Maksova maksimala

utorak, 25.10.2016.

SKULIRAJTE SE I POČNITE DELAT

Moram početi s Radio Ogulinom, jer sam na njegovom valu 96,6 mHz odslušao emisiju Razgovori, u nedjelju 23. listopada 2016. godine u 9,30 sati. U zadnje vrijeme slabo slušam ROG jer ne osjećam međusobnu simbiozu od dana kada je glavni menadžer, urednik programa i demagog demokracije postao gradonačelnik Ogulina. On je status Radio Ogulina sveo na sustav; „pila naopako“, kako bi se stilski izrazio njegov prvi zamjenik. No, ako nakon 50 i više godina netko treba uništiti jedan radijski medij, neka to bude napredan čovjek; kulturno potkovan, vjerski neupitan, tehnički obrazovan. Mada vjerujem da bi najbolja odluka za ROG bila da ga preuzme Župni ured, a troškove bi snosio gradski proračun, odnosno porezni obveznici svih konfesija. I ateisti, naravno. To bi pored vjeronauka u školi bila dodatna potpora općem obrazovanju mladoga naraštaja, bez grijeha i griješnih misli.
No, bilo kako bilo, emisiju Razgovori preporučili su mi i ja sam prihvatio. Ne žalim, a mislim da je vrlo dobra i značajna. Gošća te emisije bila je mlada intelektualka poljskog porijekla Natalija Dzelinska, udana Vorkapić. Živi u Ogulinu, a radi u Komunalcu Vrbovsko. Nakon srednje škole u Poljskoj završila je Croatistiku, a nakon toga i trogodišnji Europski studij za izradu projekata koji su potrebni da se određene kategorije društvenih i gospodarstvenih zbivanja u jednoj članici Europske unije, približe Europskim fondovima za korištenje nepovratnih financijskih sredstava.
Mlada dama svojim se znanjem poljskog, hrvatskog i engleskog jezika te pasijom prema radu za pomoć potrebitima po strogim pravilima EU za dodjelu bespovratnimh novaca, oprobala na radu u Briselu i Londonu. Nakon izvjesnog vremena, kao Slavenka sa sjevera, s hrvatskim jezikom, uputila se među južne Slavene. I što mislite, kako ljubav i inače ne postavlja nikakve okvire, što bi neki rekli da je bezgranična, Natalija je usred Bosne naišla na srodnu dušu iz Ogulina, zbližili se i danas su u Vijencu Ive Marinkovića s dvogodišnjom kćerkicom.
Naša je Natalija pokušala naći posao u Ogulinu, ali nije naišla na razumijevanje jedinice lokalne samouprave. Pomogla je sportskoj zajednici pripremiti projekt za financiranje gradskog klizališta, ali je odbijena od lokalne vlasti. Produžila je do Vrbovskog i tamo su ju prepoznali i zaposlili u gradskom Komunalcu. Priprema projekte za potrebe cijele lokalne jedinice i vrlo se dobro