četvrtak, 28.07.2016.

Biti trijezan


Na vratu smrad cigarete i čašica loze,
ne znam koliko čašica i ne znam koliko cigareta,
ali smrad je nesnošljiv.
„Nemojte me voziti kući“ odgovara, na moj deseti put nagovaranja
jer vidno pijan jedva stoji na nogama.
„Ali ja ću biti mirnija ako znam da sam te dovezla na tvoja vrata da odspavaš i probudiš se,
otrijezniš i sutra kreneš u novi dan.
Zbog mene se ne brini, kao da se ništa nije dogodilo.“
Kezi svoje istrošene crne zube kao odgovor na moje riječi podrške
i širi ruke u zagrljaj kojeg od srca prihvaćam
jer sam ih navikla dijeliti i primati, radila sam svjesno na tome,
kao što ih nekada nesvjesno nisam dijelila, ali ni primala.
Grlim ga te na vratu osjetim poljubac
koji me naglo odbije pa ipak dam još jednu šansu ljudskosti
i pomislim da je od teturanja falio obraz,
a on na to kaže:
„Nećete me voziti kući jer sam jako zaljubive prirode.“
Budale ostaju budale, pomislim i glasnim osmijehom prekrijem gađenje uz riječi:
„Odo onda brzo kući dok mi muž nije došao“
te otrčim uz stepenice u kuću
iz koje sam prije dvadesetak minuta čula prasak auta
i poletila van, uvjerena da je netko s ceste bubnuo
u naš parkirani auto.
Srećom, udario je tek u stari dio betonskog zida
na koji se nadovezuje naša mlađa varijanta kamenog stupa
za terasu i ulazak u dvorište s gornje strane ulice.

Susjed, poznanik, ponekad vezan poslom uz uslugu koju obavlja.
Otac prijatelja mojih sinova.
Približim se i ne vjerujem da je u takvom stanju
vozio auto pa uz civiliziran razgovor pokušam objasniti da jedva stoji na nogama
i da zid nije problem, za razliku od razbijenog prednjeg dijela njegovog automobila.
Mumlja, penta, priča, izvinjava se,
ali samo kažem da treba parkirati auto sa strane
i ići kući odspavati,
a on ne odustaje od ideje prema kojoj je krenuo, a zove se boćarija.
Više nisam ni ljubazna ni civilizirana
dok čovjeka od pedeset godina razuvjeravam da ne smije voziti
u takvom stanju jer je umjesto zida moglo biti nečije dijete,
a mislima mi prolete njegov desetogodišnji i petnaestogodišnji sin
koji su ostali bez obitelji koju nikada nisu ni imali uz ovakvog oca pijanca.
Izvinjava se ,neprestano hvatajući dlanovima svoju glavu, kao, neugodno mu je i
kao, kako mu se to moglo dogoditi.
Da ne poznajem tu životnu situaciju, ta njegova alkoholizirana stanja
u kojima je rasturio cijelu obitelj,
povjerovala bih da se ovo „desilo“ i u praznu priču
kako je auto iz suprotne strane projurio da nije stigao reagirati.
Suprotna strana je uska taman za nekog spretnog bicikliska kaskadera,
za automobil nikako.
Jedino je njegova pijana glava
u stanju povjerovati u tu izmišljotinu.

Ne mogu iz glave izbiti sliku njegova dva sina i žene
koja ga je napustila pred koju godinu,
a njima je oduvijek skladna obitelj sve ono što nije,
tako pričaju ljudi.
Nije me to nije zanimalo, sve dok se djeca nisu počela družiti.
Njihov stariji je još stariji od našeg starijeg,
ali bio je jedan od mirnijih i pristojnijih dečki iz društva.
Jedan dan je žena pokupila sinove i otišla od pijanca.
Znam je iz viđenja, ali u malom mjestu
ne možeš ,ne znati neke osobne stvari.
Sreća joj se nasmiješila kad je očuh umro
i kad je naslijedila malu trošnu kućicu,
dovoljnu za mir i skladan život s djecom.

Djeci je jako bitan mir, podrška i ljubav,
ali ako je nemaju od oba roditelja, fer je da imaju bar od jednog
i tu podržavam svaku majku koja se odluči maknuti zbog sebe i djece,
ne ostati u nezdravoj obitelji punoj negative.
Alkohol, ta umjetna sreća od par sati koja prestaje
jutarnjim mamurlukom,
nikada neće biti i nije prirodna sreća.
Kad bi bar pijanci o tome razmišljali dok
„usrećuju“sebe, a uništavaju svoje obitelji.
Nisam tu da osuđujem niti prosuđujem,
samo eto razmišljam koliko bi svijet bio ljepše mjesto za nas,
našu djecu i njihovu djecu sutra
kad bi pijanac bio u stanju priznati
da ima problem i tražio pomoć.
Nažalost, većina ih otjera i ono malo ljudi koji su ih voljeli
jer kako podržavati,
kako voljeti nešto što radi protiv ljubavi?
Protiv one minimalne šanse.

Biti trijezan, prvo je suočavanje sa životom.
Uvjerena sam da nitko ne pije reda radi
i da ne bježimo bez veze u taj imaginaran svijet
jer očito nismo zadovoljni ovim trijeznim.
Bijeg je to i kukavičluk od suočavanja s problemima,
a u tom bijegu stvaramo još veće probleme svojim bližnjima,
no uvijek i prvo sebi.





11:31 | Komentari (18) | Print | ^ |

petak, 22.07.2016.

Drugi pogled


Sve se promijenilo na prvom školskom pregledu kod okuliste.
Pokazalo se da nisam savršena kao većina, da imam manu kratkovidnosti,
jedva zamjetnu, ali dovoljno da slova i životinje na platnu ne vidim oštro
i do onog reda do kojeg je netko odredio da je normalno za ovu životnu dob.
Ne sjećam se prvih okvira jer znam da ih nisam birala s veseljem,
bilo je to nešto što mi je nametnuto, već od malih nogu,
nešto što me obilježilo, izdvojilo od „normalne većine.“

Oduvijek su okviri i stakla bili skupi,
ali nisu bili modni dodatak kao danas,
bar ne meni, već nešto što moram, htjela ili ne htjela.
Nesigurno i plaho djevojče je svoje simpatije i ljubavi vidjela vrlo oštro,
ali bi svaki tupi uspjeh pripisivala, baš tom optičkom pomagalu,
zbog kojeg nije kao ostale lijepe curice.
Puno puta sam se osjećala kao ružno pače pa što sam bivala starija,
tu svoju manu sam pred sobom stavljala sa strane naglašavajući svoje vrline.
Silno sam se trudila nadjačati patnju zbog „cvikeraškog“ stila koji sam morala furati,
a i ponekad slušati pod svoj opis bezobraznih i podrugljivih, onih „savršenih.“
Jedne prilike, da stvar bude gora, negdje u petom razredu pod velikim odmorom
sa svojom ekipicom smo se muvali po školskom dvorištu i gledali odrasle osmaše
kako igraju košarku.
Naravno, tada smo za njih bili mulci
i u dobacivanju te jačanju njihovog ega nad nama mlađima,
u jednom trenutku je teška košarkaška lopta doletjela do nas.
Naravno, direkt meni na glavu i naočale koje su se iskrivile i napukle.
Imala sam sreće jer se staklo nije razbilo
na mom nosu od udarca, samo je napuklo.

S godinama je dioptrija sve više rasla,
stakla bivala sve deblja, toliko da sam jednom prilkom
kod optičara na nekon popravku usred ciće zime
stajala pred vratima sat i pol vremena, čekajući da popravi moje supatnike
jer nisam imala hrabrosti ići među ljude tako ogoljena.
Sjećam se da mi je rekao da prošetam gradom i vratim se,
ali ja nisam bila sigurna u svoje oči i vid pa sam tako prestrašena u toj maglovitoj slici
zida ispred radnje, propustila maglovite ljude
i priliku da nekoga sretnem, a ne prepoznam ga, ne vidim ga.
Ružan osjećaj.

Kasnije sam kroz život izliječila svoj kompleks
uvjeravajući se kako mi naočale super stoje
i kako je izazov naći dečka
koji će me prihvatiti s njima jer sam prihvatila samu sebe.
Izazov mi je bilo i ljubljenje s dečkima,
pogotovo onima sa većim nosom,
a baš takvi su mi se sviđali.kiss
Posebno romantično u tim bliskim trenucima
je kad ti dečko skida naočale.
Malo manje romantična je glasila rečenica:„Skidaj naočale!“
od devet godina starijeg brata koji mi je uvijek glumio tatu
jer je to značilo čepu, iako se ne sjećam njegovih udaraca
ili sam ih samo dobro i duboko potisnula, morat ću prokopati.

