petak, 21.04.2017.

Iznova rođena


Očito je da duhovno sve više zrijem kako fizički kopnim,
mogli bismo tako nazvati osvještavanje ega
u kojem sam bila zarobljena desetljećima svoga života.
Još je očitije da to sada prepoznajem u drugima,
taj strah od prepuštanja jednostavnosti ljubavi
koja ne prosuđuje, ne očekuje, ne zamjera.
Iako jednostavnost, komplicirana je analiza naših slojeva,
nakupina koje su od nas napravile ovo što jesu,
ljude u vječitoj svađi i negativi, neprijateljima, ratovima, svojatanju
materijalnog u nedostatku duhovnog.
A sve je tu, u nama, ispod dubokog sloja nepotrebnog,
samo treba krenuti, kopati, čistiti.
Kako god, nazvat ću se odabranom, nazvat ću se privilegiranom
blagoslovljenom jer ugađam sebi, svojim čulima te
osjetim tamo gdje si nekoć nisam dozvoljavala.

Noćna leptirica je prije petnaestak dana položila svoje ličinke
na sam ulaz u naš stan.
Leptiri, između ostalog, simboliziraju promjene.
Ujutro smo veliku leptiricu našli uginulu na podu.
Je li istina da leptiri žive jedan dan?
Moja ljudska potreba da pomognem i majčinski instinkt da zaštitim
život u nastajanju,
u ovom slučaju puno njih,
pali su u vodu od upućenijih da se u prirodu ne miješam.
Otišli su svojim smjerom u nepoznato,
mome oku nedostupni, nevidljivi.
Ličinke na zidu ostale su kao sjećanje da su ovdje bile.

Što ostavljate iza sebe, pitate li se?
Da li je uopće bitno dok živimo U SADA
kome će i što ostati kad nas ne bude?
I da li je bitno ima li ili nema ičega nakon?
Puno bitnije je u životu osjetiti život,
iznova se rađati kroz oživljavanje svojih ideja,
svega što ispunjava svijet u nama i oko nas.
12:10 | Komentari (32) | Print | ^ |

ponedjeljak, 17.04.2017.

Pozdrav iz Varaždina

Pobjegli smo od kiše kroz Gorki Kotar gdje nas je pratila gusta magla
koju smo pozdravljali što smo se više udaljavali Autoputom.
Kilometri kojima smo ga prelazili povećavali su šansu za lijepim vremenom
te smo se nadali da će boja na nebu poprimiti boju
predivnih polja uljane repice u čijoj zlaćanoj boji uživam sa suvozačevog mjesta.




Tradicionalno zadnjih godina svjesno izabirem jednodnevni obiteljski izlet,
odmak od masovne šopingholičarske histerije pred blagdane.
Doziva me grad Varaždin već neko vrijeme, a vrijeme je očito sada.
Kad pojačaš tišinu u sebi,
smanji se izvanjska buka pa smo tako moja tri mušketira i ja uživali bez puno riječi.
Drvena masivna vrata i pločnici granitnih kocaka strast su najstarijeg mušketira.
Crkve s predivnim pročeljima i unutrašnjosti, osim duhovne, imaju veliki turistički utjecaj.
Naravno da smo prvo posjetili Anđelinjak,
ali nisam odustala ni od ostalih anđela oko sebe.
Muzej se zatvorio pola sata prije nego smo došli do njega no nema mjesta razočarenju.







Oduševljava nas Stari grad,
povijest koja je ispisana u svakoj travci, drvetu, vrbi koja me prizvala na grljenje
i vjetru koji je u tom trenutku zamrsio njene duge grane kojima me pomilovala po licu.
Od sreće sam pustila suze radosnice koje su također znak da ovaj grad osjetim svom svojom dušom.
Duša nas je navodila gdje su nas noge dovele do ruke koja prosi.
Rad na ulazu u galeriju zanimljivog umjetnika još zanimljivijeg imena- Darwin.
Guštajući u njegovim radovima na granici sarkazma i ironije s političkim i svjetovnim životom
rad sa glavom bika i wc školjke kojeg ,kako kaže,
često pokazuje strancima jer oni razumiju riječ „bullshit“, kao i drvena stolica u zraku
koju drži četvrta noga na visini od preko dva metra pa tko se uspije posjesti u nju,
postat će gradonačelnik.
Nema sumnje da je ovaj veseli i glasan umjetnik selidbom iz našeg kraja
došao ovdje narušiti tišinu Varaždinaca.
Da ne zaboravim, gipsanu ruku na ulazu postavio je umjesto živog prosca
koji "ne jede ni ne pije" pa svakako profitira bez troškova i tu završimo naše zanimljivo druženje
na račun današnjeg života gdje je prosjačenje sve učestaliji izvor zarade.







