petak, 27.05.2016.

Moj tata bi bio ponosan


Gledam u svog mlađeg sina, peti razred i dok mi donosi zadaću na pregled, doslovno mi je mučno.
„Što sve ovo za zadaću?“ , pitam u nevjerici u kojoj mi ne pada na pamet provjeravati te kobasice,
podragam po pametnoj glavici, poljubim i nježno nadodam: “Kako si pametan.“
Matematiku ima između četiri i pet, ovakve zadaće očito urođuju plodom ako ih redovito rješavaš,
blizu je gornje ljestvice ocjenjivačkom sustava, znači, dobro je.
„Mogu sad play?“,jedva je dočekao,“Naravno da možeš!“
Nastavljam dalje svoj posao, ali misli mi ne daju mira. Dat ću si oduška, izbacit ću ih, napisati priču.
Dok se naši političari nećkaju oko, tzv.školske reforme ,
pa onako u letu načujem na tv-u nešto pa zaključim jer izbjegavam te dnevne političke teme, imam svoju politiku, neću da me ova zamara.
Nije mi dugo trebalo da se mislima vratim u svoju prošlost, djetinjstvo, buntovan karakter.
U situacije gdje bih povela ekipu, zagovarala ono o čemu smo svi pričali, što nas je mučilo, tištilo, gdje smo vidjeli i živjeli nepravdu na svojoj koži,
a nerijetko nitko ne bi stao na moju stranu kada bi se to ukazivalo onome tko je trebao čuti.
Prvo su to bili profesori, kasnije poslodavci.
Njihov nastup i odgovor bi ,u principu, uvijek bio isti: “Ako niste zadovoljni, postoji druga škola, postoji, druga firma...“
Moram li reći da sam to čula prije par godina od školske psihologice u školi koju pohađaju moja djeca?
„Ako niste zadovoljna, uvijek ga možete prebaciti u drugu školu.“

Davno mi je postalo jasno da svatko gleda sebe, a onaj koji se usudi zagovarati masu nahebe.
Neke stvari se ne govore javno, istina nikada nije bila popularna javno izrečena.
Vidim jučer na tv-u, naša sabornica prazna, naši sabornici primaju plaću od 17.000kn!!!! Jel to moguće????
Uz službene aute, plaćene smještaje, povoljne kredite, zagarantiranu penziju, ručkove, plaćena putovanja....oni ne dolaze na posao!
Obično u Hrvatskoj, većina stanovništva DOLAZI na posao, a NE PRIMA plaću.
Čekajte malo, zašto su ti političari ovdje? Zbog sebe ili nas? Tko ih je tamo postavio, tko je glasao za njih? Što je njihov posao?
Ne bi li oni trebali provoditi programe koje su nam izlagali prije nego smo im dali svoje povjerenje.?
Oni su tu zbog nas! Ali gdje su?
Očito da to baš ne funkcionira kako bi trebalo, očito da su i ova obećanja ludom radovanja.
Za koga god glasali, čiji program odabrali, ako nisu pobijedili naši ili vaši, svi su oni zagovarali narod.
Svi su oni tu, trebali bi biti zbog naše dobrobiti, manje svoje. Ljudi moji, nije li njihova dobrobit već tih 17.000 kn!?
Koliko je to radnih dana? Koliko radnih sati? Koliko bolovanja? Godišnjeg? Porodiljnog? Koliko nedjelja?
Pitajte to moje prijateljice u jednom od trgovačkih centara koje rade za plaću od 3.000 kn, bez nedjelje, a dan prije doznaju kad će biti slobodne.
Pitajte ih kada su im djeca bolesna, idu li na bolovanje?
Pitajte ih kakvi su međuljudski odnosi?
Što mislite, kakvi mogu biti među ljudima koji nisu plaćeni dostojno za redovnu satnicu, a za prekovremene sate se moraju složiti da ih nema u platnoj listi.
I što sada? Da se bunimo?
I prije pobune će vam reći da možete dobiti radnu knjižicu i ići gdje vam više odgovaraju uvjeti i politika firme.
Koliko vidim, ljudi sve više izabiru otići, čak u drugu državu.
I koliko vidim, država se ne brine i ne opterećuje previše.
Sabornici ni nisu na poslu, ionako će primiti plaću, što ih briga!