Prije par godina sam probala leće.
Taj skupi sport me dodatno odžepario
kada sam shvatila da toliko cijenim svoje oči
da nemam hrabrosti lijepiti silikonsku tvar na njih
i uporno trepćem kad je trebam priljepiti.
To vrijeme, početaka mojih izazova sa samom sobom i pomicanja granica,
upornošću i inspiracijom jedne od prijateljica koja nosi leće dvadeset godina,
uspjela sam probiti led, prvi put našminkati oči,
imati ih otvorene, diviti se sjenilu, olovci i maskari.
Osjećaj je predivan jer sam to doživjela prvi put
i teško da će onaj tko nije,
razumjeti o čemu pišem i koliko je to veliko za mene.

Oduševljene lećama ne prestaje,
pogotovo u fizičkim aktivnostima gdje se skače,
a nema potrebe dizati naočale na nosu da ne padnu.
S godinama teška stakla zamjenjuju plastiku,
okviri su postali modni dodatak
pa sam tako za cijenu jednih u zadnjoj kupovini
izabrala dva različita okvira,
jedne sa foto senzibilnim staklima koje potamne na suncu.
Ne moram ni spominjati koliko je to zgodno, pogotovo u vožnji auta,
čak i noću jer mi smetaju i odbljesci svjetala,
a ova stakla to jako dobro ublažavaju.
Uglavnom, danas sam malo promijenila okvire, za foru.
Velike tamno ljubičaste zamijenila sam malim pozlaćenim,
jučer sam nosila leće, poslije podne sunčane naočale.
Imam tisuću mogućnosti i svjesna sam ih.
Do njih sam došla upravo iz svijesti o tome
kako su me naočale onemogućile u nečemu,
a zapravo me naučile mnogo čemu.








11:27 | Komentari (23) | Print | ^ |

utorak, 19.07.2016.

Moji anđeli


Tek što je napunio trinaest mjeseci, doznali smo da će naš
omiljeni beban dobiti društvo.
Planirali smo dvoje djece, ali ne u ovako kratkom razdoblju.
Kako se sve događa s razlogom, kasnije se razlika od dvije godine
ispostavila idealna za svih nas.
Za mene mamu, muža tatu i dva sina kompića jer su postali društvo jedan drugome.
Mlađi je nasljeđivao robicu, a period pelena, pasiranja kašica i svog tog znanja,
odradila sam u kompletu.
Kako sam rođena pod takvom zvijezdom da nisam imala pomoć
baka i djedova u odgoju i čuvanju,
pripomoći oko dečkića razlike dvije godine i tim ranim fazama
kada je pomoć više ,nego dobrodošla, kao i uvijek , život nas pomazi i pomogne.

Moja starija sister i ja smo zatrudnjele u periodu od četiri mjeseca
pa smo izmjenjivale iskustva i bodrile jedna drugu.
Uveliko mi je olakšala svojim savjetima koje je dobivala od svekrve
pa smo prvu godinu dana sa bebačima
odgulile, manje-više, bez problema,
jedino što je moj rođen kao puno aktivnije dijete koje nije voljelo spavati
te su svi njeni savjeti bili neiskorišteni u vezi toga.
Po rođenju malog brata, počeo je spavati cijelu noć,
tu me život opet pomilovao da se ne dižem zbog obojice.
Kada danas o tome razmišljam, ne mogu vratiti osjećaj iscrpljenosti,
nemoći, razdražljivosti i umora kod rođenog bebana
i sinčića od dvije godine, sama s njima po cijele dane,
bez ičije pomoći jer je muž počeo stvarati i raditi po cijele dane
da nama ne bi ništa nedostajalo,
iako su pelene, robica i sve te dječje potrepštine
mladom paru koji se tek kući, velike i zahtjevne stavke.
Tih prvih mjesec dana smo bili svjesni da će starijem sinu biti šok bebica
pa nismo htjeli dozvoliti iznenađenja
jer sam sama s njima fizički i svjesna da će biti nemoguće u
isto vrijeme držati obojicu,
što bi inače uskočila jedna od baki da je zdrava.
Opet me život iznenadio divnom, mladom poznanicom
koja je postala naša dadilja tih mjesec dana
i brinula o starijem sinčiću, provodila vrijeme s njim u igri vani
dok smo beban i ja većinom ležali.
Poznanica, dadilja pa prijateljica za cijeli život, pisat ću još o našoj Dini.

