utorak, 29.03.2016.

Kad duša prede


Sjedimo u predivnoj Zametskoj sportskoj dvorani u kojoj sam prvi put od kako je napravljena, osjećam se fenomenalno.
U zadnje vrijeme često koristim taj izraz, ne znam kojom riječi bih opisala jačinu ovih predivnih emocija. Jednostavno, fenomenalno!
Dva sata totalnog guštanja u Massimovom koncertu kojeg svakodnevno slušam zadnje dvije godine.
Zanimljivo je da sam ga i prije mogla slušati, zaista je jedinstven, ali nije me doticao njegov izričaj niti tekstovi, jednostavno pop i rock tonovi su život.
Kako je duša prodisala zadnjih godina, tako su je i njegove izvedbe počele doticati sve više.
Zadnji njegov koncert u Rijeci sam propustila, ali je značajno otkazan i premješten na današnji dan, baš na uskršnji ponedjeljak.
Opet je ispalo da nismo nabavili karte od obaveza i planiranja zajedničkog izleta da bi na kraju taj izlet obavili dva dana ranije, umjesto na dan koncerta, a karte i dalje nemamo.

Cijelo vrijeme sam se vidjela kako guštam na koncertu dok me prožima jeza i dok zadovoljna duša prede, iako nisam imala način kako do karte.
Karte preko interneta nisam nikada kupovala i očito da nije nikakav problem ako imaš na računu dvjesto kuna za dvije karte, što sam imala,
ali nisam imala tinte u printeru za isprintati ih, kako su me naputili prijatelji.
Odustala sam od te kombinacije te se i dalje nadala da ćemo barem u večer koncerta posjetiti blagajnu gdje će nas čekati karte.
Nisam odustajala od koncerta niti u jednoj minuti.

Uskrs smo proveli za blagdanskim stolom i šetnjicom, kavom i sladoledom uz more u društvu moje sister.
Šogor je radio cijeli dan, ali smo mu se javili u povratku kad je stigao kući, izljubili i popili par čaša vina.
Počastili se smijehom, predivnom atmosferom s ljudima koje voliš svim srcem i zahvalan si na njima.
Šogor je stariji od mene točno deset godina i jedan dan. Baš me pitao kada ću pisati o njemu na blogu.
E pa dragi moj, upravo te spominjem i moj život ne bi bio tako veseo da te nema, čak i kad me zafrkavaš za moje kile.
Kući smo došli nešto prije ponoći pa sam prije isključivanja kompa i spavanja, preletila društvenu mrežu gdje je jedna divna dušica objavila
PRIJATELJICA POKLANJA DVIJE KARTE ZA MASSIMOV KONCERT.
Niti duži komentari koje nisam imala vremena čitati nisu me spriječili da se nadam i na pitanje ako još ima karata da ću ih kupiti,
dobivam odgovor da još nije sigurno jer se dvije cure predomišljaju.
Želim, osjećam i afirmiram jer vidim mužića i sebe na koncertu na što dobijem odgovor da ako je ljubav u pitanju, karte su moje.
Dakle, potpuno nepoznata ženica imenom Marija mi iz auta proslijedi dvije besplatne karte dok žuri na parking, a kiša neumoljivo pada.
Niti kiša me ne može spriječiti da ju iz srca poljubim, zagrlim i zahvalim, a na ponuđene novce za karte odgovara da su ih cure koje su odustale dobile besplatno i da su moje.
Smještamo se u dvoranu i muž mi postavlja pitanja o Mariji.
„Ali ja nju ne poznajem, ne znam ništa o njoj“, odgovaram u totalnom povjerenju u sebe i život objasnivši mu ,opet i opet,
da se ovakve stvari počnu događati kad makneš granice uma.
Ne traži logiku jer te ona ograničava, imaj povjerenje u svoju vjeru, bez sumnje i propitkivanja.
Daj od srca jer će ti se vratiti natrag u srce. Nije bitno, poznato ili nepoznato, znano ili neznano, kao što rekoh, ne ograničavaj se ničime.

