|
Upoznale smo se prije par godina na jednoj od plaža, neobavezan komentar pretvorio se u razgovor.
Pri odlasku s plaže neformalno rukovanje i predstavljanje, oni se vraćaju u svoj apartman,mi u svoj dom.
Žena sa druge strane Hrvatske prišla mi je i idući dan na plaži.
Tih godina sam se još čudila religiji čija je pripadnica,
stilu života u kojoj je treća generacija bez mesa i divnoj vjeri koju živi van ,meni poznate institucije.
Baš nekako u to vrijeme, počela sam micati svoja duboka uvjerenja da je pravilno jedino ono što poznajem
pa mi je i ona ušla u život razuvjeriti me da je i drugačije ispravno. Drugačije od mog.
Prepričala mi je kalvariju braka i borbu između dva sina, muža uglednog građanina društva i laži koje je živio i vjerovao.
Ona više nije mogla pa je odlučila krenuti u borbu protiv nasilja, nevjere, lažnog života i straha.
Ironija života i nesvijesti je potvrdila kako ljudi počnu vjerovati da je laž istina ako se dovoljno često ponavlja.
Kako bilo, moja nova prolaznica s plaže i ja smo te godine započele jedan divan odnos koji se iduće godine dogodio slučajno,
a sve ostale namjerno i sa zadovoljstvom.
U međuvremenu je našla svog čovjeka života pa smo se moj muž, njih dvoje, naši sinovi, njen mlađi sin kupali u moru,
igrali loptom, ispijali kave,jeli, smijali, čudili, proživljavali cijelu godinu u tri zajednička tjedna i živjeli to prijateljstvo punim srcem.
Ja, totalna nevjernica pronašla sam vjeru u sebi i bolje razumjela njene priče, osjećaje duše koja obitava u nama.
Nova prijateljica je došla u moj život potvrditi mi da nije bitna crkva niti religija,
bitna je ljubav i volja u srcu da se otvoriš prema drugačijem, nepoznatom, tebi nerazumljivom,
ali prihvaćenom jer prihvaćaš osobu, jer prihvaćaš čovjeka.
Osjećala sam se predivno i počašćeno kada je među svojim prijateljima izabrala i mene
da pomognem u molitvi i ozdravljenju bolesne djevojčice pa bolesnog dječaka.
Poziv sam primila sms-om i svojom molitvom, znanjem u kutku srca
molila i slala blagoslov kakvog sam spoznala jer sam spoznala sebe i ljubav, dobre namjere.
Unazad par dana me iznenadio poziv sa istoka Hrvatske.
Vodi dječicu i mladež na ljetovanje u moje susjedstvo,
izrazila je želju naći se sa mnom u mom gradu i pitala da li bi njih četrdesetak provela i upoznala s Rijekom?
„Znaš, neka od te djece nisu nikad vidjela more!? “
Srce mi se nasmijalo od sreće i ponovne zahvalnosti koju živim svakodnevno,
a život mi šalje sve više razloga za to jer se zahvalnost množi i širi, poput svega.
Opet ironija života i prilika da pokažem svoje srednjoškolsko zvanje odškolovano prije dvadeset godina-
Bit ću turistički vodič na jedan dan!
U sekundi su počele frcati ideje, razradila sam plan, izrealizirala uz pomoć ljudi dobra srca oko sebe i dočekala svoje turiste.
Napomenula sam iznenađenje koje ih čeka, ali djeci ne smije reći pa dok smo hodali od njihovog autobusa,
nestrpljivo su zapitkivali gdje idemo, ali iznenađenje ne bi uspjelo da su doznali prije vremena.
Put kojega su započeli u četiri ujutro,uz pratnju kiše sa istoka Hrvatske, prekinuli su u našem sjevernom Primorju gdje ih je dočekalo sunce dobrodošlice.
„Evo ga, iznenađenje je iza vas!“ kao naručeno je naš riječki double decker pristizao na stajalište gdje smo ga čekali.
Veseli autobus na kat, otvorenog krova kojeg je oslikao umjetnik Vojo Radoičić tek je pristao, otvorio svoja vrata,
a moji gosti su veselo potrčali na kat i sjeli pod plavo nebo išarano oblacima.
Nema tih novaca kojima se ovaj osjećaj može platiti!
Odvezli smo se na Trsat, povijesno brdašce iznad Rijeke gdje su uživali u pogledu na grad,
prošetali dvorištem crkve Majke Božje Trsatske, zaustavili se kraj biste Pape Ivana Pavla II koji je posjetio Rijeku 2003. godine.
Nsam ih puno davila detaljima, uživali su u pogledu, povijesne informacije su bile nepotrebne ,a i Trsat odiše sam za sebe svojom posebnošću.
Pri povratku u naš turistički autobus, počela je kiša, vozač je rastegnuo krov na šiber te smo nastavlili vožnju prema Opatiji.
Kroz centar Rijeke sam im usmjerila pažnju na naše riječko Korzo,
podsjetila na naš veliki Međunarodni karneval, pokazala gdje je Riječka bolnica,
željeznički kolodvor i dio grada gdje živi nona od prijatelja mog juniora (prijatelj je smatrao važnim to istaći, a i meni je bilo normalno).
Prošli smo putem i pogledom dizalicu s natpisom jednog od našeg velikog brodogradilišta, 3. Maj,
stadion Kantrida koju s ponosom pokazujem, iako više nije u funkciji nogometa, samo atletičara.
Preluk, Volosko, Opatija...iz autobusa ih pitam ako znaju kako se zovu velike mesnate biljke i smiju se nazivu agava.
Pojedine curke su vidno umorne dok dečki živo gledaju.
Uz glavnu gradsku plažu Slatina prošli smo Ulicom slavnih po zvijezdama na pločniku.
Šetnicom uz more prolazimo kraj djevojke s galebom koja je jedno od glavnih obilježja svih razglednica iz Opatije,
prolazimo kraj hotela Kvarner gdje se nalazi čuvena Kristalna dvorana u kojoj je ,uz izbor za Miss, Doru,
nekad bila i moja maturalna zabava, to je isto bitan povijesni podatak. J
U parku Angiolina predahnu okruženi egzotičnim drvećem i šarenim cvjetnjacima,
a dok gledamo prema kultnoj plaži Lido, curkama je zanimljiv podatak da je Maja Šuput snimila spot na ovom luksuznom zdanju.
Ako niste vidjeli uživo, na you tube ukucajte njen spot pjesme „Lopove.“
Moji turisti, mlade slavonske dušice, već su vidno umorne od puta te se vraćamo u naš autobus natrag do Rijeke
gdje ih čeka njihov autoprijevoznik i vodi do odredišta gdje će provesti sedam lijepih dana uz more.
Za kraj ovog divnog iskustva i druženja, vrhunac emocija i punog srca je dobivena slatka zahvala.
Otvoren um,srce i zahvalnost su formula za ovakve životne trenutke,
a jedan zajednički smo doživjele danas nas dvije ,slučajne prolaznice s plaže, i podijelile ga sa četrdeset divnih duša.
|
