Oko promatrača

Čitam Jazzie-ine putešestvije po Amsterdamu pa se prisjećam svog i promatračicinog boravka tamo. Međutim, ne bih sada o tome. Ja bih malo o viznom režimu između Velike Britanije i Hrvatske. Zašto? E pa zato što smo putovali Easy Jetom od Ljubljane do Londona, gdje smo namjeravali prijeći na let iste kompanije za Amsterdam. Znali smo da su tranzitne vize za Veliku Britaniju ukinute, no, oprezan kakav jesam, nazvao sam vizni odjel njihovog veleposlanstva u Zagrebu kako bih to još jednom provjerio. Razgovor između mene i službenika tekao je ovako:

Ja (veselo): “Dobar dan. Moja djevojka i ja idemo u Amsterdam i presjedamo u Londonu, na aerodromu Stansted. Treba li nam tranzitna viza?”

Službenik: “Koliko ćete se tamo zadržati?”

Ja: ”U Amsterdamu?”

Službenik: “Ne, na Stanstedu.”

Ja: “Sat vremena.”

Službenik: “Gledajte, na tom aerodromu ima puno imigranata. Žao mi je što vam to ja moram reći, ali imigracijski službenik vas tamo može zadržati i dva-tri sata pa postoji mogućnost da ne stignete na let. Što se tiče vize, iako su vlade Hrvatske i Velike Britanije postigle dogovor o ukidanju viza kada se radi o direktnom tranzitu, mi preporučujemo da je izvadite.”

Ja (zabezeknuto): “Boravišnu vizu?”

Službenik (službeno): “Tako je.”

Ja: “Hoće li to onda skratiti proceduru, a mi stići na let?”

Službenik: “Gospodine, viza nema veze s tim. Imigracijski službenik odlučuje hoće li vas pustiti ili ne. Zasada nije bilo problema s putnicima u tranzitu. Ali mi ipak preporučujemo da izvadite vizu.”

Ja (zbunjeno): “A... koliko košta viza?”

Službenik: “414 kuna.”

Ja (nervozno): “Hvala, doviđenja.”

Nakon što sam malo razmislio o onom što mi je rekao, shvatio sam: savjetovao nam je da platimo za nešto što nam uopće ne treba i što nam apsolutno ništa ne garantira. Tko zna koliko ljudi nasjedne na ovo? Ali mi nismo, već smo nazvali frendicu u London i dogovorili se da prespavamo kod nje (uvidjeli smo da na onaj let ipak ne bismo stigli). Kada smo sletjeli, imigracijski je malo popričao s nama i u putovnice lupio 24-satne vize. Dva sata poslije zabavljali smo se po Londonu, trošeći nešto od onih ušteđenih 828 kuna.

Počinje turistička sezona. Svi oni koji žele vidjeti "Mediteran kakav je nekad bio", pohrlit će na jadransku obalu. Taj slogan, pod kojim Hrvatska turistička zajednica nastupa na europskim turističkim sajmovima, u svijesti prosječnog Europljana stvara romantičnu sliku ribara koji ispred kamene kuće plete mrežu, polja lavande koju lagano povija maestral ili klape koja u konobi pjeva i zlo ne misli, dok se gosti časte uz bijelu ribu i crno vino. Budući da je retro sada in, trendovski osviještenom dotičnom Europljanu ne preostaje ništa drugo nego da spakira torbe i krene put Jadrana.

Nekima od njih na tome putu ispriječi se hrvatska metropola pa odluče provjeriti kako ona izgleda i što turistima nudi. Vozači turističkih autobusa (kojih u sezoni kroz Zagreb prođe dvadesetak dnevno) odmah su primorani proći test snalažljivosti: u gradu ne postoji parkiralište za turističke autobuse. U potrazi za parkirnim mjestom u gradu koji ne poznaju stvaraju prometne gužve još veće nego inače. No, kako sezona odmiče, grad postaje sve prazniji, a ovaj problem sve izdržljiviji. Ali nastaje novi: većina mjesta za izlazak se zatvara i turisti (i preostali Zagrepčani) nemaju se gdje zabaviti niti mogu bogznašto doživjeti. Zagreb je preko ljeta mrtav grad. Prije dvije godine je ekipa MTV-a radila reportaže iz gradova iz ove regije. Kada su došli u Zagreb, shvatili su da ne mogu napraviti niti minutu zanimljivog materijala pa su spakirali stvari i otišli dalje.

