četvrtak, 26.01.2017.

Ne odustajte od svojih želja


Paket koji sam otvorila na suvozačem mjestu moje drage prijateljice-sestre po duši
rasplakao nas je obje.
Mene u četrdeset drugoj godini i nju u četrdesetoj godini života, dvije grlene i velike žene
koje plaču poput malih djevojčica.
Ganuće, zahvalnost i vremenska crta u mislima više od tri desetljeća od scena u igri tri djevojčice.
Šestogodišnjakinje na malim veselim dekicama u igri s lutkama Barbie i Ken,
šarenim komadićima odjeće, obuće, djela namještaja...
Igra života tri djevojčice iz različitih obitelji.
Ja sam bila ona drugačija, ona koja nije imala svoju Barbiku.
Iz kartonskog paketića viri svilenkasta kosa,
a djevojčica u meni uzima u ruke svoju lutkicu Barbie koja je ovdje da bi ispunila jednu dječju želju,
zavidala stare rane.
Psihički je nedostatak mile lutkice bio posrednik da se očiste loša uvjerenja i da konačno na pola svog životnog puta
potvrdim ono što osjećam- Vrijedna sam svake želje.
Još poklona i pismo drage duše koju je dirnula priča na blogu „Nemam Barbiku“,
koja je ovim činom potvrdila ono što znamo, da će svemir uvijek naći način.
Hvala divna dušo, učinila si sretnim jedno dijete u tijelu odrasle žene.
Nema cijene za ovo davanje i primanje, nema opisa sreće i zahvalnosti koju osjećam.
IMAM BARBIKU! kiss



10:34 | Komentari (22) | Print | ^ |

nedjelja, 22.01.2017.

Tek jedan običan post



Jučer sam se vozila autobusom s brda do grada što je rijetko ili nikada
pa silaskom iz prigradskog autobusa, u gradu nastavila čekati gradski za presjedanje i
sudjelovala u gradskoj svakodnevici.
Gledam u dečka kojih tridesetak godina kako se neprekidno smijulji
pa i mene ulovi smijeh dok istovremeno cura kojoj je narušavao privatnost, suptilno bježi od njega.
To me vrati u moje mladenaštvo i vječite manijake po autobusnim stanicama
i portunima koji su strašili nas mlade curice.
Ovaj se „samo smije“ i u ovo sunčano zimsko podne,
otvori patent trenerke ispod koje izviruju crne dlačurine.
Malo sofisticiraniji manijak ,pomislim i skužim da je moj smiješak zamro
jer sam kroz smrtno ozbiljnu curu nezainteresiranog pogleda u daljinu,
ne u crne dlake, oživjela svoju prošlost.
Možda je to i bolje od mog osmijeha kojeg sam netom komentirala sinu
da bi mogao privući njegov jer smo isti.
To se ipak nije dogodilo i sve traume su ,naizgled, nestale njegovim ulaskom u bus.
Ne znam koliko se bavite podsviješću poput mene,
ali ovakve vanjske scene koje vas u trenutku uznemire,
služe da upravo očistite te traume iz podsvijesti.
Samo prihvaćanjem ih otpuštamo, nikako potiskivanjem.
Često znamo reći kako smo zaboravili neku bolnu scenu iz prošlosti,
ali smo je samo jako duboko potisnuli da bi preživjeli,
iako nas takve scene nesvjesno određuju.
Nema svatko priliku u životu to rješavati,
ali sve dok čovjek nije spreman suočiti se s bolnom istinom,
nije vrijeme da to rješava, makar proživio cijeli život.
Kažem za sebe, a i za ljude oko sebe koje uspijem potaknuti da se krenu osvještavati
da je bez veze glumiti nemoć ako nam je već došla prilika u životu da
svjesno kreiramo i preuzimamo odgovornost za sve što nam se događa.
Mi smo zapravo povlaštena bića, svjesna sam toga, iako ego često zablesavi
pa ne želi vjerovati i živjeti čuda.
Drugim riječima, povlaštena bića su sama sebi dala povlasticu
odbolovati svoju neizdrživo bolnu istinu koju treba prihvatiti,
umjesto da je drže potisnutu u podsvijesti.
Za to trebaš biti fanjski hrabar.

Dugo nam nema autobusa kojim moramo stići na natjecanje
pa odlučim zvati dvije taxi službe no svi su zauzeti.
Začudim se autobusu na kojem je natpis za KBC pa pitam sina što je to,
a kako me ne čuje, ponovim pitanje no starija žena u prolazu se zadere:
“Za bolnicu, šta ne vidiš!!“
Nasmiješim se još jednoj nesvijesti koju nitko nije ništa pitao,
a osjetila se prozvanom i što je najgore moja nervoza ( da je imam trenutno)
se lako mogla navući na njenu i evo povoda za svađu.

