Odgoj s osmijehom

nedjelja, 25.11.2007.

samopoštovanje i spol


Koliko vam se puta dogodilo da ste nešto nekome rekli, a ta osoba je vaše riječi shvatila na skroz drugačiji način negoli ste vi htjeli ?
Znam...događa vam se to često J
Evo jedne zgodne priče koja oslikava različite slike u našim svjetovima kvalitete...

OPASNOSTI ŽIVOTA

Htio neki otac zaštititi svoju kćer pred opasnostima života. Izrasla ona, naime, u prekrasnu djevojku, te ju on pozove da joj objasni svu niskost i podmuklost svijeta.
„Draga kćeri, dobro me slušaj. Svi muškarci žele samo jedno i vrlo su lukavi u želji da to i postignu. Nećeš ni primjetiti, a već ćeš se naći u kaljuži njihove pohote. Pazi, najprije se muškarac zanese tvojim lijepim licem i divi ti se. Onda te pozove da s njim izađeš. Onda, kao slučajno, prođete pored njegove kuće, a on ti kaže da je nešto zaboravio i pozove te da ideš s njim da to uzme. Onda ti ponudi čaj, slušate zajedno glazbu, a onda se on odjednom baci na tebe. I tako si osramoćena ti i tvoja majka i ja. Cijela nam je obitelj osramoćena, a ugled propao.“
Kćer ozbiljno shvati očeve riječi. Nakon nekog vremena dođe ona pred oca sva ponosna i ozarena:
„Oče, pa jesi li ti prorok? Otkud si samo znao kako se sve odigrava? Bilo je točno kako si mi opisao. Najprije se divio mojoj ljepoti. Onda me pozvao van. Prolazili smo pored njegove kuće. Tu je jadnik primjetio da je zaboravio ogrtač i, da me ne bi ostavio samu pozvao me da idem s njim. Bio je vrlo pristojan, ponudio me čajem, a vrijeme uljepšao divnom glazbom. Mislila sam na ono što si mi ti rekao i točno sam znala što mi se sprema, ali vidjet ćeš da sam dostojna da budem tvoja kći. Kad sam osjetila da se bliži trenutak, bacila sam se ja na njega i osramotila sam ja njega, njegove roditelje, njeogvu cijelu obitelj i upropastila njegov ugled i dobar glas.“

- 12:47 - Komentari (25) - Isprintaj - #

nedjelja, 18.11.2007.

svijet kvalitete



Svatko od nas ima u svojoj glavi jedan mali, ali vrlo važan svijet kojeg neki nazivaju «svijet kvalitete». U njemu su pohranjene slike nama važnih osoba, događanja, situacija …. Zbog kojih smo se nekada jako dobro osjećali. Svatko može izvući od tamo slike roditelja, braće, supruga, prijatelja, djece, slasnih zalogaja, romantičnih trenutaka , kućnih ljubimaca …..
Sve što je tamo pohranjeno nama je jako važno. To je jedan naš mali idealni svijet. Sve je upravo onako kako nas zadovoljava, onako kako bismo mi htjeli.
Nema frustracija, nema svađa, nema boli… Sve je posloženo točno po našem guštu.
Naravno kad smo ga mi sami stvarali i slagali :) .

Svaka osoba ima svoj svijet kvalitete. Svaka osoba ima u svojoj glavi svoj idealni svijet.
Svijet kvalitete «puni» se od samog rođenja, vjerojatno prva sličica osobe koju tamo stavljamo je slika naše majke ili osobe koja se brinula za nas. Uvidjeli smo već kao sasvim mala djeca da ta osoba «mama» zadovoljava naše potrebe: hrani nas, presvlači, smije nam se, uzima u krilo, tješi nas … i rano shvatimo da je ona važna u našem životu.
Kako rastemo tako ćemo tamo stavljati nove slike.
Živeći i stvarajući odnose s drugim ljudima vidimo da nam je s nekima lako uspostaviti komunikaciju, da s nekima uživamo u društvu, a s nekima to ide malo teže.
Ljudi s kojima se dobro slažemo i s kojima nam je ugodno su ljudi koji imaju slične sličice kao i mi. Njih jednostavno razumijemo.
Teže je živjeti s ljudima koji imaju različite slike od naših.
No, živeći jedni s drugima (npr. obitelj) svaka osoba popunjava svoj svijet kvalitete. S vremenom se može dogoditi da neke sličice koje su nam nekada bile slične više nisu, što imamo manje zajedničkih sličica rastu problemi u tom odnosu. Najčešće je to odnos suprug-supruga; roditelj – dijete… Nekada se držimo starih slika a pri tom ne uviđamo da drugoj osobi te slike više nisu važne. I onda slijede uvjeravanja, prisila, kritike, prigovaranja….
I ako tako nastavimo dovoljno dugo… mi polako tu osobu mičemo iz svog svijeta kvalitete…ili ona nas …s tom osobom nam više nije ugodno.
Dakle, kad vam se dogodi da se npr. u nekoj situaciji ne slažete sa svojim djetetom ili suprugom, ili majkom, ili bilo kim… radi se o tome da u tom trenutku ne dijelite slične sličice. Svatko ima svoju, i svatko želi ostati pri svojoj. Jer mu je ona važna!!! Vama je važna vaša, a njima njihova!!! Da biste zadržali dobar odnos potrebno je razgovarati, pregovarati, dogovarati se dok ne pronađete neko zajedničko rješenje (neku sličicu koja će zadovoljiti i vas i njih).
Svađa, prigovaranje, kritiziranje…samo vas udaljavaju od te osobe.

