nedjelja, 16.06.2013.

Gumica

Koliko je svijet prljav uvijek vidim po gumici za brisanje.

Moj organizam nije navikao raskrštavati s ljudima bez kava visoke frekvencije. Očito. Ali, s druge strane, moj organizam nije navikao raskrštavati s ljudima. Točka. Uvijek mi teško pada kad me razočaraju. I uvijek, ali baš uvijek, kažem da to više nikada nikome neću dozvoliti. Ma kome bona maslaš?

Nisam mislila da ću ikad doživjeti tako leden udarac u facu, a da sam prethodno ispala idiot. Mogla bih podnijeti, čak štoviše, šamarčinu nakon što sam je zaslužila kao idiot. Ali na štesrce i ničim izazvanu šamarčinu nikad neću svarit. Ovu možda pogotovo. Smiješno mi je kako prakticiram Orwellov doublethink kad kažem "Ma zaboli me." Šta me zaboli? Eee...

Brate zaboli. I šta sad? Nemam pojma zašto nisam imala trenutak visoke frekvencije. Što jest jest, meni je stvarno drago zbog toga. Mišljenja sam da je hladno odgurivanje iz zagrljaja puno neučestalija reakcija na takve stvari. Šta bih ja dobila da sam se razjarila? Strah me podrugivanja smijehom ko đavla, bolje da sanjam kako se derem na kozu nego da opet ispadnem na(sa)ma(ga)rena.

I u svim tim snovima u kojima se derem na ženu koja je ispala govno od prijateljice je oko nas hrpa ljudi. Prenizak je položaj i to govno od prijateljice, stid me uopće stavit je u bilo kakvu potkategoriju te kategorije.

Nije zaslužila moje drečenje. Moje drečenje zaslužuje samo mali broj ljudi koji su opet neka druga kategorija. Vjerojatno nije ni zaslužila da ikad išta napišem zbog nje. Jedino je zaslužila žaljenje i to ono najgore žaljenje na svijetu. Kao što se žale preljubnici, svjetska gamad i jadnici. Žaljenje zbog toga što joj je duša negdje otišla. Spava s njim, možda, i čeka da je on ustane iz kreveta, umije i obuče. Žaljenje zbog toga što su joj obrazi nepovratno blijedi i više se nikad neće zacrvenjeti od stida (jer stid trči u obraze iz vrele krvi). Žaljenje što će je i on uskoro samo u čelo ljubiti. A u čelo se ljubi onoga koji obraza nema.

A šta sam ja zaslužila?
E ja sam zaslužila da ovo napišem. Ja sam zaslužila da sve dođe na svoje u dva dana i da se dokaže. Zaslužila sam ogromnu gumicu da pobrišem nekoga iz svog života i ogromnu gumicu da je stavim na svoj ponos i zaštitim ga od bolešćurina kakve samo ljudi mogu utjeloviti. Zaslužila sam gumicu da zavežem kosu i povratim po potrebi za zloćom koje mahnito i naivno nisam bila svjesna. Sve sam to dobila.

Koliko je svijet prljav uvijek vidim po gumici za brisanje.


12:37 | Komentari (5) | Print | ^ |

ponedjeljak, 13.05.2013.

S nogu

Sat zvoni po mom ukusu prekasno, ali u kontekstu novonastale situacije ipak prerano. Krmeljaste oči jedva se odvajaju od obraza, ruke daleko iza glave pružaju otpor krevetu i skližu se prema grudima dok se pokušavam odvojiti i stupit stopalima na parket pun čarapa.

Pa uspijevam! Skačem, letim do kupatila, najbrže na svijetu operem zube. Kosa mi je uvijek najljepša kad tek ustanem. Sva je izokrenuta u jednu stranu i daje dojam nekakve ležerne bezbrižnosti. Ali nikad u životu je nisam uspjela takvom i ostaviti cijeli dan. Eh, to samopouzdanje...

Trčim po najmanjoj udaljenosti na svijetu tako da mi se bose noge kao kraci hobotnice lijepe za pod. Skrećem u okuku do kuhinje i brže stavljam vodu na ploču. Iskopam džezvu. Uspem malo praha.