dopunjuju. Završili su izgradnju vodovoda i gradskih šetnica, a upravo radi na projektu turističke atrakcije Kamačnik s planinarskim domom. U razgovoru s novinarom ROG-a upućuje kako treba projektirati i voditi projekt do potpune realizacije. Potrebno je najprije saznati za koju se granu gospodarstva ili koju društvenu djelatnost nude sredstva EU za period od pet godina, recimo, treba se odmah početi pripremati i spreman dočekati otvaranje natječaja. Po dodjeli sredstava stručnjak za pitanja EU fondova treba pratiti realizaciju projekta jer je nadzor trošenja sredstava vrlo strog.
Premda Natalija ne vidi u vrlo lijepom gradiću Ogulinu svoju trajnu egzistenciju, jer je to grad koji polako nestaje (op.p.), ona će zbog svojih ambicija i pasije prema poslu naći povoljnu okolinu koja joj neće nuditi političare za komunikaciju, već vrijedne ljude riješeni napredovati. Dok ne promijeni ovu sredinu stavlja se privatno na raspolaganje svakom zainteresiranom poduzetniku, svakoj ustanovi za obrazovanje, sport i turizam i svim zainteresiranim za ruralni program. Za Nataliju je ogromno zadovoljstvo postići uspjeh u sinergiji s investitorom. To ju ispunjava.
Rekla nam je da kući u Poljsku odlazi jedanput u godini za Božić, ne toliko zbog vjere, koliko zbog običaja da se sva uža rodbina okupi, opusti i ispriča do mile volje. A što je frapantno dolaskom u Poljsku je ogroman napredak u materijalnom i moralnom smislu. Ona jednostavno ne prepoznaje svoj gradić od 70-ak tisuća stanovnika, a kamo li veće gradove. Svi su oni izgrađeni sredstvima Eurofondova uz napor vrijednih ljudi koji nisu opterećeni politikom neke stranke ili koalicije. Svi su u funkciji napretka svoje okoline, okolice i okoliša, u funkciji čovjeka. Ne zapošljavaju se preko veze i nisu korumpirani. Takav je njen zaključak za Poljake iz ogulinske i hrvatske perspektive. U Hrvatskoj birokracija koči napredak i ljude pasivizira, Hrvatska je centralizirana do bola. Pa ne može netko iz Zagreba znati što to treba Vrbovskom ili Delnicama, ili Ogulinu, bolje nego lokalni stanovnici. Poljska je decentralizirana po regijama i tako funkcionira.
Za Ogulin je zaključila da je to mala sredina i da se svi poznaju pa postoji izvjestan jal ako nekomu krene. No to je u drugu ruku i dobro jer se stvara konkurencija, nadmetanje.
Za kraj nam je poručila: Definirajte što želite i počnite raditi! Hvala Nataliji Dzelinskoj-Vorkapić i voditelju Dubravku Dragičeviću. Menadžeru usprkos.