Nažalost, moja mama je tada već bila prilično loše
i još dok sam bila u trudnoći s drugim sinom su je hospitalizirali,
a stanje je bilo neizvjesno.
Nakon dugo godina bolovanja i ležanja nazirao se kraj kojeg nitko ne želi pa ,
iako sam htjela da se to ne događa, nisam mogla protiv toga.
Sjećam se jednog ljetnog popodneva dok je mlađi sin spavao,
a ja u toj pauzi s trbuhom do zuba, vrtila najlon na ribarske tunjice sa malim aparatićem.
Tada smo živjeli od sezonskog posla i moj dio su bile dječje tunjice od stiropora
na koje sam motala najlon, plovak, olovo i udicu.
Nazvao me brat i javio da su mamu zadržali u bolnici.
Sjećam se straha i nemoći, ali i obećanja da ću biti jaka zbog jednog djeteta koje spava
i drugog koje se treba roditi za mjesec dana.
Taj put se vratila kući, rodila sam i drugoga sina,
ali idući put nije, dva dana nakon njegovog prvog rođendana.

Život te ne pita jesi li spreman za takve boli, ali ti uvijek pošalje anđela čuvara da te sačuva i da snagu .
To je bila moja obitelj, dva mala sina i muž, njihov tata.
Nakon par mjeseci, vitalnom i zdravom djedi (mom tati) se zdravlje počelo naglo narušavati.
Bili smo uvjereni da je stanje psihičke prirode zbog maminog odlaska,
ali četiri mjeseca kasnije nas je razuvjerio dežurni kirurg.
Bio je to jedan od najgorih dočeka Nove godine.
U dnevnom boravku uz tv sjedimo muž i ja, dječica spavaju, šarene lampice okićene jelkice trepere,
a ja gledam u svoju crnu odjeću i mislim si, može li biti gore?
Prvog dana Nove godine idem u posjetu tati u bolnicu i
dok sav ostali svijet spava nakon veselog dočeka,
ja u tuzi idem u posjetu tati koji leži u bolničkom krevetu.
Tada sam bila svjesna da je ovo najgori prvi dan jedne godine i da ovo više nikada ne želim doživjeti.
Prvi dan godine, vjera, nada i optimizam da će danas biti bolje od jučer,
to jučer je demantirao kirurg viješću da tata ima uznapredovali stadij karcinoma
i da će živjeti maksimalno dva mjeseca.
Poživio je sedam.

Da ne bude sve tako tužno, umalo je bilo tragično kada me na spavanju jedne ljetne večeri
probudio djetetov plač i nesnosan miris paljevine.
Probudila sam muža koji je istrčao iz sobe na hodnik kroz koji je sukljao gusti dim.
Srećom, stara dugačka kuća je imala dva ulaza pa smo uspjeli izaći-
mali sin od nepune dvije godine, ja pred porod i muž koji je na drugom ulazu gasio vatru koja je od siline masnoće tinjala.
Što reći, preživjeli i to bez ikakvih posljedica.
Stara friteza krcata uljem stajala je na poklopljenom štednjaku na koji su pale
kutije plastične ambalaže za naš sezonski posao i najveće kolo upalile na najjaču toplinu.
Kolika je vjerovatnost da se to dogodi? Ista kolika i da se probudiš i imaš još jedan veliki razlog voljeti život jer te
,očito zbog nekog razloga, drži ovdje, koliko god te šamarao.
Jesam li napisala da je dvadeset dana nakon rođenja prvog sina, muž pao pri poslu i zadobio vanjsku frakturu potkoljenice?
Pa sam imala dvije bebe, jednu sa vanjskim fiksatorima koju sam morala posjećivati u bolnici dok sam se kući izdajala?
Tako da ga je jedno vrijeme to primoralo da ne radi,
a kako nam je bilo financijski, bolje da ne pričam, porodiljni je stizao na vrijeme ,ipak...
Živi smo, očito s razlogom.
Zato svaki put kada padnemo, a ne ubijemo se,
pomislite kako ima nade za sutra jer ste se danas izvukli,
a ako snagu ne vidite u sebi i svojoj vrijednosti,
dobro pogledajte oko sebe jer uz vas,
uvijek postoji razlog zbog kojeg se ide dalje.





