Quis custodiet ipsos custodes?

ponedjeljak, 12.01.2015.

Jer red je red

"Siguran recept za neuspjeh je da pokušate udovoljiti svima".

Kako sam pisao pred izbore, red je da se osvrnem i na rezultate.
Razlika između pobjednice i pobijeđenog, čak i da ne zanemarimo glasače u susjednim zemljama koji biraju našeg predsjednika, što je i u redu, jer ih mi financiramo našim novcem, je vrlo mala.
Puno manja od broja nevažećih listića, onih koji su na listiće dopisivali svoje kandidate ili crtali određene organe ljudskog tijela.
Što su nacrtali i poželjeli, ispunilo im se.

Izlaznost je bila kažu velika, iako je preko 40% naših sugrađana ostalo kod kuće.


Predsjednica je u svom govoru, koji je jako bazdio na devedesete, obećala isto tako hrpu nerealnih stvari i govorila o onome o čemu nema mandat, ali očito ju je ponio trenutak. Dokle će je nositi i kamo će ju odnesti, to ćemo tek vidjeti.

I nisu ovo bili nevažni izbori, daleko od toga, oni su štih proba za prelomne, parlamentarne izbore koji slijede.
Ovi izbori, makar bili za protokolarnu funkciju koju su lokalne HDZ-ove vlasti omalovažavale svo ovo vrijeme dok ju je obnašao dosadašnji predsjednik, pokazali su fanatičnu privrženost biračkog tijela svojoj stranci, njihovu vrhunsku organiziranost pokraj koje je društvo s Iblerova trga djelovalo tragikomično.
Što se prije riješe klaunova iz svojih redova, prije će moći bar pokušati stati na svoje noge i nastaviti političku borbu.
Nakon drugog uzastopnog teškog poraza, valjda će nekom od njih postati jasno da kukavičkom politikom nezamjeranja i uhljebljivanja i ne diranja dosadašnjih uhljeba ništa učiniti i postići neće.

Kao što ništa neće i ne može postići ni nova predsjednica, ali bar ima pravo veseliti se svojoj pobjedi.

A mi ostali?
I onako im nismo bitni, osim kada dajemo svoj glas prividu promjene.

Dva dobra osvrta na kampanju:
INOSLAV BEŠKER

OLEG MAŠTRUKO

Sinoć sam dugo razgovarao i analizirao političku situaciju sa čovjekom koji na žalost puno bolje pogađa i prepoznaje trendove i situacije u društvu od mene, Kruletom, našim mogu slobodno reći ponajboljim satiričarem.

Nismo se u svemu složili, kao što se nikada ni ne složimo, ali sukus je ostao usuglašen.
Nesposobna i pasivna politika vlade, Josipovićeva politika nezamjeranja i evidentno netočne ankete popularnosti koje su mu uljevale povjerenje, katastrofalna ekonomska situacija koju ne znaju promijeniti, gafovi ministara i napose ministrice, bahatost premijera, vrhunska organiziranost HDZ-a do najmanjeg ogranka, intelektualna samodopadnost SDP-a kojem je ispod časti ići od kuće do kuće i mobilizirati svoje birače, zasićenost dobrog dijela građana politikom, kukavičje HDZ-ovo jaje, sve to skupa kad se zbroji, rezultat je zadivljujuće dobar.

Ono što sada ostaje pitanje na koji način će bivši predsjednik to kapitalizirati, i hoće li konačno pokazati čvrstoću i odlučnost, za početak da se možda unutar vlastite stranke razračuna sa onima koji su do ovog doveli, pa do parlamentarnih izbora možda se nešto i promijeni na bolje.

Na današnji dan 1737. rođen John Hancock (prvi potpisnik Deklaracije o nezavisnosti), 1876. rođen pisac Jack London, 1976. umrla Agatha Christie, 1981. emitirana prva epizoda "Dinastije".

"Nisu mane već vrline ono što čovjeka strmoglavljuje u propast."
Rebecca West

- 13:35 - Komentari (3) - Isprintaj - #

nedjelja, 11.01.2015.

"Cijena veličine je odgovornost" - W. Churchill

"U nedostatku pravde, što je suverenitet nego organizirana pljačka?"
Sv. Augustin


Došao je i taj trenutak istine i ispit zrelosti cijelog jednog naroda i mnogih generacija.

Biramo predsjednika RH.
Iako su ovlasti koje predsjednik ima zaista male i uglavnom protokolarne naravi, riječ je o izuzetno važnoj funkciji i moralnoj vertikali društva (naravno, ovisno o odabiru).

Vidjeli smo u kampanji izljeve mržnje, prijetnje i sve ono na što smo od HDZ-a već navikli, ali u jednom još ružnijem i prizemnijem i odvratnijem tonu, nemušto se pravdajući ispadima pojedinaca i "hakiranjem" njihovih računa na društvenim mrežama.
Ne zaboravimo da su to visokopozicionirani članovi(članice) i da izražavaju ne samo svoje mišljenje, već i mišljenje onih koje predstavljaju i još važnije, onih koji su ih postavili.

I nemojmo se zavaravati da se stranka čiji je predsjednik i nekadašnji premijer kojeg su svi slijepo slijedili promijenila, i da je prošla katarzu. Osim onih koji su završili u Remetincu, svi ostali su na svojim mjestima i svojim funkcijama, svi oni koji su Hrvatsku doveli na rub uništenja i dalje slobodno hodaju zemljom, i dalje prijete svima koji ne misle kao oni.

I nemojmo se zavaravati da će njihova kandidatkinja biti drugačija od njih koji su ju stvorili, bez obzira što iza nje i njene kandidature ne stoje samo oni, i što nam se predsjednik ovaj put pokušava nametnuti iz Bruxellesa.

Pokazalo se to u mnoštvu laži koje je nemušto pokušala skriti kroz kampanju, od toga da nije napustila jako dobro plaćen posao u NATO savezu, do toga da je lagala o korištenju službenog aviona, o svojoj ulozi u vladi Ive Sanadera, i hrpi drugih stvari.
I njene neiskrene ograde od svih tih nazadnjačkih ispada iza kojih stoji i progovara pravo lice stranke koje uzalud pokušava prikriti, i vođe stranke kojeg će morati slušati u slučaju pobjede.

A to će nas vratiti u ona vremena koja nam obećava, u doba pokojnog prvog predsjednika RH i njegove svite, i njegove teorije o 200 bogatih obitelji koja je udarila temelje neviđenoj pljački i osiromašenju zemlje, njenoj tadašnjoj posvemašnjoj izolaciji.

Ali ono što je mene u ovoj kampanji i prvom krugu najviše užasnulo nisu ni lažni invalidi neviđenih povlastica, ni stotine autobusa kojima se dovoze državljani drugih zemalja da odlučuju o našem predsjedniku, ni zastrašujući izljevi mržnje prema svima koji misle drugačije, ni jalove rasprave o drugom svjetskom ratu i prošlosti iz čijih okova nikako da izađemo, ni elementarno nepoznavanje Ustava ni ovlasti Predsjednika Republike kod kandidatkinje i nekih kandidata.

Ono što je najgore od svega, ono što je najporaznije nakon prvog kruga, jest neporeciva činjenica očaja i gnušanja ljudi kojima su dvije vodeće stranke i njihovi sateliti zgadili politiku do te razine da je po onom neviđenom nevremenu i kijametu 300 000 ljudi izašlo na izbore i zaokružilo HDZ-ovo kukavičje jaje, jednu budimo iskreni nesposobnu i neiskusnu bezličnu osobu iza koje ne stoji ništa (osim HDZ-a koji ga je gurnuo u vatru da razbije glasove onih koji nisu za HDZ a ipak izlaze na izbore), ispred koje ne stoji ništa, koja nema nikakav program osim hrpe paranoičnih nebuloza pokupljenih po tamnim zakutcima interneta, koja nema nikakvo poslovno ni političko iskustvo i koja ne nudi ništa osim tvrdnje da je drugačija od onih do sada.
To je jedino što je istinito, definitivno u odnosu na sve ostale kandidate jest potpuno drugačiji kandidat.

Reći da je uspjeh da takva osoba dobije nekoliko puta više glasova od Kujundžića je opasno umanjivanje značaja takvog trenda.

300 000 ljudi je reklo da im je dosta ovakve vlasti i opozicije i da misle da bi netko tko je sam sebi dao drugo ime jer mu se tako dopalo, tko je "slavu" stekao glumatajući pred kućama ljudi koje su deložirali, ne pomažući nikom osim sebi, nekome tko sa 24 godine ima završenu tek višu školu, nema dana radnog staža i oko sebe je okupio hrpu apsurdnih i grotesknih likova koji su odlučili ugrabiti svojih 15 minuta slave, čiji program izgleda kao da ga je sastavio netko u prvom razredu srednje škole, ne vodeći računa ni o stvarnosti ni o realnosti, netko komu su jednako dragi ljudi i rijetke gljive, netko tko je baratao papirićem sa "stvarnim" vlasnicima INE, rasipajući čak ne ni smiješne nego otužne teorije zavjere, da bi netko takav trebao biti predsjednik i da bi bio bolji od postojećeg establišmenta.

Što je pokazalo još jednu manjkavost izbornog zakona, jer 10 000 potpisa koje je potrebno skupiti za predsjedničku kandidaturu je definitivno omalovažavanje predsjedničke funkcije.


Tih nešto preko 300 000 ljudi nisu glasači HDZ-a, to su ljudi razočarani u ljevicu, to su ljudi koji su vrlo oštro i na potpuno krivi način poručili da im je dosta ovakvog vođenja politike i države.

Jer ovdje biramo između vođenja politike na način koji je državu doveo u sadašnje stanje beznađa, koji je opljačkao i uništio privredu, prodao (bolje rečeno predao) najvrijednije kompanije i banke na upravljanje strancima, premrežio cijelu državu paralelnom strukturom vlasti, stvorio administrativno više općina i gradova i naselja nego što ih ima Velika Britanija, stvorio monstruozni birokratski aparat koji nas guši i uništava, i ukratko uništio sve naše snove i nadanja, i politike koja bar pokušava to promijeniti.

Ovo nisu parlamentarni izbori, i ne vrednuje se ekonomska politika ove Vlade, koja je sve samo ne uspješna, ovo su izbori na kojima biramo početak povratka u mračnu prošlost od koje se još nismo uspjeli oporaviti i čije posljedice i danas osjećamo, ili biramo kontinuitet jedne predsjedničke politike koja je u okvirima svojih ovlasti pokazala da Hrvatska može i hoće bolje.
I nije stvar toga da kažnjavamo SDP za sve što su obećali a nisu napravili u vođenju države, jer nije riječ o SDP-u nego je riječ o budućnosti svih nas. I stoga treba zatomiti razočaranje onim što su napravili, ili još bolje rečeno onim što nisu napravili, i odabrati čovjeka koji daje nadu i vjeru da se može drugačije i bolje.

Neću se složiti sa Kruletom, iako je u mnogim stvarima u pravu , da ovdje biramo između Pepsi Cole i Coca Cole. Ovdje je izbor puno puno dublji i sa puno dalekosežnijim posljedicama.


Da je predsjednik Josipović mogao više napraviti u svom mandatu mogao je. Ali ako govorimo o eventualnoj šteti koji je on učinio time što nije djelovao odlučnije i čvršće po nekim pitanjima i ako govorimo o tome što nam je stranka i vlada u kojoj je aktivno sudjelovala njegova protukandidatkinja učinila, tada zaista pokušavamo usporediti neuporedivo.

I ovi izbori su vrlo jednostavni, želimo li zaista povratak u kasne devedesete (a po nekim stvarima i rane devedesete), što nam obećavaju oni koji su nas već jednom doveli na rub ponora i sada žele da napravimo korak naprijed, ili Hrvatska i mi svi skupa zaslužujemo nešto bolje i pravednije.

Na današnji dan 1973. počelo suđenje u aferi Watergate.

"Ako otvorimo sukob između prošlosti i sadašnjosti, vidjet ćemo da smo izgubili budućnost.".
W. Churchill

- 01:20 - Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 25.12.2014.

Sretan Božić

1 Početak Evanđelja Isusa Krista Sina Božjega.
2 Pisano je u Izaiji proroku:
Evo šaljem glasnika svoga
pred licem tvojim
da ti pripravi put.
3 Glas viče u pustinji:
Pripravite put Gospodinu,
poravnite mu staze!
4 Tako se pojavi Ivan: krstio je u pustinji i propovijedao krst obraćenja na otpuštenje grijeha.
5 Grnula k njemu sva judejska zemlja i svi Jeruzalemci: primali su od njega krštenje u rijeci Jordanu ispovijedajući svoje grijehe.
6 Ivan bijaše odjeven u devinu dlaku, s kožnatim pojasom oko bokova; hranio se skakavcima i divljim medom.
7 I propovijedao je:
"Nakon mene dolazi jači od mene. Ja nisam dostojan sagnuti se i odriješiti mu remenje na obući.
8 Ja vas krstim vodom, a on će vas krstiti Duhom Svetim."



Svima koji ga danas slave želim sretan Božić




Cave ab homine unius libri.

- 14:51 - Komentari (0) - Isprintaj - #

nedjelja, 07.12.2014.