Kada se, poput MTV ekipe, turist razočara Zagrebom, nastavlja put prema svom cilju – Mediteranu kakav je nekad bio. Kada napokon stiže do obale (uz nelagodu pri pogledu na spaljene srpske kuće u zadarskom i šibenskom zaleđu), njegovu romantičnu sliku kvare detalji kao što su prometne gužve, nedostatak parkinga (ili paprena cijena istih), načičkani novoizgrađeni apartmani, betonirane plaže... ali dobro, nije ni mislio da je vrijeme kod nas doslovno stalo. Na godišnjem je, naporno je radio cijele godine i zaslužio je da se odmori i malo zabavi. Čuo je da plažu Zrće u Novalji uspoređuju s Ibizom i da je tamo ludo. Odluči se da tu informaciju provjeri iz prve ruke. Dolazi tamo i otkriva da su čelnici lokalne uprave odlučili ograničiti jačinu glazbe i odredili da noćni klubovi smiju raditi najkasnije do 3.30 ujutro. Osim toga, na plaže se uveo i videonadzor kako bi se mogli identificirati oni razuzdani. Navodno su zbog preglasne glazbe kupači bježali s plaže, a raskalašena mladež je upadala turistima u apartmane nakon noći punih alkohola. Dakle, ništa od Ibize.

Inače, problem nesposobnih i nekompetetnih čelnika turističkih mjesta koji nemaju sluha za potrebe današnjeg turista prisutan je diljem Jadrana. Tako se, nakon otvaranja prvog (i zasad jedinog) gay bara na Jadranu, u Rovinju, govorilo o otvaranju još jednog, u Lovranu. Međutim, tamošnji načelnik općine izjavio je kako ne bi volio da se Lovran profilira kao mjesto s takvom vrstom turizma, a direktor turističke zajednice misli kako bi Lovran izgubio velik dio tradicionalnih gostiju, jer u Lovran većinom dolaze konzervativni ljudi. Za one koji ne znaju, Lovran je gradić na Kvarneru, simpatičan, ali ružnih betonskih plaža, loših hotela i nikakve izvanpansionske ponude. Tamošnji čelnici svoju inertnost, nerazumijevanje novih trendova u turizmu i nesposobnost da promijene stvari opravdavaju ovakvim ridikuloznim razlozima. Ovdje Lovran navodim kao tipičan primjer i takav je pristup turizmu, nažalost, kod nas sveprisutan. Organizacija raznih partyja uvelike je otežana (ili čak onemogućena) zbog pritužbi mještana na glasnu glazbu i gužvu koja se pritome stvara. Lokalni iznajmljivači soba bili bi najsretniji kada bi turisti poslali čekove i uopće se ne pojavili, kako ne bi narušavali njihov mir u kojem tako uživaju izvan sezone.

Čovjek bi pomislio da je barem u Dubrovniku, centru elitnog turizma i nezaobilaznoj destinaciji cruisera, sve u najboljem redu. No, upravo turisti najdubljeg džepa, od kojih grad živi, nailaze na neugodnosti zbog neriješene infrastrukture i problema prihvata cruisera i sudionika krstarenja. Tako dolazi do prometnih kolapsa pred ulazom u stari dio grada, gdje se iz autobusa iskrcavaju brodski putnici. Ako se zna da se cruiseri u posjetama Dubrovniku zadržavaju samo po nekoliko sati, razumljivo je nezadovoljstvo brodskih putnika što moraju više od pola sata sjediti u autobusima da bi se prevezli do četiri kilometra udaljenog starog grada.

