utorak, 28.02.2017.

Deset minuta


Javljam se zadnji dan u mjesecu.
Bio je intenzivan, prepun emocija, prevrata, korekcije u odnosima...
Budna sam već neko vrijeme,
ali se iznova iznenadim novim spoznajama i slojevima podsvijesti.
Posljednje saznanje me šokiralo.
Koliko god je ta podsvijest jaka i sakrivena,
očito sam odlučila čistiti u ovom životu pa se tako suočavam
sa velikim, bolnim stvarima kojih svijest uopće nije svjesna.
Koliko je to moćno i istinito, pokaže nam tijelo i to je najfascinantnije od svega.
Dakle, u fazi sam začepljenja nosa i desnog uha
tako da se i ovdje tijelo brani kako zna na svoj način
jer očito želi malo odmora, ne želi više čuti ni osjetiti okus niti miris.
Nije to loše uopće jer si daješ priliku izoštriti taj unutarnji feeling, a sve je stvar toga.

Snijeg kopni, ptičice pjevaju sve glasnije, pas i mačka se linjaju,
dečki odrastaju, sve su samostalniji...
Muž i ja učitelj i učenik jedan drugome...
Promjene , promjene, divne promjene kojima se veselim,
a kojih sam se nekada bojala.
Nemam baš toliko vremena za blog,
ali nadoknadit ću kad pređem i ovaj level.
Nadam se da ću u idućem postu pisati o novoj promjeni
i novoj razini do koje sam došla.
Uglavnom, uveseljavam i budim sebe,
a i svijet oko sebe. Živim svoju misiju.
Malo zastanem, život mi donese novi izazov, novog čovjeka,
novi odnos i kako to riješim, oslobodim se još jednog tereta.
Svi tereti su u nama, a čovjek koji nam je došao,
samo je znak gdje zapinjemo.
Moja poruka dana, ovog i novog mjeseca bi bila- ne osuđujte se,
ne budite kritični prema sebi,
netko vas je uvjerio da je to normalno.
Postoji još normalnije,
a to je da prihvatimo da smo sada i tada znali jedino tako
i da je svaka greška ovdje prilika za novo učenje.
Kažu da čovjek dobije svakih deset minuta novu priliku.
Pitanje je da li je prepozna? Da li je iskoristi?
Idem dalje, pet minuta je prošlo,
još pet i eto nove prilike! Ne želim je propustiti.
Čitamo se idući mjesec, češće,nadam se.
Hvala svima koji navratite



21:34 | Komentari (11) | Print | ^ |

subota, 18.02.2017.

Tobogan




Ima jedna crtica iz mog života gdje sam,
kao i puno puta ,
pokušavala biti ono što nisam.
Tako sam se tog srpanjskog dana
na jednoj od napućenih, gradskih plaža
popela na veliki tobogan.
Penjući se stepenicama prema vrhu,
osjećala sam se sve više na dnu
jer sam bivala sve sigurnija da neću dole.
Kako već tada vrlo mlada
nisam vjerovala u sebe
niti imala neke hrabre poteze,
tako su moje misli i nesigurnost
dodatno iskreirali moju istinu
gdje sam ostala na vrhu
čvrsto se držeći za rukohvate tobogana
da ne sjednem i ne skliznem u more.
Svake stepenice vode ka vrhu,
ali suprotnim putem spuštaju u dno,
tako je meni taj put vrh bio dno
jer ispred mene dugački tobogan
koji ubrzava moje tijelo i strah,
a iza mene napućene stepenice mladih ljudi
koji čekaju svoj red i mene
da im se maknem s puta.
Mene na vrhu i dnu da ustupim mjesto do njihovog vrha.
Nema natrag od silne gužve,
a čini mi se da nema ni naprijed
od straha i nesigurnosti.
Trajala je ta agonija,
vrijeđanje, komentari, povici.
Nešto što je trebalo biti poticajno,
samo je dodatno pojačavalo strah i nesigurnost.
Bio je to jedan od najgorih spustova u životu.
Djevojka u redu iza mene se sjetila
posjesti me u svoje krilo
pa je ta mala pomoć
za mene bila velika podrška i olakšanje.
Ispala sam hrabra u svom kukavičluku i strahu
kojeg nisam pobijedila taj put.
U svom odrastanju razumijem
da je cijeli život hod stepenicama prema vrhu
istima se spuštajući prema dnu i sve je jasnije-
jedino ćeš vrh osvojiti ako kreneš iz dna
i jedino ćeš doći do dna ako si krenuo s vrha.
Svaki strah u životu
ovdje je da bi nas učinio hrabrima.
Svaka hrabrost produkt je straha.






10:48 | Komentari (18) | Print | ^ |

utorak, 14.02.2017.

