O-da životu!

Očito je da duhovno sve više zrijem kako fizički kopnim,
mogli bismo tako nazvati osvještavanje ega
u kojem sam bila zarobljena desetljećima svoga života.
Još je očitije da to sada prepoznajem u drugima,
taj strah od prepuštanja jednostavnosti ljubavi
koja ne prosuđuje, ne očekuje, ne zamjera.
Iako jednostavnost, komplicirana je analiza naših slojeva,
nakupina koje su od nas napravile ovo što jesu,
ljude u vječitoj svađi i negativi, neprijateljima, ratovima, svojatanju
materijalnog u nedostatku duhovnog.
A sve je tu, u nama, ispod dubokog sloja nepotrebnog,
samo treba krenuti, kopati, čistiti.
Kako god, nazvat ću se odabranom, nazvat ću se privilegiranom
blagoslovljenom jer ugađam sebi, svojim čulima te
osjetim tamo gdje si nekoć nisam dozvoljavala.

Noćna leptirica je prije petnaestak dana položila svoje ličinke
na sam ulaz u naš stan.
Leptiri, između ostalog, simboliziraju promjene.
Ujutro smo veliku leptiricu našli uginulu na podu.
Je li istina da leptiri žive jedan dan?
Moja ljudska potreba da pomognem i majčinski instinkt da zaštitim
život u nastajanju,
u ovom slučaju puno njih,
pali su u vodu od upućenijih da se u prirodu ne miješam.
Otišli su svojim smjerom u nepoznato,
mome oku nedostupni, nevidljivi.
Ličinke na zidu ostale su kao sjećanje da su ovdje bile.

Što ostavljate iza sebe, pitate li se?
Da li je uopće bitno dok živimo U SADA
kome će i što ostati kad nas ne bude?
I da li je bitno ima li ili nema ičega nakon?
Puno bitnije je u životu osjetiti život,
iznova se rađati kroz oživljavanje svojih ideja,
svega što ispunjava svijet u nama i oko nas.