Oko promatrača

20.01.2006., petak

OSTAVITE SVAKU NADU...

...svi vi koji dolazite ovdje u potrazi za novim postom.
- 11:17 - Komentari (12) - Isprintaj - #

13.09.2005., utorak

17 U 17

Odustao sam od Vase Pelagića part 2. Oni koje su zainteresirali njegovi tekstovi će i sami doći do ove knjige, a i nije neka fora baviti se prepisivačkim radom (osim kada je u pitanju pisanje diplomskog rada ili doktorske disertacije). Također, iako su to horde obožavatelja zahtijevale, ne bih ni o svome vjenčanju. Mislim, bilo je sjajno - veselo i opušteno, ali šta da vas davim s tim? Vas ipak zanimaju puno značajniji događaji.

Kao naprimjer: susret blogera. I to ne bilo kakvih. Cool i almost cool. Probrano društvo. Elita. Najveće kćeri i sinovi naših blogerskih naroda i narodnosti. A kada ti takvi gorostasi odluče uručiti wild card, tj. pozvati te na skup zbog preporuka jedne utjecajne blogerice (u stilu "ma pustite ga da se i on igra, neće vam smetati"), takvu priliku ne propuštaš. Obukao sam najbolje odijelo, trgnuo jednu ljutu i hrabro prihvatio izazov.

Došao sam na dogovoreno mjesto. Među gomilom ljudi ni po čemu se nije isticala jedna omanja skupina, što mi je odmah bila sumnjivo. Pribjegao sam upravo odisejskoj lukavosti i natjerao kolovođu da se razotkrije. Moje sumnje su se obistinile i pridružih im se za stolom. Tamo su već bili Demjan i Kokolo s djecom, Šatro Cosmo, Trillian i Beštijica. Zasmetalo mi je prisustvo neblogera, ali kada sam shvatio da i mališani vode svoj blog, smirio sam se. Jazzie je došla odlučna i mlada. Odmah je pobrala razne komplimente. Atmosfera je bila prijateljska, gotovo idilična. Taj sklad odjednom su narušili taktovi teme iz Povratka otpisanih, ili mi se barem tako učinilo. Podigosmo glave i ugledasmo samozatajnu djevojku. "Ja sam Cookie", reče ona kratko, a mi popadasmo sa stolica, po prvi ali ne i posljednji put te večeri. Deklamirali smo njeno "Nabrzinsko javljanje", koje smo imali prilike napamet naučiti preko ljeta, a ona je neprestano pričala kako dobro zarađuje i kako nas sve može kupiti, što je izazvalo naše divljenje. A onda je nastupio Jurop, koji je još više podigao atmosferu. Za njim, još razbarušeni od (navodno) dugog puta, stigli su Moje2ja, Chilli, Zeko koji zna i Civil. Opet sam se namrštio zbog prisustva neblogera, ali me pogled na Civilove mišiće odvratio od podizanja glasa, pa sam radije podigao čašu i poželio mu dobrodošlicu u blogerski svijet. Tada je već postalo jasno da se nećemo tako skoro rastati. Pridružila nam se i Espadrila, koja se pravila dodirljiva. Secirala je muškarce i pogledom žderala pizzu... ili obrnuto? Vrhunac je nastupio kada se pojavio najveći romantik istočno od Verone, Freestyler, u prikladnom društvu dame, ljupke Pegy. I zakotrljalo se. Runde su stizale. Kuća je častila. Beštija je nasmijavala i zavodila. Trill je nasmijavala i fotkala. Makajgot je kasnio (kada je napokon stigao, pričao je kajgodarije). Mrak je padao. Padala je i magla. Demjan je demonstirala spretnost svojih ruku. Rock je uživao u pohvalama za organizaciju. Pričalo se o dijalektu. Pričalo se dijalektom. Pričalo se o beogradskim blogericama. Pričalo se o pločicama. Pričalo se o dizajnu i redovitosti pisanja na blogu (takve sugovornike sam izbjegavao). Pričalo se o svemu. I svi, baš SVI su me oduševili. Ali od tih ljudi drugo nisam ni očekivao.