Dokrajčivanje mršave krave

"Ne trebamo nove poreze. Trebamo nove ljude koji plaćaju porez, koji su zaposleni, generiraju prihod i plaćaju porez.
A nakon toga, trebamo discipliniranu vlast da taj novoostvarni porez iskoristi da plati dugove i da ih više ne generira
.
"
Marco Rubio, američki republikanski senator

Grad Ogulin tj. većina u gradskom vijeću (osim SDP-a) je odredila uvođenje prireza u iznosu od 10% od 1.1.2015.
Sjednice se više ne prenose, izvještaji su dosta šturi, pa ne možemo znati sve argumente koji su upotrebljeni, iako je jasno da je na kraju argument snage opet bio jači od snage argumenta i zdravog razuma.

Tako da svi koji su se radovali da će im jedna rijetka razumna odluka sadašnje Vlade o smanjenju poreza na plaću popuniti kućni budžet su u principu ispali naivni i blesavi, kad su pomislili da vlast neće zavući ruku u džep na drugi način.

Gubitkom statusa brdsko-planinskog područja grad Ogulin ostaje bez dijela prihoda od poreza, i taj manjak se nekako mora nadoknaditi.
Jedan od načina bi bilo privlačenje investicija i otvaranje novih radnih mjesta (gdje su one stotine novih mjesta koja su obećavana pred lokalne izbore?).
Ali to zahtijeva znanje, sposobnost, stručnost, ne bazira se na podobnosti, i samim tim otpada kao opcija.

Puno je lakše zagrabiti u džepove ljudima, nego si dati truda od kojeg se teško može očekivati osobna korist, pošto strani investitori nisu skloni samo davati novce, i prepuštati da domaći ljudi raspolažu novcem kako žele.

Da su vrli vlastodršci zaista čitali knjigu na koju se kunu i koja im sigurno zauzima važno mjesto na polici, ili da se za to vrijeme nisu napajali djelima druga Kardelja i ostalih samoupravnih mislioca, već da su i tada išli u crkvu, umjesto što su prebrojavali one koji su išli, možda bi čuli priču o faraonu i Josipu i o sedam debelih i sedam mršavih krava, i kako se Egipat pripremio na mršave godine.

Debele krave su prošle kroz naš grad i odavno ih nema, a iza njih je ostao park, teniska dvorana, gradska knjižnica, renovirano kino, nove fasade, višestruko prekapane ceste, nefunkcionalna i nedovršena kanalizacija, Frankopanska garda, golubica, tržnica, autobusni kolodvor, zgrada stadiona...

Usput, dok su debele krave tutnjale gradom, propali su DIP, Izgradnju, Sintal, Ventilator, TP Ogulin, Bjelolasica, PK, ali nitko nije reagirao jer krave su bile debele i nitko nije bio gladan.

Došle su mršave krave na koje se nismo pripremili, i sada kada je novaca sve manje, ne znamo što i kako i kuda dalje. Tj. ne znaju ljudi koje smo izabrali i odabrali.

Ako do sada, sa znatno više novca i u neuporedivo povoljnijim okolnostima, nisu bili u stanju racionalno trošiti i usput investirati u otvaranje novih mjesta, jasno je da neće ni sada, da je ovo potez očajnika, koji se ne želi odreći ničega od raznih beneficija koje uživa, koji ne želi podobnima naplatiti dugove ili ih lišiti nezasluženih prihoda, ali je u stanju nama ostalima uzeti sve, jer mi smo tu radi njega, a ne on (oni) radi nas.

Teško je čitajući proračun grada zaključiti ima li prostora za uštedu, ali za pretpostaviti je da ima.

Bilo bi lijepo kad bi negdje postojao objedinjen podatak koliko zaposlenih ima u gradu i gradskim poduzećima, koliki su im prihodi, koliki rashodi i kolike su im prosječne plaće.

Ali nevezano za iznose, prva stvar za koju će se većina ljudi u gradu složiti jest da nam ne trebaju tri zamjenika gradonačelnika.

Onako otprilike, na njihove plaće i ostale troškove, vjerujem da grad troši sigurno preko 700 000kn godišnje.
Kako rade i što rade, i što su im dužnosti i obaveze, realno i jedan bi bio previše, a mislim da smo jedini grad u Hrvatskoj koji ima tri.

Proračun sa 2014. smanjen je sa 41 000 000kn na 40 000 000kn


Ovo je dokument rebalansu, pa ga možete i sami pročitati, vidjet ćete da se na nekim stavkama štedilo, a na drugima se planira potrošiti više.

OGULIN REBALANS

Teško mi je kao laiku ga komentirati, ali neke stavke su tolike da je sigurno da ima mjesta za uštede, ali naravno da do njih neće doći.
Neću ulaziti u prihode, jer je jasno da to ne znaju, ne žele i ne mogu podići ni na koji način nego dizanjem poreza, i pokušavanjem iznajmljivanja poslovnih prostora po cijenama kojih se ne bi posramili ni puno veći i prosperitetniji gradovi od Ogulina.

Dakle, neki rashodi, zaokruženi, da ne cjepidlačim u lipu.

- Rashodi za usluge 8 600 000.
- Nespomenuti rashodi 1 500 000. Pa za te novce, red bi bio da ih se spomene.
- Ostali rashodi 8 700 000 (malo je to previše novaca da bude pod stavkom ostalo).
- Rashodi za nabavu neproizvedene dugotrajne imovine 800 000.
- Rashodi za nabavu proizvedene dugotrajne imovine 1 000 000.
- Obilježavanja dana grada i drugih manifestacija i obljetnica 270 000.


Laik sam i bilo bi lijepo da to netko stručan malo razloži koje su to usluge vrijedne preko 8,5 mil.kn, ili kakvo je to dugotrajna imovina.
Zanimljivo je da Gradska knjižnica i čitaonica koja zaista intenzivno radi i u velikoj mjeri doprinosi kvaliteti života u našem gradu, košta 900 000kn.
Pučko otvoreno učilište, za koje 99% naših sugrađana ni ne zna da zaista radi, niti koristi njegove usluge, košta godišnje 2 000 000kn, a do sada je koštalo preko 22 000 000kn.

I tako se može ići kroz dokument u kojem je puno nejasnih i čudnih stavki. Teško je kad se vlast zatvorila u svoje kule i vile u zraku i ne osjeća život običnog čovjeka s njima komunicirati, ili dobiti odgovor na bilo koje pitanje.
Ali bilo bi zanimljivo čuti kako i što oni misle sanirati na Sodolu sa izdvojenih 10 000 kn, dok s druge strane se za kanalizaciju planira potrošiti 1 700 000, što je po meni sramotan i suludi nesrazmjer, i evidentna nebriga za kvalitetu života u gradu.
I jedno i drugo imamo priliku osjetiti kad god se mijenja vrijeme ili kad vjetar nanese smrad sa tinjajućeg odlagališta.


Iako porezi jesu na neki način jedan od motora društva (ali nikako jedini), mislim da jesu samo ako se tako prikupljeni novci pravilno koriste, i u tom slučaju su nužni.
Ali ovako, već unaprijed možemo reći da ništa od svega, osim za nekolicinu, koja od cijele te priče jako dobro žive.


Na današnji dan 43. pr.n.e. ubijen Ciceron, 1877. Thomas A. Edison prikazao gramofon, 1917. SAD objavile rat Austro-Ugarskoj, 1928. rođen Noam Chomsky, 1941. Japan napao Pearl Harbour.

- 13:14 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 20.10.2014.

Ni o hapšenju, ni o UDBI

"Ja sam za istinu, bez obzira tko ju govori. Ja sam za pravdu bez obzira tko je za ili protiv."
Malcolm X

Možda se mnogi čitatelji (mnogi, kao da ih mnogo pohodi ovaj blog, ali eto malo si laskam) neće složiti sa mojim mišljenjem i ovim postom.
Neću pisati o ispunjenju želja zagrebačkog gradonačelnika da institucije rade svoj posao, neću pisati o suđenju jednom od vodećih ljudi UDBE koji je započeo svoj izuzetno zanimljiv ikaz pred njemačkim sudom, iako ga je hapšenje jednog od najmoćnijih ljudi Hrvatske svakako zasjenilo. Već su se pojavile teorije da su ova današnja hapšenja u svrhu micanja fokusa javnosti sa suđenja u Njemačkoj i iznošenja imena umiješanih u operacije UDBE, ali to zaista ne mogu komentirati, već bih se osvrnuo na jedan suštinski problem koji nas u posljednje vrijeme muči, a to je pomama za raspisivanjem referenduma koja trese Hrvatsku.


O svakom važnom ili manje važnom pitanju skupljaju se potpisi i želi se izaći na referednum. Po zakonu treba skupiti potpise više od 10% od ukupnog broja birača da bi se referendum morao raspisati i većinom su organizatori u tome uspješni, ako ih Vlada ne pretekne odustajanjem od onoga radi čega se referendum trebao raspisati (npr. outsourcing u javnim službama).

Toliki referendumi pokazuju nepovjerenje građana u one koje su izabrali da ih predstavljaju i da brane njihove interese. I kako se izabrani ponašaju građani su u pravu, jer očito su referendumi jedini način da se glas naroda čuje.
Samo je pitanje koji i kakav glas, i tko ga artikulira.

Ozbiljnih inicijativa o promjeni i smanjenju broja jedinica lokalne uprave i samouprave, pa realno rečeno i broju zastupnika koje biramo nema, opet se sve svodi na parcijalne interese pojedinih skupina koje žele iskoristiti ojađenost i besperspektivnost naroda kojem su se politika i političari zgadili, i sada iz tog bijesa, jada i inata potpisuje referendumska pitanja, bez obzira kakva ona bila.


Imali smo besmisleni referendum o ustavnoj definiciji braka (koja je kao takva već bila u Obiteljskom zakonu, ali smo ju morali staviti u Ustav) koji nas je svrstao uz bok Poljskoj, Mađarskoj, Bugarskoj, Letoniji, Litvi, Srbiji, Crnoj Gori, Ukrajini, Bjelorusiji i Moldaviji.

Pa smo trebali imati referendum o outsourcingu dijela javnih službenika u posebne firme, ali je Vlada odustala od toga. Da bi se ispostavilo da sindikati, koji su bili najveći protivnici toga da se čistačice i ostalo pomoćno osoblje izdvoje u posebnu firmu i nastave raditi za državu, koriste usluge iste takve firme za održavanje svojih prostora jer im je to jeftinije, ali nikom ništa. Na žalost licemjerje je postalo općeprihvaćeno kada su političari i sindikalisti u pitanju, pri čemu su ovi potonji još ogavniji jer se pretvaraju da brane interese radnika, a brane samo svoje, dok političari osim svojih, vode računa i o interesima stranke.

Po meni, jedan od najbitnijih i najsigurnijih načina odlučivanja o stvarima o kojima ne znate puno je da pogledate tko je za ,a tko je protiv, od ljudi o kojima znate puno.
Ako su sindikalni uhljebi protiv nečega, onda to nije nužno loše, i ne treba zaboraviti da oni najprije štite sebe i svoje ogromne plaće, državne stanove u kojima žive za sitni najam, i sve one beneficije koje idu uz nikakvu odgovornost za izrečeno (učinjenog i onako nema), a da su im ti jadni ljudi o čijoj sudbini navodno nariču samo sredstvo zadržavanja sinekura.

Sada su se svi raspisali protiv monetizacije ili davanja u koncesiju auto cesta.

Jako dobar post o ovoj temi možete pročitati na Uskim stazama:
USKE STAZE

Najprije moram reći da je po mom mišljenju kod same izgradnje počinjena strateška pogreška, i da se onda trebala dati zemlja buduće trase autoceste u koncesiju, pa da koncesionar sagradi ceste, prateću infrastrukturu, objekte, i onda dobije to na korištenje na određeni broj godina. Na taj način nas ne bi koštale ništa, a donesle bi nam ogromnu korist.

Odabran je drugi model, dignuti su krediti, kojima su plaćene strane firme da nam sagrade autoceste.
I sada te kredite treba vraćati, a ispostavlja se da ukupni godišnji prihodi naši autocesta ne mogu pokriti rate kredita koje dospijevaju na naplatu, da ne pominjem plaće, tekuće održavanje ili eventualno daljnju izgradnju cesta.

I sad svi liju suze nad cestama, zovu ih naše ceste, ne daju ih jer su strateški interes države, ali ajmo malo pustiti da se razbistri voda pa si postaviti nekoliko pitanja:
- nije li to ona firma u kojoj se radno mjesto plaćalo 5-10 000 EUR
- nije li to ona firma koja je konstantni gubitaš, dok su slovenske ceste profitabilne
- nije li to ona firma koja je dionice vrijedne 200 000 000 kn plaćala 450 000 000 kn
- nije li to ona firma čijom opremom su druge firme radile poslove za njih
- nije li to ona firma koja je plaćala farbanje tunela 5 puta skuplje no što ja realno
- nije li to ona firma koja po kilometru autoceste ima dvostruko više zaposlenih nego što je to slučaj u Italiji ili Sloveniji
- nije li to ona firma kod koje je bilo nemoguće i još uvijek je nemoguće zaposliti se bez debele političke veze
- nije li to ona firma koja treba ove godine vratiti kredita 5 000 000 000 kn, a uprihodit će nešto preko 3 000 000 000
- nije li to ona firma koja je preko FIMI Medije izvlačila novac određenoj stranci i ljudima
Svatko sigurno zna barem nekog tko radi u toj firmi i s lakoćom se ovaj popis može dopunjavati.

