Odgoj s osmijehom

ponedjeljak, 18.02.2008.

Tuku moje dijete...



Dobih molbu da napišem nešto o zlostavljanju.
Nije baš jednostavna tema jer svaki oblik zlostavljanja treba promatrati pojedinačno.
Neću vam iznositi statističke podatke vezano za zlostavljenje u školama, kao ni preporuke pojedinaca što u tom slučaju činiti. Vjerujem da je to dovoljno poznato.
Svakako bi htjela podvući razliku između zlostavljanja i pojedinačnih međusobnih obračuna djece.
Zlostavljanje je dakle, ono što traje kroz neki vremenski period.
Nakon saznanja o nasilju (zlostavljanju) škole su dužne obavijestiti roditelje i zlostavljača i žrtve, obavještava se Centar za socijalnu skrb te (po potrebi, procjeni ili zahtjevu roditelja) policiji.
Ono što ja znam – jeste da se većina slučajeva rješava (ako se to može nazvati rješavanjem) „potiho“. Mnoge škole to jednostavno prešute.
Osobno, nemam povjerenja u sustave koji su zaduženi za rješavanje problematike nasilja, kao što nemam ni saznanja da su odgovorne službe zaista neki oblik zlostavljanja riješile na neki način koji bi mene kao roditelja zadovoljio. Zato, po mom mišljenju, presudnu ulogu imaju roditelji.
Što činiti kad moje dijete tuku?
Iznijet ću vlastito iskustvo i naravno da se ne morate složiti s načinom našeg rješavanja problema. A možda će nekome poslužiti kao primjer što može učiniti roditelj.
Otkrila sam slučajno (tako to uglavnom i biva) da mog Sinka maltretiraju trojica njegovih vršnjaka. Dojavili su mi da mog Sinka, u ulici niže od naše, mlate trojica dječaka.
Osjećaj koji se u meni pojavio ne znam opisati. Zatekla sam ih u samom činu šamaranja djeteta (njih troje protiv njega samog). Urlanje je blaga riječ za moju tadašnju artikulaciju. Trojka se prestrašila i pobjegla. Jednog od njih sam prepoznala. Bio je to njegov kolega A. iz razreda. Ostalu dvojicu nisam poznavala.
Bila sam vidno uzrujana, no mozgom mi je stalno kolalo pitanje: Što sad? Što učiniti?
Pozvala sam tog dječaka kojeg sam prepoznala i inzistirala da mi da imena ostale dvojice. I dobila sam. Nisam se previše osvrtala na njega, samo sam mu poručila : Tebe znam, do tebe ću lako doći.
Ustvari, čak sam mu i prijetila policijom. Ne znam je l postojao trenutak u mom životu kad sam bila ljuća.
Nakon povratka u stan, tražila sam od sina da mi ispriča sve što zna: tko su ova djeca, zašto ga tuku...
Osjećaji su dominirali mojim ponašanjem, te mi je trebalo neko vrijeme da se smirim i razmislim što dalje. Prva mi je pomisao bila prijaviti ih policiji, čemu se Sinak jako protivio tvrdeći mi da su ti klinci pripadnici neke bande i da ih ima oko 20-tak. Ukoliko ih prijavim sigurno će ga presresti i ponovo istuči. Zbog straha od osvete, Sinak je želio da sve zaboravimo i da ništa ne poduzmemo.
Nikako se nisam mogla složiti s tim. Smatrala sam , ako su ga jednom isprebijali, a mi ništa ne poduzmemo, oni će isti taj čin ponoviti, samo je pitanje kada.
S obzirom da smo i suprug i ja bili nekih sat vremena ludi ljudi ... trebalo je vremena da se smirimo i razmislimo što i kako dalje.
U međuvremenu smo nazvali policiju anonimno i opisali slučaj. Rekli su nam da zlostavljanje nikad ne zastarijeva i možemo ih prijaviti kad god želimo. Što će se onda dogoditi? Prijava roditeljima...centar za socijalnu skrb itd.