- 00:17 - Komentari (38) - Isprintaj - #

19.08.2005., petak

ZNATE L´PRIČU O VASI PELAGIĆU? (1. dio)

I ja sam je tek onomad čuo! Dakle, za one koji ne znaju: Vasa Pelagić (1838.-1899.) je bio učitelj, prosvjetitelj i borac za socijalnu pravdu. Rođen je u Bosanskoj Posavini, u mjestu Gornji Žabar (koje se danas po njemu zove Pelagićevo). Zbog svojih socijalističkih stavova te žestokog kritiziranja crkve i vlasti u Srbiji, velik dio svog života proveo je u zatvoru, a u onom požarevačkom je i umro. U narodu je postao popularan najviše zbog svoga djela Narodni učitelj, u kojem je skupio mnoštvo savjeta o potrebi zdravog življenja. Knjiga je pisana jezikom razumljivim za široke narodne mase i u skladu s tadašnjim dostignućima znanosti. U rukama mi je njegovo četvrto izdanje (1893.) iz kojeg sam odlučio ovdje izvaditi najzanimljivije dijelove.

Ispitano je i dokazano jasnim primerima da najviše ima na svetu telesnih i umnih nakaza zbog oskudice u svetlosti i čistom vazduhu, pa onda zbog rđave i slabe hrane, tuge i teškog rada. Tu istinu potvrđuju nam i živi primeri, koji su i nama pred očima i u pameti. Mislimo na pojavu kretena u Štajerskoj. Oni su onako nakazni i telom i umom samo zato što žive u dolinama gde sunce ili posve ne dopire ili vrlo malo traje i upire. Fabrički radnici i Eskimi sa tamnog severa daju nam takođe u tome potvrdu.

Deca roditelja koji žderu mnogo rakije ili se drugim pićem često opijaju, često moraju ma u čemu nakazna biti. Matere koje žderu mnogo špirituozna pića dok su trudne (za vreme nošenja deteta u utrobi), doneće na svet pravog bogalja, koji će jednako poboljevati i kroz kratko vreme umreti, mada su takva deca često dosta bistra. Deca takvih pijanih matera ne mogu zadugo prohodati, jer su im kosti suviše tanke, a mušići slabi. Pijanice su obično bunovni, rasejani, naduveni, pa ili upola ili posve napušteni i izgubljeni. Od pijanice retko će ko dočekati poštenog i zdravomislećeg radnika. ...Da se koliko-toliko suzbija to zlo, koje nam, kao što maločas rekosmo, užasno škodi u pogledu zdravstvenom, ekonomskom i moralnom, treba da se osnivaju društva umerenosti. U isto doba treba da rade svi koji žele dobra narodu i ljudstvu da se što jače širi novo jevanđelje novih ljudi, nauka socijalizma. Jer samo onda će nestati pijanstva i drugih zala i epidemija kada narodi budu uređeni i školovani po načelima socijalizma. Samo u tako uređenom i školovanom društvu ljudi će moći da žive, da rade i da se ponašaju po pravilima o zdravlju i po zakonima naučnog morala.

Duvan ima otrovnih čestica, to jest nikotina i drugih. U nekom duvanu ima više, a u nekom manje otrova. Tako u francuskom duvanu ima 5-8% nikotina; a u američkom manje; u turskom, srpskom i mađarskom još manje, a u "Havana" cigarama najmanje. Zbog toga je žalosno umno stanje i onih koji puše duvan u vidu cigara i na lulu, a još žalosnije onih jadnika koji meću duvan u usta, žvaću pa isisavaju. Ovi naglo prelaze u carstvo umnih kretena i blesana.

...Takvu (zdravu) hranu treba da ima redovno svaki telesni radnik. Bez tolike i takve hrane on gubi od svoga telesnog i umnog kapitala. Ako se takav gubitak često dešava, onda mora nastupiti telesna i umna malaksalost, pa zatim ova ili ona bolest, unakaženost, očajanje i smrt. Sa tom malaksalošću ne gubi samo pojedinac privrednu snagu, nego time gubi celi narod – celo društvo, jer u toku dužeg vremena rod ljudski sve više kržljavi i otupljuje, dokoturavši jednog dana u carstvo telesnih i umnih kretena – sumanutih blesana i nakaza.

...Na osnovu tih dugotrajnih posmatranja pronađeno je i utvrđeno da preterano i nesmotreno vršenje polne ljubavi ruši i telesno i umno zdravlje, i donosi razne omanje i velike bolesti muškom i ženskom polu. Prema tome, nauka kaže da je nužno za zdravlje da zdravi i odrasli parovi vrše obljubu posve umereno. Ta umerenost mogla bi se svesti na sedmičara za zdrave i mesečara za slabunjave. Dnevničari u tome gube mnogo. Ko se bar približno tako ne vlada, on spada u razvratnike, a razvratnik nije sposoban za velika dela, a još manje za šire i pravilnije umovanje. On je upola ili posve umno ograničen, prema onome što bi mogao biti da i u tome umeren bude. Ko je u vršenju polne ljubavi junak – junak preteran, taj će skoro biti umni i moralni kepec, koji vrlo često ili dolazi ili treba da dođe u ludnicu. Jer kad nas oslabi i iznuri težak poljski rad rukama, ili silno naprezanje umno, onda zar nećemo još većma malaksati kad mnogo prosipamo, ne samo krv nego najsavršeniju materiju organizma našeg! Pri slaboj hrani, teškom radu i drugim nepovoljnim okolnostima, ta preteranost još više škodi.