Na sceni deset divnih glazbenika, karizmatični Massimo i tri prateće vokalistice iz Rijeke koje su glasom, ali i pokretom dočarale emocije teksta i nota, dodatno su zasladili Zagrebački solisti.
Što reći, spektakt! Ono kad se ježiš, kad ti se duša puni, plačeš od sreće jer si privilegiran biti dio ovoga trenutka.
Mogli bi reći da smo uštedjeli dvjesto kuna jer nismo platili karte,
ali od materijalne koristi, puno je veće povjerenje duše kojoj se prepustiš da te vodi kroz život i doživiš ovakva čuda koja se ne mogu kupiti novcem.

„...DA TE DIJELIM SA DRUGIM PRIZNAJ MI,
DA TE ZAUVIJEK GUBIM RECI MI.
I AKO PRONAĐEŠ SREĆU IKADA
NEKA BUDE TO ISPOD NEKOG DRUGOG NEBA...“




11:25 | Komentari (24) | Print | ^ |

petak, 25.03.2016.

Post



Vidi ljepotu,
Doživi pozitivu,
Uputi lijepu riječ,
Poslušaj lagane note,
Radi dobra djela.
Budi svjestan sebe,
Svoje ljepote doživljaja,
Riječi, glazbe...
Jer ono što te jede-š, hrani te.




18:39 | Komentari (26) | Print | ^ |

nedjelja, 20.03.2016.

"New balance"


Jučerašnji suncem okupan dan pokucao je na vrata proljeću, skidanju debelih jakni, šetnji uz more, izvlačenju dupeta iz zagrijanog doma.
Ova zima je posebna po tome što sam pila kavu na terasama uz more, šetala šumom, prirodom, po buri i jugu, puhanju i padanja.
Zima nije bila zima, tih par dana oko nule nisam šetala, ali ostale dane uvijek i rado tako da se meni u proljeće ništa bitnije ne mijenja.
U proljeće su nam godišnjice prvog izlaska i braka, razlika je u dva dana i jednu godinu.
Ne moram posebno naglašavati jer to već svi znaju da je muž bio moj najposebniji dečko.
Emotivac koji se nije bojao pokazati emocije, a meni je baš to trebalo jer sam imala problema sa istima.
Sa pokazivanjem , ne sa emocijama, iako, što će ti osjećaji ako ih ne znaš izraziti?

Kako nam život donosi baš ono što nam treba, ružno da jačamo, lijepo da potvrđujemo, tako muž i ja međusobno učimo, jačamo i rastemo.
Nije to nikakva ideala, ali što je idealno uopće, hrpa novaca ili hrpa ljubavi?
Svi težimo nečem drugom, ali po putu zaboravljamo zahvaljivati na svakodnevnom.
To ga sada učim i rezultati su fantastični, red otpora,plača, bijesa, zahvale, ljubavi, zagrljaja, poljubaca... živi cirkus!
Što je još zanimljivije, sinovi žongliraju s nama u tom cirkusu, sve kuže mlade, ali mudre glavice.
Sretna sam jer ćemo našim primjerom izgraditi sliku njihovih obitelji i neće biti loša.
Dapače, živjet će život prepun emocija- tuga,ljutnja, zamjeranje, povici...sve proživljene suprotnosti da bi se spoznala druga strana i našla sredina, ravnoteža.
Put je često trnovit, ali idemo po njemu i učimo, padamo, dižemo se, skačemo od veselja, klečimo od jada, jednom riječju-život!

