petak, 30.11.2007.

*i nije važno je li droga ili joga, samo je bitno čemu dođeš putem toga..*

i kaže; to ti je zbog kiše. ja onako gledam.. "ma daaaajj.. to je parola. kakva kiša, nitko se više ne izvlači na kišu."
kakve koristi od izvlačenja, nema koristi.
to što me možda pukla inspiracija pa sam napisala 3 pjesme sinoć ili možda post u petak ujutro, pola sata prije polaska u skolu, ok sat, al ko da je bitno, to uopće ne znači da sam raspoložena.
al bit ću.
hoću hoću.

a evo baš sam prošla neki dan onom ulicom. ona ulica što vodi od Katedrale prema rondou, ona sa velikim stablima i lišćem i prekrasna je u jesen. i prošla sam, ali smrdi neko blato. valjda kad se kiša stopi s tom nekom zemljom, nemam pojma, uglavnom, smrdi. i počnem ja to, naravno, poistovjeićivati s ljudima, osobama, ljudima.

jednom sam pitala mamu kako ona tumači stihove
"tek u jesen otkriju se boje krošanja
sve su iste, u ljeto zeleno."
moja mama je optimist. i to joj stoji i to je drži, ozbiljno, da je pesimist ja mislim da bi negdje trunula. uglavnom, ono kako sam ja protumačila stihove je to da:

u jesen, kad nastupe tuga, sivilo, nevolje i kiša, ljudi pokazu svoje pravo lice. traže svakoga, tko im treba tko im ne treba, koga cijene, koga iskorištavaju. ne mora to nužno biti jesen, ali je *jesen*
if you know what I mean.

u ljeto je sve divno krasno, super, lijepo. svi smo mi onda isti. kad je ljeto onda one koji su nam pomogli a nama baš i nije stalo malo maknemo od sebe i počnemo kružiti oko kružnog toka i kupiti nove ljude za koje ćemo nekad reći da su nam sve na svijetu. ni to ne mora nužno biti ljeto. al je *ljeto*.
understand?

i da se vratim na ulicu. tako ja razmišljam kako bi ljudi reagirali kad bi sve, ali baš sve ono što urade, mogli pogledat na video kaseti, ali da stvarno shvate da je to bilo dobro/loše, ovisno o osobi i djelu. i kako bi onda uradili? bi li to popravljali?
iskreno?
ne vjerujem. previše smo ponosni, i previše smo sebični.
nema natrag i to smo prebukvalno shvatili. nije bitno što nema natrag, ne, mi to sad uzimamo za izliku kad se ne zelimo, ispričati. pardon, kad nam ponos ne da da se ispričamo.
a suzbiti ponos? svi mi to imamos avršeno dobro u praksi.
ali zašto ne smijemo popravljati greške? ni oni najbolji?

to smrdi u ulici starih stabala.
jer nešto mora bit.


12:03 | Komentari (10) | Print | ^ |

nedjelja, 25.11.2007.

*welcome back*

škola-kuća
škola-kuća
učenje...
i tako iz dana u dan..
nekako sve bez volje i teško mi ide..
odlaskom pojedinih ljude otisla mi je i inspiracija.
ne samo zato i ne svjesno.
nego eto, jednostavno ne znam što da pišem...


"Ali danas mi se eto raspoloženje popravi
ugledah taj broj 8 ispod zadnjeg posta
u očima se rasplamsa plamen nadanja i ritam radosti u krvi
sve mi odjednom nekako svjetlije posta..
ne sjećam se kad sam zadnji put napisala stih
i ne mogu ti reći koliko mi je drago
sretnija sam, sigurno više od svih
što mi se vratilo moje virtualno blago..."


tako si mi nedostajao..
i tako sam sretna pto si se vratio
sve tako ima smisla...

dobrodošao natrag, dragi moj prijatelju
bez tebe ionako sve ovo gubi sjaj......


Image Hosted by ImageShack.us


21:00 | Komentari (7) | Print | ^ |

subota, 10.11.2007.

