Zadnja



Ako je ovo zadnja riječ
Bože, neka bude plava
duboka kao ocean i
plitka kao zaborav
pitka kao voda
jasna kao ledeno jutro

Moj amen neka zvoni kao akord
u snenim uspavankama
modrim oproštajima
neka doziva iz
prastarih albuma
zaboravljenih ulica

nedovršenih ljubavi.


Free Image Hosting at www.ImageShack.us



28.04.2008. u 22:47 | 15 K | P | # | ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Dijeli pod istim uvjetima.

Siječanj 2009 (2)
Prosinac 2008 (1)
Listopad 2008 (1)
Rujan 2008 (1)
Travanj 2008 (1)
Ožujak 2008 (1)
Veljača 2008 (2)
Prosinac 2007 (2)
Studeni 2007 (2)
Listopad 2007 (4)
Rujan 2007 (1)
Lipanj 2007 (1)
Svibanj 2007 (3)
Travanj 2007 (4)
Ožujak 2007 (5)
Veljača 2007 (7)
Siječanj 2007 (6)
Prosinac 2006 (5)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv



da ili ne?




Ovo je jedina pjesma
koju mogu čitati
i ja sam jedini koji je može
napisati
Nisam se ubio
kada su stvari krenule loše
Nisam se okrenuo
drogama ili učenjima
Pokušavao sam spavati
a kad nisam mogao spavati
učio sam pisati
učio sam pisati

Leonard Cohen




OBEĆANJE ZORE

Taj okrutni misterij nestajanja dana
što mi može oduzeti a već nije
tamo iza Marjana iza crnila
iza preranih spavača
oprosti mi Bože sve nagle riječi
oprosti mi svaku drugu vrst prisnosti
presušuje rečenica koja je bila dobra
dan je bio poput svjetlosti opere
pah vinograda odbojka na pijesku
pjesma o izabranim kristalima
pazile su me oči dobrog sveca
sad opet gledam prema čempresima
u zamućeno iseljeno groblje
onaj kraj luke već je ohlađena silueta
nebo u mrljama
početak i kraj svjetlosti
pogledat ćemo iza sebe
obećanje zore

Jakša Fiamengo



LISBOA VOLI LISABON

III.

...i vele tako ti ljudi da je ona jedna crna mala koja je poput jesenjeg lista sletila sa šumovitih brežuljaka u ponositi lisabon
da je baš ona onako bosonoga i uspaljena u silnoj strasti zaboravila taštom lisabonu ime
pa čak nije ni upamtila taj grad jer u njem sam samo ostao ja starac
i cvijet koji sam joj onakoj sretnoj potenoj i uzdihanoj
darovao...
... da ga spreša osuši usitni i pomiješa s mojim pepelom pa prospe niz tejo do moje starograjske vale

Tahir Mujčić



SOFIJA PLAŠTEVIMA METE SAMOĆU

Kad budna
Sofija kao propuh tutnji hodnicima
ljudi se osvrću
za grimizom njezina svjetla
i ne vide grč
ruku
njezine mudrosti u egzilu
koja vrtovima povješanim o zidove
gradi svjetove
dovoljno prozračne za njezinu samoću,
za glas koji porazbijao bi
kristalna klatna lustera,
staklene zdjele s voštanim voćem,
sve ukrase bez okusa
i riječi bez pameti.
Sofija stoji kao kula,
kad spava,
kao Lukrecija prokleta
plaštem otrovnim kao očajno more
odar sprema
za djecu svega od čega je morala odustati.
Sofija
blijeda kao nit neba
kroz koju nahrupit će prolom svanuća
s oblaka
velike odsutnosti svoje
promatra
svijet
koji porušio je sve njezine čardake.
Ni na nebu, ni na zemlji.