Dan između godišnjica sam odlučila pratiti ga u trčanju po Trsatskim stubama. Ima li što ljepše kad ti je partner motivacija?
Znala sam da će to biti nemoguća misija jer imam prekomjerno i još preko više kila pa sam mu odmah napomenula da trči svojim tempom i da se ne obazire na mene pa se vidimo na cilju.
Malo je reći da sam zamalo krepala! Vrlo brzo, uz sve moguće mantre i afirmacije, svjesno sam odlučila prekinuti izazov jer malo srce ne bi podnijelo ovako veliki fizički napor.
Nastavila sam hodati po stepenicama u brdo, a prizor od šest mladih Franjevaca koji mi idu u susret, razgali dušu jer uvijek i svugdje nam se prikazuju znakovi na putu ako ih želimo vidjeti.
U četrdeset minuta hoda, osvijestila sam i spoznala stvari koje sigurno ne bih da sam ostala kući.
Pred sam cilj, veliki jumbo plakat i dio koji mi zapinje za oči „New balance“ mi ponovno zagrije dušu, a sad već zagrijano tijelo, sjeda u automobil na kućno tuširanje, meditaciju i spavanje.





Sutra je novi dan u kojem odlučim nastaviti sa zagrijavanjem mišića pa sređujem okućnicu.
Izgleda kao spor i besmislen posao, ali kada očistim i pometem lišće i otpad koje se nakupio, iznova potvrdim da ne postoji besmislen posao ako si se svojevoljno odlučio prihvatiti ga.
Red je na mali, zapušteni vrt u kojem zabodeni kolci podsjećaju na prošlogodišnje crvene paradajze pa mi daju volju i motivaciju da i ove godine zasadim par sadnica.
Vrt je hobi i obaveza za koju , ako želiš vidjeti lijep rezultat, moraš odvojiti svakodnevno vrijeme, a ja sam često prekomotna.
Ne dolazi u obzir jutarnje buđenje prije sunca, kao ni trčanje sa plaže svaku večer radi zalijevanja, tako vrt traje i daje plodove onoliko koliko mu se posvetim.
Da ne spominjem čupanje korova!
Vrt i naš kućni cirkus imaju usporedbe jer sam ja ta koja određuje kvalitetu, upravo svojom njegom i odgovornošću.
Ako se redovito ne čupa korov, on raste sve više i guši zdrave plodove.
Naložili smo roštilj, par ljudi se javilo poslovno, ugovorio se nešto, a u međuvremenu su banuli prijateljica i prijatelj.
Neovisni jedan o drugome, ali u intervalima, on kuka na svoju ženu, ona na svoga muža.
Njoj sam uspjela nešto osvijestiti, počela se buditi, veseli se promjenama, iako strahuje od svoje istine.
Žali se kako muž često ostane u kafiću nakon posla i dođe pijan kući. Trijezan je super, pijan grozan.
Ljudi moji, nitko ne odlazi u imaginaran svijet bez veze, očito mu se ne dopada ovaj stvaran.
Život nam servira izazove za koje mislimo da nismo spremni. Nemamo hrabrosti suočiti se s njima jer nas je netko kroz život uvjerio da nismo dovoljno sposobni.
Grcamo u strahovima sve više, ali nismo svjesni da su to naši strahovi pa često prebacujemo lopticu na bliske ljude, na muža, ženu...
Kako god i koliko god svjesni ili nesvjesni bili, svako moje budno upućeno pitanje uspavanome, probudi bar želju za promjenom, potakne zijevanje do pola otvorenih ustiju.
To je početak, ali vrijedan!
Za kraj ću spomenuti prijateljicu o kojoj sam pisala prije par mjeseci. Ona koja je otišla od muža i punoljetne djece.
Ona koju ju je tukao, varao, kockao, uvalio u dugove.
Ucjenjivao ju je razvodom, ali je strpljivo i hrabro čupala korov, sadila nove sadnice, zalijevala razumijevanje, zahvalnost i ljubav u sebi,
prihvatila i odbacila zamjeranje te konačno svojom njegom i trudom dočekala njegov sporazumni potpis za razvod.
Od jučer je slobodna žena i to smo podijelile razgovorom Švedska- Hrvatska spremne na još jedno proljeće, još jedno buđenje.
Prije dvije godine sam joj rekla :“Budi ono što ti jesi,“ a ona meni:“Nemoj nikad postati ono što sam ja“, iako smo danas obje slobodne.
Oslobođene granica u svojoj glavi.


