četvrtak, 11.10.2007.
1. Put oko svijeta – zvuči zaista moćno!
Kako je sve počelo?
Kraj kolovoza, popodne, ispred kućice u centru Makarske. Doktor se izvalio u zelenoj mreži raztegnutoj između dva zahrđala stupa. Dvije čaše i boca ohlađenog Chardonnaya.
Boca je poluprazna (ili polupuna – kako se uzme).
Usta mu se razvuču u mangupski osmjeh, oči zaiskre, pa izusti:
- Paunovići, idemo u Australiju?
Može - kažem. Kad krećemo?
- Što prije, to bolje?
Znaš, triba nam najmanje 10-ak tisuća za kartu – kažem.
- Znam. A kakvi smo da idemo transibirskom, pa se spustimo u jugoistočnu Aziju. Odoli ima jeftinih letova. Izaći će nas isto, samo ćemo tribat više vrimena.
Super je to, samo ja san planira odradit Venezuelu u drugom misecu sljedeće godine, a cili put će uzet vrimena i što je bitnije, istrošit me financijski. Znaš, postavija sam cilj još sa 18 godina, da ću do 28 obić sve kontinente. Fale mi Australija i Južna Amerika – kažem.
- Šta se brineš oko love, znaš kako si sam zna govorit: Pare samo triba zamislit i one same dođu – kaže Doktor i ispije čašu do kraja. Idemo lagano vlakom, pa ćemo se posli spustit u toplije krajeve, ostat par miseci u Australiji, a onda možemo i Venezuelu odradit. Bit će to pravi put oko svijeta.
U pravu si, kažem i pomislim: puto oko svijeta, zaista zvuči moćno!
Makarska
Sljedećih mjesec dana povremeno bismo rekli nekome kako idemo na put oko svijeta i pratili reakcije. Ljudi bi se divili, a nama je to godilo. Prvi koji se odlučio priključiti bio je Bero. Inače, teniski trener, ljeti u Makarskoj zna po više od 10 sati neprekidno udarati lopticu, ispravljajući mladim tenisačicama servis, bekend, forhend, noge... Čim smo spomenuli da ćemo putem posjetiti Vijetnam, Filipine, Indoneziju nije ga puno trebalo nagovarati. To su, inače, njemu omiljene destinacije za odmor duha i tijela, nakon iscrpljujućeg ljetnog radnog ritma. Često zna reći, kako će odj..at sve i uzeti kuću u Vijetnamu, jer dolje je priroda jednostavno prekrasna.
Zatim je Doktor sreo Mlađu i rekao mu da razmisli hoće li s nama. Čovjek je zaposlen kao fotograf u Artu i skroz mu je dobro. Redovito prima plaću, ljeto je skoro završilo i sad će biti manje posla, a više vremena za odmor. Mlađo, razuman i odgovoran kakav je uvijek bio, prvo pomisli na šefa Iliju. Kaže da je s tim čovjekom otkad radi, izgradio zbilja odličan odnos, pa ga ne bi htio sad zeznuti. Onda opet malo razmisli, pa kaže: „Istina je da dolazi zima, a gužva na poslu tek počinje od travnja. Njegov eventualni nedostatak ne bi napravio firmi veliku štetu. Ali trebao bi se vratiti do travnja, kad opet počinje ludnica. Onda smo mu spomenuli da će u ovih par mjeseci doživjeti više nego da doma stoji tri godine. A da ne spominjemo koliko će novih motiva za slikanje biti. Samo od ovog puta mogao bi napraviti dvije samostalne izložbe. Kaže on: „A šta ćemo s parama? Odgovori mu Doktor: „Nešto ćemo smislit.“ Mlađo kaže: „Idem!“ (Reka san da je čovik razuman).
Eto, ekspedicija se već poduplala. U međuvremenu, vijest o putovanju došla je i do Mike. Sretnem ga na rivi, pa stadosmo malo pričati. Pita me: „A oćete prolazit kroz Moskvu. Iden učit ruski početkom 10. na tri miseca. Mogli bi se javit kad stignete, pa ćemo zalomit par dana.“
Ispričam mu rutu, a on kaže da već dugo želi poći u Vijetnam. Opišem mu nekoliko prirodnih ljepota koje Vijetnam nudi (još s puta iz 2004.), a on se raspameti. Pitam ga hoće li s nama. Kaže: „Rado, ali već sam rjiešio sve u Moskvi – i tečaj i smještaj, možda drugi put.“
Sretne ga Doktor isti dan i još ga malo zainteresira. Kad, eto ti Mike, zove 20 minuta poslije i kaže: „Idem i ja. Ovo je prilika života, ako sad ne odem, žalit ću posli.“ I eto, tako je sve počelo.
Objavljeno u 19:13 Komentari (23) • Isprintaj • #
