|
Tu večer imala sam osjećaj da sam alergična na dim cigarete.
Bilo je tu stvarno puno ljudi. Osim onih koji su meni trebali. Barem sam mislila da su mi trebali, jer, na kraju krajeva uvijek si sam sebi dovoljan. Tako sad razmišljam, a opet me potiče na ironiju to što sam to proglasila najvećom greškom nedavno. Ne svojom, uopće.
Nekako su me pekle oči i stalno su suzile, a i počela sam kihati i svrbio me nos.
Trudili su se oni napraviti mi večer zanimljivom, ali nisu mogli spriječiti da se ja sjetim svih nuspojava koje su mi cigarete ikad izazivale. I cigarete i kapljice. Sve su te nuspojave tražile od mene da mi netko treba, i upravo zbog njih bi letjele najdiskutabilnije poruke s Tonke ljubičaste i upravo zbog njih bih ja postala otvorena s emocijama. I po kiši i po snijegu i po suncu i po mjesecu. I u prolazu i bez prolaza. I slučajno i namjerno. Svakojako i na različite načine. Pomišljate da je nestabilna osoba koja se samo pod kapljicama otvara, ali nisam bila nikad žena koja će pokazati svoje pravo lice. To me, ipak, ne čini dvoličnom. Znam.
Pomislila sam kako nema smisla napustiti zabavu u vlastitoj kući prije ponoći, a kad je došla ponoć onda sam jednostavno znala da tu moram ostati još tri sata.
Zazvonila je Tonka ljubičasta i znala sam tko je, jer sam par minuta prije ugledala broj na mobitelu i pročitala poruku tog broja. Nije se nitko potpisao, ali ja sam znala tko je. To je moj Broj. žao mi je što je tako, ali nekako sam rijetko imala običaj taj Broj svrstavati s ostalim mislima. Ne zato što sam ga favorizirala, baš naprotiv. stalno sam ga numerizirala, bio je moj kvantitet bez kvalitete, moj propali plan i nedovoljan trud. ružno, znam, ali trenutno nisam pod kapljicama. Da jesam vjerovatno bih ga nazvala Divnom Osobom, ili nešto slično.
Zvuk pjesme učinio me beskrajno depresivnom i mislim čak da je tad sve počelo.
Čula sam glas ljubavi koju sam zvala takvom dok nisam vidjela osobu koja posjeduje ta glas. Da, bila sam zaljubljena u Boru Đorđevića. DOK ga nisam vidjela. a Broj , u kojeg nisam bila zaljubljena unatoč tome što sam ga gledala i gledala ne bi li postala , ubio me krvnički mojim oružjem. Pustio je pjesmu koja opisuje mene u odnosu prema njemu. To je kao da frekvencija periodu titranja pusti obrnuti razlomak. Da. Otprilike tako nekako. i da se podrazumjeva da frekvencija i period nemaju odnos da bi si puštali takve pjesme. i da je jedno od njih to, mazohistički, tražilo. Nisam ja svjesni mazohist, barem mislim da nisam. ali imam posebnu funkciju. uvijek prepoznam svoj mazohizam i najradije bih se na njega izrigala iz dubine želuca.
Jedan od takvih mazohističkih poteza bila je i ta noć poslije 3 sata, kad sam legla u krevet i izpjesmala myself to sleep. (ne pronalazim hrvatski izraz za to.)
stvar je u tome što sam, kao i uvijek, kronološki poredala sve svoje situacije i tu večer čim sam osjetila malo melankolije. i u tome što sam iluzije svrstavala u svaku od njih. bez pitanja, kao bez ikakve sumnje da bi on tu trebao biti, kao znak jebene nade da hoće. iz te iste kurve sam opet pogazila sve one beskapljične prioritete i iskoračila ispred razumne sebe.
I onda se prelomilo.
Tu večer imala sam osjećaj da sam alergična na dim cigarete.
Nekako su me pekle oči i stalno su suzile, a i počela sam kihati i svrbio me nos.
Pomislila sam kako nema smisla napustiti zabavu u vlastitoj kući prije ponoći, a kad je došla ponoć onda sam jednostavno znala da tu moram ostati još tri sata.
Zvuk pjesme učinio me beskrajno depresivnom i mislim čak da je tad sve počelo.
Jedan od takvih mazohističkih poteza bila je i ta noć poslije 3 sata, kad sam legla u krevet i izpjesmala myself to sleep. (ne pronalazim hrvatski izraz za to.)
NE DA MI SE VIŠE.
tko me želi vidjeti emotivnu neka me ukapljiči ili neka me potraži u dva poslije ponoći- kad spavam.
i onda sam se sjetila rečenice gospodina kutije s bojicama.
Je li slučajna povezanost španjolske i hrvatske riječi iz naslova?
|