14:20 | Komentari (25) | Print | ^ |

četvrtak, 17.03.2016.

Pozdrav iz Kostrene

Pozdrav iz susjedstva, jedne od okolnih općina.
Nekad nedostižne plaže koje su mi postale dostižne nakon gradskih Pećina na koje smo išli pješke pa kad smo narasli, do Kostrene
pičili auto stopom ili krcatim autobusom, mi djeca iz ulice.
Nakon toga, slijedeća faza i odlazak na more još dalje, u Crikvenicu gdje se i danas kupamo ljeti, a ostala godišnja doba šetamo Kostrenom uz predivnu šetnicu Žurkovo uz samo more.
Dok su dečki bili manji, vozili smo ih u kolicima, kolica zamijenili trokolicama, romobilom, skejtom pa biciklom.
Općina Kostrena slovi kao bogatija općina jer stanovništvo generacijama plovi. Sve više se grade predivne kuće u prvom redu do mora koji je nekada bio zeleni pojas pa svako malo
svjedočimo novom futurističkom zdanju.
Ljepota ovog mjesta, kupališta i šetnice je što se okupate u moru pa se usred ljeta i vrućeg sunca, na samo dva koraka od mora,možete sakriti u hladu predivne šume.
Neću vas opterećivati statistikama i podacima, iz fotki možete vidjeti dok Brodogradilišta Viktor Lenac, jednu od plaži koja je sačuvala svoj prirodni ambijent, ronilački klub koji
se čini vrlo posjećen u sezoni i grdosiju okruženu tankerima.
Svjesna sam privilegije života, šetnji i kavi uz more.
Uživam pa šaljem i vama djelić svoje svakodnevice






















09:57 | Komentari (11) | Print | ^ |

ponedjeljak, 14.03.2016.

Ciklus


Iznova si dobio snagu procvjetati,
Ugrijati se sunčevom toplinom,
Dobiti boju, miris,
Ti, ljepoto prirode.

Možda naizgled siv i neugledan,
Ali postojan kosu u predahu,
Umornoj i promrzloj sjenici,
Maci koja oštri kandže na tvrdoj kori.

Otporan na vrijeme, iskustva, godine,
Tvoji godovi svjedoče životu.
Rasteš iz svog zemljanog korijena,
Širiš ruke nebeskom prostranstvu.

Kad ti podrežu grane,
Osakate trup, ostat će kružnice ciklusa,
Spomen na tvoje postojanje
Jer si bio, jesi i bit ćeš čudo prirode.



10:24 | Komentari (9) | Print | ^ |

utorak, 08.03.2016.

Najnormalnije lijepo


Spuštajući se s našeg brda u grad, u tih desetak minuta jedna drugu nadopunjavamo, vraćamo se pričom u događaje i emocije koje smo živjele zadnje dane
u koje se nismo stigle vidjeti i družiti.
Vrlo osobne, a opet općenite stvari o kojima ne pričaš svakome.
Ako nam nije vrijeme od kavi, druženja, jadikovki, filozofiranja, nećemo se čuti, vidjeti, slati sms-ove, izaći van u paru s muževima. Poštujemo se i sebe.
U restoranu nas čeka stol za dvanaest divnih žena.
Tri prazne stolice podsjećaju na tri izgovora.
Nekad sam se bavila time, ljutila se, osuđivala, živcirala.
Nekad, prije desetak godina, koliko organiziram te izlaske povodom Dana žena.
Znalo nas se nabrati do dvadeset, moje stalne, dugogodišnje frendice i uvijek neka nova.
Restoran sa živom muzikom, nakon toga kakav noćni klub, alkohol, opuštanje, smijeh, ples...sve to dok muževi doma čuvaju djecu.
Tih prvih godina je obavezno bila i jedna trudna među nama.