Rupa u vremenu. Čvrst stav. Ništa ne smijem zaboraviti.

Opet se zalignjam do sobe. U ovakvim situacijama je super što je u ovom stanu sve na dohvat ruke i ne ode previše vremena na putovanje iz prostorije u prostoriju. Izvlačim čarape, nešto krpica da se zaogrnem. Čujem lagano šuštanje ali to još nisu balončići. E hajmo koso, u okove! Što više rumenila, manje puštene kose. SamopoUZDAnje je majka okova. Šta im ono kaže, tako će i biti.

To su već balončići. S jednom cipelom kližem do kuhinje. Samo čekam dan kad ću se u toj okuci polomit. Zalij kavu, pa makar po cijeni poderane čarape!

Miješ, miješ, klac klac, sip sip, mješ mješ, tup-tup. Kan. Tonk.

Taman da dovršim autoportret. Još koja tipka njemu uz upozorenje da ne opržim jezik. Pušem malo, sad s obje cipele, stvarima u torbi i jednom nogom u stubištu.

Optimalna temperatura postignuta. Brzinska dva gutljaja. Pogled na sat- minutu brža nego jučer.

Kome je kava s nogu- cijeli mu je život s nogu.

A ja baš mrzim kašnjenja i migrene.


09:11 | Komentari (6) | Print | ^ |

petak, 19.04.2013.

Mostarsko proljeće u Zagrebu

Moji studentski dani ostat će mirisati po mrljama od kave na papiru i tinti iz printera ili kemijskih olovaka. Hvala ti, Zagrebe, na sunčanom travnju. Već sam se bila preplašila da ću pod kišobranom pozdravljati proljeće.

Kad sam ovdje, postanem gušter. Gdjegod vidim osunčani dio, trčim da izložim lice zrakama. To umjetno grijanje nadomjesti ljude i beton moga Grada, pa Mostar zamiriše kroz nekakve učinjene, pričinjene sličice.

Svira saksofon. Kaže "Da zatvoriš oči imala bi osjećaj da si u nekom velikom gradu."
Pa i jesam u velikom gradu, šta će mi veći od ovoga?
Čak i arhitektura podsjeća na nekakav Beč ili Pariz, saksofon se čuje s moje desne strane, u ruci držim vrećicu poznatog brenda, u drugoj sladoled još poznatijeg. Nikakav dokaz ne postoji da ja nisam u velikom gradu.

Ali džaba.
Misli lete na Neretvu, lete na Staro, lete ispod Huma. Miriše mi dnevni boravak bez saksofona i pura s lučenicom u bakinim šlapama. Srce sanja vječno isti san.

I uvijek to dođe s početkom Mostarskog proljeća. Uvijek se sjetim kako sam, kad sam bila "mala", i sama sudjelovala na toj manifestaciji. Čitala sam svoju poeziju pred svojim sugrađanima, postavljala predstave na mramorne pozornice i drhtala od uzbuđenja u publici. Nostalgija nikad ne jenjava i pitam se gdje sam to sve strpala. Koja ladica ćući zaključana i u kojem stanu od svih koje sam posjećivala godinama?

Lijepo je buditi se svako jutro uz zrake sunca koje kroz žuta prozorska okna škakljaju kapke. Lijepo je sjediti u tišini i uživati učeći ono što je glavi drago. Lijepo je igrati se odraslih ljudi dok plaćam račune u haljini kupljenoj studenski zarađenim novcem. Lijepo je imati mir i tišinu u svakom trenutku dana. I lijepo je, na koncu tog istog dana, poželjeti sve suprotno.

On me dolje čeka. Čeka da u jedan petak obranim svoj diplomski rad, da me poljubi i čestita mi i kaže mi da je ponosan na mene. Čeka me u našem Gradu da se skupa budimo pod zrakama tog jedinstvenog sunca i da sjedimo zajedno u bakinim šlapama. Sreća je, kaže mi to uvijek moja mama, u malo kvadrata.

Kad se svega toga sjetim, opet vidim čari i opet znam zašto sam tu. Promijenila sam patronu u peru, još uvijek malo hrđe izađe kroz njega, ali vidim da se da.