Prije dvije godine pitao me junior zašto se Noel s mamom, tatom i sestrom odselio u Kanadu, danas me pita senior zašto Karlo seli u Njemačku.
Odgovor je uvijek isti:“ Zato jer misle da će im tamo biti bolje.“
Baš tokom današnjeg dana čula sam se sa poznanicom. Muž je, naime, već pola godine u Njemačkoj.
Nismo mogli doći k sebi kada nam je priopćio da daje otkaz i odlazi iz državne uprave, visoko obrazovan čovjek ,srednje životne dobi.
Nismo mogli vjerovati kada nam je rekao da doslovno životare, plaće odu na ratu kredita odavno započete, nikad dovršene obiteljske kuće.
Kaže, smanjili plaću, a sve veća odgovornost- nemam za život dostojan čovjeka, ne za luksuz. Čovjek otišao konobariti u Njemačku.
Danas mi govori njegova žena, također zaposlena u državnoj firmi:
„Odlazim i ja sa najmlađom kćeri, starija još ostaje dok ne završi fakultet.
Muž se preporodio. U svojim pedesetima je pronašao mir u sebi, puno smo micali nepotrebna uvjerenja, osvještavali, sakupljali hrabrost.
Znaš kakva uvjerenja mi imamo, siguran si ako imaš siguran posao, makar životario.?
Ispada da radiš za mirovinu ako je doživiš i ako uspiješ uživati u njoj prije nego li se razboliš i umreš.
Sada radi u proizvodnji, priglupi, automatski posao na traci, ali konačno ne treba ništa misliti, meditira.
Odradi, otušira se u lijepom unajmljenom stančiću, otvori pivu i opet meditira.
I tako do plaće,a onda high life!
Nema stresa, nema presinga, nema nošenja kući nedovršene papirologije,
nema straha hoće li kakva unutarnja kontrola danas raditi čistku jer se treba uvaliti nečiji sin da bi nečiji otac dobio otkaz.
Prodali smo kuću, zatvorili kredit, a na plaći me pošalje u šoping i kaže da si kupim što god poželim.
Sram me reći, nakrcala sam bunker svega i ne vadim odjednom, veselim se svakodnevno.
Zato jer sam nekoć svakodnevno tugovala što ne mogu petogodišnjoj curici kupiti lutku, nisam imala dovoljno niti za režije.
Odlazim i ja za koji dan. Dajem otkaz. Znaš što je najdivnije?
Sve što mi je potrebno za sreću, stane u auto. Imamo mir u sebi, konačno.“

Ostanem u čudu i zahvalnosti nakon razgovora s njom, još probuđenih ljudi oko mene koji su odlučili biti sretni.
Ne lažno sigurni, već sretni!
Vrlo je osobno i vrlo varljivo stanje sigurnosti, životariti preko trideset godina da bi zaslužio penziju ili hrabro otpustiti tu lažnu sigurnost i riskirati, ali živjeti, zarađivati, trošiti. ?
Školovati se u sustavu ograničenih uvjerenja i općenitih mogućnosti pa kada završiš školovanje shvatiti, da osim pisane riječi, ništa nije sigurno.
Nije sigurno tvoje znanje jer ga često ne znaš primijeniti u praksi.
Ne znaš svoje mogućnosti jer si bubao servirane tekstove, nemaš hrabrosti niti samopouzdanja stvarati novac, riskirati, iskušavati svoje granice.
Stao si na zadnjoj stranici, epilogu knjige i postao pasivni čitač tuđeg znanja.

Moj bi tata bio ponosan.
Forsirao je nas djecu na fakultete i bio silno razočaran što ,niti ja najmlađa, nisam došla do diplome.
Već sam u Osnovnoj školi skužila da se meni ne da učiti ono što me ne zanima da bi došla do ove svijesti i uspjeha gdje sam dokazala,
skupa s mužem, da možeš čitati knjige koje te motiviraju, razvijati afinitete koje imaš, stvarati život kakav želiš, težiti osobnom duhovnom i materijalnom rastu.
Život me naučio, praksa, ne teorija iz školske klupe i nabubanih knjiga da se moraš potruditi sam za sebe.
Ako nisi zadovoljan poslom, mijenjaj, ako ne voliš da ti se šefuje, šefuj, ako voliš novce, stvaraj ih-
sposobnošću, radom, trgovinom, zamjenom, naplati uslugu, pregovaraj, daj državi njeno, svoje množi.
Ne znam u kojoj školi i fakultetu uče o novcu, dubokom uvjerenju da nemamo niti zaslužujemo, da je netko drugi direktor, mi smo plaćeni, potplaćeni, ali najčešće-neplaćeni za rad kojim doprinosimo.
Naravno da je novac motivacija i naravno da je uz zadovoljstvo posla kojeg radiš s ljubavlju, potrebna adekvatna zarada da se nagradiš i imaš volje za dalje.