Oznake: EU fondovi

utorak, 04.10.2016.

J'ACCUSE!

Neši nije trebalo ubaciti onaj komentar, onu kopiju napisa iz 2008. godine na momu blogu. Barem ne zbog mene kojemu je taj park upraznio pola gimnazijskog života. Nešo je detektirao da je taj park zasađen 1835. godine, dakle 173 godine prije nego je uništen. Prije nego je nad njim izvršen „egzodus“. Tko je bio takav lumen u Ogulinu, koji je mogao odrediti da mu je istekao rok trajanja, da zagađuje okoliš i okolicu. I da ga treba ukloniti? Čudili smo se Mlečanima koji su iskrčili ogromne površine naših šuma, manje smo se čudili kada su za posljednjeg rata kolone kamiona s prikolicama izvozili crnogoričnu i bjelogoričnu prvoklasnu građu šumskog gospodarstva Ogulina prema Rijeci i Zagrebu bez izvoznica. Najmanje smo se čudili kada smo u suverenoj, slobodnoj Republici Hrvatskoj, uništili pluća jednoga grada, uništili park koji je bio ponos toga grada. Oko Ogulina protežu se šumska područja i ne oskudijevamo zelenilom, kisikom, ljepotom okoliša. Ali park je zasadio jedan po vokaciji urbani vizionar, a uništio ga primitivac!
Nažalost sam bio u prilici sudjelovati u realizaciji rekonstrukcije gradskog parka, koju je projektirala jedna žena tražeći da se sasjeku sva stabla u njemu i obnovi isključivo samo lipom!? Kada sam ju pitao po kojem je to rezonu projektirala, odgovorila je da je to po modernom urbanizmu i hortikulturi gradskih parkova!
Na sreću moju, a njenu nesreću, gradska vlast joj je dozvolila da posječe samo jednu trećinu, dotrajalih, stabala. Tako mi se požalila.
Mjesec, dva kasnije, u vrijeme Nešine opservacije na radiju (2008. godine) svi smo primijetili da je park sasječen!? Da je učinjen ekocid. Snimio sam svaki panj i laički ustanovio da je možda 10% panjeva nagrižen nekom bolešću ili starošću. I to je sve. Gradska vlast, kao investitor, dozvolila je jednoj bolesnoj osobi (projektantici) provesti svoj naum. I onda, ali i danas, mogu reći da smo pronašli projektanticu koja ima kompleks parka. Ona se u svojoj mladosti, u svom parku, toliko razočarala koliko i tadaši premijer gradske vlade, pa su u sinergiji organizirali suvremeni ekocid koji je vidljiv i danas. Ekocid su izvršili ne pitajući ni struku, niti građane, kako je rekao Nešo. Svršena priča.
A kako bi trebao izgledati gradski park pogledajte na starim fotografijama u režiji FB javne grupe „Ogulin kakav je nekad bio“ i obilasku poznatih gradskih parkova naših i stranih gradova. Naravno i pomoću svemoćnog Googla gdje možete pročitati i uživati u parkovima. Tako ćete pronaći da suvremeni park mora biti višenamjenski i za razne vrste posjetitelja, da je najprivlačniji dio gradskog života i u njemu treba organizirati i neki društveni sadržaj, da je park dio grada u kojem se nalazi održavano zelenilo. Održavanje parkova obično financira gradska uprava. Funkcija parka je estetska i rekreativna. Park se najčešće koristi za šetnju, sjedenje, rekreaciju, odmaranje i igru. Tipični park sadrži stabla, žbunje, putove, staze i aleje sa cvijećem. Parkovi često sadrže i vodene površine i razne dekorativne objekte kao skulpture ili fontane.
Ja dodajem da park mora biti arboretum u malom, s onim vrstama stabala koja su obično autohtona. Kod nas je to tisa, jela, smreka, bor, od četinjača, te grab, brijest, lipa, cer, kesten, javor, platana, od listača.
Što smo to mi dobili rekonstrukcijom parka? Dobili smo pustoš ako izuzmemo rasvijetna tijela kojih je više nego talijanskih lipa koje smo prvih pet godina držali u pelenama radi neke nove bolesti koja se zove suncožar. Možete li zamisliti šumu ili park koje treba oblačiti u pelene kako bi ju/ga zaštitili od sunca, niskih temperatura, mraka, magle, vlage? A sasjeći provjerena 175 godišnja stabla koji su bili ukras i raskoš grada Ogulina.
A tko će odgovarati za ovo sranje? Materijalno i moralno nitko u ovoj korumpiranoj državi. Premijer ogulinske vlade je bio ponosan na to djelo jer je godinama navečer obilazio „park“ pušeći cigaretu na cigaretu bacajući opuške po šetnicama i zelenilu, a projektantica je inkasirala novac za svoj uradak od „ogulinskih lajbeka“ kako ih je ona ocijenila.
Ja bih dodao kako želim da premijer svaku noć sanja stari park i bježi od stabala u padu koje je odobrio porušiti starim Stihlovkama u rukama kapitalističkih radnika, a kompleksiranoj projektantici želim snove kako ju neki mladi pastuh noću siluje u intimi ogulinskog parka pod svjetlom 73 kandelabera i raskošnim krošnjama uvelih lipa! I zato: J'accuse!
Ne bih se usporedio s Emilom Zolom, kao djevica Marijana Petir sa Stepincem, ali Zola je u aferi Dryfus poslao pismo premijeru Francuske pod naslovom „J'accuse“. Pismo je izazvalo veliku pozornost i u svijetu, pa je kasnije riječ J'accuse ušla u mnoge svjetske jezike kao sinonim teksta u kome se izražava gnušanje nad nekim društvenim zlom.

Oznake: lipe u parku

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv