srijeda, 21.06.2017.

Međunarodni dan joge

Od silnih vježbi i rekreacija kroz život,
od druženja, izbivanja iz kuće i vremena posvećenog sebi,
pokušaja skidanja kila- fitness, aerobik, zumba, sve to izvana,
ali i puno pozitivnih unutarnjih vibri
donijele su sve ove fizičke aktivnosti u mojoj nedalekoj prošlosti.
Na spomen joge tada u to vrijeme dok je unutarnja buka bila nesnosna
(a nisam znala da može biti tiša pa sam mislila da sam to ja- i bila sam u to vrijeme),
odgovorila bih kako je to za mene monotono.
U to vrijeme je i bilo vjerovatno, iako nisam ni znala što je joga uistinu.

Lijepo i poučno kakav život i je od kako sam si dopustila učiti iz boli i prihvaćati svoju istinu,
joga je ušla u moj život kao šlag na torti- biti u istini sa sobom,
svojim tijelom i umnim granicama.
Prakticiram jogu oko devet mjeseci uz vodstvo žene učiteljice
da bi posljednjih mjesec dana
u moj život ušao i mladi produhovljeni učitelj.
Kombinacija njih dvoje i dvije različite skupine žena gdje
rješavam svoja ogledala, prihvaćam izazove i rastem.
Za jogu moraš biti spreman.
Za početak, ako u glavi postoje ikakve religijske granice,
otpori da joga nije s vašeg područja,
sigurno je da nećete doći na niti jedan sat,
ali nemojte ljude koji je prakticiraju uvjeravati da to nije „naše“ ili „vaše“,
njih to ne zanima.
Oni ruše umne granice time rušeći fizičke.
Joga nije religija.
Spominjem ovo zbog svog iskustva kada sam prijateljici
koja ima problema s kičmom preporučila jogu,
a ona pružila otpor i odgovorila da nije spremna i da ne mora sve u životu probati.
Šteta, prokomentirala sam u sebi i prihvatila njen odgovor,
iako pomalo tužna jer nije dala priliku svom zdravlju.
Mada sam to jučer bila ja.

Joga je kombinacija istezanja, udaha i izdaha tako da se na satu radi na fizičkom aspektu,
ali i umnom i duhovnom.
Naime, ravnomjerno disanje produžuje fizički pokret,
tzv, asanu, ali i fokusiranjem na disanje miče fokus s umnoga,
tj. ne daje značaj mislima tako da kombinacija asana i disanja imaju blagodati za um i tijelo.
U našoj grupi najstarija ženica ima preko pedeset godina.
Godinama se nije bavila nikakvom fizičkom aktivnošću,
kondicija i zdravlje su joj prilično narušeni,
a njena volja i optimizam nakon svakog sata su ono
što daje grupi i našoj učiteljici motiv i elan za dalje.
Njeno svjedočanstvo o boljoj kondiciji i manjoj zapuhanosti prilikom hodanja,
poboljšanom astmatičnom stanju
i manjoj nervozi su blagodati
joge u ovih niti godinu dana prakticiranja.
Najmlađa jogina ima trinaest godina i izabrala je jogu kao zamjenu za fizičke aktivnosti
gdje je ozlijedila koljeno te je primorana izabrati mirniji tempo tjelovježbe.

Vjerujem da se svi sjećate kako smo u djetinjstvu razigrano radili kolut naprijed i natrag,
kako smo radili „svijeću“ i „most“ jer su upravo ovo dvoje jedne od asana joge.
Dok se s nostalgijom prisjećam svog mladog i gipkog tijela
prilikom izazova i današnje krutosti,
tromosti i viška kila, ne odustajem od nauma da ću se opet vratiti u tijelo mlade djevojčice.
Često znam reći da je „sve u glavi“ pa sam tako jedan dan
uspjela podići svoje noge u svijeću te
osjetila onu silnu radost djevojčice
koja je na trenutak otpustila misli i sumnju da to može ili ne može.
Prepustila sam se čudu i čudo se dogodilo.
Zanimljivo da sam par sati nakon toga opet ostajala u čudu kako više ne mogu svijeću,
a nije ni čudo jer sam umjesto čudu i prepuštanju,
svijeću prepustila mozgu koji je mozgao i sumnjao da je to opet moguće.
Naravno, mozak me porazio i naravno da ću iduće sate
raditi na tome da ga "zapalim" svojom svjetlosti u položaju svijeće bez misli,
samo bivanjem.
Najmlađoj članici asane idu tako lagano i spontano,
a i logično je jer se mlađa bića ne uvjetuju toliko razmišljanjem,
već se intuitivno prepuštaju.

Međunarodni dan joge obilježila sam na Krku u Baški
na poziv drage prijateljice i učiteljice joge Svjetlane.
Svjetlanu sam upoznala na edukaciji za instruktora joge smijeha,
divnu ženicu punu ljubavi i topline zavoljela na prvu.
Ona toliko predano i u ljubavi dijeli svoje znanje u skladu s prirodom, kao i samim sobom.
Drugu godinu za redom obilježava ovaj dan u Baški.
Na zelenoj površini hotela Zvonimir u prvom redu do mora uz podršku načelnika Baške,
Turističke zajednice i gosta- Indijskog veleposlanika, uz protokol,
jogu i meditaciju obilježili smo naš dan.
Na kraju se pofotkali na plaži i uživali u ukusnoj i šarenoj
voćno povrtnoj zakusci na terasi hotela koju je omogućio veleposlanik.
Uz divne ljude, poznate i nepoznate, a vibracijski drage,
društvo mi je radio mlađi sin kome je ovo prvi susret s jogom i ,usudila bih se reći,
inicijacija te se nadam da će u buduće spojiti omiljeni nogomet i jogu.
Tako vidim i buduće generacije, ne samo sportaša,
već i ljudi koji su svjesni da fizička snaga i sprema dolaze iz umne te da su neodvojive,
a zajedno u lijepoj ravnoteži kreiraju i takav život.