Dragi kamen

Jučer sam se počastila novim kamenom.
Na prvu me privukao svojim zanimljivim bojama i oblikom,
u ruci mi je sjeo fenomenalno,
a opis i njegovo djelovanje je taman što mi trenutno treba
pa tako i teza da nas svaki kamen privuče intuitivno
jer nam baš tada treba, nije bezvezna.
Mookaite jaspis je moje novo, malo čudo.



Jutros na mobitel stiže fotkica koja me razgali, poklon iz srca.
„Evo ti kamenje od tvog partnera“.
Svi možemo iz običnog kamena u ruci drage osobe i sami postati dragi.
Uzajamno osjećanje, davanje i primanje
običnu hladnoću pretvara u dragi ,iscjeljujući kamen.



11:08 | Komentari (11) | Print | ^ |

srijeda, 08.02.2017.

Godine


Kupujemo kopačke u jednom od trgovačkih centara.
Dečko se vraća s tenisicama iz skladišta bez broja kojeg smo tražili
te nakon što složimo razočarane face,
iz daljine nam se približava još jedan dečko s tenisicama u rukama
pa je misterija i zbunjenost riješena.
Naime, obojica mladića imaju popularne bradice pa sam na prvu pomislila
kako se radi o istom no čim se ovaj približio, primijetim očitu razliku u visini.
Eto tako, te posjete dućanima po šoping centrima su mi sve nelagodnije,
ali uvijek se nešto odigra u moju korist i zabavu.

Vjerujem da im mora biti grozno raditi osam sati u prostoriji
bez prozora i ikakvih prirodnih sila,
osim ljudi, kupaca koji su sve manje ljudi.
Očita frustriranost i nervoza se osjeti u zraku, država u malom.
Dane većinom provodim s ljudima sličnim sebi,
onima koji na život gledaju s vedrije strane i nalaze izlaz iz bezizlazne situacije.
Zato jer vjeruju da izlaz postoji!
Primjećujem da su ljudi prekriveni debelim slojem briga
i teško je doprijeti do njih,
ali nekako uvijek uspijem.
Jer u to čvrsto vjerujem!

Nasmijali smo se pomutnji bradica.
Komentiram kako je to danas moderno,
a moj dvanaestogodišnjak kako on još nema bradu.
„Ne brini, brzo će i to.
Odjednom ćeš se probuditi s bradom i shvatiti da je deset godina proletjelo!"
„Ejjjj pa ti si još mlad“, uzvratim optimistično jer mi se ne sviđa tok razgovora.
„Sve godine su lijepe. Svaka nosi svoje.“
„Ma znam , ali život tako brzo prolazi,“
nastavlja dalje pa ne propuštam priliku pitati ga koliko ima godina.
„Dvadeset i osam. Baš mi je danas rođendan.“
„Ajme super!“ Pružim ruku i čestitam.Kakva slučajnost!
„Mlad si ti još. Ja imam četrdeset i dvije.“
„Ma da! Možda sam mlad u odnosu na vas.“

Dok mi dalje mudrujemo oko veličine kopački
do nas se zaustavljaju muž i žena u trećoj životnoj dobi.
Ustupim mjesto gospodinu da proba tenisice.
Opet pričam, što ću, volim ljude,
a oni se nadovežu kako sam mlada.
„E već sam i ja u lijepim godinama“, odgovaram,
a gospođa odgovori kako imaju sigurno djecu mojih godina.
„Šta mislite koliko ja imam godina?“, uplete se gospodin.
Slegnem ramenima, ne bh voljela pogriješiti u procjeni,
a on nastavi da preko sedamdeset.
„Ajde budi iskren!, kaže njegova supruga na što on kaže:
“Ako ćete iskreno ,danas slavim sedamdeset i sedmi rođendan.“
Oduševljeno čestitam i zaželim puno zdravlja.
„Super izgledate, jako vitalni i očuvani“
te prošaram pogledom po dućanu i ulovim pogled drugog slavljenika:
“Ej, dođi, dođi!“
„Možeš li zamisliti!? I ovaj gospodin danas slavi rođendan!"
Sveopće oduševljenje, čestitanja, osmjesi.
Predivna energija u jednom trgovačkom centru
gdje sam od prirodnih faktora pronašla ljude.
Opet ista scena, pitanja, odgovori i činjenica da
mladi trgovac ima godina kao jedan od njihovih unuka.
Uglavnom, opet: „Mladi ste. „Nisam.“ „U odnosu na vas...“
Pozdravim ekipu, platimo kopačke
te zadovoljno izađemo moj nogometaš i ja u dan.
Uspjeli smo od ničega napraviti nešto.
Donesti vedrinu, osmijeh.
U trenutku je to ljudima puno,
ali većinom brzo zaborave i vrate se u svoje misli, svoje brige.
Sretna sam što sam bila dio tog lijepog, prirodnog trenutka.



