nedjelja, 15.03.2020.

Virus



Zamislite da smo zatvoreni u stanu u karanteni,
a virus se širi preko zraka.
Ne smijemo pomoliti glavu kroz prozor,
ne smijemo izaći na balkon, terasu...
Pred stanom parkiran novi auto
o kojem smo maštali cijeli život,
ali kako trenutno ne možemo nigdje,
auto je tek hrpa lima u našoj omiljenoj boji.
Imamo novce na računu,
spremljenu ušteđevinu za putovanje života,
ali kako ne možemo nigdje,
ti novci su samo bezvrijedni papiri.
U stanu obitelj, svatko na svome mobitelu.
Između toga, okupljanje za stolom
gdje hrana ulazi,
a nema vremena ni mjesta da riječi izlaze.
Nema komunikacije.

Nakon zajedničkog okupljanja,
svi se vraćaju u svoj kut
svom virtualnom životu.
Obitelj, a potpuni stranci nezainteresirani
jedni za druge.
Tišinom vrišti tv program izmjenjujući scenarij,
od domaće, strane serije, dnevnika,
dokumentarca, glazbenog hita dana,
tjedna, mjeseca...
Primjećuješ televizijske mimike lica, tijela,
istovremeno svjestan svoje ograničenosti prostora.
Mikrofonija čudesnog tankog prozora u svijet,
još tanjih zaslona virtuale, postavlja ti pitanje:
"Kada si zadnji put čuo zvuk iz prirode?"
Pjenušavi val sljubljen s obalom,
lišće u krošnji, prateći vokali vrapčiću,
kosu, sjenici.
Sve popraćeno harmoničnim
instrumentalom bumbara na žutom maslačku.
Kada si to zadnju put slušao?
Čuješ li to uopće?

Vjerujem da je došlo vrijeme
preslagivanja prioriteta...
Vraćanje iskonskom, prirodnom, vječnom...i u sebi!
Čujemo li? Vidimo li?
Vjetar? Stablo? More?
Rijeku? Oblak? Pticu? Cvijet?
Ili nas usrećuje samo ono što kupimo?
Sada kada nemamo priliku vidjeti svoje roditelje,
bake, braću, prijatelje...
Hoćemo li ubuduće čekati priliku za posjetu?
Ili ćemo ih posjetiti "samo" zato jer ih volimo?
Ljubav ne treba razlog.

...Sjetite se, kada sve ovo prođe,
što ste naučili i čemu vam je poslužila izolacija?
Najvrjednije stvari nisu kupljene,
najvrjednije emocije nisu na prodaju.
Sjetite se što ste naučili!
Ili ćemo, kao poslije svakog sprovoda,
obećati sebi i drugima da ćemo od sada
bolje iskoristiti život jer nije vječan.
Bar ovaj oblik koji smo upravo predali zemlji.
A često obećanja ostanu samo to-obećanja.
Da (se) manje obećavamo, a više
slijedimo prirodno i iskonsko, ne bi život protratili,
već bi živjeli, voljeli, uživali u trenutku.
Ne bi skupljali na hrpu, štedjeli za sutra,
izbjegavali voljene, čekali prilike.
Grlili bi, ljubili, dijelili osmjehe, širili radost.
Tada ne bi imali potrebu ni obećavati iz potrebe
što ne djelujemo u trenutku.
I osvijestili bi da je najgori virus taj
što SVAKI DAN obećavamo za SUTRA
propuštajući DANAS.


Oznake: virus. život, smrt


20:16 | Komentari (8) | Print | ^ |

petak, 19.12.2014.

"Stranac"