Za pretpostaviti je da će se onaj naš turist ipak odlučiti za ostanak na Jadranu, kada je već prevalio toliki put. Budući da nije rezervirao sobu u hotelu, potražit će smještaj kod privatnih iznajmljivača. Tu može imati sreće, ali može naići i na nešto poput ovog:



Inače, svi oni koji se bave turizmom, ali i svekolika hrvatska javnost, ne doživljavaju sve turiste jednako i obično ih kategoriziraju prema narodnosti i subjektivnim predodžbama koje o dotičnim narodima imaju. Kategorizacija, temeljena na predrasudama, otprilike je ovakva:

Česi, Slovaci, Poljaci, Mađari – ove turiste, koji dolaze iz bivših pripadnica istočnog bloka, sve percipiramo na isti način. Idu nam na živce jer slabo troše i sve namirnice donose sa sobom. Uopće nas ne zanima što su upravo oni pridonijeli oživljavanju hrvatskog turizma nakon (pa i tijekom) ratnih godina. A zaboravljamo i to da ni mi nismo ništa bolji kada idemo u Alpe na zimovanje pa nosimo lonce pune zamrznutih sarmi. Kao, nije to zbog love, nego ne možemo sedam dana bez sarme koju samo naša mama može tako fino napraviti.

Rusi – k nama dolaze novopečeni tajkuni, dakle, mafijaši. Istina je ta da vole trošiti i da su dobri gosti. Problem je što mi ne možemo udovoljiti njihovim potrebama za zabavom pa zasad ne dolaze na Jadran u većem broju.

Nijemci, Austrijanci, Švicarci – dobri su gosti, ali ne pretjerano rastrošni. To je ona konzervativna, starija populacija za kojom razni načelnici općina čeznu. Vole izlete i jednodnevne ture brodovima s kojih trešti polka. Bendovi na terasama hotela vrlo dobro poznaju repertoar bavarsko-tirolskih napjeva i trude se učiniti sve kako bi se rasplesani starčeki osjećali kao kod kuće.

Talijani – glasni, neuredni, bezobrazni. Vole trošiti po restoranima i casinima.

Britanci, Francuzi, Skandinavci – dobri su gosti i puno troše, zahvaljujući cijenama koje su za njih vrlo prihvatljive. Mlađa populacija Jadran uglavnom zaobilazi, zbog već opisanih razloga.

Slovenci, Bosanci – zbog povijesnih, geografskih, društveno-političkih i imovinsko-pravnih razloga to su turisti na koje gledamo ponešto drugačije. Naše raspoloženje prema njima uvelike ovisi o trenutnim političkim odnosima. Uglavnom, previše nas podsjećaju na nas same i zato ih ne volimo.

Srbi – ako ove gore ne volimo, to sa Srbima nije slučaj. Njih jednostavno mrzimo. Svi su oni isti i samo čekaju priliku da nas nekako zajebu. I kada će više naučiti da se u dućanu kupuje kruh, a ne hleb!? Može bread, može brot, može pane, samo ne hleb!!! Ni oni se ovdje ne osjećaju najugodnije pa na hrvatski Jadran dolaze u manjem broju, uglavnom u posjet rodbini i prijateljima ili ako su nepopravljivo nostalgični. Čini se da se dobro nose s tim, budući da masovno uplaćuju vrlo povoljne aranžmane u atraktivnim ljetovalištima Bugarske, Grčke, Turske ili Tunisa (crnogorsko primorje posjećuju sve manje). I ne samo to, uspjeli su organizirati ono što mi još nismo – respektabilni ljetni festival (Exit) i tako privući mlade iz cijele regije da lovu troše kod njih (iz Hrvatske i Slovenije će ove godine biti organiziran poseban vlak za 1200 ljudi, a tome treba pribrojiti i velik broj onih koji će u Novi Sad otići individualno). Neka ih, mi ovdje volimo svoj mir i cvrčanje cvrčaka na čvoru crne smrče.