Da se razumijemo, osnovni problem je taj što nitko nikada nije imao volje ni snage ni političke želje uvesti reda u tu firmu, ili te firme (jer jedno je Auto cesta Rijeka Zagreb, drugo su Hrvatske autoceste, pa onda posebna firma za autoput prema Krapini, četvrto je BINA Istra...).
I svim mi taj nered i nerad dobro i debelo plaćamo, a plaćat ćemo i dalje i više.

Pa ako je sve to tako, i ako još uvijek otplaćuje kredit, po čemu je to "naša firma"?

Barata se nekim silnim milijardama koje ceste donose (spomenuta je cifra od 80 000 000 000 kn koje će koncesionar zaraditi). Kad je tome tako, zašto ih već sada ne zarađuju sami i ne donose profit već sada, nego su doslovno pred stečajem? Bitno je da suludim ciframa plaše narod kako će država izgubiti silne novce kojih nema nigdje osim u uobraziljama ljudi koji čuvaju svoje položaje, i matematičkim modelima koji počivaju na vrlo labavim i sumnjivim tezama prilagođenim dobivanju takvog rezultata.
Do sada su propadali, država tj. svi mi smo ih spašavali i spašavamo ih,a sada kad je vrijeme da se računi izvedu na čistac i da možda dobiju gospodara koji zna koliko košta održavanje kilometra ceste, koliko za to treba ljudi, koji zna koliko košta farbanje tunela i koliko su općenito troškovi takve firme, sad bi oni odjednom mogli donositi milijarde.

E pa kad niste do sada, ne trebate ni od sada, nekako vam ne vjerujem.

Ili možemo okrenuti pilu naopako, ako ste i do sada mogli, a niste to radili, onda ste radili direktno protiv interesa države i njenih građana, a to vas onda čini ...?


Osim toga, redefinirajmo malo pojam posjedovanja i "našega".
Svi vi koji ste digli kredit jako dobro znate da ono što uživate nije vaše dok ne otplatite zadnju ratu kredita, nego je u vlasništvu banke, a ako kredit niste digli u Hrvatskoj poštanskoj banci, onda je u vlasništvu strane banke, dakle stranaca.

I svjesni ste toga, uredno vraćate kredite koliko god možete, robujete i odričete se da biste ih vraćali na vrijeme i da ne biste ostali bez onoga za što ste ih digli i ne tražite da drugi to rade za vas.

Odavno smo prodali telekom, prodali smo naftnu industriju, nemamo dovoljno hrane za vlastite potrebe, i ukratko suverenitet nam je samo prividan,i sad je odjednom ovo postalo pitanje nacionalnog ponosa, da ne damo ceste.
Koje i nisu naše jer krediti kojima su izgrađene nisu otplaćeni.

A ja se pitam zašto ih ne dajemo i zar je to tako loše?

Te ceste su u neku ruku personifikacija Hrvatske, svi smo imali velika očekivanja od njih, trebale su nas odvesti u bolju budućnost, a ispalo je da smo debelo preplatili ono što smo dobili, da smo se zadužili preko svake mjere da to dobijemo, a i to što smo dobili baštini nekolicina političkih podobnika, dok mi svi ostali možemo samo gledati i financirati da bi njima bilo sve bolje i bolje., i da opće koristi od tih cesta nema.

Mislim da je cijeli taj ciklus koji počinje dizanjem kredita da se izgradi autocesta, uzmu strane firme da ju izgrade i onda kada se izgrade prepusti ih se u koncesiju sam po sebi idiotski.

Trebalo je ići obrnutim redom, ali kad se nije išlo, sada smo tu gdje jesmo. A to je da smo dovedeni na rub provalije, i da su nam ceste samo jedan od utega oko vrata koji nas vuče dnu (tu su i brodogradilišta u koja je uludo bačeno deseci milijardi, tu su deseci milijardi koji su otišli lažnim braniteljima i lažnim invalidima, tu su prekapane ceste i kina i parkovi i stotine načina na koji smo pljačkani). Sve to trebat će ujednom trenutku zagrebati ispod površine, izvući prljavo rublje i početi kažnjavati odgovorne samo za sada još hrabrosti za to nema. A dok nje ne bude, tonut ćemos ve dublje i dublje,jer nitko, ali baš nitko od tih lopova na državnoj grbači, kojem su puna usta hrvatstva i domoljublja, neće se odreći ni dijela nezasluženih sinekura koje ubiru već godinama. Ali će nam pod krinkom patriotizma uvaliti da je to naš problem, naša briga i obaveza koju mi moramo rješavati.

I svi samo govore ne damo ceste, ali nisam čuo suvisao argument kako ćemo ih spasiti i kako ćemo vratiti kredite za njih, zanemarimo ova lupetanja o desecima milijardi koje ceste prihoduju ili mogu prihodovati, za koje je svima jasno da su notorna laž.


Margaret Thatcher je rekla da je osnovni problem socijalizma što ćete u jednom trenutku potrošiti sav tuđi novac.

A mi smo i u kapitalizmu to nastavili, trošiti tuđi novac, i sada kad taj netko traži svoj novac natrag, odjednom se budi nacionalni ponos i ne daju se "naše ceste".

Možda postoji bolji model od koncesije, iskreno se nadam da postoji, ali svaki model, pa i koncesija, je bolji od ovoga da se ne napravi ništa, nego da se i dalje pusti da oni rade što hoće, a mi svi da ih plaćamo.

I slažem se da je potreban nacionalni konzensuz po tom pitanju, ali ne preko referenduma, nego preko struke, i da se konačno stavi na papir što ceste jesu a što nisu, koliko koštaju a koliko zarađuju, i zašto koštaju koliko koštaju, i može li se možda i unutar njih samih naći neki prostor za uštede?

O tome nitko od vrlih sindikalista ni riječ da bi rekao.
S kim god sam pričao oko monetizacije, svi su protiv, ali su i protiv sadašnjeg stanja u cestama.
Rekao bih da je cilj referenduma upravo zadržati postojeće stanje, usput još ljude uplašiti da su sljedeće vode, pa šume, pa tko zna što od nacionalnih blaga...

Ali, ajmo mi sada najprije riješiti ceste, pa ćemo se onda boriti da zaista izvore voda i šume ne prepustimo strancima.

Bojim se da ideja da mirovinski fondovi postanu vlasnici cesta neće donesti ništa dobro, jer da bi bilo dobro, mora se promijeniti način funkcioniranja i moraju se postaviti na zdrave temelje, a to nitko ne želi napraviti, ni vladajući ni opozicija, jer svi tamo imaju svoje ljude i svoje interese.

Na žalost, čini mi se da bi jedini način da to profunkcionira normalno bilo da su u upravi stranci, a ne ljudi po političkom ključu. Pa makar vlasnici i bili mirovinski fondovi, ali da upravu bira struka a ne politika.

Ovako, kako smo raskrčmili očevinu i djedovinu, sada ćemo i mirovine kroz fondove baciti u vjetar ako samo damo novce za vraćanje kredita a ostavimo svu tu bratiju da radi po svome kao i do sada.
Uostalom, svatko od nas zna kako ceste funkcioniraju, kako se tamo radi i što se radi, kolike su plaće, a koliki su troškovi.

Pa onda zamislite da je referendumsko pitanje želite li i dalje plaćati firmu koja ima dvostruko više zaposlenih od potrebnog broja, firmu koja zapošljava isključivo po političkoj liniji, želite li i dalje plaćati najskuplju cestarinu u Evropi, želite li i dalje gledati njihovo bahaćenje i bogaćenje?
Jer rekao bih da je to stvarno pitanje, a ne hoćemo li dati da netko s njima racionalno upravlja.

Uostalom, pogledajte tko je protiv monetizacije, pa je i tu odgovor na to pitanje.

Iako ne sumnjam da će pod pritiskom javnosti se od cijele priče odustati, razmislite malo, je li to sve zaista baš tako kako nas uvjeravaju, i trebaju li nam ovakve ceste i ovakvo njihovo funkcioniranje ili je potrebno postaviti kvalitetnu upravu i ustrojiti firmu na zdravim osnovama, makar to i ugrozilo silne sinekure i presjeklo dotoke sredstava određenoj stranci i njenim priljepcima.

Jer sve se svodi na to da mi kao nismo sami dobri gospodari, sa tom premisom se išlo u cijelu privatizaciju devedesetih, a jednostavna istina je da politika nije dobar gospodar, a kvalitetni kadrovi jesu, samo što oni uz političku konstelaciju koja kod nas vlada od devedesetih nemaju priliku doći do izražaja.



Na današnji dan 1740. Marija Terezija započela vladavinu, 1887. Nikola Tesla prijavio svoje prve patente, 1958. rođen Ivo Pogorelić, 1977. poginuli članovi grupe Lynard Skynard Ronnie Van Zant, Steve Gaines i Cassie Gaines.

- 18:37 - Komentari (1) - Isprintaj - #

nedjelja, 08.06.2014.

Ni 50:47, ni 97:0, već 0:194

"Jednom kad čujete detalje pobjede, teško ćete ju razlikovati od poraza."
Jean Paul Sartre

Završila je drama na Iblerovom trgu.

Premijer je odigrao pomalo iznenađujuće, dopuštajući tajno glasanje. Na kraju je pobijedio, i izbacio nekad najpopularnijeg ministra iz vlade i sada osokoljen tim rezultatom, po svoj prilici kreće u daljnji obračun sa neistomišljenicima. Iako u toj pobjedi ostaje gorak okus poraza, ali eto, postigao je što je naumio.

Iako su poslije maratonske sjednice malo utihnuli disonantni tonovi, ostaje neosporna činjenica da je vladajuća stranka duboko podijeljena. Sama po sebi podjela i različita mišljenja koja su do nje dovela ne bi nužno morala biti loša, kada oni ne bi skoro svo vrijeme trošili na unutarstranačke razmirice, i kada bi se svi skupa posvetili borbi za napredak našeg društva i za ekonomski oporavak.
Međutim, oni se na svim razinama najviše bave sami sobom, i iako ih građani za to kažnjavaju neizlaskom na izbore, što automatski znači pobjedu onihh koji imaju odanu vojsku birača, ponašaju se kao da se to njih ne tiče.
Da im je stalo do društva u cjelini, ne bi u ovu priču ni ulazili, nego bi ju riješili između 4 zida, i u interesu svih nas, a ne samo jednog ili drugog lobija. U stvari, da im je stalo do svih nas, tih lobija ne bi ni bilo, nego bi svi zajedno radili u općem interesu.

Ako ste pogledali, na žalost prekratko, gostovanje našeg sugrađanina Kruleta u "Nedjeljom u dva", zaista je teško ne složiti se sa njegovim stavovima.

Nužna je korjenita promjena u društvu, ne samo na vlasti, jer ovi na vlasti su proizvod ovakvog društva i defetizma koji vlada. Nužna je promjena percepcije politike kao nečega u čemu većina ne želi participirati, i nužna je promjena percepcije da uvijek glasamo protiv nekoga, i da imamo samo izbor između HDZ-a i SDP-a.

Ne slažem se sa Kruletom da HDZ i SDP imaju vojsku birača, jer očito je da su SDP-ovi puno netolerantniji prema propustima svoje stranke, dok su HDZ-ovci slijepo lojalni i uopće ništa ne propitkuju, samo izlaze i zaokružuju one koji su nas uništili.
Ali je činjenica da dokle god su sigurni u to da će netko glasati za njih, ili protiv onih drugih, i dok nema neke korektivne opcije na političkoj sceni, neće ni promijeniti obrazac ponašanja.
Dokle god izlaznost bude ovako očajno niska, to je voda na mlin opciji koja je upropastila zemlju.

Prebrojavaju se glasovi, broje se pobjednici i poraženi posliej jučerašnje maratonske bitke, i pri tome mi se čini da se zaboravlja ono najbitnije.

Nije rezultat sinoćnje borbe 50:47 za Milanovića.

Rezultat je 97:0 za Karamarka.

Jer zaista je potrebno da Karamarko i ostali pripadnici osuđene organizacije ne rade ništa, već samo da puste vladajuće da se koprcaju u svojoj nesposobnosti, pa da se opet vrate na vlast.

I ovo brojanje glasova kao na utakmici je pomalo simbolično, kao da igraju neki perverzni sport u kojem smo mi samo figure kojima se poigravaju, i čijim sudbinama se igraju, bitni im samo kada ih treba zaokružiti, da bi nas nakon toga do sljedećih izbora jahali i uništavali.

Ali pravi, točni i realni rezultat je 194 : 0 protiv Republike Hrvatske i većine njenih građana.

Očito je da joj ni jedna opcija ne donosi ništa dobro. Jedna joj donosi puno zla, ali ova trenutna ne donosi ništa dobro, a to je ljudima dovoljno da ih izjednače.