14:07 | Komentari (21) | Print | ^ |

nedjelja, 10.07.2016.

Maja


Maja: „Znaš da je danas Zlatokosa na televiziji?“
Ja: „Ajmeeee, u koliko sati?“
Maja. „Mislim da u osam:“
Ja: „Ma jooooj, već je devet, dok dođemo kući, bit će i deset.
Ne možemo biti na dva mjesta u isto vrijeme.“
Maja: “Da, ali da se prepolovimo, mogli smo biti i ovdje i tamo.
Imale bi pola tijela i pola mozga.
To je nemoguće! Umrle bi da nas netko prepolovi.“
Ja: „Da i da imamo pola mozga, ne bi bile ovako pametne.“
Maja: „Hahaha. Da! I to!"
„Znaš, moja prijateljica Anja mi je jednom pričala da kad je jela pizzu da su joj gljive plesale po pizzi.
I onda da je ona plesala s njima...i onda je pala sa stolice na pod. Ja mislim da Anja laže.“
Ja: „Nemam pojma, možda joj se to i dogodilo. Iako još nisam nikad čula da gljive plešu.“
Maja: „Znaš, u kući su nam pčele napravile rupu i dolaze. Puno ih je.“
Ja: „Šta se ti bojiš pčela?“
Maja: „Da jer one bodu.“
Ja: „ Nemoj ih se bojati jer one osjete kad ih se bojiš pa će te tada i ubosti jer se i one boje tebe.“
Maja: „Ali opasno je kad si alergičan pa te ubodu, možeš se ugušiti.“
Ja: „Šta si ti alergična?“
Maja: "Ne, ja nisam.“
Ja: „E pa onda se zbilja ne moraš bojati. Živi svoje, one će svoje.“
Maja: „ Znaš da su nam radnici radili po kući i tata im je rekao da stave mrežice na prozore
da ne ulaze pčele i rekli su da su stavili, a ono...znaš šta?
Ja: „Sigurno su slagali?“
Maja: “Da! A još im je tata dao dvije!“
Ja: „Čega dvije? Dvije tisuće!?“
Maja: “ Ne. Koje tisuće!? Dvije mrežice!“
Ja: „A-ha! Ja sam mislila da im je platio radove i te mrežice koje nisu stavili.“

Maja: „Ej, jel ovo Severina! Nju volim....“

Pjevamo zajedno, baš neka stvar koju rijetko čujem,
a onako je dječja i naivnna, pjevna je i plesna, baš za naše raspoloženje.
Nakon Sevke, Nina pjeva.

Ja: „A slušaš li Ninu?“
Maja: „Ne, tko je ta?“
Ja: „Ova što pjeva.“
Maja: „Nisam nikad čula za nju.“
Ja: "Slušaš li Joleta?“
Maja: „Ne, on mi je star.“
Ja: „A Severina nije?“
Maja: „Nije.“
Ja: „Mislim da su Jole i Severina istih godina otprilike.“
Maja: „Zbilja???? Koliko imaju godina?“
Ja: „Tu negdje, oko 44.“
Maja: „A koliko ti imaš godina?“
Ja: „Za par dana ću imati četrdeset i jednu.“
Maja: “ Znaš koliko ima moja mama?“
Ja: „Jednu više od mene.“
Maja : “ Bo! Nemam pojma.“
Ja: „A jesmo mi stare?“
Maja: „Niste.“

Maja je moja prijateljica od sedam godina. Završila je prvi razred.
Dijete je kao i svako dijete, puna mašte, priča, životnog veselja i znatiželje.
Onog istog koje mi odrasli gušimo u sebi pa nam to ponekad ide na živce kod djece.
Puno pričaju, dosadni su i zamorni jer smo mi odrasli ugasili sve dječje u sebi.
Kao, odrasli smo pa se moramo ponašati odraslo.
Nije fer da to učimo i ova mala bića.
Djeci treba posvetiti pažnju, vrijeme, dati ljubav, podršku, razumijevanje.
Pustiti ih da istražuju, propitkuju, usmjeriti ih da sami dođu do svog odgovora.
Ne moramo baš sve znati i odgovarati za njih.
Počašćena sam što mi je Maja danas radila društvo.
Puno sam naučila od nje.



11:06 | Komentari (19) | Print | ^ |

četvrtak, 07.07.2016.

