Odustao sam od Vase Pelagića part 2. Oni koje su zainteresirali njegovi tekstovi će i sami doći do ove knjige, a i nije neka fora baviti se prepisivačkim radom (osim kada je u pitanju pisanje diplomskog rada ili doktorske disertacije). Također, iako su to horde obožavatelja zahtijevale, ne bih ni o svome vjenčanju. Mislim, bilo je sjajno - veselo i opušteno, ali šta da vas davim s tim? Vas ipak zanimaju puno značajniji događaji.
Kao naprimjer: susret blogera. I to ne bilo kakvih. Cool i almost cool. Probrano društvo. Elita. Najveće kćeri i sinovi naših blogerskih naroda i narodnosti. A kada ti takvi gorostasi odluče uručiti wild card, tj. pozvati te na skup zbog preporuka jedne utjecajne
blogerice (u stilu "ma pustite ga da se i on igra, neće vam smetati"), takvu priliku ne propuštaš. Obukao sam najbolje odijelo, trgnuo jednu ljutu i hrabro prihvatio izazov.
Došao sam na dogovoreno mjesto. Među gomilom ljudi ni po čemu se nije isticala jedna omanja skupina, što mi je odmah bila sumnjivo. Pribjegao sam upravo odisejskoj lukavosti i natjerao
kolovođu da se razotkrije. Moje sumnje su se obistinile i pridružih im se za stolom. Tamo su već bili
Demjan i
Kokolo s djecom,
Šatro Cosmo,
Trillian i
Beštijica. Zasmetalo mi je prisustvo neblogera, ali kada sam shvatio da i
mališani vode svoj blog, smirio sam se.
Jazzie je došla odlučna i mlada. Odmah je pobrala razne komplimente. Atmosfera je bila prijateljska, gotovo idilična. Taj sklad odjednom su narušili taktovi teme iz Povratka otpisanih, ili mi se barem tako učinilo. Podigosmo glave i ugledasmo samozatajnu djevojku. "Ja sam
Cookie", reče ona kratko, a mi popadasmo sa stolica, po prvi ali ne i posljednji put te večeri. Deklamirali smo njeno "Nabrzinsko javljanje", koje smo imali prilike napamet naučiti preko ljeta, a ona je neprestano pričala kako dobro zarađuje i kako nas sve može kupiti, što je izazvalo naše divljenje. A onda je nastupio
Jurop, koji je još više podigao atmosferu. Za njim, još razbarušeni od (navodno) dugog puta, stigli su
Moje2ja,
Chilli,
Zeko koji zna i
Civil. Opet sam se namrštio zbog prisustva neblogera, ali me pogled na
Civilove mišiće odvratio od podizanja glasa, pa sam radije podigao čašu i poželio mu dobrodošlicu u blogerski svijet. Tada je već postalo jasno da se nećemo tako skoro rastati. Pridružila nam se i
Espadrila, koja se pravila dodirljiva. Secirala je muškarce i pogledom žderala pizzu... ili obrnuto? Vrhunac je nastupio kada se pojavio najveći romantik istočno od Verone,
Freestyler, u prikladnom društvu dame, ljupke
Pegy. I zakotrljalo se. Runde su stizale. Kuća je častila.
Beštija je nasmijavala i zavodila.
Trill je nasmijavala i fotkala.
Makajgot je kasnio (kada je napokon stigao, pričao je kajgodarije). Mrak je padao. Padala je i magla.
Demjan je demonstirala spretnost svojih ruku.
Rock je uživao u pohvalama za organizaciju. Pričalo se o dijalektu. Pričalo se dijalektom. Pričalo se o beogradskim blogericama. Pričalo se o pločicama. Pričalo se o dizajnu i redovitosti pisanja na blogu (takve sugovornike sam izbjegavao). Pričalo se o svemu. I svi, baš SVI su me oduševili. Ali od tih ljudi drugo nisam ni očekivao.