Možda dogodine budem morala sjesti na bus u nekoj haljini kupljenoj studentski zarađenim novcem da prisustvujem Mostarskom proljeću, tko zna...


09:28 | Komentari (8) | Print | ^ |

nedjelja, 14.04.2013.

(O)stala

Kaže: žena je ostala trudna.

Zašto je ostala? Neki dan sam čula taj izraz po ne znam ni sama koji put u životu pa me (doduše, prvi put) zaintrigirao. Odakle ta kolokacija "ostati trudna" ?

Nemam se vremena sada pozabaviti sintaktičkom stranom, ali probat ću laički semantikom.

Prvo mi je palo na pamet 'stanje'. Ostati- pasti u stanje. Drugo stanje- trudnoća.
Onda sam razmišljala o tome s kakvim još riječima se koristi 'ostati'.
Ostati kući. Ostati spavati. Ostati bez ičega. Ostati sama.

Ostati sama.

Zadnji me posebno žicnuo u želudac. Je li me zbog toga zaintrigirao izraz odmah na početku?

Kad pogledam sliku koju mi ovo evocira u glavi imam prizor učinjenja. Ona je bila, njoj se učinilo i ona je ostala.

Stala sam tu gdje sam stala. Čini mi se da su ostati sama i ostati trudna nekako blizu. Zašto?

Je li se oduvijek podrazumijevalo da je žena ta koja potpuno i isključivo nosi odgovornost za dijete? Je li i zato ona 'noseća', osim što 'nosi' plod u trbuhu?

Je li doista u tome sama?

Nisam ni s kim raspravljala o ovome. Morat ću malo istražiti.
Nisam dugo napisala ništa ovdje. Morat ću naći vremena i za to.

Hi.


10:44 | Komentari (20) | Print | ^ |

petak, 10.06.2011.

I prebrojat' pločice

Savršeno čista ordinacija s mirisom od kojeg poželim svaki put okrenuti glavu prema vratima i pobjeći iz vlastitog života uvijek odaje beskrajni sklad, red i mir. Haj'mo reći mir. Čekaonica je savršena, ima tri reda stolica, po jedan naprijed, lijevo i desno, sa po tri stolice. Postoji mala ploča na kojoj dječica šaraju i igraju se dok čekaju svoj red, u sredini je stol sa žutom štampom, a u gornjem desnom kutu televizija na kojoj je uvijek redovono turska sapunica. Kao što rekoh, sve savršeno. Sad, u mojim ili nekim tuđim kriterijima- nije posve ni bitno, bitno je da se ljudi trude zadovoljiti većinu. Meni je često dosadno u toj čekaonici pa posmatram oko sebe. Uvijek sjedim lijevo od ulaza, da mogu gledati kroz prozor. Nije baš neki pogled, ali dosta često naiđu neka poznata lica pa to bar za djelić sekunde umiri moju dosadu. Ovaj put je lijevo sjedila neka teta sa svojom djecom, pa sam bila primorana sjesti prekoputa. Ispod prozora. Zurila sam prvo malo u stol ispred sebe na kojem su već tjednima iste novine od kojih mi ni jedno slovo nije izgledalo interesantno. Sve i da sam htjela gledati tursku sapunicu ne bih mogla jer bi mi se vrat vjerovatno iskrivio dok pokušavam uhvatiti titlove. U torbi sam imala knjigu, ali mi je bilo čudno izvaditi je nasred čekaonice, pogotovo jer mi je sestra naglasila da bih trebala brzo doći na red. Shvatila sam da sjedim na srednjoj stolici od moguće tri. To sigurno ima neku psihološku pozadinu,pa sam počela razmišljati o tome. Jesam li sjela u sredinu iz straha od samoće tako da tko god uđe mora sjesti do mene? Ili sam sjela u sredinu iz mizantropije tako da svatko tko uđe odabere neko drugo mjesto? Znala sam da to nema vele smisla,pa sam odustala od kreiranja (još jedne) dijagnoze.Tada sam pomaknula glavu malo ulijevo i vidjela prozorsku dasku. Savršenu, bijelu prozorsku dasku ispod očišćenog,savršenog prozora sa savršenim, bijelim zavjesama i na njoj- četiri mrtve muhe.