Tijekom života u taj svijet stavljamo ali i izbacujemo neke slike (osobe, situacije).
Stavljanje novih slika u naš svijet kvalitete ne iziskuje napor. No, izbacivanje neke slike može biti vrlo bolno i dugotrajno.
Ono što nam je svima najbolnije je smrt osobe koju smo voljeli, koja nam je važna. Osoba odlazi iz našeg života, a njena slika ostaje i dalje u našem svijetu kvalitete. Ostaje i praznina jer nas ni jedna druga sličica ni približno ne zadovoljava kao ta.
Kad se radi o djeci često si dajemo pravo da mi, kao roditelji znamo što je za njih dobro. Iz tog uvjerenja guramo im svoje sličice i vrlo često se događa da se djeca opiru, protive...Razočaranja se najčešće događaju kad se neka osoba ne ponaša na način kako smo mi to očekivali. Koliko smo samo puta čuli: ja bi to za nju učinila? Zar sam puno tražila? Kako samo može biti takva? Itd....
Mi poznajemo svoj svijet kvalitete, no ne možemo poznavati tuđi ukoliko nam osoba sama ne govori o njemu. Zato je razgovor važan. Razgovorom otkrivamo zajedničke sličice. Doboro je izbjegavati pretpostavke. „Ja mislim da ti misliš....“ je najbolji uvod u nerazumijevanje.







- 08:04 - Komentari (27) - Isprintaj - #

utorak, 13.11.2007.

Najveće čudo na svijetu ...

(izvadak iz knjige)

Svakog ću dana, kada ustanem, slijediti ovaj plan bitke prije nego me zaskoče sile tuge, samosažaljenja i neuspjeha.

Ako se osjećam potišten, pjevat ću.
Osjećam li žalost, smijat ću se.
Ako se osjećam bolestan, udvostručit ću svoje snage.
Ako se osjećam uplašenim, smjelo ću krenuti naprijed.
Ako sam nesiguran, grmnut ću hrabrim glasom.
Osjećam li siromaštvo, mislit ću na bogatstvo koje će doći.
Ako se osjećam nesposobnim, prisjetiti ću se svojih uspjeha.
Osjećam li se beznačajnim, prizvat ću u misli svoje ciljeve.

Dolazit će dani neprestane borbe protiv sile koja će me oboriti s nogu. Dane obojane očajem i tugom lako je prepoznati, ali postoje i oni koji mi prilaze s osmijehom i prijateljskom rukom a kadri su – razoriti me.

Ako postanem pretjerano samouvjeren – prizvat ću u pamet svoje neuspjehe.
Pretjeram li s užicima – prisjetiti ću se prijašnjih gladovanja.
Utonem li u tiho zadovoljstvo - sjetit ću se svojeg neprestanog natjecanja.
Uživam li u trenucima vlastite veličine – sjetit ću se trenutaka stida.
Osjećam li se svemogućim – pokušat ću zaustaviti vjetar.
Steknem li veliko bogatstvo – sjetit ću se jednih neuhranjenih usta.
Pretjeram li u vlastitom ponosu – razmišljat ću o trenucima slabosti.
Osjetim li da je moje umijeće bez premca, uprijet ću pogled ka zvijezdama.

Danas ću biti gospodar svojih osjećaja.