Ljubiti decu nezdravo je. Za nejaku dečicu nezdravo je i opasno je ljubljenje. Detence majušno treba da diše čist vazduh, a često vidiš ne samo majku njegovu nego i stotinu njih zdravih i bolesnih, pa i nakaznih, polumrtvih baba i zaražljivih osoba, koje se naklone ljubiti i cmakati decu ne samo u lice već i u usta. I odrastao čovek često se guši kad ga ljubi u usta kakav bolesni ili smrdljivi stvor, a kamoli neće dete nejako. Pored toga što je ljubljenje uopšte nezdravo, ono je i vrlo opasno, jer tim se mogu razne bolesti prilepiti na zdravu osobu, a naročito: tifus, vrućica, sifilis, difterija, tuberkuloza, šarlah i druge. Zbog toga je nužno ostaviti međusobno ljubljenje, a naročito u usta, svuda gde nisu obadve strane potpuno zdrave i odrasle. Decu treba ljubiti negom dobrom i čistotom, a ne ustima, što im samo škodi.


- 11:14 - Komentari (22) - Isprintaj - #

12.08.2005., petak

OČI PROMATRAČICE

Slušam danas na radiju: jedan od napadača na autobus sa Zvezdinim navijačima je prekinuo godišnji odmor u Zadru i tamo ostavio ženu i djecu kako bi svoj naum proveo u djelo. Umjesto u hladu bora sada uživa u hladu zatvora, a obitelj mu tegli kofere na autobusni kolodvor jer ih je ostavio bez auta. Koliki debil moraš biti da napraviš tako nešto? Koliko zaljubljena ili očajna žena mora biti da se uda za takvog lika?

Gledam bračne parove oko sebe i često se pitam zašto se ljudi žene. Dobro znaju da nisu jedno za drugo, ali ipak to naprave. Zbog njene trudnoće, zbog toga što su već 10 godina u vezi pa je to sljedeći logičan korak, zbog materijalne koristi, zbog sigurnosti, zbog toga što u međuvremenu nije naišao nitko bolji, zbog pritiska okoline, zbog porezne olakšice pri kupnji nekretnine... Zbog ljubavi? Pa da, ima i toga. Čak i poznam jedan takav bračni par. I prije nego kažete da pretjerujem, dobro razmislite o bračnim vezama vaših prijatelja, poznanika, rođaka pa i vas samih.

Domaćica vam je otkrila što mi predstoji za 14 dana. Kako čovjek može biti siguran u ispravnost svoje odluke, koja se temelji na osjećajima dvoje ljudi, a ne na nekakvim činjenicama ili kalkuliranjima? Emocije su varljive, zar ne?

Ovo pitanje nema odgovora.

Na njega samo odmahujem rukom i prepuštam se osjećaju miline koji me obuzima pri pogledu na oči promatračice.
- 23:23 - Komentari (7) - Isprintaj - #

20.07.2005., srijeda

USVOJITE DUPINA!

Dupina možete usvojiti putem stranica udruga Val i Plavi svijet i na taj način pomoći projektu zaštite dupina u Jadranskom moru.
- 09:26 - Komentari (18) - Isprintaj - #

13.07.2005., srijeda

DA LI OVO IKOGA ZANIMA?

U eksploziji automobila u jugoistočnom Bagdadu poginulo je 24-ero iračke djece i jedan američki vojnik. Još 20-ero djece i tri američka vojnika su ranjeni.
- Vozač samoubojica se automobilom približio američkom humveeju i zatim detonirao svoj auto - izjavio je narednik David Abrams. Očevidac Mohammed Ali Hamza rekao je da su se američke trupe pojavile u Al-Jedidahu kako bi upozorile stanovnike da ostanu u kućama zbog dojave o auto-bombi u tom području.
- Djeca su se okupila oko Amerikanaca koji su dijelili slatkiše. Odjednom se bombaš dovezao iz sporedne ulice i raznio se - dodao je svjedok.