Vrijeme je ručka te na preporuku slučajnog prolaznika
krenemo do restorana koji nas oduševi nazivom,
a terasa na koju sjednemo potvrđuje
da bi raj zaista mogao ovako izgledati.
Naime, cijeli svod je ukrašen živim ljubičastim cvjetovima
velikog starog drveta koji raste sa strane,
a raširio je svoje cvijeće preko cijelog otvorenog krova.
Visterija zaslužuje našu pažnju i divljenje, gotovo kao ukusan ručak, konobar,
vrstan predstavnik ovog plemenitog zanimanja
koje izumire kadrom koje odlazi u neke bolje plaćene zemlje,
a predjelo, kao i desert na kraju,
sve na račun kuće oduševljavaju i zasjenjuju naše restorane na moru.
Ovdje turizam živi cijelu godinu.






Punih dojmova i želuca ustajemo od stola te šetamo dalje do obližnjeg trga
koji je također zavidno sređen.
Lijepe, udobne, stilski posložene terase kafića s drvenim vazama za cvijeće,
ljubazno osoblje, cijene duplo jeftinije od našeg grada
potvrđuju da ovdje vlada neka drugačija, smirenija energija.
Do nekog drugog fizičkog putovanja, do poticaja duše
da ide tamo gdje će se napuniti još više,
pozdrav iz Varaždina grada koji je ostavio u meni puno
bogatije i dublje dojmove koji mogu ispisati u jednom postu.
I ovo putovanje potvrđuje da si uvijek točno tamo gdje trebaš biti-
u gradu anđela sa svojim anđelima.
10:42 | Komentari (22) | Print | ^ |

ponedjeljak, 10.04.2017.

Gdje je kava?


Nedjeljno popodne smo odlučili provesti u Opatiji.
Budući je ovaj vikend Festival kave svjesno sam uzela fotić
te napomenula mužu da ću fotkati za blog.
Jednom sam u takvoj šetnji dobila inspiraciju za blog,
a to je muža izbacilo iz ravnoteže jer „nismo došli fotkati i zastajkivati, već odmarati u neobaveznoj šetnjici.“
Tako sam mu pred izlazak iz kuće najavila da će biti fotkanja.
Nemam pojma od kuda mi je pala ideja da činim nešto planski u nedjeljno popodne
rezervirano za meditacije u šetnjama.

Društvo nam prave moja sestra i njen muž.
Sve je rjeđa ova kombinacija zbog obaveza i različitog stila života,
a ja je toliko volim, čak i kad se neozbiljan dvojac prepusti blentavim forama
svih srednjovječnih muškaraca koji nemaju o čemu, već o njemu. zujo
U čoporu zbilja podivljaju, hehe
Parkiramo u lučići Volosko i laganim hodom uživamo u šetnjici lungomarom do Opatije.
Par plakata, šalica i zrna kave nagovještavaju da se nešto zbiva
pa nadobudno provirimo u hotel Kvarner gdje nema štandova ni izlagača
kao za vrijeme Festivala čokolade,
već krcata terasa ljudi kao i svaka u ovo toplo proljetno vrijeme.








Kako mi tražena informacija nije servirana na dohvat ruke,
ne želim gubiti vrijeme sjedeći na terasi čekajući konobara za informaciju
što danas nude po pitanju kave, hodamo dalje.
Jasno je sa plakata da hoteli sudjeluju u festivalu,
ali vjerujem da osim kolača i torti spojenih sa okusom kave, nema ništa zanimljivo.
Nemojte uzeti ovu informaciju za točnu,
to je samo moja pretpostavka jer me vesele izlagači različitih kava i okusa koje očekujem.