U gradu se održava Ogulinski festival bajke. Grad je opet pun izletnika za koje se nadamo da će se vratiti prepuni pozitivnih dojmova, i neće dozvoliti da im smrad kanalizacije koji se nesnosno širi oko Komiteta gdje je centar svih događanja i ishodišna točka svih izletnika, pokvari utisak.

Dojma sam da je ovu priliku trebalo bolje iskoristiti za promociju našeg grada, njegovih obrtnika, poljoprivrednih proizvođača, da su i priredbe mogle biti drugačije organizirane i uključiti veći broj ljudi i organizacija, od društva "Naša djeca" na dalje, ali to je u domeni i na dušu organizatora.

Kao što je smrad koji se širi gradom na dušu zna se koga.


Na današnji dan 632. umro prorok Muhamed, 1986. nacistički ratni zločinac Kurt Waldheim postao predsjednik Austrije.

"Jednog dana bit ćete dovoljno stari da opet počnete čitati bajke."
C.S.Lewis

- 16:35 - Komentari (2) - Isprintaj - #

petak, 06.06.2014.

U spomen na Juan Pujol Garciu

"Povijest postade legenda, legenda postade mit..."

Dok su oči cijelog svijeta uprte u Francusku, gdje se obilježava 70 godina od početka invazije na Normandiju koja je značila prekretnicu u 2. svjetskom ratu, i označila početak kraja Trećeg Rajha, dotle su oči cijele Hrvatske uprte u Zagreb, gdje se na Iblerovom trgu odlučuje o sudbini bivšeg ministra, a ovisno o palcu gore ili dolje, i sudbini premijera.

Teško je reći tko je u pravu, jedino što mi se čini da nije ni vrijeme ni mjesto ni trenutak za gubljenje vremena i energije u politička prepucavanja, i da se treba uhvatiti u koštac sa stvarnim teškoćama i stvarnim životnim problemima većine naroda (iako rekao bih da oni to ne razumiju, jer se sa takvim problemima nisu ni susretali).
Slično kao što bi crkva trebala, ako zaista vjeruje da ima podršku ljudi za vjeronauk, pustiti da se vjeronauk premjesti iz škola u crkvene prostorije, tako bi vjerujem i premijer trebao, ako zaista vjeruje da je u pravu, dopustiti tajno glasanje.

Prijetnje prijevremenim izborima su neozbiljne, i pomalo djetinjaste, ne samo zbog toga što bi SDP bio u tom slučaju potučen do nogu, već i što zaista nije vrijeme za gubljenje vremena i po svoj prilici odlazak nesposobnih da ih zamijene nepošteni, bez vizije i plana.

Više nam nije dovoljan argument da su vladajući jedina alternativa organizaciji koja je zemlju dovela na rub ponora, pa još i pogurnula malo naprijed, jer želimo da konačno nešto konkretno i učine, a ne samo da traže izgovore za svoju nesposobnost da nešto kvalitetno urade, u onim rijetkim trenucima kada nisu zaokupljeni sobom i spletkama i podmetanjima.
Ako su lopovi uništili zemlju, nesposobni ju neće spasiti.


I kad cijeli ovaj cirkus u subotu prođe, netko će morati konačno početi nešto raditi da se zaustavi rapidno propadanje države. Očajnički nam trebaju ljudi poput Churchilla, a mi uporno dobijamo ljude poput Chamberlainea.
Kako ih biramo i kakve biramo, tako nam i vode državu, i tako nam i bude.

Ne bih više o tome, već o čovjeku u čiji spomen i pišem ovaj post. Ne čudi me ako ne znate tko je on, ni ja nisam znao do nedavno, dok nisam pogledao dokumentarac koji me fascinirao.

Juan Pujol Garcia rođen je 1912. u Barceloni. Zgrožen španjolskim građanskim ratom, u želji da po izbijanju drugog svjetskog rata pomogne u borbi protiv nacizma, 1940. je ponudio svoje usluge kao špijuna Britancima, ali su ga oni odbili. Nakon toga nudi svoje usluge Njemcima u namjeri da postane dvostruki agent i da ih uvjeri da je zagriženi nacist. Oni su mu povjerovali, te ga i opremili i odlučili poslati u London. On odlazi u Lisabon, odakle šalje lažne izvještaje nacistima. Pri tome je stvorio cijelu mrežu fiktivnih agenata u raznim dijelovima Velike Britanije, i u njihovo ime slao izvještaje. To je trajalo dvije godine, dok Britanci konačno nisu shvatili da netko šalje lažne izvještaje i zavarava njemačku obavještajnu službu, te su mu konačno omogućili da se preseli u London i nastavi sa radom na licu mjesta (do tada je sve informacije bazirao na onome što je pročitao u knjigama i turističkim brošurama o Britaniji).
Njegova "mreža" narasta na 27 fiktivnih agenata po cijeloj Britaniji.

Nakon toga njegov rad postaje lakši, jer je mogao slati ne samo fiktivne već i stvarne informacije od nebitne važnosti, ili izuzetno važne i točne tajne informacije koje su slane sa zakašnjenjem. Kada su Njemci početkom 1944. zaključili da se sprema invazija ogromnih razmjera, zatražili su od Pujola da sazna što je više moguće o tome. I tako započinje operacija "Hrabrost" u kojoj je cilj sa što više informacija zavarati naciste dajući im lažnu lokaciju napada.
U tu svrhu Pujol je izmislio desetke divizija sa ukupno 150 000 ljudi pod zapovjedništvom generala Pattona, koje su bile raspoređene po Britaniji, pri čemu su izgrađivane makete tenkova i ostale vojne opreme, kako bi zračna izviđanja poduprla njegove tvrdnje o ogromnim snagama koji se spremaju na invaziju na lažnoj lokaciji.
Dok je stvarna invazija bila usmjerene na Normandiju, Pujol je uvjerio njemačku obavještajnu službu da je glavni cilj iskrcavanja Pas de Caleis, koji je zemljopisno najbliži Britaniji.
Dobar dio njegovi izvještaja dolazi u ruke vrhovne komande, pa čak i samog Hitlera, koji na osnovu njih baziraju svoje odluke.

Kada je započela invazija, otpor na koji su saveznici naišli je znatno usporio napredovanje, te nisu uspjeli ostvariti svoje planove o prodoru duboko u francuski teritorij u kratkom vremenu.
Odmah po započinjanju invazije, iz Njemačke se u Francusku vratio general Rommel, koji je odmah htio pokrenuti protuofenzivu sa svojim elitnim jedinicama, ali je njemačka vrhovna komanda to zaustavila i vratila Rommela natrag, na osnovu Pujolovih izvještaja, očekujući glavni udar na Pas de Caleis, i smatrajući da je iskrcavanje u Normandiju samo varka, i da većina savezničkih trupa još nije ni krenula.
Za cijelo vrijeme trajanja invazije, više je njemačkih snaga bilo angažirano u očekivanju invazije koja nikad neće uslijediti nego što ih je bilo angažirano u obrani Normandije, znatno olakšavajući saveznicima izuzetno težak posao slamanja njemačke obrane.

Zanimljivo je da je Pujol za zasluge u drugom svjetskom ratu odlikovan od obje starne i da njegov nadređeni u njemačkoj obavještajno službi ni nakon rata nije znao da je Pujol bio dvostruki agent.

Iako je poraz Njemačke bio neminovan, pitanje je koliko bi rat dulje trajao i kako bi cijela invazija završila da nije bilo operacije na čijem čelu je stajao čovjek koji je jedino želio "učiniti nešto za dobrobit čovječanstva".

Dok veliki ljudi stavljaju ciljeve i opće dobro ispred vlastitog probitka ili vlastitog ega, svjedoci smo da se kod nas gotovo uvijek događa obratno.


Na današnji dan 1799. rođen Aleksandar Sergejevič Puškin, 1875. rođen Thomas Mann, 1944. započela invazija na Normandiju, 1968. ubijen Robert F. Kennedy.

- 22:24 - Komentari (0) - Isprintaj - #

nedjelja, 25.05.2014.

(Ne)bitni izbori

Kada bi glasanje moglo bilo što promijeniti, zabranili bi ga."
Ken Livingstone

Izborni je dan. U sjeni velikih poplava i tragedije koja je zadesila Slavoniju, te BiH i Srbiju, barem smo bili pošteđeni licemjerja i potcjenjivanja kakvim nas izlažu pred svake izbore svojim lažima i ispraznim obećanjima.
Pri tome računaju da narod ima sposobnost pamćena ravno onom zlatne ribice, i da ne pamti sve pretvorbene pljačke, sve FIMI medije, sve tunele, teniske dvorane, parkove, INE i ine svinjarije koje su nam priređivali sve ove godine..
Zahvaljujući manjini koja će izaći na izbore, i većini koja će ostati kod kuće, oni koji su nas upropastili će opet dobiti izbore, ma kako ti izbori nevažni bili.

Jesu li ovi izbori bitni?

Kada govorimo o EU izborima, oni su realno bitni samo za 11 sretnika koje ćemo odabrati da uz nezamislive privilegije i bez ikakve odgovornosti ali i bez ikakve stvarne moći uživaju u našoj gluposti i na naš račun se bogate i provode. Ništa oni korisno i realno neće tamo moći napraviti za nas, samo za sebe.
Ili će se blamirati neznanjem engleskog, ili će se javljati za riječ u praznoj dvorani kako bi natukli statistiku (da, nisu EU parlamentarci ništa različiti od naših, i tamo ih većina ne dolazi na sjednice), ili će glasati protiv toga da žene za isti posao budu plaćene kao muškarci (kao vrla revolveraška eurozastupnica koja je protiv EU, ali nije protiv toga da kao i njeni muške kolege dobija 8 000 EUR mjesečno plaće, a o njenim ksenofobnim ispadima, da ih ne nazovem još ružnije,da i ne govorim).
Jako dobru analizu dotične i još nekih kreatura dao je naš vrsni Bloger Uske staze:USKE STAZE.

Dobro, nije baš da oni neće tamo raditi ništa, sramotit će Hrvatsku, ali i mi i ostatak EU smo na to već navikli i od takvih ni ne očekujemo ništa drugo.


Kada govorimo o lokalnim izborima, njihova realna važnost je još manja.

I jedni i drugi su bitni samo sa jedne točke gledišta, a to je da su lakmus papir i ocjena stanja države i ocjena koju će narod i oni koji izađu na izbore, a i oni koji ostanu kod kuće, dati vladajućim.
Nemojmo se zavaravati projekcijama, ne dobija HDZ tako puno zato što su ljudi zaboravili što je sve napravio, niti zato što ne razmišljaju (iznimka su njihovi glasači, ali oni su u cijeloj priči nebitni), već zato što je SDP svima ostalima toliko zgadio politiku, vlast i izbore, da eto, uprkos svim svinjarijama, krađama, nepotizmu, pljački i izdaji, oni su po svoj prilici pobjednici EU izbora, i gotovo sigurno pobjednici lokalnih izbora.

E sad, koliko vas zna tko je predsjednik vašeg mjesnog odbora, i tko je od vas aktivno participirao u bilo kojoj aktivnosti istog?
Prema tome, to pokazuje koliko nam je svima to bitno, i koliko u tome učestvujemo, pa zašto se onda čudimo rezultatima i izabranima?

Ono što je loše za državu i društvo u cjelini, to je apatija koja je zahvatila veliku većinu, i opet će sa sve manje izašlih birača HDZ i njegovi priljepci i sateliti dobiti sve više mandata.

Pričao sam jednom prilikom o tome sa našim ponajboljim blogerom i fantastičnim kroničarom bez dlake na jeziku naše surove stvarnosti, našim sugrađaninom, Kruletom.
Krule je po tom pitanju bio puno decidiraniji i determiniraniji od mene. Dok se ja rukovodim principom da neka je netko i kurvin sin, ako je naš kurvin sin onda je to u redu, on je puno realniji i racionalniji kada kaže da mu je toga dosta, i da ne želi čuti ni za jedne ni za druge.
U pravu je, kad malo bolje razmislim, dosta je toga da jedina kvaliteta vladajućih bude to da kažu da nisu kao HDZ.
Pa ako je tome tako, zar zaista to može biti opravdanje da im opet dajemo povjerenje, i da ga oni opet iznevjere, kao što su napravili i ovaj put?

Nije li vrijeme da se svi mi trgnemo iz tog svojevrsnog bunila (pod time svi isključujem zna se koga, jer oni imaju svoj stav i vrijednosni sud koji nas je i doveo u situaciju iz koje nas na žalost ovi sada ne uspijevaju izvući). Dosta je toga da jedini kriterij da je netko dobar političar taj da ne krade i da nije kao oni prije njega.

Kad vidite tko nam je državu vodio prije Milanovića, pa realno govoreći, zaista nije teško biti bolji od takvih ljudi.
Teško je ne biti puno bolji i uspješniji, a na žalost u tome da ne budu puno bolji prilično dobro uspijevaju.

Složit ću se sa Kruletom, dosta je bilo straha, dosta je bilo popuštanja nekome samo zato što nije najgori, vrijeme je da se svima njima pokaže da postoji alternativa i da se mogu izabrati neki drugi, a ne oni. Ovako, atmosfera straha od toga da se vrati opcija koja je upropastila našu domovinu na vlast, na žalost ne pobuđuje u onima koje tim principom rukovođeni izaberemo ono najbolje u njima, već obratno. Pa je samo pitanje do kada ćemo svi skupa to trpjeti i biti robovi takvog razmišljanja.