Možete ući.
?

Počnete se tada pitati različita pitanja.


10:04 | Komentari (7) | Print | ^ |

utorak, 10.05.2011.

Mali mozgovi čiji je odljev poželjan

Na lijepu, njegovanu, dugu kosu kad dođu uši- čovjeku dođe da se ubije. Netko da mu uništi što je godinama čuvao, puštao i milovao, volio kao dijete i gradio na tome svoj ugled? Plakat će mali čovjek i vrištati, ali u tom trenutku će zaboraviti da se valjao po prljavim stubištima, zemlji i pržini. Odakle uši u zdravoj kosi?

Moj Aleksa, vidiš li šta ti nasta od kose? Ma ne da su ti je uši zaposjele, to su krvoločine, to su gnomovi i trolovi. Vrište sa razjapljenim čeljustima neke ružne glasove, a mi ih moramo slušati. Bjesne po svojim foteljama i izuvaju smrdljive cipele za večerama. Niz bradu cure im masti sladila od naše krvi, piju nam je svaki dan. Razgorače oči pa im trepavice otpadaju i ruše nas male jadnike po ulicama tvoje kose. Moj Aleksa, šta ti ovo uradiše od grada?

Oj, Malograđani, odijela vaša čista su. Mi ih peglamo i ravnamo a vi pljujete na naše ruke. Mi vas pitamo da nam date končić sa rukava ne bi li zašili neku pozornicu, a vi hračete po našoj kulturi. Mi vas pitamo okrajak kruha, a vi prdite po našim očima.

A ja sam vas branila, svinjad jedna. Ja sam prva stajala ispred vaših blatnjavih noktiju i govorila da niste tako loši i da je Mostar više od vas. E pa nije, srušili ste sve što ste mogli. Popišali ste nam poeziju i kazalište i književnost. Sve ste srušili,gamad jedna. Uvukli ste se u škole i u udruženja pa sad samo češete svoje zaražene kosurine i prosipate štetočine po nama svima. Evo vam zemlja i pare, jeble vas one.

Aleksa Šantiću, nisam sigurna da još želiš park u ovoj ruini. Sad na tvojim klupama i golubovi moraju dolaziti noću. Tamo ni djeca ne dobiju korice kruha, a kamo li oni. Sad će tamo doći neka mladež da ti pročita riječ,ali horda velikih štovatelja Domovine i Grada će ih izbičevati da im uzmu i spale papire.

Gugo, vidiš li ti šta su ti od grada uradili? Mi smo, bola' sada isprdak, a bili smo nekad narod! I ti si to govorio. Vidi nas, brate- ni na šta ne sličimo. Ne citiramo knjige već malograđanštinu. Eto na šta smo spali.

Plitke su vam hlače od odijela pa vam se vidi crta od guzice
Oj, Malograđani, govore vam čistači ulice:
Hvala lijepo na velikodušnom doprinosu za čišćenjem nam želji
baš vam lijepo stoje na sakou krpelji.

Aleksa?
VELIKE RIJEČI ZA VELIKE LJUDE, VELIKI LJUDI ZA VELIKA VREMENA.

Još su nam mala vremena.

Mi, malograđani s Kolodvora ZOO.


13:50 | Komentari (5) | Print | ^ |

ponedjeljak, 27.12.2010.

Violet Hill

Sitne su pahulje ali se ipak zakače za moj kaputić. Žena je lijepa kad se tako osjeća. Kaputić mi se slaže sa čizmama, a torba se slaže s kaputićem. Na vanjštini sam dosadna i složena. Kosa leprša i kupi pahulje, vesela je i slobodna. Unutra sam sretna i razdragana, šarena i nova. Potpuno nova. Nosim što sam prije sakrivala jer mi je bilo preriskantno. Haljina i čarape iako je prosinac i hladno je (pa čak i u Gradu snijeg leprša), tri komada nakita koja nužno ne idu jedan uz drugi, ali me čine bogatom i sretnom. Kao kad uzmeš stari gramofon i vratiš ga u sobu nakon milijun godina. Kaiš koji je star milijun godina nešto je što bih bacila da sam ona od prije par godina, a sada je možda i najslađi dio ove moje vanjštine.

