Odgoj s osmijehom

Ostavljamo ljubav i pripadanje, i idemo u susret moći J
„Ako postoji potreba koja razlikuje ljude od ostalih živih bića, onda je to potreba za moći.
Kao dio potrebe za preživljavanjem, neke životinje višeg reda žele ljubav, većina želi slobodu, i konačno, barem u ranoj dobi, većina se igra, uči i zabavlja.
No, moć u smislu u kojem je ljudi žele – moć zbog same moći – jedinstveno je obilježje naše vrste.
Životinja postaje agresivna kad joj se prijeti, kad žele spolne odnose, kad žele hranu za sebe ili svoje mlade. No, ovo je ponašanje motivirano potrebom za preživljavanjem, a ne moći.
Mi smo jedina vrsta koju pokreće moć.
Sama po sebi, moć nije ni dobra ni loša. Razlika nastaje u načinu kako ju primamo, zahtijevamo i primjenjujemo.
Pokušati izbiti naprijed, čak do te mjere koja podrazumijeva gurnuti druge dolje, način je na koji žive neki ljudi u našem društvu.“ (Glasser)

Sve izrečeno vjerojatno vam je jako poznato. Neke ste osobine prepoznali kod sebe, neke su vas podsjetile na druge.
Srećom, mnogi su ljudi zadovoljni količinom moći koju imaju. Nije nam svima važna ta politička moć (koja se posebno može prepoznati u onoj zadnjoj Glasserovoj rečenici). Svoju potrebu za moći zadovoljavamo kroz razne situacije u kojima iskazujemo svoje vješitne: neko je moćan u kulinarstvu, vožnji, sportu, glazbi....
Bez obzira kako zadovoljavamo tu moć, važno nam je da nas ljudi čuju kad imamo nešto reći.
Kad nas nitko ne sluša, osjećamo se bespomoćni.
Moć je, čini mi se, najvažniji razlog zašto odnosi pucaju. Teško je živjeti s nekim ko uvijek sve zna, ko ti govori kako živjeti, raditi, učiti... Teško je biti s nekim tko te prisiljava da radiš stvari na njegov način. Teško je opstati u takvom braku. I to nije teško shvatiti.
No, mnogi roditelji i učitelji upravo to rade! Oni znaju što je najbolje za njihovo dijete.
Oni znaju što i kako dijete treba nešto napraviti.
Možemo li promatrati svijet na takav način da u slaganju s drugim ljudima vidimo puno više moći, nego u pokušaju da se njima vlada?
Možemo li se naučiti nositi sa svojom potrebom za moći, a da pri tom ne guramo druge dolje?