Nisam nikad bio pobornik glasanja za male stranke ma kako bi dobar njihov program, ali pokazuje se da ni glasanje za dvije najveće stranke ne polučuje dobre rezultate za većinu, već uglavnom samo za one koji u vlasti koju im predamo u ruke aktivno sudjeluju.

Možda sam defetist, ali mnogi postupci, ne samo na državnoj razini već i u našem gradu, su me nagnali da preispitam svoje stavove i zapitam se je li ta opcija u koju vjerujem zaista kadri napraviti to što od nje očekujem.

Ili je možda došlo vrijeme za korjenite promjene, da se i jednima i drugima kaže dosta je bilo, niste vi naša jedina opcija, možemo mi svi skupa i puno bolje. Naravno, i među malim strančicama ima jako puno licemjerja, ispraznih obećanja i populizma, ali vjerujem da zaista ima i onih koji su kadri stati iza svojih riječi i neto i napraviti. Naravno, na vama je da prosudite koliko u njihovim riječima ima istine, i koliko iza njihovih riječi stoje djela i ljudi, a koliko je to opet druga vrsta igre, "mi nismo kao oni". Pa onda pogledate te ljude, pogledate njihove biografije, vidite koliko su u životu radili i što su napravili, pa onda procijenite koliko o radu može govoriti netko tko nikada nije radio u privredi niti sam zarađivao svoju plaću. Opet, izbor je šarolik, i vjerujem da zaista ima i onih koji mogu nešto napraviti, a ne samo tvrditi da oni nisu poput SDP-a ili HDZ-a. Jer većina koja tvrdi da nisu kao oni, govori istinu, nisu, ali samo zato što im nije dana prilika. Jer onog časa kada ju zgrabe, obrazac ponašanja postane identičan. Primjera ima koliko hoćete i s desna (HSS) i s lijeva (HNS), i sa svih strana. Ipak, zaista vjerujem da ima i onih koji jesu drugačiji, a u ovom slučaju to znači i bolji.

Kao što rekoh, ovi izbori su realno gledano potpuno nebitni, ali kao priprema terena za parlamentarne izbore su jako, jako bitni, da pošalju poruku i jednima i drugima, i svima nama, da nas glas nešto vrijedi ne samo u tu nedjelju, na nekadašnji Dan mladosti, nego da će vrijediti i uvažavati se i nakon toga.

Neću sugerirati za koga da glasate, jer to nema smisla.
Vas nekolicina koji posjete ovaj blog i onako imate izgrađen svoj sud i stav, ili ako ga posjećujete po službenoj dužnosti svoj stav i nemate, ali zna se kome ćete onda pokloniti svoje povjerenje.


Samo za kraj, složit ću se sa satiričnom ekipom sa News Bara, glas za Branka Đapića je glas za Hrvatsku kakvu vi zaslužujete. Pa pogledajte video, malo se nasmijte, makar je u stvari video žalostan jer možemo prepoznati mnoge u njemu.




Na današnji dan 1978. počelo prikazivanje "Ratova zvijezda", 1983. počelo prikazivanje "Povratka Jedija", 1989. Mihail Gorbačov postao predsjednik SSSR-a,

- 07:06 - Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 21.05.2014.

H & 6,25

"Mjera čovjeka je ono što čini kad ima moć."
Platon

Zastrašujuće poplave su pogodile Slavoniju, ali i susjedne Bosnu i Hercegovinu i Srbiju. Ono što nisu uspjeli političari, uspjela je prirodna katastrofa, ljudi su na trenutak zaboravili na sve podjele i sve mržnje i opet postali samo ljudi, bez obzira na naciju i vjeru, ljudi ujedinjeni tragedijom.

Kako smo i sami trpili posljedice katastrofalne poplave 1999. godine, onda smo možda i senzibiliziraniji prema cijelom događaju.

Ne bih puno o tome, samo bih se osvrnuo na neke zastrašujuće činjenice, vezane uz skupljanje pomoći za postradale.

H.
Vjerujem da ste svi vidjeli inicijative da se na svu skupljenu pomoć markerom napiše veliko slovo H, kako ista ne bi opet mogla biti distribuirana po raznoraznim trgovačkim lancima zna se kakvih i kojih ljudi, ako se ljudima mogu zvati.
Ne znam što je gore i jadnije, to što mislimo da takvih ljudi ima koji bi na tome zarađivali, ili što ih zaista ima.

6,25.
Nekada davno to je bila linija za tri poena u košarci. Sjećanje na to bi me odvelo u daleku prošlost, košarkaško, Ljetnu ligu i mnoge one lijepe stvari koje su neumitno prošle. A i linija više nije na 6,25, pomaknuta je na 6,75m.

Međutim, 6,25kn je i iznos koji donirate telefonskim pozivom.
U stvari i nije, jer donirate samo 5kn, a 1,25kn je porez na donirani iznos.
Bez obzira na vlasti bili lopovi, ili na vlasti bili nesposobni, uvijek se na iznos koji donirate naplaćuje PDV.
Zar ni u ovim katastrofalnim vremenima birokratski aparat ne može izaći iz svog oklopa bešćutnosti, u susret ljudima od čijeg poreza i nameta koje mu plaćaju tako lijepo i ugodno živi?

Na žalost, ali i očekivano, katastrofu su mnogi iskoristili i za jeftino politikanstvo. Tako je gradonačelnik Zagreba, koji je deset puta više novca utrošio na izgradnju fontana od onoga što je donirao, rekao da bi on spavao u Slavoniji da je gradonačelnik Hrvatske.
Sama donacija je hvalevrijedna, iako nije njegov novac (makar njime tako raspolaže i tako mediji prikazuju, kao da daje iz svog džepa), ali nije uspio zatomiti svoj samoreklamerski i populistički nagon.

Na stranu njegovo omalovažavanje institucije Predsjednika Republike, ili premijera, ne vidim smisao da premijer ili predsjednik spavaju u Slavoniji.
Njihovo je da koordiniraju i određuju nadležne koji moraju pružiti pomoć ljudima i sigurno da puno bolje i kvalitetnije se to može napraviti iz Zagreba, gdje imaju mogućnost kontakta sa međunarodnim institucijama, nego spavajući pod šatorom, jeftino skupljajući poene na tuđoj nesreći.

Tragedija je dovoljna sama po sebi, ne treba nam tragikomedija.

Neću ulaziti u to jesu li poplave jednim dijelom posljedica krađa pijeska i loše izvedenih nasipa, ali je činjenica da se silne milijarde slivaju u Hrvatske vode, a ne zna se kamo odlaze i u što se troše, a poplave nam stalno rade ogromne štete.
Ili ipak zna se?

Činjenica je da opet nismo spremni za obranu od poplava, da nemamo ni viziju ni strategiju, da jedinice lokalne uprave i samouprave nisu ništa napravile po tom pitanju, čekajući da država, kao deux ex machina to riješi za njih.

Ako prođete kroz grad, ako prošećete virtualnim svijetom, vidjet ćete brojne pozive za skupljanje pomoći, pa vjerujem da ste mnogi u njima već i sudjelovali.
Opet je izostala, osim deklarativne, pomoć onih koji su se na tom narodu najviše obogatili, uvoznici, veletrgovci, ratni profiteri, crkva. Ovo je prilika da bar dio otetog i prigrabljenog vrate potrebitima, ali oni to nisu napravili.

Jedinice lokalne uprave i samouprave nemoćno upiru prst u državu, dok ispada da su neki od njih aktivno učestvovali u radnjama koje su do rušenja nasipa i dovele, pa im je lakše napadati državu nego pomagati ljudima ili odgovarati na pitanja zašto je popustio nasip koji je nedavno renoviran i to baš na mjestima renoviranja.
Ovo je pravo vrijeme da se još jednom razmotri cjelokupni ustroj jedinica lokalne uprave i samouprave, jer su se pokazale poprilično neefikasnima.

Država pomoć obećava, ali ako se sjetimo dolaska ministarke helikopterom u naš grad 1999. (makar je to bilo drugo vrijeme i drugi svjetonazor iste), ne trebaju previše očekivati. Najviše su još jednom napravili ljudi sami.

Opet se pokazala žalosna istina da kod nas država, a pogotovo jedinice lokalne uprave i samouprave, uvijek mogu računati na narod, ali narod na njih baš i ne.


Da nadašnji dan 427.p.n.e. rođen Platon, 1921. rođen ruski fizičar i disident Andrej Saharov, 1927. Charles Lindberg sletio u Pariz i postao prvi čovjek koj je preletio Atlantik, 1932. Amelia Mary Earhart postala prva žena koja je preletila Atlantik , 1945. uhapšen Heinrich Himller.

- 16:00 - Komentari (1) - Isprintaj - #

četvrtak, 13.03.2014.

Krive Drine

"Sve su Drine ovog svijeta krive;
nikada se one neće moći sve ni potpuno ispraviti;
nikada ih ne smijemo prestati ispravljati.
"
Ivo Andrić

Pisao sam mnogo puta o bišem premijeru i njegovoj stranci, pa je red da se sada bar malo osvrnem i na presudu (njemu već drugu, a njegovoj stranci prvu) vezano uz kriminal i krađu države.

U novinama je izašla procjenja stručnjaka da je iz naše domovine pokradeno i izneseno oko 10 000 000 000 EUR.
U odnosu na tu svotu, i na broj sumnjivih predmeta u kojima je ta stranka i njen premijer i njeni članovi učestvovala, ovo je stvarno sitnica. Sud je potvrdio ono što se odavno zna, ali kazne koje su izrečene su mnoge razočarale.

Pa i u našem gradu smo svjedoci nekih u najmanju ruku netransparentnih poslova i investicija, o kojima su svi pisali i svi govore, od stadiona, preko tržnice do knjižnice i zgrade kina i prostora parka.

Hoće li novi državni odvjetnik nešto zaista po tim pitanjima počiniti, ili će nastaviti stazama svojeg prethodnika tek povremeno otkrivajući neku aferu,kada oni koji su cilj njegove istrage više nisu moćni i jaki i kada ih više ne štite neki još jači i još moćniji.
Za prethodnika je novinar Željko Peratović napisao da je jedini državni odvjetnik u Evropi koji hoda ulicom bez policijske pratnje, što dovoljno govori.


Teško je tu suditi u kojoj mjeri je na djelu opstrukcija nižih struktura koje bi trebale raščišćavati sve te dubioze i sumnjive poslove, jer jasno je da se od glavnog čovjeka DORH-a ne očekuje da čita predmet po predmet i gleda je li zaista moguće da zgrada kina košta toliko ili zgrada knjižnice toliko, ali netko na nižoj razini bi morao provjeriti zašto su toliki novci utrošeni, i jesu li trošeni transparentno ili ne. Ali bi on morao znati što rade njegovi direktno podređeni,a oni što rade njihvoi, i prilično brzo se dođe do lokalnih moćnika i lokalnih pravosudnih i drugih organa koji trebaju provoditi zakone.

Novi prvi čovjek DORH-a je rekao da se spušta na niže razine i da borba neće stati na ovome, pa mu za sada vjerujmo na riječ, dok nas dijelima ne demantira.

"Nije najveća budala onaj koji ne zna da čita, već onaj koji misli da je sve što pročita istina."

No, da se vratim na presudu. Jasno je da je država opljačkana, da su novci izvlačeni na razne načine, da je zbog vlastitih interesa uništavana privreda, silna poduzeća koja su pretvorbama davana u ruke podobnima koji bi ih zatim raskrčmili, ali opet ostaje nekako osjećaj da ovim presudama niti će biti zadovoljena pravda, niti će biti obeštećena država. I da to nikako nije djelo jednog čovjeka već velike skupne ljudi udruženih u zajednicu samo sa jednim ciljem, vođeni isključivo vlastitim interesima, koji su nas sve skupa doveli ovdje gdje smo sada.

Dok s jedne strane bivši premijer biva osuđen na zatvor, neki njegovi pomoćnici i ljudi koji su isto tako pljačkali, bivaju kažnjeni radom za opće dobro ili uvjetnim kaznama.

Ispada da većina njih nije ništa znala, niti je i u čemu voljno sudjelovala, nego je tako moralo biti jer je Veliki Vođa to naredio. Imali su koristi od toga, ali strah ih je natjerao da šute, i da idu protiv svoje savjesti i protiv svoga naroda, i protiv njegove imovine i njegove budućnosti, ali eto, s d im je spao taj teret s ramena, i sad slobodno mogu reći kako su na sve natjerani. To što im je slučajno nešto novca dopalo, oni tome nisu krivi i ništa o tome ne znaju.

"Ja se ne bojim ljudi, već onog neljudskog u njima."

I bez obzira što je novac koji se spominje u presudi i koji mora biti vraćen velik, ogroman, većini nas smrtnika pomalo i nepojmljiv, to je u odnosu na cjelokupnu direktno pokradenu imovinu i posredne štete, zaista kap u moru.