A Hrvati kontinentalci? E pa statistika kaže da 60% njih na godišnji odmor odlazi s 1000 kuna u novčaniku. Smješteni su po vlastitim vikendicama, apartmanima, kamp-kućicama, kod rodbine i prijatelja, po tavanima i podrumima – bilo gdje, samo da za to ne moraju platiti. Izbjegavaju restorane, suvenire i izlete – njima je dovoljan 1 m2 na plaži i najljepše more na svijetu. Duljina boravka ovisi o sposobnosti raspolaganja s onih 1000 kuna, a mnogi su se u tome jako dobro izvještili. To, uostalom, nije ni bitno – glavno je da pocrne i poslije svima pričaju kako su se dobro proveli.

A kako se proveo onaj Europljan? Čini se ipak dobro, kada su financijski pokazatelji uspješnosti iz sezone u sezonu sve bolji. Doći će on i nagodinu. A kome se ne bi omilio turizam kakav je nekad bio?

Konobarice i policajci. Nisam shvaćao njihovu povezanost i međusobno razumijevanje sve dok za vrijeme studija nisam godinu dana radio zaposlen u jednom bistrou kao konobar. Bio sam jedini muški zaposlenik. Blizu je bila policijska stanica pa bi momci u plavom često dolazili na kavu. Tako jedan od čuvara reda nije želio da ga poslužujem ja, kao osoba njegovog spola, već je inzistirao da to učini moja kolegica. Općenito su se svi oni dobro slagali i tada sam shvatio da ih, osim strasti prema uniformama, povezuje i specifičan način poimanja stvari. O policajcima sve znamo... ajmo malo o konobaricama – iz vlastitog iskustva!

Na radiju su zasvirali Beatlesi, a ja sam zapjevušio.
- Tko to pjeva?, upita me 21-godišnja kolegica.
- Beatlesi, odgovorim.
- Tko???
- BEATLESI, odgovorim glasnije.
- Ne znam koji su ti...
- Ma kako ne znaš!? Beatlesi!!!
- A kako im se zove pjevač?
- Pa... John Lennon...
- Ne znam, nisam čula za njih.
Gledam je i mislim si: zajebava me. Međutim, ona se posvetila nekom svom poslu i nije više imala namjeru gubiti vrijeme na ovu temu. Skužim – ozbiljna je! Je li moguće? Do tog trenutka bio sam uvjeren da su već i ratnici iz plemena Zulu napravili svoju verziju "Yesterday" i da nema čovjeka na ovoj planeti koji ponekad ne zapjeva nešto iz repertoara grupe koja je iznjedrila genijalne stihove kao "Love, love me do, you know I love you..." ili "Ob-la-di ob-la-da, life goes on, la la la la life goes on...". Ali eto, baš ja sam imao čast otkriti ovu endemsku vrstu humanoida, čiji se primjerak ženke asimilirao i sve do tada je pokazivao viši stupanj prilagođenosti u ovom svijetu nego Salman Rushdie u Engleskoj.

Drugu je, pak, zanimalo:
- Šta to znači galanterija?
- Pa to ti je sitnija trgovačka roba, npr. u kožnu galanteriju spada remenje, novčanici...
- A šta mi imamo s tim?
- Ne razumijem... kako to misliš?
- Zašto nam to piše na tendi?, upita zabrinuto, pokazujući na natpis gelateria.

Prodavali smo i sendviče, koje smo na omotu označavali brojevima od 1 do 7 kako bismo mogli otpisati one koji u frižideru stoje duže od dva dana. Tako je sendvič od ponedjeljka nosio oznaku 1, od utorka 2... od nedjelje 7. Jedna od kolegica uzme sendvič od subote, okrene ga i pita: "9... koji je to dan?".

A bilo je tu i raznih drugih pitanja, kao: "Što znači bojkotirati? " ili "Što je nama dalje – Austrija ili Njemačka?".

Ili kad se jedna kod vlasnika zaštitarske tvrtke raspitivala za mogućnost zaposlenja svoga dečka.
- Prvi uvjet je da nije kažnjavan, kaže joj on.
- Ah, ništa onda...