Izvor: www.24sata.hr
- 15:12 - Komentari (9) - Isprintaj - #

24.06.2005., petak

JOHN BULL WANTS YOU... TO PAY

Čitam Jazzie-ine putešestvije po Amsterdamu pa se prisjećam svog i promatračicinog boravka tamo. Međutim, ne bih sada o tome. Ja bih malo o viznom režimu između Velike Britanije i Hrvatske. Zašto? E pa zato što smo putovali Easy Jetom od Ljubljane do Londona, gdje smo namjeravali prijeći na let iste kompanije za Amsterdam. Znali smo da su tranzitne vize za Veliku Britaniju ukinute, no, oprezan kakav jesam, nazvao sam vizni odjel njihovog veleposlanstva u Zagrebu kako bih to još jednom provjerio. Razgovor između mene i službenika tekao je ovako:

Ja (veselo): “Dobar dan. Moja djevojka i ja idemo u Amsterdam i presjedamo u Londonu, na aerodromu Stansted. Treba li nam tranzitna viza?”

Službenik: “Koliko ćete se tamo zadržati?”

Ja: ”U Amsterdamu?”

Službenik: “Ne, na Stanstedu.”

Ja: “Sat vremena.”

Službenik: “Gledajte, na tom aerodromu ima puno imigranata. Žao mi je što vam to ja moram reći, ali imigracijski službenik vas tamo može zadržati i dva-tri sata pa postoji mogućnost da ne stignete na let. Što se tiče vize, iako su vlade Hrvatske i Velike Britanije postigle dogovor o ukidanju viza kada se radi o direktnom tranzitu, mi preporučujemo da je izvadite.”

Ja (zabezeknuto): “Boravišnu vizu?”

Službenik (službeno): “Tako je.”

Ja: “Hoće li to onda skratiti proceduru, a mi stići na let?”

Službenik: “Gospodine, viza nema veze s tim. Imigracijski službenik odlučuje hoće li vas pustiti ili ne. Zasada nije bilo problema s putnicima u tranzitu. Ali mi ipak preporučujemo da izvadite vizu.”

Ja (zbunjeno): “A... koliko košta viza?”

Službenik: “414 kuna.”

Ja (nervozno): “Hvala, doviđenja.”

Nakon što sam malo razmislio o onom što mi je rekao, shvatio sam: savjetovao nam je da platimo za nešto što nam uopće ne treba i što nam apsolutno ništa ne garantira. Tko zna koliko ljudi nasjedne na ovo? Ali mi nismo, već smo nazvali frendicu u London i dogovorili se da prespavamo kod nje (uvidjeli smo da na onaj let ipak ne bismo stigli). Kada smo sletjeli, imigracijski je malo popričao s nama i u putovnice lupio 24-satne vize. Dva sata poslije zabavljali smo se po Londonu, trošeći nešto od onih ušteđenih 828 kuna.


- 18:19 - Komentari (19) - Isprintaj - #

20.06.2005., ponedjeljak

OBJESI "ZIMMER FREI", LEZI POD PALMU I UŽIVAJ...

Počinje turistička sezona. Svi oni koji žele vidjeti "Mediteran kakav je nekad bio", pohrlit će na jadransku obalu. Taj slogan, pod kojim Hrvatska turistička zajednica nastupa na europskim turističkim sajmovima, u svijesti prosječnog Europljana stvara romantičnu sliku ribara koji ispred kamene kuće plete mrežu, polja lavande koju lagano povija maestral ili klape koja u konobi pjeva i zlo ne misli, dok se gosti časte uz bijelu ribu i crno vino. Budući da je retro sada in, trendovski osviještenom dotičnom Europljanu ne preostaje ništa drugo nego da spakira torbe i krene put Jadrana.

Nekima od njih na tome putu ispriječi se hrvatska metropola pa odluče provjeriti kako ona izgleda i što turistima nudi. Vozači turističkih autobusa (kojih u sezoni kroz Zagreb prođe dvadesetak dnevno) odmah su primorani proći test snalažljivosti: u gradu ne postoji parkiralište za turističke autobuse. U potrazi za parkirnim mjestom u gradu koji ne poznaju stvaraju prometne gužve još veće nego inače. No, kako sezona odmiče, grad postaje sve prazniji, a ovaj problem sve izdržljiviji. Ali nastaje novi: većina mjesta za izlazak se zatvara i turisti (i preostali Zagrepčani) nemaju se gdje zabaviti niti mogu bogznašto doživjeti. Zagreb je preko ljeta mrtav grad. Prije dvije godine je ekipa MTV-a radila reportaže iz gradova iz ove regije. Kada su došli u Zagreb, shvatili su da ne mogu napraviti niti minutu zanimljivog materijala pa su spakirali stvari i otišli dalje.