Stekavši ovo novo znanje, jednako ću tako razumjeti i prepoznati i raspoloženja onoga komu se obraćam. Dopustit ću mu srdžbu i razdraženost današnjeg dana, jer on ne poznaje tajne nadzora vlastita uma. Podnijet ću njegove strijele i poruge, jer sada znam da će sutra on biti bliže radosti.
Neću više prosuđivati čovjeka s prvog pogleda, neću više propuštati da sutradan zazovem onoga koji mi se danas obratio s mržnjom…

Og Mandino



- 06:18 - Komentari (10) - Isprintaj - #

četvrtak, 08.11.2007.

O kazni

... umjesto komentara

Moja razmišljanja o kazni...
Većina roditelja kažnjava s namjerom da „odgoje kak spada“ svoje dijete.
Šarolika je lepeza kazni: tjelesne, šutnja, ignoriranje, zabrane izlaska, uskraćivanje onog što dijete voli... (slobodno nabrojite još čega se sjetite) ...
Dijete kažnjavamo kad pogriješi, kad učini nešto što mi smatramo nedoličnim i lošim. Naravno da jepotrebno u takvim trenucima djelovati. No, mora li to biti kazna?
Tko radi taj i griješi možemo ovdje prevesti „tko živi taj i griješi“. Jedini način da naučimo živjeti, je da činimo greške. Greška sama po sebi (ili loš izbor) nosi gorki okus iskazan rječju“loše se osjećam“. Pokušajte se sjetiti neke situacije u kojoj ste učinili nešto što je okarakterizirano kao „loše“ ili „greška“. Kako ste se osjećali? Što priželjkujete tada? Kritiku koja vas slama (ili vas možda potiče, pokreče), ili bi dobro došlo malo razumijevanja ? Je li taj osjećaj koji nas prati dovoljna kazna?
Mišljenja sam da djecu treba odgajati tako da preuzmu odgovornost za svoje ponašanje (a to znači ne činiti stvari umjesto njih ). Ponekad je odgovornost koju osjećamo u „nekim našim lošim trenucima ili postupcima“ i te kako dovoljna kazna. Ponekad je čak takva da je nemoguće odmjeriti veću kaznu koja bi došla „iz vanjskog svijeta“. Ako kroz iste postupke promatramo svijet odraslih i svijet djece, čini mi se da si dajemo za pravo biti grubi u ime neke odgovornosti roditeljstva. No, isto takve postupe ne prihvaćamo ili nas itekako bole kad su usmjereni prema nama od strane neke treće osobe, recimo šefa.
Moram vam reći da teorija izbora ne nudi nikakva rješenja niti recepte kako odgajati dijete.
Odgoj je izraz kreativnosti svakog roditelja. Ono u što sam se uvjerila stotine puta jeste da je jedino Ljubav ta koja zaista mijenja čovjeka. Ljubav odgaja. Kazna straši. I velike, i male ... tako se barem meni čini...





- 14:50 - Komentari (12) - Isprintaj - #

nedjelja, 04.11.2007.

Ja znam što je za tebe dobro!?



Aksiom teorije izbora o podizanju djece je sljedeći:
„Nemojete učiniti ništa u odnosu prema djetetu za koje želite da odraste i bude sretno, uspješno i vama blisko, ako vjerujete da bi to moglo povećati udaljenost među vama.“

Ajmo sad stavove na sunce :-).
Primjenjujemo li kazne u odgoju djece, i kakve su nam kazne?
Vjerujemo li da je kazna dobra odgojna metoda?
Kako disciplinirate vlastito dijete?

Što činimo kad dijete ne želi učiniti ono što mi smatramo da bi trebalo?

Većina ljudi smatra da je roditelj odgovoran za svoje dijete, pa je time odgovoran i za izbore koje njegovo dijete čini. Takav je roditelj sklon koristiti prisilu (ili kaznu: kazna može biti i šutnja, prijekoran pogled, zanemarivanje, ignoriranje ...) s ciljem da „nauči“ dijete kako se treba ponašati.
Ukoliko dijete napravi nešto što roditelj smatra da nije dobro slijedi kazna. Kazna bi trebala podučiti dijete da tu grešku više ne ponavlja (ili da se na taj način u budućnosti ne ponaša).
Roditelj živi u uvjerenju da on zna što je dobro za njegovo dijete!
Postavljamo pitanje: ZNA LI ???









- 10:41 - Komentari (15) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se