Dječak D. koji je bio vođa ekipe je dijete sa nizom počinjenih kaznenih radnji te dijete koje je već bilo izolirano iz obitelji i smješteno u ustanovu za djecu s poremećajem u ponašanju.
Dakle, još jedna kaznena prijava njegovim roditeljima ne bi ništa promijenila.
Došli smo na ideju na odemo do roditelja, i s njima popričamo.
Onda nam je Sinak ispričao kako su neki roditelji već bili kod njegovih roditelja pa ih je tata dočekao s pištoljem. Ok, tu ideju smo odmah odbacili. Ne pada ni jabuka daleko od stabla.
Stalno sam se pitala: Što učiniti, a da ne probudimo još veći bijes kod djece? Što učiniti da ovo stane? Što učiniti da moje dijete sutra bude sigurno?
Često je djelotvoran princip: učini neočekivano! Ali što?
Nakon vlastitog smirivanja (jer ništa pametno ne možemo učiniti u ljutnji), odluka je pala.
Nazvala sam onog dječaka A. kojeg sam poznavala i rekla mu sljedeće: Nazovi svoje prijatelje i dođite kod nas doma. Ti znaš gdje stanujemo. Nitko na vas neće vikati, nitko vas neće tući. Neće vam faliti ni dlaka s glave. Ali, dođite na razgovor. Ako ne dođete, prijavit ćemo vas policiji. Imate rok dva dana.
Moj Sinak je bio malo zbunjen i samo mi je rekao: Mama, D. sigurno neće doći. Ja sam mu rekla: Hoće i još će ti se ispričati.
Nakon pola sata stigla su dvojica. U suzama . Oni su ustvari samo potpora glavnom izvršiocu D.
Razgovor je trajao kratko, djeca su se ispričala... Ma, bilo je čak i smiješno.
Sve što sam im rekla bilo je suočavanje sa posljedicama njihovog izbora.
Kad su oni otišli, čekali smo D. Nije došao. Sutradan je poslao Sinku sms da se nađu ispred škole. No, ja sam mu poručila (opet) neka dođe kod nas doma te da nema nikakvog drugog mjesta susretanja niti razgovaranja. Nije došao.
Sutra je bio zadnji dan. Razmišljala sam što ako ne dođe. Hoću li ga prijaviti? Nisam bila sigurna.
U 16:30 zvoni netko na parlafonu. Sinak se javi. Kaže mi: Mama, D. je pred zgradom. Želi da dođem dolje.
Uzela sam parlafon u ruke i rekla mu: D. dođi gore, mi postavljamo uvjete , ne ti. Ništa ti se neće ružno dogoditi, samo dođi.
Kako suprug nije bio doma, nazvala sam ga i rekla neka hitno dođe.
D. je došao do nas u pratnji 15 tak klinaca. U stan su ušla dvojica. Nimalo se nisam osjećala ugodno.
Izraz lica govorio mi je da je ovo „mali s iskustvom“ ili „tvrd zalogaj“ kako bi rekli. Bio je vrlo prkosan, ljutit i uzrujan.
Razgovor je u početku bio vrlo napet i žustar, no s vremenom se D. opuštao. Sve što sam mu govorila bilo je suočavanje sa posljedicama njegovog izbora, kao i traženje rješenja nenasilnim putem.
Davala sam mu niz mogućnosti koje je mogao birati, a nisu nasilje.
Razgovarali smo dva sata. Na kraju se ispričao Sinku.
Ispričao je dio svoje životne priče. O nasilju u obitelji, odvajanju u dom, batinama koje je dobijao i batinama koje je dijelio. S njim nikada nitko nije razgovarao. Na izlasku iz stana rukovao se sa svima i ispričao. Obećao je da se takvo ponašanje više neće ponoviti.
Kad je izašao iz stana svi smo bili radosni. I mi. I D.
Poslije je još jednom došao po savjet vezano za svoju curu :)
-----------------------------------------------------------------------
Dakle, što učiniti.