Ne treba prejudicirati kako će presuda proći na višim instanacama, ali kad gledamo kako su se te instance odnosile prema ratnim zločincima i njihovim zastrašujućim zlodjelima i kako su im i onako smiješno male kazne još smanjivale, ne bi bilo čudno da se i ova kazna još smanji.
Kad već pominjem u istoj rečenici bivšeg premijera i ratnog zločinca sa mizernom kaznom, Ante Tomić je napisao dobar članak na tu temu
Ante Tomić


U našem gradu za sada nema nikakvih otkrivenih afera, natječaji se namještaju, kino se ne uređuje, kanalizacija smrdi, psi laju, karavane prolaze.

Sjednica gradskog vijeća je prošla kao i one prije nje, uskraćeni za direktno prenošenje, možemo se zadovoljiti samo fragmentima informacija koje dobijamo u direktnim kontaktima sa vjećnicima ili ljudima koji poznaju vjećnike, ili onome što pročitamo po portalima, blogovima ili na stranicama Radio Ogulina.

"U kamenu ništa ljudsko, u ljudima sve kameno..."

Uglavnom, reklo bi se standardno, vladajući po svome, opozicija protiv njih, i kako sila Boga ne moli, onda bude po vladajućima.

Navodno Ogulin po popisu stanovništva, kojega rezultate još uvijek nismo uspjeli saznati u cijelosti ,ima 3000 stanovnika manje no prema popisu iz 2001. godine.

Opet spominjem popis u Kini, koji je koštao 10 puta više nego popis kod nas, a bio je gotov za pola godine, dok kod nas ni nakon 2 godine nema cjelovitih rezultata.

Da tako rade u zavodu za statitiku u Kini, netko bi završio kao glavni akter u Kini relativno česte odgojno-popravne priredbe koja se za široke narodne mase organizira na stadionim, ali kod njih bi tako završila i većina aktera sa početka ove priče i teme ovog posta.

Grad je dokument koji se zove "Izvješće o stanju u prostoru Grada Ogulina do 2014/2018" platio 25 000 kn. Možete ga pogledati na stranicama grada.
Informacije koje svi znaju i ničemu ne služe

Hrpa informacija, potrebnih i nepotrebnih, koje neće stvoriti niti jedno radno mjesto, koje neće biti temelj za donošenje bilo kakve strategije razvoja (koja i onako ne postoji, niti se itko njome misli baviti), niti će ikome od nje biti bolje, osim onima koji su je napravili. Dokument je zaista opsežan, ali vrlo upitne iskoristivosti.

E sad, koja je svrha plaćati vanjsku firmu da bi uobličila u takav dokument podatke koje su joj morali skupiti i dati naši gradski zaposlenici, i zašto kad su ih skupljali nisu onda to i napravili do kraja malo je čudno.

U današnje vrijeme štednje i stiskanja remena, mogao je gradonačelnik zadužiti nekoga o svoja tri zamjenika da vodi taj projekt (i onako se većina građana pita što oni uopće rade, osim što primaju plaću), i da upregne ljude u gradskim službama da sami naprave taj dokument.

Na stranicama grada možete pročitati i zaključke sjednica, ali na žalost tu se ne mogu pročitati rasprave, koje su i ovaj put navodno bile vrlo zanimljive i žustre, kao i svaki put kad se nekog uhvati u laži, namještanju, pogodovanju, bezidejnosti, besramnosti...

Nismo još doznali ni kamo su gradonačelnika odvele njegove epistolarne avanture, i je li dobio ikakav odgovor na otvorena pisma koja je slao, ali smo zato doznali da za požar na Sabljacima nitko nije kriv, kao ni za požare na Bjelolasici, na jezeru, u sudu.

E još kad bi se saznalo tko je taj nitko(v).

Da ne bude baš svaki post započet i završen u tmurnom tonu, dolaze ljepši, topliji i sunčaniji dani.

Na današnji dan 1975. umro je Ivo Andrić.

- 18:01 - Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 08.02.2014.

Hvatanje za pero, a ne za slamku

"Zar ne volite pisati pisma? Ja volim, jer to je otmjen način da čovjek ne radi ništa, a da osjeća da je nešto postigao."
Ernest Hemingway


Snijeg se prilično brzo topi što znači da se možemo pripremati za poplave i nadati se da će nas ipak zaobići. Nije više hladno,a temperatura na plitičkoj sceni grada je sve veća i veća.

Svašta se nadogađalo u našem gradu u poslijednje vrijeme, uglavnom su na blogovima napisani postovi i komentari o tome, pa ću samo neke od njih ovlaš spomenuti.
Na kraju su blogeri bili najaktivniji i najviše komentirali nepravilnosti u gradu i društvu. Blogeri to rade u slobodno vrijeme, nisu za to plaćeni, a to što su anonimni ne smatram manom niti ih zbog toga ne treba cijeniti ni poštovati (takav komentar o tome da anonimni blogovi ne zavrijeđuju pažnju je bio na facebooku nedavno).
I dalje smatram da blogovi općenito nemaju veliki utjecaj na našu političku scenu (barem smatram da moj blog nema, ostali ogulinski blogovi ipak imaju više utjecaja) i eventualne promjene na njoj, ali su bar o svemu tome pisali, dok su nadležni i oni koji bi prirodom svog političkog položaja trebali o tome i jače i žešće pisati i pričati, uglavnom šutjeli ili progovorili kad je već strauja došla, led se otopio i sve se vratilo u kakvu-takvu normalu.

Gradonačelnik nam je svojom plaćom dospio na naslovnice, ispada da ima plaću veću od gradonačelnika Karlovca (da bar u nečem Ogulin prednjači pred Karlovcem). Pošto je gradonačelnika izabrao narod, on plaću dobija prema aktima koje je doneslo gradsko vijeće koje je isto tako izabrao narod, pa onda to što gradonačelnik, tri njegova zamjenika i jedan pomoćnik kojem se pomaže da dočeka penziju, koštaju grad onako otprilike 4-5 000 000kn u 4 godine nije za osuđivati, samo koriste priliku.
Narod htio, narod dobio.
Možda u doba Bechtela to nisu bili tako značajni novci, iako je 5 mil kn uvijek 5 mil kn, a proračun je više nego dvostruko manji no u to doba.

Još uvijek nema službenog izvještaja o tome što se dogodilo sa restoranom na Sabljacima. Što samo potpiruje sumnju u cijelu priču u koju su izgleda upleteni vrlo moćni interesni krugovi, kada se ni nakon toliko vremena ne zna tko je i zašto spalio jedan od simbola Ogulina i tolike ljude ostavio bez egzistencije.
Vjerovati da je došlo do samo zapaljenja je jednako uvjerljivo kao da je radijator zapalio arhivu gradskog suda jedne zimske subote.

Grijanje u zgradi Robne kuće i Vijencu (Naselju) Ive Marinkovića je drastično poskupilo. Građani su se pobunili, gradonačelnik je odvojio jednu nedjelju popodne da ih sasluša, ali po onom pojeo vuk magare nisam baš shvatio da će doći do nekih promjena.
Ispalo je da nadležne službe lažu gradonačelnika i da mu podvaljuju neistinite podatke i nezakonite odluke koje on potpisuje (opet je podržao stavove koje je opozicija već iznosila da su gradske službe neprofesionalne i nesposobne), a on je svojim izjavama pokazao da uvažava i stavove opozicije.

Kao i obično, svaka strana ima svoju priču, barata svojim činjenicama, a krajnji izgovor je EU, koja ne dozvoljava da jedna firma pokriva gubitke u jednoj svojoj djelatnosti prihodima koje ostvaruje u drugoj. Ispada da je odvoz smeća tako profitabilan, da je mogao sufinancirati grijanje sve ove godine sa skoro 50%.
Pa je sad pitanje, ako više ne sufinancira, jer ne smije, je li to znači da će socijalno osjetljivi gradonačelnik donesti odluku da se cijene odvoza smeća smanje?
Kad već plaćamo najskuplju vodu u županiji?

Led je napravio ogromnu štetu, i gradonačelnik je od župana zatražio i dobio proglašenje elementarne nepogode, nakon što je to zatražio SDSS kao bivši njihov koalicijski partner. Lijepo ako je to bio okidač koji pokazuje da gradonačelnik želi saslušati ideje i kad ne dolaze iz negovih redova (ali gledajući njegovu listu, jadna li je, od malo koga tamo je i mogao kakvu suvislu ideju dobiti). Zašto je čekao do tada, valjda on zna.

Opet na tragu stavova opozicije da ne može sam upravljati gradom, jer službe koje su trebale učestvovati u nekim aktivnostima na ublažavanju šteta nisu funkcionirale, među njima ni ono famozno vijeće za prevenciju, ali ni ostale službe pod njegovom direktnom ingerencijom.

Sramotan medijski odnos prema Ogulinu, o kojem sam u više navrata pisao pokazao se i ovom prilikom, jer se izvještavalo iz doslovno svake vukojebine o problemima sa ledom i snijegom, ali o Ogulinu ni riječi. Kao da ne postojimo. Radio Ogulin nije emitirao program, grad je bio bez struje više od 24 sata, ali izvan Ogulina to nikoga ne zanima niti je zanimalo.

Možemo reći da smo izolirani od ostatka Hrvatske, a sada smo bili i bez struje.

Kako mu je Vijeće za zaštitu potrošača na čelu sa vječnim ogulinskim zamjenikom gradonačelnika zabilo nož u leđa oko grijanja, sada su mu i ostale nadležne službe otkazale poslušnost. Još kao kruna svega, opozicijski SDP, čije je stavove u nekoliko navrata i sam u svojim nastupima zastupao, traži njegovu ostavku.

Što ga ostavlja samim, ima pomoćnike kojima ne vjeruje, savjetnika koji čeka penziju, gradsko vijeće koje mu je manjim dijelom nesklono, a većim je uz njega pod pritiskom vlastite stranke i opskurnih strančica koje su im se prilijepile zarad ugodnih sinekura u nadzornim odborima i malim komadićem slasnog kolača vlasti.
Makar mislim da će to njihovo traženje ostavke naići na isti odjek i polučiti isti rezultat kao i gradonačelnikovo pismo premijeru.

Jer koliko premijer pokazuje suptilnost u odnosu prema medijima i političkim protivnicima, ali i neistomišljenicima, isto to pokazuje i gradska vlast prema opoziciji i njihovim prijedlozima, iako u posljednje vrijeme gradonačenik to ponašanje mijenja, podržavajući njihove stavove u nekim pitanjima.

Što me dovodi do toga da od početka samostalnosti u Hrvatskoj imamo samo dvije vlasti, jednu veleizdajničku, pljačkašku, nepotističku i nesposobnu, i drugu koja je samo nesposobna, uz natruhe nepotizma i nesnalaženja u odnosima sa javnošću. Jedna je punila javna poduzeća i državne institucije svojim nesposobnim ljudima i pokrala što se dalo pokrasti, druga nema hrabrosti za rezove, nego u ta i takva poduzeća dovodi još svojih kadrova i vatru gasi benzinom.

Na žalost, treće opcije trenutno nema, i gledanja u susjednu Bosnu i paljenja zgrada i destruktivne demonstraije očajnog i razočarano naroda (bez obzira na nacionalnu pripadnost) dovedenog do ruba egzistencije i očekivanje da se nešto takvo dogodi kod nas je političko i ideološko sljepilo, iz kojeg ništa dobro neće izaći. Ove demonstarcije ma kako moćno izgledale su u stvari nemoć da se išta učini i promijeni regularnim i legalnim putem, jer oni koje je narod izabrao (a svaki narod u pravilu je izabrao pripadnike iz vlastitih redova). Nade da će to biti početak balkanskog proljeća su iluzorne.

Jer sve da se vlast kod nas i sruši na nelegalan i nedemokratski način, tko će doći i što će zateći, ogroman dug, neefikasnu državu, loše upravljana javna poduzeća u kojima radnici imaju nerealno dobre kolektivne ugovore i nezasluženo uživaju?
Jasno je da je situacija loša, da su vladajući pogubljeni i pomalo bezidejni, jasno je da nas je opozicija u to dovela i da nema ideja što napraviti, osim pljuvati po vlasti, ali treće opcije i ljudi koji bi vodili zemlju nema.

Tko će preuzeti odgovornost za zemlju?

Možda bi bilo vrijeme za vladu nacionalnog jedinstva, ali opet je pitanje s kojim ljudima. Trebaju nam stručni, časni i pošteni ljudi, sa vizijom i idejama.
Zar biste zaista vjerovali i sudbinu zemlje prepustili onima koji su zemlju opljačkali i premrežili od vrha do dna podobnima, i čije dugove ćemo vraćati generacijama?

Nedavno je bila sjednica Sabora na kojoj je bilo prisutno slovima i brojkom četiri (4) zastupnika. Što samo pokazuje koliko im je stalo do časti koja im je ukazana,a koliko do onoga što ta čast sa sobom nosi i koliko im je stalo do samog naroda.
Možda i bolje da se uopće ne sastaju, i onako od njih ništa konstruktivno ne dolazi.
Jasno je da smanjenje njihovih plaća neće spasiti državu, ali će pokazati zrnce socijalne osjetljivosti, a onda im možda to može biti argument da se krene raskrinkavati neuporedivo veći broj ljudi u javnoj upravi i državnim poduzećima koji su jednako, ako ne i blje plaćeni od njih a uglavnom ne rade ništa (dakle rade kao i većina saborskih zastupnika, a plaeni su još i više)
.
Kad Jadranka Kosor svojim istupima i stavovima postaje draga i simpatična, onda je jasno da je sve otišlo k vragu što se tiče politike u nas.