Ivana Šojat-Kuči



Cesta za Larissu

Bio sam izgubljen
kad sam te sreo na cesti
za Larissu
na pravoj cesti među cedrovima

Mislila si
da sam ja čovjek cesta
i kao takvog si me voljela
Ali ja nisam bio taj čovjek

Bio sam izgubljen
kad sam te sreo na cesti
za Larissu

Leonard Cohen




Još nešto...?
ofcamarica@net.hr

Vilma.blog.hr
messangerpigeon.blog.hr
puknutosrce.blog.hr
lokalpatriot.blog.hr
razlucivanja.blog.hr
kamovic.blog.hr
nekisvijet.blog.hr
slavonchica.blog.hr
herbst.blog.hr
omnibus.blog.hr
dugaa.blog.hr
tvornicazelja.blog.hr
soulmates.blog.hr
sjedokosi.blog.hr
poisonwings.blog.hr/

chaoticgame.blog.hr/
gaduradizajn.blog.hr/




JEDINO JOŠ OVDJE

JEDINO JOŠ OVDJE
PADAJU ZVIJEZDE
U RUKAV STAROG MI KAPUTA
OVDJE U NEKOJ OD ULICA DUŠE MOJE
JEDINO JOŠ OVDJE
PONEKAD TE SRETNEM
I NEKE DRAGE LJUDE
KOJI VIŠE NE POSTOJE
JEDINO JOŠ OVDJE
OSTALO JE NA IZLOGU LICE
ŠTO ME PRATI
OD ULICE DO ULICE
JEDINO JOŠ PRED NJIM
PRED TVOJIM LICEM
OVAKO NIJEMO STOJIM
I STAJAT ĆU
DOK I ZADNJI GOLUBOVI
NE SLETE NA ME
KAO ŠTO VEĆ SLIJEĆU
NA SPOMENIKE OVOGA GRADA
I NIJE VAŽNO
ŠTO JE VANI RUŽNO I KIŠA PADA
JEDINO JOŠ OVDJE
PROTEGNE SE DUGA
IZNAD PUSTOG POLJA
ZAMIRIŠI BAGREM
JEDNA PROŠLOST BOLJA
JEDINO JOŠ OVDJE
U NEKOJ OD ULICA DUŠE MOJE
NA ONOM ISTOM UGLU
KESTENI SE PEKU
ISTI JE I ČOVJEK ŠTO IH NUDI
UMOTAN U DEKU
I MAČE
ŠTO SE OKO NOGU MOTA
MAZI SE I GRIJE
I GRAFIT JE ISTI
„JA NE ZNAM ŠTO JE LJUBAV
AL ZNAM ŠTO NIJE“
JEDINO JOŠ OVDJE
I KADA SE IZGUBIM ZNADEM GDJE SAM
MOGU BITI ŠTO POŽELIM
MOGU BITI TO ŠTO JESAM
JEDINO JOŠ OVDJE
LETIM RAŠIRENIH RUKU
ISPOD MOJE ZVIJEZDE DANICE
I NE PRIZNAJEM
SVE TE GLUPE GRANICE
A ZAŠTO I BI
KADA IH NI BOG NI LJUBAV
NE PRIZNAJU
I TAKO JE TO OD PAMTIVJEKA
BAREM OVDJE KOD MENE
U MOME KRAJU
A GLEDALE SU
U TU MOJU ZVIJEZDU DANICU
I SRETNE I TUŽNE I OČI KOJE MOLE
IZ NEKE OD ULICA DUŠE MOJE
GDJE SE LJUDI JOŠ UGLAVNOM
VOLE.

DUŠKO GRUBOROVIĆ




Kuća na dinama ili prva ljubavna noć

Jedna od onih kuća pokraj mora
Napolju pjena valova od svjetlosti
rašireni himen žene
Na pijesku prvi tragovi galebova
Prva ljubavna noć u kojoj sam umrla
grleći morsku školjku.

Catarina Nunes de Almeida



Pokus za odabrane

Potrči.
Sastani se
sam
sa sobom.
Izgubi se
u tim
daljinama.
Rijetki su oni
koji shvaćaju
granicu
slobode,
a
još rijeđi oni
koji shvaćaju
slobodu
granice.
Stvarno vidjeti
mogu
samo oni koji
vide
kišu kako pada
u vis
i
oni koji
u
rijeci vide
ribe
koje se
mrijeste
na drveću.
Pa ako se
i
oklizneš,
nekada,
u
životu,
ne gledaj to
kao pad
u
provaliju,
nego kao pad
u
visinu.
Jer,
nitko nas
pokoriti
ne može,
samo
mi
sami
sebe.

