:)
Dijete se vratilo! Oduševljena!
A onda je uslijedilo razdoblje tugovanja za tatom. Kako postaje starija, to teže podnosi rastanke od njega. Tugovala je poput neke stare žene... bez glasa, u potoku suza. Baš mi je bilo teško gledati je. Oni imaju sjajan odnos koji ponekad, s pedagoškog aspekta, i nije baš "povoljan" ni za jedno od nas troje:
1. Ona
Dijete se lako zbuni materijalnim obiljem. Lako miješa iz kojeg razloga prema nekome osjeća ljubav. Zanosi se i lako zavede. I naravno kako je pomislila da bi tamo bilo ljepše živjeti. U njenom kontextu nema sumnje kako voli tatu i bez darova. Ali isto tako, postavljanje granica u odnosu želja - ostvarenje treba postojati. Iako je vrlo upitan njegov stil života kad ona nije s njim: naravno, nisam joj rekla da ni nakon 5 godina od razvoda još nisam dobila sve novce od prodanog zajedničkog automobila ni zadnju alimentaciju jer se istrošio dok je bila s njim... Mislim kako je jako važno učiti dijete skromnosti i razlikovanju potrebe od hira. Ne potpisujem život uz jedino kruh nasušni, ali treba imati i neke mjere...
Konačno, i moja sebičnost: ugroženost moje pozicije u njenom životu.
Zatim, tu je njegov način: jadan tata, daleko od tebe, mora puno raditi da zaradi novaca kako bi mi mogli putovati, kupiti ovo, kupiti ono... kod nje izaziva osjećaj njegove dušebrižnice i uloge im umalo zamijenjuje. Počinje brinuti za njega kao da se radi o nesposobnom stvoru i odgovorno nosi taj teret za koji je premala. Znam kako mu to nije namjera, ali naserava joj takve stvari zbog osjećaja grižnje savjesti. Naravno kako joj neće reći: znaš, tata je tamo jer je tako sam odlučio i nitko ga na to nije tjerao, tamo je kako bi mu guzica došla na svoje i jer se zaljubio. I svejedno gdje bio, volim te najviše na svijetu.
2. On
Upravo zbog lake potkupljivosti djece, bojim se da ne dođe do toga da mu se neumjerenost počne razbijati o glavu: radovat će mu se zato što će od njega dobiti sve što zaželi i što će joj jednog dana davati novaca koliko ga bude tražila. Slično sam već u životu vidjela. Medvjeđa usluga dvosmjerna.
3. Ja
Nisam u materijalnoj situaciji kao on. I da jesam, to ne bi bila moja taktika ni moje oruđe. Svejedno, dovodi me u nezavidni položaj po pitanju objašnjavanja zašto kod tate sve može, a kod mene ima puno toga što ne može...
Otkako sam počela pisati ovaj post (a što je bilo prije nekoliko dana), situacija se smirila, ona se ušaltala u naš ritam i izrazi nježnosti i ljubavi prema meni poprimaju dobro mi znane dimenzije. Hvala Bogu... Znam kako je besmisleno, ali, priznajem, uhvatila me panika po pitanju njenog odnosa prema meni... Kako sam glupa... I vjerojatno ću opet to biti...
landing...
Ranom zorom dijete je sletjelo u Frankfurt. Poslijepodne slijeće u Split. I uskoro je dooooomaaaaaaaaaaaa!!!!!
sentiši...
U ovoljetnim susretima s frendovima iz djetinjstva, redovito se započinje tema o našim "ranim" danima...
Pa ja potaknem, a oni svi prihvate kuknjavu za dobrim starim vremenima.
Vremenima sentiša...
Ljudi moji, kako sam ja željna sentiša, osobito onih kad nekoga gledaš neko vrijeme, pa skužiš kako i on tebe već danim pogledava, pa se sentiš ponudi kao sjajna prilika za upoznavanje... Pa onda skužiš kako je pametan, drag, rječit... divan. A nekad i nije...
Vrijeme sentiša je obilježilo moje odrastanje. Nikad zaboravljena želučana treperanja kad bi se light show umirio, kad bi lagani ritmovi zamijenili one skakutave, pa gatanje: hoće li, neće li... Pa kad se zaputi, onda brzinsko vaganje je li mi zapravo drago ili nije... jer sam se zapravo usrala kao grlica od treme...
Ajme, kako je bilo lijepo...
Današnji klinci nemaju pojma kako to izgleda. Definitivno mislim kako su osakaćeni za tu vrstu osjećaja... Danas ne postoje u mojoj blizini mjesta gdje se može plesati sentiš. I naglašavam, ne mislim na sentiš u kojem Danijela ili slični ožalošćeno pjevaju huljićevske stihove... Znam da je to dostupno, ako ništa, ono barem na pirovima i seoskim zabavama, čestim i po gradskim sredinama... Bez uvrede onima koji to vole... Ali ja ne mislim na takve sentiše...