Jedino rješenje je da dođe MMF, i da napravi neophodne rezove, koje nitko drugi ne želi. Pa će se pokazati da država može biti i te kako dobar gospodar, kada ne zapošljava po babi i po stričevima, nego upravlja imovinom kao nečim što je posudila od svoje djece, a ne naslijedila od svojih roditelja (da parafraziram moto pokreta zelenih o Zemlji).


Ovaj predugačak uvod, u kojem sam rekapitulirao samo dio naše svakodnevice, poslužio je samo da spomenem drugu epistolarnu aktivnost našeg gradonačelnika.
Očito je dolaskom na tu, u našim okirim vrlo moćnu funkciju, pobudio u njemu spisateljski talent (ipak je rođen podno Kleka, inspiracije naše najveće spisateljice bajki i najpoznatije sugrađanke Ivane Brlić Mažuranić), pa je suočen sa mnogim problemima koji ga pritišću i vidom koja mu je došla do grla, otvorio dušu, naoštrio pero, te uputio još jedno pismo.

Ovaj put, odlučio se osim vlastitim savjetnicima i podanicima, za koje se pokazalo da baš u njih i ne može imati povjerenja, pojačati načelnicima Saborskog, Plaškog, Josipdola, Tounja, Perušića, Brinja, Brod Moravica, te gradonačelnicima Vrbovskog i Otočca.

Inspiraciju je, kao i svaki umjetnik, pronašao u našoj okolici i svakodnevici, u odluci o racionalizaciji sudova u Hrvatskoj, kojom Ogulin, nakon svega ostalog, ostaje i bez Općinskog suda.

Što ta mjera točno znači, hoće li sud u Ogulinu ostati fizički u Ogulinu, ali će potpasti pod nadležnost Karlovca, ili će se i fizički preseliti u Karlovac, nitko još uvijek ne zna. To je jedna od onih odluka za koju je nemoguće dobiti nečije jasno očitovnanje.

Pa iako bi zdrav razum nalagao, da će se samo upravljanje istim preseliti u Karlovac, a da će Sud ostati u našem gradu, gradonačelnik je, ponukan nekim prethodnim iskustvima, svjestan onoga što sam i sam na blogu mnogo puta pisao, ai što je općenito prevladavajuće mišljenje kad se naš centar županije spomene u gradu, da nam Karlovac radi o glavi, ovaj put uz pomoć Zagreba, krenuo od pretpostavke koja bi u normalnoj zemilji bila van zdrave pameti,a to je da će se Sud fizički preseliti u Karlovac.
Ne krivim ga, u ovoj zemlji apsurda, sve je moguće, pa i takva idiotarija da se sud fizički u potpunosti preseli u Karlovac.

Pismo vrijedi pročitati:
Otvoreno pismo skupine gradonačelnika i načelnika ministru Miljaniću

Znajući za komunikacijske i socijalne vještine i suptilnost premijera, a pretpostavljajući da bi produktivnije bilo uputiti pismo nekom tko je zadužen za konkretno područje, ovaj put se odlučio pisati ministru pravosuđa Orsatu Miljaniću.

To je jedan od onih ministara za koje većina ljudi, u koje se i sam ubrajam, ne zna niti kako izgleda, niti kakav je karakter, kakvo mu je znanje i kako mu ministarstvo funkcionira. Ako je hrvatsko sudstvo odraz funkcioniranja ministarstva pravosuđa (presude Rončeviću, Polančecu itd.), onda jao si ga nama, ali možda je adresa ovaj put dobra, jer su suci mnogim presudama pokazali da su skloni pogodovati kršiteljima zakona i da ne mare previše za pravdu.
Pa možda ministarstvo odluči pogodovati predstavnicima malih i zaostalih sredina u njihovim zahtjevima.

Nisam ljubitelj otvorenih pisama, jer ako se o nečemu želi raspraviti sa nekim, to treba ostati između te dvije strane, pa je to gradonačelnik mogao napraviti u tišini, i onda izaći sa rezultatima u javnost .
Ovako, kao pjesnik što ne vjeruje u vlastite stihove, objavio je pismo javno, s ciljem da pokaže da je nepšto poduzeo. IStini za volju, opet na internetu, prejudicirajući da je velika većina područja o kojima piše informatički pismena i opremljena.

Obzirom na gradsku upravu i veliki broj ljudi u njoj raznih profila i znanja i struka, mogao se gradonačelnik bolje pripremiti.

Preambula pisma je patetična, i kreće od 1000 godina opstojnosti hrvatskog čovjeka na ovim prostorima.

Nakon toga, skače na Domovinski rat i gubitke i razaranja na ovim prostorima, rekao bih drastično ih umanjujući, i umanjujući značaj ovih krajeva ne samo u ratu, nego i u tome da je ovaj dio Hrvatske dokazao da Hrvati i Srbi mogu živjeti zajedno i da se ne gledaju samo preko nišana.

Pa se onda opet vraća u 1893. godinu, upozoravajući ministra da je tada formirano u Ogulinu nešto što bi odgovaralo sudbenom stolu.
Pa se onda vraća na sadašnjost, i poziva ministra da preispita donesenu reorganizaciju, navodeći argumente na tragu toga da će se sud fizički preseliti u Karlovac i što će to značiti za 50 000 stanovnika ovog područja.

Opet ponavljam, to fizičko seljenje je protivno zdravom razumu, ali kod nas nije nemoguće, pa dajmo za pravo da na tragu toga gradonačelnik puše i na hladno.

Usput se poziva i na reformu sudova iz 2010. godine za koju kaže da nije polučila očekivane rezultate (ako se ne varam, tada je na vlasti bila gradonačelnikova stranka, opet puše u isti rog sa gradskom opozicijom).

Na kraju opet malo patetike, i zahtjev da se formira za sve navedene gradove i naselja jedinstveni sud u Ogulinu, i zahtjev da ih ministar primi kako bi mu elaborirali cjelokupnu problematiku.

Na stranu to što se iskreno nadam da pismo nije ni potrebno, i da racionalizacija neće značiti ukidanje suda već samo dijela ovlasti (ograđujem se, možda hoće), na stranu to što je pismo trebalo nekoliko puta pročitati kako bi se ispravile određene pravopisne pogreške i pismo učinilo čitkijim, mislim da se za pisanje trebalo puno bolje pripremiti, manje patetike a više brojki.
Patetika nad je ovamo dovela, ona nas neće spasiti.

A da okrenemo malo pilu naopako, i da se vratimo ne u tako daleku prošlost, već recimo u doba formiranja sadašnjeg teritorijalnog ustroja Republike Hrvatske, u 1992. godinu.

Možda je u ovom pismo mogao gradonačelnik navesti koliko je tadašnji Sud u Ogulinu pokrivao kvadratnih kilometara i koliko je stanovnika gravitiralo tom sudu?

Pa je mogao gradonačelnik navesti i u to doba koliko je bilo ukupno zaposlenih u tadašnjoj općini Ogulin i samom gradu Ogulinu, a koliko je bilo zaposlenika same općine Ogulin.
A koliko je sve skupa u svim nabrojanim gardovima i općinama bilo zaposlenih, a koliko ih je sada, kolika je tada bila uprava u njima, a kolika je sada.

Pa neka se i ti podaci usporede.

Bilo bi dobro da se za to pripremi, i da to elaborira.

Jer dotaknuo je, opet na tragu gradske opozicije, ali i onoga što većina naroda misli, gorući problem naše države, a to je golemi, neefikasni državni aparat koji vapi za kompletnom racionalizacijom, a ne samo racionalizacijom sudova.

Jer moglo bi se dogoditi da mu netko nasapuna dasku, pa da ga zaista pozove na taj sastanak, i onda mu postavi tavka pitanja. I da se onda postavi teza, koju i sam u pismu postavlja, a to je da će postojeće racionalizacije, " dovesti do potpunog, ali sigurnog, gašenja i samih gradova i općina".

Jer, čemu će nam sve te silne općine, koje nemaju nikakva prava niti ovlasti, niti koje mogu organizirati ono za što su jedinice lokalne uprave i samouprave zadužene na svom terenu. Da ne govorim da za svoje golo funkcioniranje, svoje plaće i troškove, troše većinu proračuna. A ako im se ti proračuni smanje ukidanjem statusa brdsko-planinskog područja, pokazat će se da se zaista moraju ugasiti.

Pa ćemo konačno dočekati da nam bude kao u Sjedinjenim američkim Državama, ali ne u smislu da smo bogati i da nas je briga za sve ostale, već da da kao i Detroit, i naši gradovi proglase bankrot.

Jer dok sud u Ogulinu mora postojati radi zaista širokog područja koje pokriva, koje su realne postavke da moraju postojati općine Saborsko, Plaški, Josipdol, Tounj?
Neka se stanovnici tih mjesta ako čitaju ovaj post ne naljute, ali što su to oni dobili izdvajanjem iz bivše općine Ogulin (osim onih kojima je netko profesionalno zaposlen u tijelima lokalne uprave i samouprave). Mogu li oni u svom mjestu dignuti osobnu ili putovnicu, mogu li dobiti vozačku, mogu li obaviti i jedan iole bitan posao vezan uz državnu administraciju? Ili za sve to moraju ići u Ogulin?

I to nije samo problem Ogulina, nego cijele Hrvatske.

Do 1992. Hrvatska je imala 104 općine, sada ih je 479.

Pa možda netko kaže našem gradonačelniku da je u pravu, da zaista potpisnici ovog pisma dolaze iz mjesta koja kao administrativne jedinice ne bi ni trebale postojati. Jer to zaista više nije moguće financirati iz realnog sektora.

Jer, ako mu to ne kaže ministar, doći će netko iz MMF-a, pa će srezati troškove javne uprave i samouprave na način da će potpisnici ovog pisma trčati i moliti da ih se ukine, da ne bi završili stazama Detroita.

Ako se pusti Karlovcu da odlučuje što će biti sa svima njima, ukidanje će biti najblaža moguća mjera.

A ako se bude odlučivalo u Zagrebu, jedina nada nam je da nas, kao i mnogo puta do sada, zamijene sa Gospićem.


Na današnji dan 1600. Vatikan osudio Giordana Bruna na smrt, 1725. umro ruski car Petar Veliki (Petar I Aleksejevič), 1828. rođen pisac Jules Verne, 1920. na referendumu u Švicarskoj muškarci odbili dati pravo glasa ženama (dobile su ga 1971.), 1931. rođen glumac James Dean.

- 16:55 - Komentari (3) - Isprintaj - #

srijeda, 01.01.2014.

Sretna nova


U2 New Years Day by Celtiemama





May the best of your past be the worst of your future

- 21:08 - Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 25.12.2013.

Svima koji slave i obilježavaju

Evanđelje po Mateju

I. ROĐENJE I DJETINJSTVO ISUSOVO
Kraljevsko rodoslovlje Isusovo

(1) Rodoslovlje Isusa Krista, sina Davidova, sina Abrahamova.
(2) Abrahamu se rodi Izak. Izaku se rodi Jakov. Jakovu se rodi Juda i njegova braća.
(3) Judi Tamara rodi Peresa i Zeraha. Peresu se rodi Hesron. Hesronu se rodi Ram.
(4) Ramu se rodi Aminadab. Aminadabu se rodi Nahšon. Nahšonu se rodi Salma.
(5) Salmi Rahaba rodi Boaza. Boazu Ruta rodi Obeda. Obedu se rodi Jišaj.
(6) Jišaju se rodi David kralj. Davidu bivša žena Urijina rodi Salomona.
(7) Salomonu se rodi Roboam. Roboamu se rodi Abija. Abiji se rodi Asa.
(8) Asi se rodi Jozafat. Jozafatu se rodi Joram. Joramu se rodi Ahazja.
(9) Ahazji se rodi Jotam. Jotamu se rodi Ahaz. Ahazu se rodi Ezekija.
(10) Ezekiji se rodi Manaše. Manašeu se rodi Amon. Amonu se rodi Jošija.
(11) Jošiji se rodi Jehonija i njegova braća u vrijeme progonstva u Babilon.
(12) Poslije progonstva u Babilon Jehoniji se rodi Šealtiel. Šealtielu se rodi Zerubabel.
(13) Zerubabelu se rodi Abiud. Abiudu se rodi Elijakim. Elijakimu se rodi Azor.
(14) Azoru se rodi Sadok. Sadoku se rodi Akim. Akimu se rodi Elijud.
(15) Elijudu se rodi Eleazar. Eleazaru se rodi Matan. Matanu se rodi Jakov.
(16) Jakovu se rodi Josip, muž Marije, od koje se rodio Isus koji se zove Krist.
(17) U svemu dakle: od Abrahama do Davida četrnaest naraštaja; od Davida do progonstva u Babilon četrnaest naraštaja; poslije progonstva u Babilon do Krista četrnaest naraštaja.