Slatke četrnaeste- galebovi na praksi

Nisam sigurna jesu li galebovi samo u Dalmaciji?
Možemo li mi na Kvarneru rabiti tu riječ za zgodne momke
koji oblijeću i šarmiraju curke svih boja i oblika?
Da li su naši manje šarmantni?
Muško je muško, gdje god živio, jedino nema iste manire i finte!
Neka su naši galebovi uz more malo manja vrsta,
ali na istim krilima s istom naravi grabežljivca- uloviti plijen pod svaku cijenu.

Sjedimo tako muž i ja na divnoj Crikveničkoj plaži,
sušimo se nakon izlaska iz mora, kavica u jednoj ruci, u drugoj keksi.
Pogled na pučinu gdje se zabavljaju naši tinejđeri.
Iako pučina, Crikvenička rivijera je poznata po kilometarskom plićaku
gdje ste skoro došli do sigurnosne mreže za brodove, a ispod vas samo tri, četiri metra dubine.
Ulaskom u more, par metara se ne može stajati, onda opet plićina pa dubina.
Zanimljivo za igre s loptom, stoj na vodi i razne vodene egzibicije.
Junior je otišao s prijateljem i njegovom mamom u Bakarac, mi smo sa seniorom i nećakom.
Dva bratića, četrnaestogodišnjaci koji su imali sreće da se dvije sestre,
njihove mame, udaju u isto mjesto pa je jedna sister ( nisam ja),
odlučila da bi bilo dobro upisati ih u isti razred kad su već isto godište.
Jedino ova kombinacija donosi mir jer kad su dva brata od dvije godine razlike i njihov bratić skupa,
trokut postaje nemoguć.
Naravno da je dvanaestogodišnjak za njih četrnaestogodišnjake mulac pa
moramo često intervenirati jer je često izoliran.
Sve smo pokušali, ali zaista su rijetki trenuci mira kad je
trojka zajedno jer baš taj treći donosi razdor.

Našli smo u ostavi gumeni čamac koji su, kao prerasli,
pa ga zadnjih godina ne nosimo na more.
Vesla su se negdje zagubila, ali dok su bili manji to im je bio omiljeni rekvizit za more.
Danas se gumenjak našao u bunkeru auta pa na plaži
pa kod mjesnog trgovca na kompresoru i evo ga u moru.
Vidno je da su ga "krakati dečki" prerasli, ali baš to i je gušt jer im sada noge i ruke predstavljaju vesla.
Muž i ja smo se malo motali oko njih, ali na zadnje muževo. „Meni je dosta!“,
zaključili smo da dečki više nisu naivna dječica jer su nas par puta preveslali bez vesala.
Nagovorili su nas da se popnemo u čamac,
a oni će ga držati s druge strane da se ne prevrne pod našom težinom.
Kad se muž odrazio rukama i krenuo zajahati malu barčicu,
oni su je s druge strane prevrnuli i začas se našao
ispod površine mora sa barkom iznad glave.
Naravno da smo prvi put pomislili da je slučajno,
drugi put je bilo smiješno, a treći na rubu bijesa.
Prizori su mi osvježili dan, smijeh je odzvanjao plažom
toliko da se činilo kako se more uzburkava od naše vibracije smijeha.