Tvornica želja



Gdje počinje kraj mora? Odnosno: što kažemo kada kažemo: more? Kažemo li golemo čudovište, sposobno da proguta bilo što, ili pak onaj val što se pjeni oko naših nogu? Vodu koju možeš držati u košarici dlana, ili pak bezdan koji nitko ne može vidjeti? Kažemo li sve jednom riječju ili pak jednom riječju sve skrivamo? Stojim tako, na korak od mora, a ne uspijevam shvatiti gdje je to more. More.

Alessandro Baricco, Ocean more




ODLAZAK

U slutnji, u čežnji daljine, daljine;
u srcu, u dahu planine, planine.

Malena mjesta srca moga,
spomenak Brača, Imotskoga.

I bljesak slavna šestopera,
i miris (miris) kalopera.

Tamo, tamo da putujem,
tamo, tamo da tugujem;

da čujem one stare basne,
da mlijeko plave bajke sasnem;

da više ne znam sebe sama,
ni dima bola u maglama.

Tin Ujević






JUTRO


a bez tebe
nikada ne bi
ove smiješne
zvijezde
dolazile
ovako
svake noći
do mojih nogu
na pojilo
i šaptale
nešto ludo
što ne čujem
jer plačem
licem
okrenuta nebu
i uši su mi
pune suza

Ana Horvat





RIO BO

Tri kućice
s oštrim krovovima
zelena livadica
maleni potok: Rio Bo,
i čempres, koji bdije.
Mikroskopsko mjesto, doduše,
nikakvo mjesto, ali ipak...
Vazda je nad njim zvijezda,
krupna, čudesna zvijezda,
koja nekako...
Namiguje vrhu čempresa
Rio Bo.
Zaljubljena zvijezda.
Ko zna
ima li je
I veliki grad.

Aldo Palazzeschi




LJUBAV

Zgasnuli smo žutu lampu
Plavi plašt je pao oko tvoga tijela
Vani šume oblaci i stabla
Vani lete bijela teška krila

Moje tijelo ispruženo podno tvojih nogu

Moje ruke svijaju se žude mole

Draga, neka tvoje teške kose
kroz noć zavijore, zavijore

Kroz noć
kose moje drage duboko šumore
kao more

A. B. Šimić





DOŠLO JE, DOŠLO VRIJEME

Možda je došlo vrijeme
kad ljubav treba tajiti.
Treba je sakriti
u podrumu kakve napuštene
kuće.
Izrezati je iz mesa,
odjenuti u bosjačke tralje.
Zatvoriti joj usta,
oči zapečatiti,
strovaliti u provaliju,
spaliti, i njezin prah
razbacati na sve četiri
strane.

Došlo je, došlo vrijeme
kad je i poezija nepravda.

Slavko Mihalić




BELE ROŽE

Zmisliš se, mama, tih jutrah tak plavih?
Rosa još s trave se svetila vani,
Stare su vure polahko odtukle,
Glas im je tenek i tih i pospani.

V odprti oblok je dišalo jutro,
A pod oblokom naš vrtek je mali
Budit se počel, i on si je dremal
V mirnoj toj noći, dok vsi smo mi spali.

Zmisliš se grma od rožicah belih?
Tak se razrasel, navek je pun cveta,
Vnoge su zime prek njega vre prešle,
Vnoga su žarka ga grejala leta.

Tesno je k staromu stiskal se zidu,
Da ga prijatel obrani od bure,
K nizkom, obloku se penjale grane,
Čule su, stare kaj šepćeju vure.

Kad si Ti znala čez oblok pogledet,
Kak da su rože oživele bele,
Kak da su dobre Ti dragale ruke,
Kak da su k Tebi privinut se štele.

Nî Ti sad rožah, poginul je vrtek,
Dom je razrušen, raznesli su vsega,
Zdalka se vidi ledina žalostna,
Dom gde se belel na slemenu brega.

Mrtvo je vse, kaj smo imali radi,
Nadu za nadom živlenje nam ruši,
Gineju želje, al samo popevke
Još mi živiju, kak negda, vu duši.

Vu njih navek još ta jutra su plava,
Vu njih još rožice cvetaju bele,
K Tebi dišeće privijaju cvete,
Dobre Ti ruke bi dragati štele.


Dragutin Domjanić









Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se