Imam potrebu da se obnovim, a to mi i uspjeva. Bliži se nova godina a ja sam tradicionalno praznovjerna što se toga tiče. Kako uđeš u novu godinu, takva će ti cijela biti. Prošle godine bila sam u prostoru prepunom ljudi, nije mi bilo zabavno i štikle su me ubijale. Te štikle jedne su od najudobnijih koje imam, ali sam tu večer bile su bolne. Ove godine imam posuđenu haljinu i nije mi bitno što je posuđena. Kad čovjek odredi oko čega se neće opterećivati, ne bi vjerovao kako taj popis može biti dugačak. Haljina, boje, kosa, slušalice... Sve to mi je ono oko čega se ne opterećujem, a čini me tako sretnom.

Penjem se vjerovatno najstrmijom ulicom u gradu i na vrećici primijetim neku ceduljicu. "We love you, J.B." Prijateljstvo je tako dragocijeno, a one su tako lijepe kad se smiju. I one su na vani složene, a unutra tako razdragane i vesele. Čovjek je sretan kad vidi da je voljen. Kad osjeti, pročita, čuje i namiriše da je voljen. One to znaju posložiti sve u jednu kavu, a ja se trudim šapnuti im isto to dok sipaju šećer iz vrećice u šalicu. Glas se nekad izgubi među zvukom sudaranja zrnašca, ali ja znam da one to čuju, znam da jesu...

Toplo mi je. Toplo mi je i na vani i unutra. Oko ruka, oko vrata i oko srca. Imam novi parfem i drago mi je što će mi doživotno na ovo mirisati. Radujem se novim danima u novoj godini. Započet ću je u gradu u kojem želim studirati, nadam se da i to nešto znači. Povjerovat ću praznovjerju samo onda kad se uvjerim da sam ja u pravu. Nema tu velike mudrosti, ja mogu biti d(r)ama na dvije noge, ali ja prihvaćam samo ono što meni odgovara. Priznajem.

Sitne su pahulje, kao moje misli. Lepršaju po zraku kao moje ime kad ga izgovoriš. Bilo je tako grubo dok nije došlo pod tvoje zube. Hladno je kao moja koža kad je dotakne vjetar. Bila je tako gruba dok nije došla pod tvoj dah. Dani su mi lijepi kao moja ljubav. A bila je tako gruba dok nije došla pod tvoj glas.


15:05 | Komentari (8) | Print | ^ |

ponedjeljak, 11.10.2010.

Narko

[Počinje kad se ruke smire i gledaš ispred sebe, a znaš da je to ono što trebaš vidjeti. Dva sata prije sam se bojala svega što bi me moglo poremetiti u toj situaciji, svega što bi mi moglo pomesti plan, a sada... Sada bih najradije zauvijek ostala tu, tako posebna i njemu i sebi, tako voljena.

Čak i onaj trenutak prije je sličan. Ono kad me pogleda u oči i kad ja znam da je to način na koji želim da me cijeli svijet gleda. Kad bih mogla svojim očima pogledati svoje oči, voljela bih da se tako gledam.
Čak i onaj trenutak prije toga je sličan. Kada znamo da se nismo vidjeli mjesecima, a svejedno se ponašamo kao da smo svaki dan zajedno. Tko zna, možda je to zbog toga što i jesmo svaki dan zajedno. Načini ionako prestanu biti važni kad se dosegne onaj nivo na kojem skupljaš novčiće rasute točno ispred tebe. Sve je... pa, skoro onako kako bi trebalo biti.]