20:15 | Komentari (18) | Print | ^ |

srijeda, 01.02.2017.

Netko mora voditi i mir


Malo sam se iznenadila jučer došavši u malo primorsko mjesto
gdje je junior s klubom igrao nogometnu utakmicu protiv gostujuće ekipe.
Kako sam prvi put na tom terenu i dijelu gradića kojeg relativno dobro poznajem,
ali nemoguće je biti totalno informiran,
tako mi je trener dao upute na kom semaforu skrenuti i u koju ulicu ući.
Odavno se ne pravim pametna,
nemam problem pitati ako ne znam.
Uostalom, kako ću naučiti?
Prošli su ti nezreli dani kada bih kružila kao mačka oko vruće kaše,
igrala sama sa sobom ,toplo-hladno, ne daj Bože da netko zna da ja ne znam!
Iskustvo nosi mudrost ako si voljan učiti, a to će ostatak dana itekako pokazati.

Skučena dvosmjerna ulica u kojoj se dva auta ne mogu zaobići
dovela me do nogometnog terena i gusto parkiranih automobila
gdje sam upecala mjesto taman kad je čovjek iz autopraone
zaurlao mašući spužvom, krpom i svime čime je prao auto.
Na glasno urlanje kako ne mogu tu parkirati i da se maknem,
iako ne vidim da ikome smetam,
u miru dođem do njega i isto tako pitam zar je tolika frka.
Na tu mirnoću odgovara još žustrije,
a ja još mirnije u nadi da će preuzeti moju draželjubivu energiju kažem:
„Oprostite, ovdje sam prvi put, sin igra utakmicu.
Nisam znala da je takva frka oko parkinga“,
na što se malo primiri i kaže da je "Čovjek u najmu tu gdje sam stala i ima četiri autobusa.
Ako me zatekne, zvat će pauka."
„U redu, možete li mi reći gdje mogu parkirati? Parking iznad je od kluba, možda?“
„Da, da, gospođo, možete slobodno gore“,kaže, sada već prijateljskim tonom.
„Evo i vidim da ima slobodnih mjesta. Puno vam hvala“,
odgovorim sa smješkom na licu na što on također miroljubivo odgovori:
“Nema na čemu. Ugodan dan!“

Preparkiram se ulicu iznad, sretna što me čeka par slobodnih mjesta
pa taman da ću izvaditi ključ i izaći iz auta, opet urlanje:
“Ej, ej, gdje si to stala!? Nisi sama ovdje!“
Provirim glavu, a do mene dvije glavešine dotičnog, gostujućeg kluba.
Jedan stoji sa strane, drugi nervozno suflira rukama i otrovnom jezičinom.
„Oprosti, mi se poznajemo?“ izađem iz auta i gledam čovjeka mojih godina
koji je očito nekakav nogometni trener, bar trenerka koju nosi
i u kojoj trenira svoj sportski fer play na to upućuje.
„Ne znamo se mi. Od kud bi se znali!?
Šta misliš što si se spustila sa svog brda u grad da me poznaješ!?“
„Drago mi je, D“, pružam ruku sa smješkom,
a egotriper u svom filmu iznenađen scenom koja nije dio njegove režije,
pruža ruku i uzvraća. „Ja sam D“.
„E sad kad smo se upoznali, možemo na ti.
Živim na brdu, ali sam građanka, za razliku od tebe.
Prvi put sam ovdje, možeš to i malo ljepše reći za dobrodošlicu.“
„Ejjjj, nećemo sad te nervoze“, odgovara građanin kad sam se na tren spustila na njegov nivo
i automatski osvijestila da to nisam ja niti želim biti. To je on.
Preparkirala auto, zaključala, pozdravila i udaljila se u totalnom miru.
Pobijedila sam egotripera u sportskoj trenerci, ali i onoga u sebi.
Pola života sam bila u pravu, ostatak ću provesti u miru.
Otišla na kavicu s jednom od mama,
odgledala utakmicu gdje su naši izgubili s bodom razlike
te doznala da na susretima ove dvije ekipe,
roditelji toliko vrijeđaju jedni druge, da to bude strašno.
Očito je egotriper alergičan na sve što dolazi iz našeg kluba,
a toliko je to tužno jer djeca igraju.
Da zaključim priču, spoznajom da sam dobila opasku
još od bivšeg trenera kako mi sin nije ratoboran
pa lošije prođe, nema tu borbenu crtu.
Drago moje, mudro dijete je ono što je,
voli taj sport i gušta u njemu.
Previše je tih borbenih, neka vode svoje borbe, svjesno ili nesvjesno.
Netko mora voditi i mir.


11:16 | Komentari (31) | Print | ^ |

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se