Odgoj s osmijehom

Svatko od nas ima u svojoj glavi jedan mali, ali vrlo važan svijet kojeg neki nazivaju «svijet kvalitete». U njemu su pohranjene slike nama važnih osoba, događanja, situacija …. Zbog kojih smo se nekada jako dobro osjećali. Svatko može izvući od tamo slike roditelja, braće, supruga, prijatelja, djece, slasnih zalogaja, romantičnih trenutaka , kućnih ljubimaca …..
Sve što je tamo pohranjeno nama je jako važno. To je jedan naš mali idealni svijet. Sve je upravo onako kako nas zadovoljava, onako kako bismo mi htjeli.
Nema frustracija, nema svađa, nema boli… Sve je posloženo točno po našem guštu.
Naravno kad smo ga mi sami stvarali i slagali :) .

Svaka osoba ima svoj svijet kvalitete. Svaka osoba ima u svojoj glavi svoj idealni svijet.
Svijet kvalitete «puni» se od samog rođenja, vjerojatno prva sličica osobe koju tamo stavljamo je slika naše majke ili osobe koja se brinula za nas. Uvidjeli smo već kao sasvim mala djeca da ta osoba «mama» zadovoljava naše potrebe: hrani nas, presvlači, smije nam se, uzima u krilo, tješi nas … i rano shvatimo da je ona važna u našem životu.
Kako rastemo tako ćemo tamo stavljati nove slike.
Živeći i stvarajući odnose s drugim ljudima vidimo da nam je s nekima lako uspostaviti komunikaciju, da s nekima uživamo u društvu, a s nekima to ide malo teže.
Ljudi s kojima se dobro slažemo i s kojima nam je ugodno su ljudi koji imaju slične sličice kao i mi. Njih jednostavno razumijemo.
Teže je živjeti s ljudima koji imaju različite slike od naših.
No, živeći jedni s drugima (npr. obitelj) svaka osoba popunjava svoj svijet kvalitete. S vremenom se može dogoditi da neke sličice koje su nam nekada bile slične više nisu, što imamo manje zajedničkih sličica rastu problemi u tom odnosu. Najčešće je to odnos suprug-supruga; roditelj – dijete… Nekada se držimo starih slika a pri tom ne uviđamo da drugoj osobi te slike više nisu važne. I onda slijede uvjeravanja, prisila, kritike, prigovaranja….
I ako tako nastavimo dovoljno dugo… mi polako tu osobu mičemo iz svog svijeta kvalitete…ili ona nas …s tom osobom nam više nije ugodno.
Dakle, kad vam se dogodi da se npr. u nekoj situaciji ne slažete sa svojim djetetom ili suprugom, ili majkom, ili bilo kim… radi se o tome da u tom trenutku ne dijelite slične sličice. Svatko ima svoju, i svatko želi ostati pri svojoj. Jer mu je ona važna!!! Vama je važna vaša, a njima njihova!!! Da biste zadržali dobar odnos potrebno je razgovarati, pregovarati, dogovarati se dok ne pronađete neko zajedničko rješenje (neku sličicu koja će zadovoljiti i vas i njih).
Svađa, prigovaranje, kritiziranje…samo vas udaljavaju od te osobe.

Tijekom života u taj svijet stavljamo ali i izbacujemo neke slike (osobe, situacije).
Stavljanje novih slika u naš svijet kvalitete ne iziskuje napor. No, izbacivanje neke slike može biti vrlo bolno i dugotrajno.
Ono što nam je svima najbolnije je smrt osobe koju smo voljeli, koja nam je važna. Osoba odlazi iz našeg života, a njena slika ostaje i dalje u našem svijetu kvalitete. Ostaje i praznina jer nas ni jedna druga sličica ni približno ne zadovoljava kao ta.
Kad se radi o djeci često si dajemo pravo da mi, kao roditelji znamo što je za njih dobro. Iz tog uvjerenja guramo im svoje sličice i vrlo često se događa da se djeca opiru, protive...Razočaranja se najčešće događaju kad se neka osoba ne ponaša na način kako smo mi to očekivali. Koliko smo samo puta čuli: ja bi to za nju učinila? Zar sam puno tražila? Kako samo može biti takva? Itd....
Mi poznajemo svoj svijet kvalitete, no ne možemo poznavati tuđi ukoliko nam osoba sama ne govori o njemu. Zato je razgovor važan. Razgovorom otkrivamo zajedničke sličice. Doboro je izbjegavati pretpostavke. „Ja mislim da ti misliš....“ je najbolji uvod u nerazumijevanje.