Ne znam da li je slučajno što sam imala zadatak ponovno pročitati jednu od srednjoškolskih lektira- "Stranac" od A.Camusa pa sam isti dan bila u kući prijateljice dati saučešće jer joj je umrla svekrva.
Nju nisam poznavala,ali njena nevjesta mi je prijateljica punih šest godina.
Djeca idu skupa u razred pa sat vremena ujutro imamo za sebe.Prvo smo bile poznanice pa silom prilika društvo pa smo postale zbilja dobre.Tih sat vremena nam je prava terapija dok savjetujemo jedna drugu,razumijemo,smijemo se...baš nam je lijepo.
Išla sam izraziti saučešće,a tamo već dosta ljudi...
Sjednem i većinu ljudi znam jer živimo u istom mjestu.Pa neke nisam vidjela dugo,a volim biti s njima u društvu jer nam je uvijek veselo.Tako smo i sada,pričali kao da smo na kavi.
Pokojnu nisam poznavala jer je rijetko izlazila iz kuće,ožalošćeni se svi super drže pa nemam ni ja potrebu biti tužna.
U tim našim pričama,između grupica,stalno dolaze novi susjedi,poznanici,rođaci i ulazi jedan susjed sa sinom.Iskazuje saučešće i počinje se rukovati s nama ostalima.Ne znam zašto,kao da mu je drago što nas vidi,kaže-Pozdrav ljudi,zdravi i veseli bili!
Bila bih pukla od smijeha,ostali to kao da nisu čuli,ali da su bolje slušali,shvatili bi koliko je taj pozdrav neprimjeren situaciji.Nisam ja to njemu uzela za zlo,dapače.

I kad smo već kod Stranca i glavnog lika koji je očiti primjer apsurda i onog nečeg što se ne uklapa u društvene norme.Onoga koji je svoj i koji slijedi svoje ja,bez obzira što ga većina smatra luđakom.Pa na vijest o smrti rođene majke,on skoro zaboravlja,nema želju vidjeti je posljednji put u lijesu i na sprovodu mu više smeta što je nesnosno vruće,nego što osjeća ikakvu tugu.
Tako da se i meni čini da ja postajem stranac u svojoj glavi i vrtim neke filmove,prisjećam se situacija gdje je trebalo žalovati,a ja se smijala.

Prije tri godine je umro tata moje prijateljice iz djetinjstva.
Nas tri smo se bez problema dogovorile i našle te krenule četvrtoj dati podršku,izraziti sućut.
Inače nam trebaju dvije-tri godine da se organiziramo i nađemo za kakav susret.
Uglavnom,sretne što se konačno vidimo jer se nismo dugo vidjele,grlimo se,plačemo i žalosne smo jer suosjećamo s našom prijateljicom iz djetinjstva.
Red je da se nazdravi za pokojnika pa smo mi malo pretjerale i ta tuga se pretvorila u sreću što smo zajedno.Kao nekada,prije puno godina.
I onda su počele priče,kako smo,što smo...prije dvadeset godina.Kao da smo se tek na odlasku osvijestile i otrijeznile ,shvativši da smo došle dati saučešće,a ful se dobro zabavile.
Naša prijateljica se smijala s nama i dok smo mi slijegale ramenima na odlasku,u stilu, j...ga,malo smo pretjerale,ona je rekla-Ej,cure,pa to je sve život!

Još par godina prije,drugoj prijateljici s kojom sam dijelila klupu četiri školske godine i puno godina iza toga,isto iznenada umro tata-u snu.To nam je svima bio šok.
Isto tako,frend i ja se bez problema dogovorili i požurili do naše frendice jer smo bili nerazdvojni u svoje vrijeme i toliko toga lijepog prošli.
Normalno,ona je bila utučena,suosjećali smo s njom,ali je situacija htjela da frend i ja sjednemo kraj zajedničke,četvrte frendice koja je nenormalno komična.
Ne znam što nam je bilo,ova je počela valjati svoje fore i mi smo se smijali.Bilo nam je neugodno da nas ne vide ožalošćeni pa smo prikrivali oči,usta,glave jer baš kad ne smiješ,najviše ti se smije.
Prošlo je i to,otišli smo kući te me nakon par dana zove ta ista prijateljica kojoj je umro tata.
Već mi je pao mrak na oči pri pomisli kako će me oprati,a ona mi kaže-Ej,hvala vam što ste došli,nemaš pojma kako mi je drago.
Žao mi je što nije bila druga okolnost,ali ful mi se smijalo s vama.
I eto,ja taman da ću joj se ispričati,a ona mi to kaže.

Pa si sada mislim,ima nas više stranaca koji živimo, čak i kad netko umre.
Ne znam kako to objasniti,nisam luđakinja,nemam žuti karton,odgojena sam,iskusna...kako da to objasnim,nego da u toj situaciji to baš treba biti tako.
Kako se kaže da treba popiti i pojesti za pokojnika,valjda se treba i smijati ponekad.

Oznake: život, smrt


10:32 | Komentari (9) | Print | ^ |

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.