Kao narkoman u poodmakloj fazi razmišljam kako da izvučem dan bez svoje doze. Probam staviti misli u knjigu i knjigu u misli ali bježe oboje jedno od drugog kao da to nisam ja. Kao da nisu moje ruke, moje oči. Poricala sam svaki znak i pomisao svoje ovisnosti kao što to rade oni iskusni i nesvjesni narko ljudi i mislila sam tako ću ih zavarati, tako ću te zavarati, nitko mi neće oduzeti mojih nekoliko dnevnih i pokoju noćnu. Ali ne ide to tako lako kad je jedino o čemu možeš pričati sa bar malo života i sjaja u očima ono što bi najradije sakrio od ljudi. Ne ide to tako lako kad ni tvoj diler nije više oduševljen idejom da ti nabavlja i donosi. Iako te to čini sretnom. Iako te (jedino) to čini sretnom.

Probala sam usmjeriti misli na druge stvari i mislila sam, ako se provjereno predoziram nečim drugim onda će mi biti lako skinuti se s ovih loših stvari. S ovih koje me uzdižu u nebesa, a onda me bacaju na pod ili na krevet (u mom slučaju je gore ovo drugo, jer s prvog bi možda nekada i poželjela ustati).

Tako si daleko. Tako si trajno daleko i svaki put do sad ja bih se upitala već u fazama prije ove šta to radim i gdje je smisao ubrizgavanja tebe uz silne druge ljude koje vidim oko sebe, Al navika na ljubav valjda je čudna stvar, iako mislim da ono što sam dobivala od tebe više i nije bila ljubav. Uništavam sama sebe, na kraju krajeva ti i nemaš ništa s tim. Sama sam odabrala jačinu opojnog sredstva koje ću udisati i sad mi je zrak prerijedak, a ostalog se bojim.

Razumijem tvoju preventivu. Ja uvijek razumijem sve tvoje (što je većinom moj glavni problem)i nađem ti alibi za svaki postupak. Nije da si mi nešto uradio što već sebi nisam predočila na gore načine. (Je li ovo opet opravdanje?) Razumijem da smanjuješ dozu ne bi li prestala i da svaka sljedeća riječ boli više samo zato što sam ovu prethodnu već progutala i svrstala u sebe. Smanjuješ dozu, već je nemam dva dana. Hvata me drhtavica, imam halucinacije i ne želim baš nigdje ići. Slabo se krećem i mislim da mi odumire centar za osjećaje.

Svi moji osjećaji vezani su samo uz tebe.
Šta sam to ja sebi uradila?

Nije to toliko lako kad je tvoja droga onaj koji te liječi. Kad te onaj koji te truje liječi sam od sebe. Nije to toliko lako bez želje.

A znam da sam ja kriva. Ja i nitko drugi.


[ /kuckanje nedefiniranog predmeta iritirajuće zvuči u pranoj prostoriji koja je pokušala biti toplo uređena. duboka, duboka šutnja probija sliku s voćem prekoputa reda stolica pored kojeg je mali stolić sa hrpom magazina, novina, kvaziknjižica i zaokružuje se poput Bezizlaza glavom i bradom oko cijele sobe./
-Gospođice, možete ući.
/kuc. kuc. kuc. kuc. kuc. kuc. šest koraka.
tup. vrata.
kuc kuc kuc kuc. četiri koraka. tišina./

-Lijepo. - osmijeh na dnu lica neke na prvi pogled odlučne osobe.
-Za početak, kako ste?
--Ne znam.
-U redu. /zatvara bilježnicu/ Već smo ovo prošli nekoliko puta. Ne pitam vas koliko je sati, ni tko je osvojio zadnju Nobelovu nagradu, ni bilo kakvo pitanje na koje bi "Ne znam" prošlo. Radi se o onoj unutra, i vi i ja znamo da možete to pokazati bilo kakvom gestom, bilo kojom rječju pa čak i šutnjom, ali "Ne znam" nije ništa od toga.
--Jesu riječi. Dvije.
-Ignorirat ću to da ne bi opet došli do onoga gdje uvijek dođemo. Kad se posvađamo to onda ni na što ne liči, a o definicijama "Ne znam" ne želim više raspravljati.]

So be it.


15:52 | Komentari (8) | Print | ^ |

utorak, 27.07.2010.

"Gde je moja pegava? Dugo me izbegava, nije mi se javila.. Nikad više."

