nastavak putovanja
Dakle, da nastavim o našem putovanju. Sve ove dane se spremam na to, ali "progone" me sjećanja na već jednom napisani text koji je otišao u... u... tko zna gdje već... Nedovoljno ga se sjećam da bih mogla uopće iskoristiti neku od ondašnjih "umotvorina", a opet, čuči mi za vratom i ne da započeti nastavak...
Uslijedio je izlet u Atnwerpen, grad - svjetsko središte trgovine dijamantima.
I frendičin dečko je išao s nama što nas je veselilo budući je čovjek pravo zaposlen! Već su svi preduvjeti za sjajan izlet bili zadovoljeni.
Iako tamo stigosmo po noći, Antwerpenu nije smetalo zadiviti me ljepotom. Dnevna svjetlost uopće nije ni bila potrebna. Kako je Nova tek friško stigla, i grad je još bio obasjan slavljeničkim svjetlima.
Domaćini su osmislili plan šetnje gradom, a ono što me je najviše dojmilo bio je silazak liftom cca 31 m pod zemlju, pogledati niz 500 i nešto metara dugi tunel pod rijekom Schelde i njenoj drugoj obali! Neobičan osjećaj! I uzbudljiv!
Nevjerojatnu hladnoću uz rijeku koja nam je sledila obraze i sadržaje noseva ublažili smo vrućim juhama kineskog fast fooda. Mljac!!! U tih nekoliko belgijskih dana imala sam prilike jesti pravu kinesku hranu, a koju nisam jela još od Amsterdamskih dana, dakle, umalo 11 godina! Tamo sam se doslovno navukla na nju! Iako i sama pripremam nešto njihovih jela, nema ništa dok ti ih Kinez ne promiješa!
Oduševljena sam kako su naše cure podnosile naše izlete! Ipak se uglavnom radilo o dužim hodanjima, osobito u Parizu, ali nitko se nije žalio! Presretna sam bila što je N pokazivala zanimanje za viđeno i kaže da je uživala. Znam je, pa joj i vjerujem. Još kad se ne bi opterećivala time što misli kako joj je put sa mnom bio možda draži nego put s tatom, bila bih još sretnija. Naime, što nju muči: muči je da ne bi tata pomislio kako ga manje voli ako joj se više svidjela koncepcija našeg puta... Jadno moje...
...
Zatim je uslijedio izlet u Bruxelles, prekrasni Bruxelles...
Tamo smo se vlakom zaputile nas 4 cure. Nakon 20tak minuta vožnje uslijedio je polagan ulazak u grad. I scena koja me i sada nasmije: naime, pri ulasku u grad, vlak, naravno, ne vozi punom brzinom, tako da smo sasvim lijepo mogle razgledati s visoka briselski Red Light District. Primjetila sam prije moje kćeri kuda prolazimo, ali nisam željela skretati joj pozornost jer sam znala kako će se smjesta postaviti pitanje što te žene, gotovo gole, rade. Teško je tako zapravo malom devetogodišnjem mozgu razjasniti "prava i obaveze" "najstarijeg svjetskog zanata", a da se ne zadire u nešto što njen razum još ne može probaviti, a opet dati dovoljno podataka kako bi se zapitkivanje zaustavilo. No, niti je dijete čoravo, a ni kvart nije mali... I naravno, krene. Objasnim u kratkim crtama, nešto kao: "Te žene su odlučile, a što Belgija zakonom dozvoljava, kako se za novce mogu ljubiti s muškarcima koji to žele platiti. Mislim kako to nije sretno odabrano zanimanje u životu i kako je sigurno ponižavajuće za žene, općenito. Ne služi nikome na čast baviti se time. Ali svatko odlučuje kad odraste što i kako želi živjeti... Bla..."
Naravno, i prijateljičina kći od sedam godina je isto tako vidjela što i mi, da bi nakon moga izlaganja, nalakćena na stol između sjedala, lijepog i ozbiljnog lica, upitala svoju majku na slatko izgovaranom hrvatskom s belgijskim primjesama: "Majka, jesi li i ti to radila?" Nas dvije smo se pogledale i umrle od smijeha! Ja sam to očito malo prenježno objasnila, a ona je dobro odgajano dijete, dok se moja kći ipak zgrozila nad tom pričom. Dvije godine u njihovom životnom razdoblju su prilična razlika. Eto, netko je nešto novo naučio, a da još ni s vlaka sišao nije
Kažu, jedan od najljepših europskih trgova:
Nakon razgledavanja i posjete Mannekenu Pisu, frendica sjajnog pamćenja i dobrog srca nije zaboravila kako moja kći ima neodoljivu želju imati Heelys ili nešto nalik tome. Naime, u Mechelenu se prvi put susrela s njima i oduševila se. No, prekopavši i okolicu grada, nismo našle kombinaciju odgovarajućeg modela s brojem.
Dakle, držeći nas u neznanju o svom planu, potpuno pripremljena, frendica nas je vodila ulicama Bruxellesa u potrazi za tenisicama koje bi moju kći učinile neizmjerno sretnom. I baš kad su nam sve nade potonule:
Nakon tog uzbuđenja, otišle smo vidjeti fascinantni Atomium.