Eto i našeg busa.
Vesela sam kao malo dijete u društvu svog četrnaestogodišnjaka
koji je tek krenuo u svoju samostalnost pa mu je i vožnja autobusom potvrđena pokaznom kartom
koju sam mu konačno kupila, otpustivši ga tako jednim dijelom od sebe.
Na idućoj stanici ulazi zanimljiv dečko sa šarenim pirsevima,
jednim okruglim čak na bradi što do sada nisam vidjela.
Ćelava glava, gusta brada, šareni pirsevi po glavi ljubazno ustupi svoje sjedeće mjesto starijem čovjeku,
a ja ponosna na mladost koja nema razloga za stereotipe.

Gledam stanice i mjesta na kojima fotka i objavljuje naš @NF,
prepoznajem i vidim punktove koje inače nemam vremena promatrati dok vozim auto,
a grad zaobilazim u širokom luku pješice- zbilja mi se ne sviđa ta nervoza.
Na izlasku cura s torbom oslikanom srcima, poklon našem @Randomheart-u
ali i moj jer uvijek zamijetimo baš ono što želimo.
Istovremeno na ulasku drugi, zanimljivi dečko.
Pretjerano češanje po glavi i tijelu, tikovi glavom i ramenima
služe mi kao izvrstan školski primjer sinu na ukazivanje narkomana.
„Ili mu je dan jako stresan“, odgovori moj sin,“ jako je nervozan!“.

Sunčano vrijeme iskoristim na terasi i kavici svoje omiljene lučice
do početka natjecanja te u prolazu pozdravim ekipu koju nisam dugo vidjela.
Odem za svoj stol na terasi, pijem bijelu kavicu i guštam u vrućim sunčevim zrakama hladne zime.
Inače sve više mudro koristim svima dobro znane metode
„Prespavaj, jutro je pametnije.“ „ Ispeci pa reci.“ „Duboko diši.“ Izbroji do deset...“
U svim slučajevima se pokaže da si dam priliku ne reagirati stihijski,
u egu donijeti odluku, izreći nešto zbog čega ću sutra žaliti.
Živim sve svjesnije, zbog toga mirnije i sretnije jer mi ljudi prečesto reagiramo automatizirano.
Ne damo si priliku niti razmisliti, najbitnije je u tom trenutku biti u pravu,
ali upravo to pravo često uzima pravo miru.

Stižem na Dvoransko prvenstvo Hrvatske u atletici za mlađe juniore
na kojem je otužno malo gledatelja, nas par roditelja
(djeca su došla organizirano s trenerima iz drugih gradova),
a još je tužnije kako jedan temeljni sport s puno zanimljivih disciplina nije popularan niti djeci.
Nije sinova kategorija, ali skače, skočio je svoj osobni, dalje se letvica diže,
ali ga je pri startu omelo petljanje pomoćnih sudaca po letvici gdje je morao odustati u trku i tu su počele misli i nesigurnost.
Sve ok. Idemo dalje, bit će još prilike.
Meni kao roditelju u ovoj osjetljivoj dobi je najbitnije motivirati i imati vjere u njega kad njemu izostane.
Te iste vjere koja je meni često nedostajala,
a poljuljalo ju je još više kontra efektno kritiziranje.
Danas znam da je u motivaciji bitno isticati vrline, ne mane jer nas to tjera dalje.
Tako da za kraj ove divne sunčane nedjelje, još jednom poruka i pouka da promislite
o ovih par rečenica ispred i pružite si priliku da vam pravo ne uzme mir.


(Za generaciju)


(dio naše atletske dvorane-zanimljiv most koji povezuje svlačionice s dvoranom)


(malo iznutra-strunjača i letvica)


(Umrijeti, ali ne odustati-grafit Armade)


(INSPIRE OTHERS- djevojčica s natpisom na jakni koja zaokružuje moj dan)


19:10 | Komentari (9) | Print | ^ |

subota, 14.01.2017.

...pet slova...


Mala riječ za emocije mile,
vojsku ljudi, zemaljske civile.
Žarkih boja, vrelog srca,
zbog te riječi pravilno kuca.
Briše bol, rađa nadu,
slavi život, ruši blokadu.
Pet slova, duša je našla način
uglazbiti svoj divan začin.
Hvala, osjećam da opraštam,
Hvala, volim jer sam zahvalan.



Oznake: ljubav, zahvalnost, oprost


21:03 | Komentari (21) | Print | ^ |

utorak, 10.01.2017.

Nemam Barbiku

Izlet do susjedne Italije i obilazak popularnog
"Outlet sela Palmanova", odličan je izbor
za prohladnu nedjelju.
Nedaleko ovog sela, u bivšoj državi smo
šopingirali čak i organizirano autobusima našeg
Autotransa uz vječito drhtanje na granici
i "švercanje" traperica, čarapa, gaća...









