ogledalo duše

To je rječita tišina. Tišina koja kazuje da više ne trebamo ništa objašnjavati jedno drugome.

Utihnuli koraci. Utrnuli pogledi. Bespomoćni prsti.
Ne apstiniram od pisanja jer mi se ne da.
Nego jer ne mogu.

Ne trebaju mi novi strahovi- dosta mi je ovih koje vec imam.

Strah od nepročitanog je neusporediv strahu od nenapisanog.
Ne apstiniram od poezije.
Samo od stvari na duže staze.
Ne znam smisliti sredinu.
Početak i kraj su uvijek savršeno odrađeni.
Ne znam živjeti djelo.

A ako smo pak sami, osamit ćemo još više. Čudan je taj život.

Neka me.
Zašutjet ću. Obećavam.

Nitko ne može lagati. Nitko ne može ništa sakriti kada gleda ravno u oči.

Izbjegavam ogledalo.

Ponekad nije potreban ni poljubac a da se princeza pretvori u žabu.

Čitam stvarno dobru knjigu.

Na obalu rijeke Piedre sjela sam i plakala- Paulo Coelho