Dolaskom na Slatinu-gradsko kupalište i centar u nevjerici promatram četiri drvene kućice
od koje samo jedna ima veze s kavom i to naravno spojena sa slasticom čokoladom.
Ukomponirane molekule mi služe kao dobar materijal za blog
pa fotkam čokoladu čija ponosna proizvođačica se hvali kako je ta ista završila na Cambridge-u ,
osim što je u ponudi Opatijskih hotela.
Jedna čokoladina se prodaje po cijeni od pet kuna
pa smo smo si je nas četvero priuštili budući je nema u slobodnoj prodaji.
Razočaranje od nepostojećih izlagača i proizvođača kave ove godine
nadomjestili smo mladim duetom na Slatini
koji su spojili divan vokal i gitaru pa uživamo u prpošnoj mladosti.
U jednom od kafića smo ispili svoju svakodnevnu popodnevnu,
nepoznatu kavu pa se zaželjeti kolača i želju utažili na lijepoj terasi kultnog hotela.
Horda mladih konobara, puni poslužavnici, razmaženi gosti,
bodlje na fenjerima da ne bi slučajno kakva ptica doletjela...
svega nečega kad poželim da nisam ovako svjesna
manipulacije konzumeričkog društva koji se sve više udaljava od čovjeka.
Priču zaokruži jedna Opatijka koja se složi sa mnom
da je Festival nečija osobna promocija
jer gosti koji su došli organizirano iz drugih gradova,
čak i država, ostali su razočarani poput mene koja živim u susjedstvu.
Zaboravim uvijek kako je Opatija stara dama i sve se vraća elitnom turizmu
koju ona zaslužuje pa se na povratku još više čudim natpisu izvođača
„adaptacija kultne plaže“ na kojoj raste betonska građevina.

Molim vas da sve informacije iz ovog posta uzmete sa rezervom,
zaključit ću ovim naputkom čiste savjesti,
a isto tako zaključujem da bi ovakav naputak trebao stajati
na svim informativnim emisijama,
tiskovnim medijima i svemu čime se manipulira
sa prestrašenim narodom radi nečije osobne promocije i dobiti.
Zanimljivo je kako se laž, za razliku od istine,
plasira munjevitom brzinom i kako se strah i panika
šire na već postojeće slojeve straha i panike.
Bilo bi dobro da si svaki pojedinac
bar površinski da priliku vjerovati u dobro, pozitivno
jer nitko mu neće uljepšati život ako ne sam.
Očekujući od drugih da nam uljepšaju pogled
isto je kao da sam dozvolila da mi propadne nedjelja u lošem raspoloženju
jer nisam dobila ono što sam očekivala.
Tome i vode očekivanja,
zato je dobro biti svjestan sebe pa i okoline
u kojoj ima toliko lijepoga ako želimo biti na dobitku.
Znanstveni dokazi potkrepljuju tvrdnje o pozitivnom razmišljanju
i emocijama kao posljedici,
a fizičko zdravlje stavlja pečat na sve to.
Zato ljudi dragi, od negativnih emocija i visokog tlaka
kojima kreće neravnoteža duha, time i tijela
neka vam tlak diže samo ukusna kavica.
Živjeli!
11:09 | Komentari (19) | Print | ^ |

četvrtak, 06.04.2017.

Slučajni putnici


Mislila sam, slučajni smo putnici
Kroz vremeplov emocija
Između boli i spoznaja.

Mislila sam, trajat će dok traje,
Davat ću koliko primam,
Otpustiti kočnice, očekivanja.

Nizbrdicom uzajamnog davanja
Krenusmo uzbrdo u primanju
Obostrane zahvalnosti.

Misli prepustih emocijama,
Očekivanja povjerenju,
Strah sreći.

Poljupcima obrisali suze,
Zagrljajima učvrstili sumnje.
Na putu postali učitelj i učenik.

Ti, ja, slučajni putnici.
Od slučaja postali svjesnost.
Svjesno nastavljamo živjeti ljubav.
16:54 | Komentari (10) | Print | ^ |

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.