Kada se, poput MTV ekipe, turist razočara Zagrebom, nastavlja put prema svom cilju – Mediteranu kakav je nekad bio. Kada napokon stiže do obale (uz nelagodu pri pogledu na spaljene srpske kuće u zadarskom i šibenskom zaleđu), njegovu romantičnu sliku kvare detalji kao što su prometne gužve, nedostatak parkinga (ili paprena cijena istih), načičkani novoizgrađeni apartmani, betonirane plaže... ali dobro, nije ni mislio da je vrijeme kod nas doslovno stalo. Na godišnjem je, naporno je radio cijele godine i zaslužio je da se odmori i malo zabavi. Čuo je da plažu Zrće u Novalji uspoređuju s Ibizom i da je tamo ludo. Odluči se da tu informaciju provjeri iz prve ruke. Dolazi tamo i otkriva da su čelnici lokalne uprave odlučili ograničiti jačinu glazbe i odredili da noćni klubovi smiju raditi najkasnije do 3.30 ujutro. Osim toga, na plaže se uveo i videonadzor kako bi se mogli identificirati oni razuzdani. Navodno su zbog preglasne glazbe kupači bježali s plaže, a raskalašena mladež je upadala turistima u apartmane nakon noći punih alkohola. Dakle, ništa od Ibize.

Inače, problem nesposobnih i nekompetetnih čelnika turističkih mjesta koji nemaju sluha za potrebe današnjeg turista prisutan je diljem Jadrana. Tako se, nakon otvaranja prvog (i zasad jedinog) gay bara na Jadranu, u Rovinju, govorilo o otvaranju još jednog, u Lovranu. Međutim, tamošnji načelnik općine izjavio je kako ne bi volio da se Lovran profilira kao mjesto s takvom vrstom turizma, a direktor turističke zajednice misli kako bi Lovran izgubio velik dio tradicionalnih gostiju, jer u Lovran većinom dolaze konzervativni ljudi. Za one koji ne znaju, Lovran je gradić na Kvarneru, simpatičan, ali ružnih betonskih plaža, loših hotela i nikakve izvanpansionske ponude. Tamošnji čelnici svoju inertnost, nerazumijevanje novih trendova u turizmu i nesposobnost da promijene stvari opravdavaju ovakvim ridikuloznim razlozima. Ovdje Lovran navodim kao tipičan primjer i takav je pristup turizmu, nažalost, kod nas sveprisutan. Organizacija raznih partyja uvelike je otežana (ili čak onemogućena) zbog pritužbi mještana na glasnu glazbu i gužvu koja se pritome stvara. Lokalni iznajmljivači soba bili bi najsretniji kada bi turisti poslali čekove i uopće se ne pojavili, kako ne bi narušavali njihov mir u kojem tako uživaju izvan sezone.

Čovjek bi pomislio da je barem u Dubrovniku, centru elitnog turizma i nezaobilaznoj destinaciji cruisera, sve u najboljem redu. No, upravo turisti najdubljeg džepa, od kojih grad živi, nailaze na neugodnosti zbog neriješene infrastrukture i problema prihvata cruisera i sudionika krstarenja. Tako dolazi do prometnih kolapsa pred ulazom u stari dio grada, gdje se iz autobusa iskrcavaju brodski putnici. Ako se zna da se cruiseri u posjetama Dubrovniku zadržavaju samo po nekoliko sati, razumljivo je nezadovoljstvo brodskih putnika što moraju više od pola sata sjediti u autobusima da bi se prevezli do četiri kilometra udaljenog starog grada.

Za pretpostaviti je da će se onaj naš turist ipak odlučiti za ostanak na Jadranu, kada je već prevalio toliki put. Budući da nije rezervirao sobu u hotelu, potražit će smještaj kod privatnih iznajmljivača. Tu može imati sreće, ali može naići i na nešto poput ovog:

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Inače, svi oni koji se bave turizmom, ali i svekolika hrvatska javnost, ne doživljavaju sve turiste jednako i obično ih kategoriziraju prema narodnosti i subjektivnim predodžbama koje o dotičnim narodima imaju. Kategorizacija, temeljena na predrasudama, otprilike je ovakva:

Česi, Slovaci, Poljaci, Mađari – ove turiste, koji dolaze iz bivših pripadnica istočnog bloka, sve percipiramo na isti način. Idu nam na živce jer slabo troše i sve namirnice donose sa sobom. Uopće nas ne zanima što su upravo oni pridonijeli oživljavanju hrvatskog turizma nakon (pa i tijekom) ratnih godina. A zaboravljamo i to da ni mi nismo ništa bolji kada idemo u Alpe na zimovanje pa nosimo lonce pune zamrznutih sarmi. Kao, nije to zbog love, nego ne možemo sedam dana bez sarme koju samo naša mama može tako fino napraviti.