I za kraj, što će mom petašu one kobasice iz matematike? Gdje će mu to trebati, gdje će primijeniti?
Nekako mi se čini da ovo školstvo i sustav rade na tome da od nas stvaraju nesposobne ljude-
sposobne za trpjeti ove gluposti i manipulacije, nesposobne za svoj osobni napredak.
Zadovoljan i uspješan čovjek koji je do toga došao svojim radom, učenjima, sposobnostima, zna potaknuti i drugoga da bude bolji i zadovoljniji čovjek,
zna ga ohrabriti, vidjeti u njemu vrijednost i potencijal.
Sve ono što nosi u sebi, zna prepoznati u drugome. Ako je i sam sretan, veseli se tuđoj sreći.
Od osobnog napretka i zadovoljstva pojedinca, stvara se zadovoljno društvo u cjelini.








12:41 | Komentari (16) | Print | ^ |

četvrtak, 19.05.2016.

Pucam po šavovima


Pozvani smo mladoj četrnaestogodišnjakinji na krizmu.
Prijatelji iz djetinjstva su nas iznenadili pozivom jer smo u zadnje vrijeme prorijedili druženja,
Valjda je došlo do zasićenja, život te odvede u drugom smjeru, dođu ti neki novi ljudi.
Sve manje forsiram išta. Sve manje radim protiv sebe, ne dovodim se više u situaciju da moram, a ne želim.
Jednostavno, poštena sam prema sebi i sebična ako nekome odgovara i taj izraz.
Nismo li svi zapravo sebični jer u svim porivima i pozivima mislimo ,prvenstveno, na sebe?
Naglašeno je da curka želi da dođemo pa kada je dijete u pitanju, poštujem želju, iako nisam baš bila na čisto sa sobom.
Dečkima se išlo pa je i to prevagnulo, a ja sam se uz taj razlog nahranila duševno da ću se i fizički nahraniti obilnije i svečanije.
Rijetko viđam svoje mušketire u košuljama pa me obuzeo osjećaj ponosa kako su lijepi i izrastaju u zgodne mladiće, ali i moj garo,
moj muž, vršnjak, mjesec dana stariji, a niti jedne sijede, za razliku od mene. Nema sumnje, ima dobru ženu. J

Digla sam se ranije ujutro jer mi se večer prije nisu peglale košulje i sve sam savjesno isplanirala jer ne volim kasniti,
ali moj garo je zapeo sa organizacijom i tu je počelo kašnjenje.
Spremni, svečano obučeni, posjeli se u autu kad se začulo:“ Krccccccc!!!!“
Izađem iz auta, spremna na pucanje šavova, a junior iza mene kroz prozor gleda u moju stražnjicu
i crnu pozadinu na rastvoru kariranih hlača kroz koje zjape crne gaćice.
On je ,isto tako spreman, dočekao razlog za glasan smijeh iz srca pa i mene to nasmije i potjera u sobu po nove hlače.
Karirani kompletić sakoa i hlača više nije isti, nemam vremena za nove kombinacije pa su dobre i crne hlače.
Ovaj put sjedam opreznije i sve je dobro, iako kasnimo.

Dogovor je u stanu kod njih prije odlaska u crkvu.
Rodbina i prijatelji već sjede, pijuckaju, u zraku se osjeti nervoza i nelagoda jer su domaćini ni na nebu ni na zemlji od želje za ugošćavanjem nas uzvanika i spremanjem.
Razbijem malo tu nelagodu svojim iskustvom o puknutim šavovima pa jedan smijeh izazove drugi i već je opuštenije.
Krizmanica i djeca su u sobi, došla je frizerka koja joj radi frizuru.
Došao joj je i dečko. Curica koju znamo od malih nogu kada se igrala s našima i skakutala po kući,
već je našminkana curka na tankim i visokim potpeticama pa se i našim dečkima čini da je ne poznaju.
Pubertetlije, ne znam da li je više gledaju kao prijateljicu s kojom su se nekada igrali.