Dan je dalek od ovog, ja putujem od nekud do nekud i stajem na prvom proširenju pokraj ceste.
Zavlačim ruku na zadnje sjedalo auta i tapkam po njemu. Ne mogu pronaći. Okrenem se, hvatam torbu i vadim neki rokovničić, bit će sto i neki po redu.

Do pola ispisan tvojim, do pola mojim imenom.

Prelistam tamo do pred kraj, nalazim praznu stranicu i pišem pjesmu o putovanju s tobom. Počinjem od trena kad te nije bilo, pa sve do onog puta kad smo zajedno vozili i prešli sve ceste, kad smo se smijali carinicima i kad nam se pokvario brisač po kiši.

Tada prelazim na ono kad si sam dolazio do mene, pa bih ti otvarala vrata i obavila ruke oko tvoga vrata, tad smo putovali cijelu noć po starim danima, uspomenama, spomenarima, pismima...

Onda se sjećam kad bih ti se, kao sad, vraćala i pomislim kako je lijepo što ti mogu napisati samo sonet a da ti znaš da te beskrajno volim cijelim svojim putem do tebe.

Pomislim kako sam sretna što taj put mog voljenja vječno traje i kako sam tužna što si ti uvijek još malo dalje.

I putujem vječno do tvoga naručja.


16:40 | Komentari (12) | Print | ^ |

ponedjeljak, 03.05.2010.

Kako si ružan u svojoj nezrelosti, dragi moj (luče).

Luk je znao danas da nisam baš od neke volje i da bih se vjerovatno dodatno namrštila kad bi mi zapeo pod zub, pa je sam skliznuo s kašike. Zahvalila sam luku i otklonila ga na rub tanjura. Baš je divan ovaj luk, pomislih. I baš lijepo što ga ne volim.

?

Željela bih napraviti nešto od života. Ide mi, bez lažne skromnosti i patetike. Stvarno sam skupila do sad mnogo događaja koje ću prepričati djeci/unucima, ako ih budem imala. Nadam se da ću imati djecu i unuke. To znači da ću poživjeti dovoljno s nekim. Ružno je kad se vjera sroza u dno grumena zemlje koju nabodeš štiklom. Zato još uvijek vjerujem u tu ljubav. Iako... Jedino što ljude dovoljno jako zbliži su tragedije. Nažalost, ljubav po logici mora biti tragedija, da bi zbližila ljude. Eh, baš tužno.

Ne želim klasični sprovod. Ne želim da svećenik govori stvari koje se slažu svima koji su umrli. Želim da dođe, obavi svoje i onda da netko koga sam voljela i volim pročita Pjesmu mrtvog pjesnika. A onda netko neka pročita Utjehu kose. A onda neka netko pročita Shine. Ne želim da svećenik zove ljude u kuću žalosti. Ne želim da onaj tko bude žalio za mnom poslužuje ljude koji će lokat i žderat povodom trunjenja moga tijela. Želim čitanje poezije na groblju. Malu ružu, ljubičicu ili svežanj lavande i Pjesmu mrtvog pjesnika ispod nje. Na papiriću. Ne želim da strunem bez stila.

!

Danas me je fasciniralo mnogo stvari.
Sunce, toplina zraka (29 stupnjeva), brzina punjenja očiju, Marina kosa i luk.

On je znao da nisam baš neke volje i sam skliznuo s kašike. O Bože, kako je divan. Kako je brižan i pažljiv samo taj luk. Lučica mala, isječena, skuhana. Kako je brižna. Znao je šta želim i da nisam neke volje. Kako je to divno što ga ne volim. Da ga volim pojela bih ga. Izmučila bih ga zubima i trunuo bi u mom želucu. Kako je divno što ga ne volim, jer moja ljubav bi ga izmrcvarila.
Da, baš lijepo što ga ne volim.

Ja ću uzeti od tebe što mi treba, ti uzmi od mene što ti treba. I tako ćemo sa svima, a zavoljet ćemo samo one koji nam dokažu da mogu voljeti nas.
Moj luče.


16:46 | Komentari (10) | Print | ^ |

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se