Zaslužena kava, keksi i prizor tri curke, otprilike njihovih godina,
ponudio nam je odličan tinejđerski film koji smo davno odživjeli i sami.
Sada je gušt promatrati iz nekog drugog kuta i predvijeti unaprijed scene.
Dečki su skužili da curke ulaze u more na moliću
pa su ih čekali sa svojim čamcem na samom ulazu.
Nisu imale gdje, ako ne ući u njihov brod.
To im je stvaralo nelagodu pa su se vrtile, premišljale,
popravljale badiće, motale uvojke kose oko prstiju, smijuljile......
dok ovi nisu shvatili da pretjeruju pa su preparkirali malo dalje.
Konačno curke ulaze u more i plivaju, došaptavaju u svom ženskom krugu,
neprestano pogledima prateći mornare „on the board“.
Jedan drugoga su u tom gumenom čamcu gurkali do curka,
one se, kao nešto ,bunile, odguravale ih
dok muž i ja s obale uživamo u besplatnom ,napetom filmu.
Kad više nisu znali što bi i kako šarmirali, okrenuli su čamac naopako,
dno stavili na glave i poput pravih marinaca se došuljali, tik do njih.
Sve bi bilo dobro da nećak nije odustao u zadnji tren
te je naš sin do curki došao sam gdje je, otkrivši glavu, skužio da mu nema zaleđa,
vratio se po suborca, sav u frci, nabio mu čamac na glavu i opet u akciju.
Doslovno sam plakala od smijeha jer su razvili cijelu strategiju osvajanja,
curke kao curke, naizgled nezainteresirane, a smijulje se od sreće i zadovoljstva.
Iduću scenu nismo predvidjeli kada je
sin je došao do nas i bijesno nas oprao"" kako se smijemo i zurimo u njih.
Nisam mogla govoriti od smijeha, treslo mi se cijelo tijelo jer baš kad se ne smiješ smijati,
ne možeš prestati.
Muž se snašao i ozbiljno odgovorio, susprezajući smijeh kako moramo gledati i paziti
jer je rekao da se skoro prevrnuo po valovima.-
A možeš misliti prevrtanja! Noge im dođu do dna, visoki su oko metar i osamdeset obojica. wink
Izašli su iz mora, odmakli se od nas i sa zidića, sa više pozicije promatrali svoj plijen.
Igrom slučaja, curke su parkirane blizu nas pa smo muž i ja slušali komentare..
Ja sva zadovoljna kako poznajem žensku glavu i kako smo sve iste,
naizgled nezainteresirane i hladne, a željne osvajanja!
Odjednom se spremaju i odlaze s plaže.
To me razočaralo jer ne volim filmove bez definiranog kraja.
Bila sam i ja takva curka, ali rizično je otići kad je najnapetije,
a nitko ti ne garantira da će sutra slijediti nastavak
Opa! Nagli obrat situacije, efekt iznenađenja je kad se dvije vrate i ozbiljno rasprostru svoje ručnike.
Zadovoljna sam, ženska mudrost je pobijedila jer su treću odvele kući, ona je višak.
Dečki su sad zabavljeni ispuhivanjem čamca jer se spremamo kući
i tako zeleni odlaze s plaže na što im sugeriramo da ih bar pozdrave.
S pravom su ljuti jer se miješamo u njihovu privatnost.
Muž i ja ,vidno zabavljeni,
znamo da se sutra moramo premjestiti na drugu plažu i biti u svom filmu.




13:12 | Komentari (13) | Print | ^ |

subota, 02.07.2016.

Pravo sudi


Danas je taj dan. Zakazan je termin na sudu.
Nemam tih iskustava, ništa ne očekujem, osim dokazati svoju istinu.
Slabo baratam pravnim izrazima, nisam te struke, ali itekako se znam zauzeti za svoje pravo
i imam iskustva sa sustavom u kojeg i dalje vjerujem, bez obzira...
Rano ujutro smo se spustili do grada muž i ja, popili kavicu s dragim prijateljima i više sam,
nego zadovoljna dečkima (uključujući i mog muža) koji se jako dobro drže i paze na sebe.
Sjedimo tako na terasi uz glavnu tržnicu i promatramo ljude.
Par puta se dečki trgnu na izgled kakve zgodne dame pa zajedno komentiramo
žute štikle, mišićave noge, zategnut trbuh...Žene, svaka čast!
Konačno, i za mene „roba.“ Dva muškarca naših, četrdesetih godina, lagano nabildani,
sportske majice, ali i pune ruke vrećica za ručak.
Meni su već zbog toga zgodni i super jer brinu o obitelji i imaju osjećaj.
Dotakli smo se priče braka, uvjetovanja, zamjeranja...
teška, kompleksna tema koju sam netom osvijestila i pokušavam mijenjati.
Muž se baš ne da, ali s mudrom ženom je sve moguće, dokazali smo to već.
Općenito, žene ne mare za sebe.
Ako se treba dobro obući, skombinirati boje, cipele, ruž, naušnice, tu smo glavne,
ali ako se trebamo izboriti za sebe, problem nastaje u tom unutarnjem dokazivanju.
Ne postoji ružan čovjek, postoji nesretan i nezadovoljan.
To zračenje iznutra se itekako manifestira izvana, osjetila sam to na sebi.
Kada unutarnja sreća postane jača, naša vanjština počinje sjajiti.
U početku rada na sebi , ljudi su to primjećivali na meni, moja okolina.
Nisu kužili što je, ali često sam dobivala komplimente da zračim,
da sam drugačija, da mi je lice čišće, oči sjaje...
Danas to prepoznajem u drugima.