Sretna što ću imati priliku vidjeti iznutra riječku katedralu, ali sreća je brzo splasnula kada se u nju naguralo sedamdesetak krizmanika puta četiri komada uže rodbine.
Ona šira je bila višak zbog koje mi je u crkvi bilo zagušljivo i nesnosno.
Uspjela sam vidjeti da je crkva bogata i zazidana kao pravo božje čudo pa opet potvrdila da duhovno ide uz materijalno, to nas i ovdje uče.
Duhovno bogatstvo stvara materijalno i nije grijeh.
Zanimljivo mi je što postoji i gornji kat koji je prazan, iako se mi ovdje naguravamo, a pola svjetine ni ne stane, već se zabavljaju vani.
Da nas je pustiti na balkone da se raspršimo i vidimo prvi red, bilo bi ljepše, ali tko te pita!
Izašli smo van gdje oko svjetine oblijeću dva muškarca poznata mi od prije po prodaji svetačkih sličica pred crkvama.
Jednom sam popušila foru, više neću.
Stanem i promatram jer me zanima da li su što promijenili u svom biznisu.
Mladi dečko u prolazu se zahvali na danoj sličici u ruku i ostane šokiran kada na rečenicu „Ovo je za vas“,nadodaju: „Deset kuna.“
Vidno i neugodno iznenađen odgovara protupitanjem:“A to se plaća!?“ i vraća sličicu, a mene više ništa ne iznenađuje, odrasla sam i, očito, sazrijela.
To mi na ručku potvrđuje baka od krizmanice koju nisam vidjela nekih dvadesetak godina.
Bivša susjeda i prijateljica mojih pokojnih roditelja, žena sedamdesetak godina o kojoj godinama slušam kako ide na dijalizu.
Drago mi je što da je sada vidim kako se dobro drži.
Pamti me kao djevojčicu, a sada sjedim pored nje-žena u četrdesetim godinama, muž i sinovi pored mene, to joj je veliki šok,
ali i očita potvrda kako godine idu, htjeli ne htjeli.
Muž je ostao kući, ima preko osamdeset i njemu je zdravlje narušeno.
Njihova djeca, moja sestra, brat...svi smo se međusobno družili i odrastali u našoj lijepo ulici.
Njihov sin, godinu dana stariji od mene, simpatija iz djetinjstva, moj Indijanac koji je lovio mladu kaubojku,
sve ono lijepe, vesele, dječje bezbrižne uspomene.
Oženio se među zadnjima, njegova lijepa ženica i krasan sin od dvije godine su potvrda da ipak dobiješ ono što zaslužuješ,
bez obzira na tužne i ružne životne epizode. Drago mi je da je sretan.
Izrešetali smo u priči sve naše prijatelje iz ulice djetinjstva,vratili se u neke vesele, pijane scene i zaključili da smo svi prestali pušiti,
manje se pije,a i bacamo se u sportove rekrativno ili profesionalno.
On je zadržao sport iz mladosti i danas trenira dečke poput mojih.
Žena komentira kako ne pije,a ja u šali pitam da li pričamo o istome čovjeku jer smo u dane mladosti i izlazaka znali dobro i pijano feštati s ekipom iz ulice.
Odrasli smo, zreli, nema sumnje.
Na kraju krajeva, danas smo uzori svojoj djeci.
Par slijedova hrane, par iz prošlosti, sadašnjosti, a budućnost će isto doći.
Pozdravljam susjedu i dok je grlim, svjesna sam da nisam sigurna hoću li je više vidjeti.
Drago mi je što je imala priliku izaći iz kolotečine kuće i svakodnevnih posjeta bolnici.
Zadovoljstvo, sreću i veselje je zaokružila malom kapi crnoga vina koje sam joj baš ja imala čast naliti u čašu jer ga godinama nije pila.
Nazdravili smo tome , ali i životu.
Ovakvi trenuci znače život. Da se netko osjetio zdrav na trenutak, a ti si dio toga.
Poput šavova, labavih ili čvrstih konaca, prednjica ili zadnjica, treba znati da svojom svjesnošću utječeš na pogled.
Na osjećaj koji ćeš si dopustiti da druga osoba ili stvar potakne u tebi, da ti potakneš nešto u drugome.
Moglo je....pucanje šavova učiniti od dana brigu. Učinilo je veselje!


10:28 | Komentari (18) | Print | ^ |

petak, 06.05.2016.

(S)misao


U trenutku bljeska što spoznajom zovem
Otjeram sumnju i istinu prizovem.

Iako bolna, potisnuta, neizgovorena
Prisutna je, makar mučno nevoljena.

U trenutku prihvaćanja njene boli
Život te nagradi i pokaže kako se voli.

Jedino istina, ta oslobađajuća priča
Olakšava nas, jedinstvena bića.

Budi u miru sa samim sobom,
Ne poistovjećuj se sa jeftinom robom.

Sve si ,samo ne artikal na traci,
Masovna obilježja hrabro odbaci.

Prihvati sebe sa svojim nedostacima,
Odbaci potrebu za lažnim junacima.


13:04 | Komentari (19) | Print | ^ |

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se