Rusi – k nama dolaze novopečeni tajkuni, dakle, mafijaši. Istina je ta da vole trošiti i da su dobri gosti. Problem je što mi ne možemo udovoljiti njihovim potrebama za zabavom pa zasad ne dolaze na Jadran u većem broju.

Nijemci, Austrijanci, Švicarci – dobri su gosti, ali ne pretjerano rastrošni. To je ona konzervativna, starija populacija za kojom razni načelnici općina čeznu. Vole izlete i jednodnevne ture brodovima s kojih trešti polka. Bendovi na terasama hotela vrlo dobro poznaju repertoar bavarsko-tirolskih napjeva i trude se učiniti sve kako bi se rasplesani starčeki osjećali kao kod kuće.

Talijani – glasni, neuredni, bezobrazni. Vole trošiti po restoranima i casinima.

Britanci, Francuzi, Skandinavci – dobri su gosti i puno troše, zahvaljujući cijenama koje su za njih vrlo prihvatljive. Mlađa populacija Jadran uglavnom zaobilazi, zbog već opisanih razloga.

Slovenci, Bosanci – zbog povijesnih, geografskih, društveno-političkih i imovinsko-pravnih razloga to su turisti na koje gledamo ponešto drugačije. Naše raspoloženje prema njima uvelike ovisi o trenutnim političkim odnosima. Uglavnom, previše nas podsjećaju na nas same i zato ih ne volimo.

Srbi – ako ove gore ne volimo, to sa Srbima nije slučaj. Njih jednostavno mrzimo. Svi su oni isti i samo čekaju priliku da nas nekako zajebu. I kada će više naučiti da se u dućanu kupuje kruh, a ne hleb!? Može bread, može brot, može pane, samo ne hleb!!! Ni oni se ovdje ne osjećaju najugodnije pa na hrvatski Jadran dolaze u manjem broju, uglavnom u posjet rodbini i prijateljima ili ako su nepopravljivo nostalgični. Čini se da se dobro nose s tim, budući da masovno uplaćuju vrlo povoljne aranžmane u atraktivnim ljetovalištima Bugarske, Grčke, Turske ili Tunisa (crnogorsko primorje posjećuju sve manje). I ne samo to, uspjeli su organizirati ono što mi još nismo – respektabilni ljetni festival (Exit) i tako privući mlade iz cijele regije da lovu troše kod njih (iz Hrvatske i Slovenije će ove godine biti organiziran poseban vlak za 1200 ljudi, a tome treba pribrojiti i velik broj onih koji će u Novi Sad otići individualno). Neka ih, mi ovdje volimo svoj mir i cvrčanje cvrčaka na čvoru crne smrče.

A Hrvati kontinentalci? E pa statistika kaže da 60% njih na godišnji odmor odlazi s 1000 kuna u novčaniku. Smješteni su po vlastitim vikendicama, apartmanima, kamp-kućicama, kod rodbine i prijatelja, po tavanima i podrumima – bilo gdje, samo da za to ne moraju platiti. Izbjegavaju restorane, suvenire i izlete – njima je dovoljan 1 m2 na plaži i najljepše more na svijetu. Duljina boravka ovisi o sposobnosti raspolaganja s onih 1000 kuna, a mnogi su se u tome jako dobro izvještili. To, uostalom, nije ni bitno – glavno je da pocrne i poslije svima pričaju kako su se dobro proveli.

A kako se proveo onaj Europljan? Čini se ipak dobro, kada su financijski pokazatelji uspješnosti iz sezone u sezonu sve bolji. Doći će on i nagodinu. A kome se ne bi omilio turizam kakav je nekad bio?