Zanimljivo zdanje dućana sa obje strane ulice smještenih u šarenim prizemnicama
na kojima je ne rijetko smješten okrugli balkonić.
Pokoji kafić u nizu za predah uz odličnu talijansku kavicu,
zbrajanje eura uz dojmova i plan nastavka šopingiranja,
doima se kao spontana igra dana, iako nesvjesna radnja
masovne šoping groznice koja te uhvati čim izađeš iz auta na obližnjem parkingu.







Zadovoljna što nam je društvo radio par muž i žena,
rijetka vrsta muškarca
koji uživa u isprobavanju i kupovini robe.
Fantastično sam svjesna da potvrđujem izjavu i misao
koju je spomenuo na jednom od blagdanskih
druženja: "Sretan sam kad moji prijatelji imaju jer to znači da imam i ja"
pa tako guštam u njegovom trošenju eurića svjesna da ga ne mogu pratiti,
ali isto tako svjesna da u životu želim imati više, a on mi je divan primjer
neopterećenosti cijenama i novcem.
Da, želim tako živjeti jer sam dan prije osvijestila kako imam loša uvjerenja iz djetinjstva
zbog neimanja obične lutke Barbike.
Od nas tri prijateljica, ja sam ta koja je nije imala i
tko bi rekao da jedna mala, slatka lutkica
može nataložiti brdo nesvjesnih loših
uvjerenja o novcu i obilju.
U takvim događajima se u podsvijest utisne uvjerenje
kako nismo zaslužili nešto što želimo pa iako se godinama trudimo
i težimo nečemu, zbog otpora u podsvijesti to nikada nećemo imati
niti ostvariti.
Dakako, moguće je ako to osvijestimo i svjesno mijenjamo
uvjerenje koje nam koristi.





Prestala je faza kompenziranja duhovnog s materijalnim,
nepotrebna taloženja robetine kao zamjenom za unutarnjom srećom
jer sam osvijestila i tu problematiku u svom životu,
znam što ne želim pa je jednostavno težiti pravim željama koje
usrećuju.
Ovisno o fokusu u životu, takvi su nam i putokazi pa mi je reklama
u jednom od dućana izvrsno sjela.
Ne, neću zaboraviti biti sretna. Nemojte ni vi.



12:10 | Komentari (17) | Print | ^ |

utorak, 03.01.2017.

Pozdrav iz Crikvenice

Spontano je postalo tradicionalno pozdraviti prvi dan u godini sunčanom šetnjom i kavicom uz more,
To nam je gotovo svakodnevica, ali jučer osvijestih da je godinama prvi dan u godini sunčan.





Opet se činilo spontano fotkanje za pozdrav iz Crikvenice, ali birajući ih naknadno,
oduševilo me kako ih mogu upariti.





Staro i novo. Nešto sivo,nedovršeno, otuđeno, tužno, oronulo.
Hotel kojeg turisti fotkaju pokazujući svojim sunarodnjacima kao ostatke
nakon ovog zadnjeg rata, iako nema veze s time.
Druga krajnost, novo, veselo, šareno zrači optimizmom i vjerom u bolje dane.






Muškarac i žena. Što reći? Par!
Muška energija ratnika i heroja, u odnosu na žensku senzualnost i vodu-
elementu koji je počeo početkom zime
i utječe na našu seksualnost, pokretačku snagu, bazičnu volju.





Znakovi zabrane ili podrške za naše kućne ljubimce,
skraćenica od naziva tamošnjeg komunalnog društva
i moji dečki u igru na romobilu.
Senior taman u raskolu uvjetovanja društva i svojih želja uz majčinu podršku
da zadrži dijete u sebi, bez obzira na
visinu kojom odskače od svojih vršnjaka.
"Naravno da ćeš na romobil, pa ti si dijete" ,podržala sam njegove dvojbe u namjeri
da se pridruži mlađem bratu.







Kavica na jednoj od osunčanih terasa, igra s djetetom i oblutcima ili šetnja sređenom šetnicom, izbor je naš.
Ovaj dan je idealna prilika za zaskočiti poznanika i toplo ga izgrliti, za sve one mlake pozdrave u prolazu,
za poljubac bivšoj simpatiji s kojom nikad nije završena priča i za susret ljudi iz prošlosti koji su nekad značili više.
Ovi današnji poljupci i zagrljaji, topli stisak ruke, kao poveznica između prošlosti i budućnosti,
svega što je bilo i bit će, a u centru je uvijek i samo čovjek sa svojim manama i kvalitetama.
Čovjek iza kojeg uvijek stoji priča, a način na koji je sada priča, odredit će njegovu budućnost.



11:27 | Komentari (12) | Print | ^ |

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se