izlet
E.
I tako digosmo se nas dvije ranom zorom, u 5:15 h. Iako nije baš prerano išla u krevet, N., začuđujuće, nije bila grintava od nedostatka sna. Prije napuštanja kuće, provjerismo je li sve spakirano, jesmo li ponijele N. četkicu za zube, zdravstvenu iskaznicu, papuče... Sve je bilo na svome mjestu, trebalo je još samo poraditi na detaljima vezanima za nas dvije same.
U 6:30 napustismo veselo zgradu, mama nas je pratila sa sulara zgrade (kao da putujemo na kraj svijeta!), mi smo mahale i nekih 100 m od kuće, skužih kako nismo ponijele putnu torbu! Srećom, do polaska katamarana imale smo još 2 minute pa smo se dale u galop kako ne bi ispale luzerice! I, bome, stigle smo. Znojne i već umorne! I ovog puta sam potvrdila stav obitelji o sebi kao o najzaboravnijem njenom članu. Dogodi se ponekad i nekome od ostalih slično, ali ja sam dežurna na tronu šlampavice.
Iako sam se dan ranije zanimala za otvorenost zoo-a, i mi došle sat nakon što su mi rekle da možemo ući, zamoljene smo pričekati 30 - 45 minuta jer su lovili neke životinje po zoo-u (?!). Kako je prekrasan dio Splita na putu prema vrhu Marjana i priroda neopisiva, nije nam teško palo prošetati okolicom zoo-a i pritom se dobro zabavljati. Otkrile smo u neposrednoj blizini pozornicu sa amfiteatralnim gledalištem, N. je sjela, a ja sam bila ta koja je morala osmisliti kako prikratiti vrijeme. Otplesah dio predstave čija sam pratnja, prolaznici kojih nije bilo baš malo su me gledali s nevjericom, zbunjeni, a možda i zgranuti, no mene nije omelo, a N. je uživala i umirala od smijeha!
Malo još posjedismo na klupi pretresajući život naše male obitelji i uživajući u Bogom danom ambijentu.
Napokon su životinje pohvatane, te mi uđosmo!
Koliko god je N. bila oduševljena životinjama, moji strahovi su se obistinili: zoo je zaista u tako tužnom stanju, da i životinje djeluju deprimirajuće. Strašno. Nisam previše svoje tužne dojmove željela iskazivati pred N., ali se složila sa mnom kako život životinja u zatočeništvu (barem ovakvom) je ispod svakog životinjskog dostojanstva...
Anyway, šetale smo, razgovarale s ljudima na održavanju i životinjama, ja slikavala punom parom. Evo nekih uspješnijih uradaka:
A sad se trebalo spustiti u grad. Ne znam što mi je teže: uspon ili silazak. Putem dolje smo pjevale, komentirale viđeno, opet malo pretresale obitelj, ja okidala fotke i stvorismo se blizu Matejuške. Pustolovina sa Marjanom je bila generalno prekrasna. Uživale smo cijelim bićem, vrijeme nam je išlo na ruku i blo smo spremne za slijedeća iskustva.
Kako je u planu, prije no što N. odvedem noni, posjetiti i luna park te hodočastiti u McDonald's, odmah smo se kraj Prokurative uputili prema Starom placu.
Sinoć sam zaspala već oko 21. Jutros sam se probudila u 9:30. Koliko je to sna? Puuuuno. Odavno nisam si tako nešto priuštila.