Popili kavu, podružili se, ispričali, obavili kupovinu na tržnici i vrijeme je za zakazani termin na sudu.
Muž ne može unutra, samo ja s pozivom. Policajac na vratima pokušava pregledati mene i moju torbicu,
ja sam neozbiljna pa je i njemu to smiješno jer što žena u svojoj četrdesetoj godini može nositi u svojoj torbici?
Sve je tako predvidivo! Praznim ruke od vrećica sa tržnice i punim muževe,
skidam torbu sa vrata obješenu poput poštara, a on me skenira sa onim nečim.
Što će sa mnom!? Dopušta mi da unesem u vrećici netom kupljene vrgoračke jagode,
šarmirat ću sutkinju, iako kaže da ne vjeruje.
Pred vratima čovjek od pedesetak godina i cura od dvadesetak.
On je ispred mene, ona iza mene na redu i po satu zakazivanja davanja izjave.
Započinjem priču i nakon njihovih izjava da su „baš taj dan malo popili i sjeli za volan kad ih je zaustavila policija“,
komentiram kako nisam bila pijana.
Čovjek je pozvan unutra, cura i ja još malo čavrljamo i složimo se da,
ako nam izbiju lovu iz džepa će možda kupiti ovaj razbijeni prozor u hodniku ili prefarbati pohabanu stolariju.
Lijepi laminat na podu je očito svježe postavljen jer vidno odudara .
Malo šetkam hodnikom i diskretno virkam u otvorenu prostoriju gdje se primaju stranke koje trenutno nema tko primiti,
a srećom ih ni nema.
Sve je to nekako staro i zapostavljeno, desetljećima se nije ulagalo i osvježilo inventar.
Ružno je raditi u takvom okruženju.
Velika tegla posađenog cvijeća iz kojeg bujaju gusto zasađene novonikle mladice
inspirira me da jednu skrivećki isčupam iz zemlje.
Posadit ću je kući da vidim kako će rasti cvijeće sa suda.
Grozna sam, ovo je krađa, ali vjerujem da me i tko vidi, razumio bi jer mi žene znamo
da cvijeće uspijeva, jedino ako se ukrade.
J
Red je na mene. Pitanja-odgovori.
Čitanje onoga za što me se tereti, moja izjava i odgovor sutkinje:
“Ne bih ja baš rekla da je tako bilo.“
„Moja riječ protiv vaše“, odgovaram mirnim tonom jer se tako i osjećam,
svjesna da ona ima moć u ovoj situaciji i nema potrebe trošiti živce.
„Imate li još što nadodati?“
„Nemam“, odgovaram, uzimam jagode koje je odlučno odbila,
iako sam rekla da sam joj htjela uljepšati dan jer ne vjerujem da je ovo ikada doživjela.
Kaže:“Ne bi se dobro osjećala da ih uzmem“, a ja kažem da se ja sada ne osjećam dobro jer ih je odbila.
„Nemate razloga osjećati se tako“, uzvrati uz kratak osmijeh koji si je ipak dopustila
i napomenula da će rješenje stići kroz par dan na kućnu adresu.

Još ga čekam, ukraden cvjetić živi u vodi i pušta korijenje.
Posadit ću ga onaj dan kada stigne presuda-kriva je- nije kriva.
Istina je jedna, ali svi imamo svoje interpretacije.
U miru ili u pravu, zavisi što želimo biti.
...Od davanja izjave prošlo je više od mjesec dana.
Odlučila sam nazvati sud i pitati što je sa mnom.
Odgovor je da sutkinja još nije donijela presudu.
Posadim cvjetić, zalijem ga i u povjerenju gledam kako raste.
Jutros me budi novi poštar na vratima, moram potpisati, preporučena omotnica sa suda.
Odmah ću otvoriti, predosjećam veselje.
Poštar se veseli sa mnom, naš stalni je na godišnjem,
neka i ovaj doživi trenutak moje pozitivne ludosti.
...presudio je....OSLOBAĐA SE OD OPTUŽBE....obrazloženje...“in dubio pro reo“.
Od mojih škola nisam došla do latinskoga,
ali sam od svoga života došla do spoznaje da je sve moguće ako u to vjeruješ....
„U sumnji treba suditi blaže“





10:38 | Komentari (20) | Print | ^ |

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se