Navještenje Josipu

(18) A rođenje Isusa Krista zbilo se ovako. Njegova majka Marija, zaručena s Josipom, prije nego se sastadoše, nađe se trudna po Duhu Svetom.
(19) A Josip, muž njezin, pravedan, ne htjede je izvrgnuti sramoti, nego naumi da je potajice napusti.
(20) Dok je on to snovao, gle, anđeo mu se Gospodnji ukaza u snu i reče: "Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju. Što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga.
(21) Rodit će sina, a ti ćeš mu nadjenuti ime Isus jer će on spasiti narod svoj od grijeha njegovih."
(22) Sve se to dogodilo da se ispuni što Gospodin reče po proroku:
(23) Evo, Djevica će začeti i roditi sina i nadjenut će mu se ime Emanuel - što znači: S nama Bog!
(24) Kad se Josip probudi oda sna, učini kako mu naredi anđeo Gospodnji: uze k sebi svoju ženu.
(25) I ne upozna je dok ne rodi sina. I nadjenu mu ime Isus.



Evanđelje po Mateju.

Svima koji slave ili na bilo koji način obilježavaju današnji dan, želim sretan Božić.

- 21:26 - Komentari (0) - Isprintaj - #

nedjelja, 22.12.2013.

Riječi odlaze, pisma ostaju

"Ljudi koji znaju dobro pisati pisma ne osjećaju potrebu za pisanjem pisama. Njima je dovoljno to što vode zanimljiv unutrašnji život."
Haruki Murakami - "Lov na divlju ovcu"


Otvorena je Ivanina kuća bajke. Zanimljivo i neobično iskustvo, svakako preporučam da ju posjetite, a trebala bi ući u obavezni program svih osnovnih škola u Hrvatskoj, pa se nadamo da će ispuniti svrhu. Ajmo reći da je cijela izvedba u najmanju ruku neočekivana, bar za mene. Koliko će se dopasti djeci i prikazati im čarobni svijet Ivane Brlić Mažuranić i njenih bajki, to je drugo pitanje. Obzirom na to da joj svi tepaju da je naš Andersen, vjerujem da je zaslužila i više i bolje.
Možda će posjetiteljima netko moći približiti i objasniti Ivanin svijet, kao i utjecaj Ogulina i Kleka na njeno stvaralaštvo. Kako će im objasniti smrad koji se i dalje širi gradom i obavija i kuću bajki, to je drugi par rukava.

Volio bih da to bude zamašnjak da se nešto uradi i sa našom kulom, ili kako ju po novome vole nazivati kaštelom, iako ju nikada tako nismo zvali (ali njima je Ogulin i onako sredstvo ostvarenja nekih svojih ciljeva, a ne cilj, pa nam masakriraju ne samo sadašnjost, nego i prošlost). Ona bi se mogla uklopiti u turističku ponudu grada, samo zaista je potrebno hitno poduzeti mjere protiv njenog daljnjeg propadanja.

Sa 1.1.2015. na snagu stupa Zakon o regionalnom razvoju. Prema njemu, Ogulin ne zadovoljava parametre da bi i dalje bio uvršten u brdsko-planinska područja i uživao povlastice zbog toga. Te povlastice iznose prema riječima gradonačelnika oko 12 000 000 kn.

Obzirom da je cijeli proračun nešto preko 40 000 000, jasno je da je to zastrašujući udar na grad i sve njegove stanovnike.

Ako ste kad slušali sjednice gradskog vijeća dok direktni prenosi nisu ukinuti, onda ste mogli primjetiti dozu pompoznosti u nastupima svih vijećnika, uglednom tituliranju kolega, prisutnih, mogli ste čuti kićene govore prepune fraza i vrlo malo konkretnog i jezgrovitog.
Kao da se radi u najmanju ruku o britanskom parlamentu, a ne tijelu bez ikakve faktičke ovlasti, u jednom malom, svima bitnim nebitnom mjestu koje neumitno propada.

U tom revijskom tonu, ponukan potencijalnom katastrofom koja nam prijeti, gradonačelnik se latio pera i mastionice i napisao otvoreno pismo premijeru RH Zoranu Milanoviću, usput ga šaljući i saborskim zastupnicima, županu i gradskim vijećnicima.

Otvoreno pismo premijeru Zoranu MIlanoviću


U pismu na dvije strane gradonačelnik poziva premijera da se uključi u rješavanje te problematike, i da promijeni doneseni zakon, usput predlažući da se neki kriteriji zakona o otocima primjene i na Ogulin.

Čovjek bi očekivao da će se gradonačelnik i njegova nemala dobro plaćena svita malo više potruditi, da će dati kvalitetne informacije, projekcije, brojeve, trendove, predložiti projekte i pokazati da naša jedinica lokalne samouprave ima ljude dovoljno dobre da mogu sami njome upravljati, a ne samo da traži da se uzme drugima da bi se dalo nama.

Sad je samo pitanje, gdje su nestala sva ona obećanja i gdje je nestao sav onaj dobar život i kvalitetni pokazatelji kojima se busalo u prsa u predizbornoj kampanji. Gdje su investitori u zonu, gdje su nova radna mjesta, gdje je to sve nestalo, kad ispada da nam o statusu brdsko-planinskog područja ovisi sudbina.

Zašto se gradonačelnik priklonio opoziciji i priznao da ništa u gradu ne valja, da nema kvalitetnih ideja i da ne može upravljati gradom bez izdašne pomoći države, ostaje nejasno.

Da se razumijemo, on je tu potpuno u pravu, grad zaista sam ne može na ovaj način živjeti i pogotovo se razvijati, i on i opozicija su u pravu i pušu u isti rog.
Ali pred par mjeseci nam je pričao nešto drugačije.

Osim toga, poznavajući socijalne i komunikacijske vještine Zorana Milanovića mogao si je prištediti taj trud i ne pisati mu. Na ovako sročeno neozbiljno pismo teško da može dobiti ikakav odgovor.
Pogotovo je iluzorno očekivati da će država u ovako teškoj situaciji biti spremna odreći se izdašnih sredstava koja joj trebaju za financiranje njenog golemog aparata, i da će ih prepustiti isto tako neefikasnom i glomaznom aparatu lokalne uprave i samouprave.

Osim toga, gradonačelnik je morao razmisliti o tome što ako zaista netko iz Vlade odluči provjeriti kako se u Ogulinu živi, i pročita što su on i njegova svita obećavali pred izbore. I što su govorili o gradu i stanju u njemu. I ako prošeću po gradu, pogledaju nove fasade, provozaju se brzom cestom prema Sabljacima i dalje, odu odigrati teniski meč u dvoranu. Još ako kanalizacija zakaže, pa ne bude smrdilo, imat će dojam da su došli u jedan vrlo lijep i napredan grad.
Ako odu u gradsku vijećnicu, dok budu hodali po parketu od autohtonog ličkog mahagonija, i sjedili u kožnim foteljama kakvih se ne bi postidjeli ni puno bogatiji gradovi, teško da će razumjeti što im se ovim pismom htjelo poručiti.

Grad koji jedini u Hrvatskoj ima tri dogradonačelnika i usto još jednog savjetnika gradonačelnika, koji ništa konkretno ne rade, a koštaju nas u mandatu debelo preko 3 000 000kn, nije siromašan.

Grad koji je imao proračun preko 90 000 000kn, pa je sada spao na 40-ak, a da nije smanjio troškove gradske uprave, nije siromašan.

Grad koji je u stanju sagraditi za nekih 15-ak mil. kn jedinu tenisku dvoranu u Hrvatskoj, nije siromašan.

Grad koji je u stanju u ovim vremenima povećavati izdatke za plaće zapsolenih, nije siromašan.

Grad koji je u stanju srušiti stoljetni park da bi zasadio neautohtona stabla koja koštaju skoro 50 000kn po komadu, nije siromašan.

Grad koji je u stanju sa 500 000 kn godišnje financirati povijesnu izmišljotinu kao što je Frankopanska garda, nije siromašan.

Grad koji je u stanju utrošiti preko 20 000 000 kn u zgradu kina koja nije dovršena i neće tako skoro ni biti, nije siromašan.

Grad koji je u stanju potrošiti preko 20 000 000 kn u zgradu knjižnice, da bi sa iste otpadali crijepovi i fasada, i da bi se sada sanirala (čijim novcem?) nije siromašan.

Grad koji je potrošio preko 90 000 000 kn na nedovršeni projekt kanalizacije koja se ne vidi, alis e jako dobro čuje i daleko je od funkcije, nije siromašan.

Grad koji je u stanju plaćati preko 50 000 kn jedno autobusno stajalište, iako isto košta manje od 12 000kn sa postavljanjem u izvođenju druge firme, nije siromašan.

Grad koji je u stanju za saonice sa dva žičana soba koja jednom godišnje iznese na trg ispred nekadašnjeg kina dati preko 100 000kn nije siromašan.

Grad koji je u stanju sa preko 2 000 000 kn platiti skulpturu koja nikome nije jasno što predstavlja i po čemu simbolizira Ogulin, nije siromašan.

Grad koji je u stanju nekoliko puta prekapati i asfaltirati iste ulice, svaki put svojim novcem, bez da pozove na odgovornost izvođače, nije siromašan.

Grad koji ima Poduzetničku zonu u kojoj plaća zaposlenike kao da su saborski zastupnici, trošeći samo za njihov prevoz 40 000kn nije siromašan.

Očekivati od ovakvog pisma bilo kakvu ozbilniju reakciju onoga na koga je adresirano je smiješno.
Očekivati od onih koji su ga napisali nešto bolje i kvalitetnije, nije smiješno nego žalosno.


Na današnji dan 1858. rođen Giacomo Puccini, 1941. osnovana JNA, 1971. nacistički zločinac Kurt Waldheim postaje generalni sekretar Ujedinjenih naroda.

- 18:20 - Komentari (2) - Isprintaj - #

subota, 07.12.2013.

Kraj jedne ere

"Za one koji imaju moć, zločini su ono što drugi čine".
Noam Chomsky

Noćas je izgorio je restoran Sabljaci, kako smo ga popularno zvali Motel. Nikada nije postao motel zato što planirani bungalovi nikada nisu izgrađeni.

Tragedija ne samo za HOC Bjelolasicu i ljude koji tamo rade, iako je najviše njih pogodilo, nego za cijeli naš kraj.
Zgarište izgleda užasno, kako zgarišta i inače izgledaju, pomalo nestvarno i apokaliptično.
Ovo bi mogao biti presudni udarac Bjelolasici, koja je bila u predstečajnoj nagodbi, i za koju su navodno postojali ozbiljni interesenti. Uređena je i jednosmjerna cesta oko Jezera, i neke stvari su se činile da možda idu na bolje.
Što će dalje biti sa svim ljudima koji su u HOC-u radili, i sa samim HOC-om je mučno pitanje, na koje nitko ne želi dati odgovor. Godine nebrige i nemara su došle na naplatu, i Bjelolasica koja je trebala biti dragulj kontinentalne ponude turizma u Hrvatskoj je čini se završena priča.

A možda i nije, možda će se tek sada pojaviti neki investitori koji će uspjeti to pokrenuti za puno manje novca, jer je i vrijednost imovine puno manja nego prije.

Voljeli smo taj restoran, iako je godinama, kao i cijela Bjelolasica, tavorio.
Predivan objekt je nestao u noći s petka na subotu, a s njime i naše uspomene na jezerske igre, na Karlek i goste koje je dovodio, na MAK i ostale ogulinske bendove, na plesove subotom, na svadbe, veselja, godišnjice mature, košarkaške večeri, ribarske večeri, prve ljubavi, prve ozbiljne izlaske, kupanja na jezeru i uživanja na terasi. Meni osobno najdraži i najljepši ugostiteljski objekt u našem kraju, a i kome god ga je čovjek pokazao, svi su bili oduševljeni prirodom, ali i samim restoranom.

Kao i mnogošto u našem gradu, nestao je, obavijeo dimom i obasjan zastrašujuće visokim plamenom. Slike imate po svim portalima, možete se i sami uvjeriti kako je to jezivo izgledalo sinoć, i kako užasno izgleda danas.

Srećom po HOC, kako se priča po gradu, polica osiguranja je važeća i isticala je tek sa 1.1.2014.

Pred nepune tri godine izgorjela je glavna zgrada HOC-a u Vrelu. Dobar dio teksta koji sam tad napisao i danas vrijedi Bjelolasica

Pred nepune dvije godine gorjela je arhiva Općinskog suda u Ogulinu. Službeno tumačenje je bilo da se od temperature radijatora zapalila zavjesa i tako je krenulo. Netko bi se možda trebao zapitati zašto grijanje radi na tako visokoj temperaturi, pogotovo u neradni dan.

Nedugo nakon tog požara, izgorjele su plastične kanalizacijske cijevi koje su bile pohranjene uz jezero Sabljaci. Kako je došlo do požara nismo saznali, ovdje nije bilo radijatora, dan je bio oblačan i prohladan.

Netko bi se mogao zapitati hara li našim krajem piroman?

Ono što je u svemu dobro je što je restoran "Mliječni" odavno prodan i nije u vlasništvu HOC-a, inače bi se moglo dogoditi da u sljedećem požaru nastrada i strogi centar grada.


Na današnji dan 1917. SAD objavile rat Austro-Ugarskoj, 1927. rođen Noam Chomsky,1941. japanski napad na Pearl Harbor.

- 14:55 - Komentari (0) - Isprintaj - #