Pokušajte se upoznajti s djecom koja zlostavljaju vaše. S namjerom rješavanja problema, a ne kažnjavanjem počinitelja. Kazna samo potiče još veće nasilje. Vaše dijete mora osjetiti vašu zaštitu odmah čim čujete za zlostavljanje.Važno je znati kako voditi razgovor. Posavjetujete se s osobom koja ima iskustva. Ne upuštajte se u ikakve razgovore nespremni. Ako osjećate da ne kontrolirate situacijom, dopustite da tu učini neka stručna osoba u koju imate povjerenja. Ja svakome rado preporučujem realitetne terapeute.
Ako imate konkretno pitanje, javite se na naš mail.
Djelujte. Pametno.

Post posvećen Bubi :) s nadom da će uroditi nekakvim plodom.










- 16:43 - Komentari (24) - Isprintaj - #

subota, 09.02.2008.

Pismo


"Proveo sam istraživanje i zaključio da nam za živjeti treba novac. A novac treba zaraditi. Novac ćemo zaraditi ako imamo posao. Za posao nam treba iskustvo, a za iskustvo učenje.
Ja sam stekao dio iskustva uz pomoć moje učiteljice Gordane.
Hvala na tome.
Vaš Ivan"

(pismo desetogodišnjeg učenika svojoj učiteljici)
- 09:23 - Komentari (21) - Isprintaj - #

subota, 02.02.2008.

natjecanje


Jaka odlika današnjeg života. Pri tom ne mislim samo na sportsko natjecanje.
Sportsko natjecanje je prihvatljivo, jer koliko se god natjecali u nekoj kategoriji ipak sportski je duh usmjeren na postizanje vlastitih rekorda... čisto odmjeravanje svojih snaga.
No, već od najranije dobi učimo djecu natjecanju . Natjecanje je često povezano s uspoređivanjem sebe s drugima.
Upoređujemo djecu od malih nogu. Važemo ih i mjerimo od rođenja ... koliko su grama pojeli, koliko su centimetara narasli...
U vrtiću, u školi, u slobodnih aktivnostima.
Nerijetko čujete razmišljanja roditelja „Moje dijete može ... on već broji ... čita ... prepoznaje ... vidi kako Darko zna! Ivan je bio napredniji u ovom periodu...“
Sjećam se da sam kao majka četverogodišnjaka bila jako uznemirena kad mi je na sistematskom pregledu rečeno da se mom sinu već dvije godine nije povećao opseg glave. Počela sam buljiti u druge dječje glave i uspoređivati je li glava mog sina veća ili manja u odnosu na njegove vršnjake. Znam, sad je to smiješno. Onda me bilo strah.
Svako od nas je različit, i unatoč nekim zakonitostima prirodnog razvoja postoje razlike među nama. Neko sazrijeva prije, netko kasnije. Neko je spreman za učenje čitanja s pet godina, netko sa osam.
Neurofiziološki razvoj mozga slijedi svoj ritam.
Podržavajući natjecanje mi dajemo poruku djeci da na vrhu ima mjesta samo za jednoga („Svijet voli pobjednike, voli zlatno znamenje, kada si prvi svega si vrijedan, na tronu može biti samo jedan“).
A svako dijete želi biti prvo.
„Načelo natjecanja proizvelo je načelo da postoji nedostatak i ograničenje; ono hrani osjećaje zavisti i nasilja i vjerujem da je izazvalo više razdvajanja među ljudima nego bilo koji drugi čimbenik.
Netko će reći da je upravo zbog natjecanja svijet tako napredan i udoban.
To je točno, ali je li zbog toga nama bolje? Je li Zemlja zdravija? Jesu li biljke, životinje i ljudi zdraviji? Djeluje li budućnost svjetlija i plodonosnija zbog načela natjecanja? Domorodačka je vrsta uvijek više djelovala prema obliku plošne slagalice, nego prema obliku piramide. Mi osjećamo da se u slagalicu svi uklapaju i da je svaki pojedinca njezin životni dar. Bili bismo nepotpuni bez i samo jednog čovjeka. Otvorila bi se provalija.
Postoji i onaj koji je vođa, ali mi isto tako znamo da svi imaju sposobnost da budu vođe i da bi svima trebalo dozvoliti takav položaj kad se zaželi takve pustolovine.“ (Marlo Morgan)
Ovaj citat mi se urezao u pamćenje. A, onda ... slijedi dio iz Tajne...
„Ako se natječete, nikada ne možete pobjediti, čak ni onda kada mislite da ste pobijedili. U skladu sa zakonom privlačnosti, kad se natječete privlačite mnoštvo ljudi i okolnosti koje će se natjeacati protiv vas u svakom pojedinom djeliću vašeg života, a na kraju ćete izgubiti. Kad se natječete, zapravo se natječete protiv sebe....“
Zašto ovo pišem?
Ovih sam dana promatrač rješavanja nekog problema vezano za jedno dijete tinejđerskog uzrata. I vidim, ne sudim, nego samo vidim... kako je teško odustati od kontrole druge osobe, kako je teško voljeti u pravom smislu te riječi..., kako je teško strpati vlastiti ego u džep, kako nas sljepilo samodopadnosti vodi upravo suprotno od onog mjesta na kojem želimo da naša djeca jesu. I ono što me najviše streslo je kako smo izgradili iluziju profesionalnosti zbog kojeg moramo postupati upravo tako...
Ne kažem da je moj način razmišljanja dobar, a njihov loš. Jednostavno, svatko od nas je vođen različitim uvjerenjima. Shvaćam da to nije pogrešno.
Ali ja ne mogu prihvatiti ono što oni čine i govore, jer to za mene nije pravilno.
p.s.
K. Čeka nas velik posao. Osmislit svoj Centar :) !



- 10:17 - Komentari (15) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se