|
stojim pred ogledalom i stavljam crveni karmin na usne.
nisam nikad voljela karmine.
napokon imam frizuru koju oduvijek želim, kosa mi je lijepa ali ima puno preparata na sebi.
nikad nisam voljela lak za kosu.
oblačim crne hlače i njenu majicu koja mi se sviđa, te njenu majicu koja mi se sviđa.
od njih mi nije neugodno posuđivati robu.
stavljam malu crnu narukvicu na ruku, onu koju mi je ona poklonila, i sat, onaj koji mi je ona poklonila.
uvijek sam se voljela džidžati.
stavljam maskaru, olovku, sjenilo...
oči izgledaju zanosno.
*oči su sve tajne odale*
dolazim tamo. milijun rođaka koje jedva prepoznajem..
sve rodice su se popele na štikle..
sve su već...
žene?
svi rođaci su u odjelima..
neki nisu mogli doći..
svi su već..
odrasli?
ljudi me ne prepoznaju..
crveni karmin me skriva..
al ja ne razmišljam puno o tome..
blic me zasljepljuje.
opet slikaju.
mlada izlazi..
vjenčanja su mi uvijek bila pretužna.
otac i majka su joj već stari ljudi..
njemu su ruke velike, debele.
prsti su mu skroz smeđi jer se zemlja već polako utabala u njih..
njezino lice je jako izborano
ali od smijeha..
ima najzarazniji smijeh sa svojih 70-ak godina...
ti ljudi tamo su posebni.
i svaki pokušaj opisivanja je suvišan..
i ja sam stala na štikle.
i uvukla se u haljinu.
i nabacala šminke.
i lijepo izgledala.
ali
je li to to?
svaki put poslje vjenčanja se osjećam sjetno.
prokleta vjenčanja.
ako ne mogu izdrzati tuđa, kako ću izdrzati svoje?
došla sam kući oko 3 i pol.
spremnik mobitela je pun
al zadnju nisam dobila.
hvata me strah
ali ne razmišljam.
ne skidam šminku.
samo crveni karmin.
liježem u krevet
žuljevi na nogama od štikli
haljina mora na čišćenje.
frizura još uvijek stoji..
pokrivam se i molim regularne molitve.
zahvaljujem Mu se za sve lijepo što se dogodilo.
i iskreno se nadam da će sve ostati u redu.
ne palim mp3
pre umorna sam..
vičem sestri da zatvori vrata
i da me probudi prije 2...
spavam..
znam da sam sanjala.
prokleto znam.
ne mogu se sjetiti što.
al znam.
prokleto znam..
budim se. nekoliko puta. okrećem se na drugu stranu. vidim žuto zelene pruge i znam da sam kući.
opet spavam.
budim se i znam da trebam ustati.
gledam na mob da vidim ima li zadnje.
nema. umjesto toga vidim 12:51.
oči su se jedva odljepile.
shvatim da je maskara još na njima.
*ne veruj ženi koja ne skida šminku pre spavanja..*
skidam šminku.
crno sa očiju slijeva se prema dolje..
i svaki put kad mislim da je gotovo, nije.
ostane još malo..
skinem napokon sve.
koža mi je čudna..
tražim hidratantne kreme po majkinim neseserima.
prokleta vjenčanja.
nađem neki gel.
smrdi.
preko njega stavljam neki garnierov.
koža mi miriše na rakiju.
ponovno se umivam
zadnji tragovi maskare se slijevaju.
kao peto pranje poslije preljeva..
stanje se ne smiruje.
zamišljam kako uvijek potrčim prerano pa me nešto vrati na početak.
prokleti crveni karmin.
obuzima me neki dobar osjećaj.
krivo.
moji dobri osjećaji pretvore se u loše situacije.
neće valjda i ovaj.
stavljam slike na komp.
pa na facebook.
pa na msn.
zaboravih otvoriti prozor.
otvaram i prozor.
ne mogu jesti.
prokleta vjenčanja.
sad sam opet zbunjena.
ne pomažu mi ni pjesme
ni ništa.
zbog čega da se brinem?
suze mi naviru na oči poslije njenog posta.
shvatim da je nedjelja.
prokleta nedjelja.
k vragu i kompjuter.
trebala bih učiti zemljopis.
al nešto nisam.
nisam nešto.
|