- 12:42 - Komentari (15) - Isprintaj - #

04.06.2005., subota

S DRUGE STRANE ŠANKA

Konobarice i policajci. Nisam shvaćao njihovu povezanost i međusobno razumijevanje sve dok za vrijeme studija nisam godinu dana radio zaposlen u jednom bistrou kao konobar. Bio sam jedini muški zaposlenik. Blizu je bila policijska stanica pa bi momci u plavom često dolazili na kavu. Tako jedan od čuvara reda nije želio da ga poslužujem ja, kao osoba njegovog spola, već je inzistirao da to učini moja kolegica. Općenito su se svi oni dobro slagali i tada sam shvatio da ih, osim strasti prema uniformama, povezuje i specifičan način poimanja stvari. O policajcima sve znamo... ajmo malo o konobaricama – iz vlastitog iskustva!

Na radiju su zasvirali Beatlesi, a ja sam zapjevušio.
- Tko to pjeva?, upita me 21-godišnja kolegica.
- Beatlesi, odgovorim.
- Tko???
- BEATLESI, odgovorim glasnije.
- Ne znam koji su ti...
- Ma kako ne znaš!? Beatlesi!!!
- A kako im se zove pjevač?
- Pa... John Lennon...
- Ne znam, nisam čula za njih.
Gledam je i mislim si: zajebava me. Međutim, ona se posvetila nekom svom poslu i nije više imala namjeru gubiti vrijeme na ovu temu. Skužim – ozbiljna je! Je li moguće? Do tog trenutka bio sam uvjeren da su već i ratnici iz plemena Zulu napravili svoju verziju "Yesterday" i da nema čovjeka na ovoj planeti koji ponekad ne zapjeva nešto iz repertoara grupe koja je iznjedrila genijalne stihove kao "Love, love me do, you know I love you..." ili "Ob-la-di ob-la-da, life goes on, la la la la life goes on...". Ali eto, baš ja sam imao čast otkriti ovu endemsku vrstu humanoida, čiji se primjerak ženke asimilirao i sve do tada je pokazivao viši stupanj prilagođenosti u ovom svijetu nego Salman Rushdie u Engleskoj.

Drugu je, pak, zanimalo:
- Šta to znači galanterija?
- Pa to ti je sitnija trgovačka roba, npr. u kožnu galanteriju spada remenje, novčanici...
- A šta mi imamo s tim?
- Ne razumijem... kako to misliš?
- Zašto nam to piše na tendi?, upita zabrinuto, pokazujući na natpis gelateria.

Prodavali smo i sendviče, koje smo na omotu označavali brojevima od 1 do 7 kako bismo mogli otpisati one koji u frižideru stoje duže od dva dana. Tako je sendvič od ponedjeljka nosio oznaku 1, od utorka 2... od nedjelje 7. Jedna od kolegica uzme sendvič od subote, okrene ga i pita: "9... koji je to dan?".

A bilo je tu i raznih drugih pitanja, kao: "Što znači bojkotirati? " ili "Što je nama dalje – Austrija ili Njemačka?".

Ili kad se jedna kod vlasnika zaštitarske tvrtke raspitivala za mogućnost zaposlenja svoga dečka.
- Prvi uvjet je da nije kažnjavan, kaže joj on.
- Ah, ništa onda...


- 01:55 - Komentari (31) - Isprintaj - #

23.05.2005., ponedjeljak

SVADBE

Ne volim ići na svadbe, odmah da se razumijemo. Pradavni običaj proslave stupanja dvoje ljudi u zajednicu koja traje dok ih ne rastavi smrt (ako imaju sreće) ili sud (ako se previše oslanjaju na sreću) ima, siguran sam, sociološko-etnografsku vrijednost. Ali vrijednost možda ima i poneka Hitlerova slika, a to je mogućnost kojoj ne želim davati previše značaja. Kolika je, zapravo, vjerojatnost da zabava koju čine ljudi različitih životnih dobi, interesa i uvjerenja uspije? Zapanjujuće velika! To podrazumijeva da je dotična skupina sačinjena od ljubitelja janjetine, alkohola, narodne glazbe i plesa uz istu, a empirijska istraživanja pokazuju da većina uzvanika to i jest. E sad: janjetina i alkohol su OK, ali pun želudac i vlažno grlo samo su dio mojih ispunjenih uvjeta za dobro raspoloženje. Iz tog razloga izbjegavam svadbe, a broj mojih sudjelovanja na proslavama povodom izricanja tako sudbonosnih “da” od strane dvoje zaljubljenih iznosi četiri. Pokušat ću se prisjetiti ovih iskustava.