U petak su mi javili da je muzika otkazala, a obećala sam curama i veselila se.
Mozgala sam što napraviti i odlučila da ću im prešutjeti jer će tako proći najbezbolnije.
Ne želim si stvarati stres i tražiti novi restoran s muzikom gdje su već popunjene rezervacije, vijest će im sigurno pokvariti doživljaj,
a ionako u blizini imamo super kafić u kojem d.j. pušta glazbu pa će to biti alternativa nakon večere.
Nismo se dugo vidjele u ovom sastavu, neke su se tek upoznale,
ali predivne žene i predivna energija toliko je životna i ljudska da nam ne treba više ništa.
Same smo sebi dovoljne i uz odličnu klopu, priče i anegdote iz prošlosti, mladosti, gorkih i slatkih iskustava tek se jedna sjetila pitati na kraju večeri: „Što mi nismo trebale imati muziku?“
Žene raznih profesija, plave, crne, kratkokose, dugokose, udane, neudane...ništa nama nije bitno i nikakve predrasude ne vidimo i ne osjetimo do vezivanja divnih, emotivnih duša.

U jednom trenutku, susedica koja sjedi do mene mi priznaje da mi mora biti iskrena i da se premišljala hoće li izaći,
nije joj baš feeling i uvijek nekako strahuje da će biti među nepoznatima, a već je par godina s nama i skoro sve ih poznaje.
„Znaš, te žene vidim doslovno jednom godišnje, ali imam osjećaj kao da ih poznajem. Osjećam se najnormalnije lijepo.“
Wooow, kako se divno izrazila! Napisala sam da su emotivne , ali je upravo to iskazivanje emocija bitno.
Znam puno ljudi koji su iznutra topli i dragi, ali boje se to pokazati pa se predstavljaju drugačije.
Obično se boje jer su nekada bili povrijeđeni pa se zavaravaju ako emocije ne pokazuju da ih se ne može povrijediti.
Bila sam takva.
Svi volimo biti voljeni i prihvaćeni, ali zaboravljamo da to kreće od nas.
Zato je bitno iskazati, pokazati, reći da i onaj koji osjeti, osjeti to i od tebe. Onaj koji daje da to primi. Ako daješ, dobivat ćeš.
Ta fraza „najnormalnije lijepo“, ta jednostavna, ali toliko složena rečenica u kojoj iščitavam tisuću i jednu emociju,
a koju ne može i ne želi osjetiti svatko jer se začahurio, obranio od ljepote najnormalnijeg,a
najnormalnije su upravo te pozitivne ljudske emocije koje ljudi izbjegavaju. Ne i moje prijateljice.

Ne mogu poreći da sam nekada bila divlja, zarobljena u egu, sklona osuđivati, sklona predrasudama, sklona granicama u glavi, zidovima,
ali su te žene oko mene prepoznale trenutke moje ljudskosti i vezale se za tu ljepotu koja sam rjeđe pokazivala, ali je u trenutku bila jača od negative.
Za to povremeno spuštanje zidova pokazivala bih puno, tu sam ih osvojila, baš tu kad se topio led oko srca.
To je svrha prijateljstva, to je ta najnormalnija ljepota da dajemo vjeru jedni drugima, nadu, ljubav.
Ono čega se svi bojimo, a čega svi trebamo u neograničenim količinama.
Ono čime trgujemo, očekujemo,mijenjamo, kompenziramo, a trebamo se samo prepustiti. Toj najnormalnijoj ljepoti.
Bez očekivanja jer jedino je tada iskrena i jedino tada biva vraćena u istini natrag.



10:10 | Komentari (16) | Print | ^ |

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se