*empty spaces*

Image Hosted by ImageShack.us



¨¨ej... jesmo ja i ti ok?
¨jesmo, zašto?
¨¨ ništa, zamislila sam se nešto pa sam skužila da nismo odavno pričale.
¨nemam vremena, znaš da bi ja brbljala. pa zar ti nije dosta ono navečer malo?
¨jeste, bude fino dok ne počneš plakat jer te strah mraka.
¨¨a dobro sad.
¨zašto nemaš inspiracije?
¨¨ti nemaš inspiracije, ti si unutarnji dio. ja samo to sprovodim u slova.
¨zašto nemam inspiracije?
¨¨kiša nije, nju sad ne možeš krivit. sunce je, krivi njega, na to si bar navikla :P
¨na sunce*
¨¨da nekoga kriviš, glupačo.
¨ne govori mi da sam glupača. ja sam duša, slijedi da nemam mozga, nisam glupa. nja nja nja nja.
¨¨haj dobro. ej.... jel tebi postaje dosadno ovo slušati?
¨da..
¨¨nekad smo vodile puno zanimljivije razgovore.
¨da.
¨¨što bi to trebalo značiti? postajemo dosadne? OMG, POSTAJEMO DOSADNE.
¨de, ne deri se. ne postajemo dosadne muto, nego si umorna, i izmorena psihički i fizički pa nemaš inspiracije.
¨¨a joooj... a prije bi se ja dobro izvukla kad ne bih imala inspiracije......
¨misliš, mi bi se izvukle?
¨¨da, mi bi se izvukle, a sad ne možemo.
¨ko kaže? i ovo je post...



15:21 | Komentari (8) | Print | ^ |

četvrtak, 01.11.2007.

*kad se ovdje rodiš..*

nisam rođena u Mostaru. bio je rat kad sam se rodila i pobjegli smo u Split. ali cijeli život sam ovdje i kao da sam ovdje i rođena.
zanimljivo, i u stvari ono što me oduvijek fasciniralo, su ljudi koji ovdje žive.
svatko od nas koji živi u Mostaru ima nešto protiv njega
apsolutno svatko. i nekad se stvarno zapitam; pa odakle onda ljudi u njemu?

prođeš mostarom i naiđeš na svakakve grafite, svi pišu ovo ono o njemu, svi imaju neke primjedbe; npr.
LUCA TROVAČICA; TRULEX PIZZA
svima smeta pizza u luce, a koliko ja znam, pola mostara je jede..
ili npr.
KO SLUŠA CAJKU J...... MU MAJKU
a svakog petka je paradiso pun.
čast izuzecima ... (yeee) :)

a onda tamo negdje u nekoj zabiti netko se sjetio napisat
VOLIM MOSTAR, MAKAR VAKI..
što je u biti opis osjećaja većine Mostaraca. neću govoriti u ničije ime, jer ne znam kako tko to zna ili želi priznati. naravno ima njih koji u opće ne osjećaju tako..
ali pola njih koji ne vole Mostar, ne vole ljude u njemu, a to čini Mostar.

Neki dan sam, evo, čisti banalni primjer mojih zapažanja i doživljaja, išla pješke sa Đikovine na Bijeli Brijeg. morala sam preći pola grada i stvarno sam razmišljala dosta o tome.
ja volim Mostar, volim sve ono u njemu, i trudim se pronaći ljude koji su oni, gore navedeni, izuzeci. to mi uspijeva u zadnje vrijeme i zadovoljna sam rezultatima istrage.
povezano s tim, ti 'izuzeci' su se skupili u, nazovimo to, Božje hodnike.
neopisiv je osjećaj kad nekome možeš pomoći i kad se osjećaš korisno u svemu tome.
u tim Božjim hodnicima sam se našla
i u uredu
i u baru
i u skladištu.
nije bitno.
našla sam sebe, a što je najvažnije, tu su svi moji najmiliji na okupu, anđeo, osmijeh i sestra po cesti.
što mi više treba?

animirati mlade. zanimljiv zadatak.
evo, animiram vas, budite prijatelji svijetu,
pomozite
probajte biti volonter na jedan dan
osjećaj će reći sam za sebe.

a ne živite svi u Mostaru. u gradu polomljenih snova, bačenih prilika i izgubljene nade.
i ne znate svi da; *kad se ovdje rodiš, ko' da nosiš pečat, i sve što činiš ljudi pretvore u vic, pored ovih cesta, zavist ima gadan rukopis..*
i ne živite svi u mostaru. u potištenom, malom, podvojenom i neshvaćenom gradu.
i ne znate svi da; *mi svijetlimo, neka te ne bude strah, ne mogu dobacit do nas svojim podsmjehom, i krijesnice, nek ti je u srcu mir, toliko smo bolji od njih da svijetlimo...*


*di bura sve raznese, novine i kese..*


pozdravlja vas mostarka; LY

=)


19:46 | Komentari (7) | Print | ^ |

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se