Vjenčanje broj 1: imao sam 13 godina i prvi put sam izbliza vidio kako to izgleda. Odvijalo se u jednom restoranu, a svoj odlazak tamo uvjetovao sam roditeljima dozvolom da odjenem jeans prsluk s velikim prišivačem Metallice na leđima. Crtež kostura izgledao je strašno, kao što je strašna i sama činjenica da sam se tada tako odijevao. Već sam počeo ozbiljnije kužiti svijet oko sebe tako da mi je bilo zanimljivo promatrati ludiranje odraslih, a nije bilo loše ni biti vani dulje od 12 sati (kada je u to doba počinjao moj policijski sat).

Vjenčanje broj 2: trinaest godina kasnije, ženio se moj frend, kao prvi iz društva kome je tako nešto palo na pamet. Odveo nas je u jedan restoran na vrh Sljemena. Muzikaši su bili katastrofa i uvelike pokvarili naše početno dobro raspoloženje. No popravila ga je njegova baka, kojoj su podvalili joint. Puno sličnih mladih ljudi uvijek obećava dobru zabavu, što opravdava trend manjih i ležernih wedding partyja, bez tamburica, harmonika, kravata i rođaka. Bio sam na dva takva, ali oni ne ulaze u ovu konkurenciju.

Vjenčanje broj 3: u zadružnom domu. Nisam imao društva i jednostavno sam ovo morao odraditi. Prvo su me strpali nekima u auto, koji je na putu do matičnog ureda i natrag proizvodio najveću buku (zvukovima svih vrsta vatrogasnih, policijskih i ambulantnih sirena), a isticali smo se i po raznobojnim lampicama, koje je šteta koristiti samo za božićne blagdane. Nakon toga, odao sam se jelu i piću. Ohrabren alkoholom i u pokušaju da spasim večer, počeo sam zavoditi jednu djevojku (bila je prava ljepotica, a bavila se pjevanjem back vokala raznim zagrebačkim grupama – ovo spominjem zato da naglasim koliko lijepi i zanimljivi ostali NISU bili). Nakon što me je otkantala (zbog prisutnih roditelja, poslije sam se tješio), više nije bilo dvojbe – bilo je 23.30, a ja na putu prema civilizaciji. “Šta, otišao si u pola dvanaest? Ni janjetinu nisi dočekao? Onda je stvarno bila katastrofa!”, bio je komentar mojih frendova s kojima sam se našao u bircu, a kojemu ja ne bih više ništa dodavao.

Vjenčanje broj 4: u restoranu iz vjenčanja broj 1, samo potpuno preuređenom. Frendica mi je otišla u London, tamo se zaljubila u Norvežana, zaručili se i odlučili vjenčati u Hrvatskoj. Čak su u Rijeci pronašli evangeličkog svećenika, koji je pristao prevaliti put i ceremoniju održati na norveškom i hrvatskom jeziku. Došlo je puno njegove (mladoženjine, ne svećenikove) rodbine i multikulturalno druženje je moglo početi. Dobro, potrajalo je to nekoliko dana i bilo je zaista zanimljivo, ali zadržimo se na svadbi. Norvežani na svadbama rade dvije stvari: puno piju (jer je besplatno, a znate kakve su cijene kod njih po tom pitanju) i puno pričaju. Naime, svako malo bi se netko od njegove rodbine i prijatelja ustao i održao kraći govor, gdje bi ispričao kakav je mladoženja bio vražićak kad je bio mali i poželio mladom paru dug zajednički život. U pauzama govornika je band prašio hrvatske svadbene standarde. Onda smo svi dobili tekstove i na norveškom (!) otpjevali nekakvu infantilnu pjesmicu. Stariji članovi rodbine, koji nisu baratali engleskim, pokušavali su komunicirati na polaaagaaanooom norveškom, jer su bili uvjereni da ćemo ih tako lakše razumjeti. Mogu reći da je sve bilo na nivou, pogotovo kada je DJ zamijenio band.

A u subotu me očekuje vjenčanje broj 5. Održat će se u jednom gornjogradskom restoranu, uz svega dvadesetak uzvanika, što sve skupa zvuči obećavajuće. No, ovoga puta neću biti tek jedan od gostiju, već ni manje ni više nego – kum. To je onaj što mladoženji dodaje prstenje i drži govor prije večere. Nakon tog čina, novopečene kumove veže jedno zajedništvo koje ih spriječava da se ikada više oslove imenima. Moram još proučiti sva prava i obveze koje iz ove funkcije proizlaze, a do vjenčanja provjeriti imam li rupu u džepu od sakoa. Da ne bi bilo kao u onom filmu s Hugh Grantom...

- 15:10 - Komentari (13) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

< siječanj, 2006  
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se