(foto:Portal Otok Krk)




13:36 | Komentari (7) | Print | ^ |

srijeda, 14.06.2017.

Kraj osmoljetke


Danas završavamo šesti i osmi razred.
Dva sina, dvije individue, dva karaktera, dva različita talenta...
Sa seniorom sam probila tu prvu barijeru, „izučila zanat
odgovorne majke" te polako ušla u sustav iz kojeg sam i sama
jedva čekala izaći prije par desetljeća.
Tada, u moje vrijeme, nisam znala
čemu toliki otpori na samom početku životnog obrazovanja.
Danas znam-sustav nas tjera da budemo ono što nismo,
da se lažemo i ne živimo sreću.
Svi već sve znamo o ovoj temi, mi kao roditelji, oni kao učitelji.
Potpuno razumijem i njih- raditi posao s djecom,
nešto što bi trebalo biti najljepše i najkreativnije
često se pretvara u tlaku, frustraciju i bijes.
Posao gdje nemaš svoju slobodu,
već se čvrsto držiš regula i natpisa iz udžbenika
koji se mijenjaju i tiskaju kako se mijenjaju državni vjetrovi
kao i ravnatelji škola koji ne rijetko dolaze na funkciju ,ne po zasluzi,
već po političkom opredjeljenju.
Ti isti ravnatelji koji su im nadređeni.
Ništa novo kod nas na što više neću trošiti riječi.

Danas završavaju osmi razred.
Mogli su puno bolje i složnije.
Opet ništa novo.
Većina roditelja koji svoje strahove prenose na djecu, ograničavaju ih,
sputavaju te žive svoje ambicije preko njih.
Djeca koja to nisu.
U ovoj dobi gdje se bezuvjetno voli,
ta mlada bića puna su zamjeranja, negative, kritike...
Ogledalo našeg društva.
Djeca koja sa četrnaest godina trebaju izabrati svoje životno zvanje.
Isti problem koji je i mene mučio u tim godinama, iste dileme, strahovi.
Sva naslijeđena uvjerenja o novcu, poslu,
autoritetima koja za mene nisu držala vodu,
a uporno su me filali tim glupostima.
Sve ono što sam osvijestila i prekinula u odgoju svoje djece
pokušavajući im što više dati slobodnu volju.
Neću reći da je teško-izazovno je usmjeriti mlado biće koje toliko voliš,
želiš mu svu sreću ovog svijeta.
Izazovno je promatrati kako se svijet u glavi mijenja i sazrijeva.
Izazovno je uvidjeti greške koje moraš pustiti da se iz njih nauči jer krivi korak vodi pravome.
On ga mora zakoračiti, ti si taj koji mu daješ ruku, ali da bi se osamostalio moraš ga pustiti.
Ta njegov je to život!
Na ovim ispitima pada puno roditelja jer odrađuje većinu obaveza djece
time im ne dopuštajući da uče, rastu.
Time zapravo djeci indirektno šalju poruku da nisu sposobni.
Svijest-nesvijest, razlika između gluposti i inteligencije.

Danas kao majci dva tinejđera na ovom životnom učenju uz njih dvojicu
divnih učitelja potpuno sam svjesna da rastemo
onoliko koliko se usudimo biti hrabri.
Hrabri za nova učenja.
Kada shvatimo da ocjene, diplome, obrazovanje, stručna sprema
prate naš unutarnji osjećaj zadovoljstva, istine i sreće,
onda možemo reći da smo pobijedili sustav.
Onaj svoj, unutarnji.
Mom divnom osmašu, senioru, djetetu koje oduvijek trči, ne hoda,
koji se igra svojom hrabrošću i upornošću
želim svu sreću i svjesnost na ovom životnom raskrižju
te poručujem da nema te greške koju ne može ispraviti,
nema tog zvanja, posla
kojeg ne može pobijediti, izazova kojeg ne može prijeći.

Za par dan kreću upisi, njegov izbor je strukovna škola.
Zanat koji će mu donesti zadovoljstvo i profit.
Ništa čvrsto i ništa fiksno za što se treba grčevito držati
jer ništa u ovom životu nije trajno.
Najveća kvaliteta koju ima i koju se silno trudim prenijeti im kao pozitivno uvjerenje
je da se ne boje promjena, već da hrabro idu u njih.
To je razlika između svjesnog i nesvjesnog čovjeka, između sretnog i nesretnog.
Nismo tu da bi išta trpjeli, tu smo da bi živjeli svoju slobodu.
Sve ostalo su izgovori.





11:50 | Komentari (15) | Print | ^ |

srijeda, 07.06.2017.

OBLAK

TIHO SE NATKRILIO
MRKO UOZBILJIO
POKAZAO MOĆ
ZASVIJETLIO NOĆ

IZDIGAO PONAD
PROMATRAO ONOMAD

BLAGO UZDAHNUO,
ISPOD GLASA SASUO
KAPLJICAMA VODE
DA NEČISTO ODE.








21:58 | Komentari (15) | Print | ^ |

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se