ponedjeljak, 29.02.2016.

Svake prijestupne



Znate li što ste radili prije četiri godine na današnji dan? Što ćete raditi za četiri godine?
Na dočeku te godine mi je kliknulo da pušim već dvadeset i jednu godinu.
Učinilo mi se to jako puno, kao da me ta brojka probudila iz nekog sna gdje sam cigaretom prikrivala svoju nesigurnost.
Osjetila sam da je vrijeme da prekinem to druženje jer dolazi vrijeme kada mogu nastaviti sama.
To je moja priča i počinje upravo u veljači te prijestupne godine.
Tom promjenom sam poslušala svoj prvi unutarnji glas.
Nakon toga je samo krenulo i ne staje niti će ikada stati.
Kome je to bitno? Meni i samo meni.
Vrijednost koja se ne mjeri ničime, do vrijednosti mene same, onoga što je trajno, naspram svim izvanjskih ,promjenjivih vrijednosti.
Sretna? Vesela? Falša? Altruistična? Egoistična? Nenormalna?...sve ćete to prepoznati u meni ako imate u sebi.
Ovdje ispisujem svoj život na monitoru, tipkajući po tastaturi u dnevnoj sobi svoga doma.
Ovdje, u svom domu živim svoj obiteljski i poslovni život.
Van ovih zidova opet ja- sestra, prijateljica, poznanica, susjeda.....žena sa tisuću lica i uloga u jednoj biti- biti ja u istini sa sobom jer samo tada ne zadirem u tuđe istine koje mogu interpretirati kao laži- ako poznajem i živim laž.
Na današnji dan ove prijestupne godine ,ovdje kao blogerica, u reali dio društva, na putu sebi najbolja, tako i drugima, onima koji to prepoznaju u sebi.
Što ćete danas dati najbolje od sebe kao dio društva,
biti ponosni za četiri godine jer ste sadašnjošću iskreirali budućnost, svoju i svoje zajednice, društva u globali?
Ne morate odgovoriti meni, bitno je da se vi čujete i vidite.
Za četiri godine...!


21:12 | Komentari (22) | Print | ^ |

četvrtak, 25.02.2016.

Kontejner za smeće- djelić današnje sreće


Traje to već neko vrijeme da naš kontejner za smeće kojeg dijeli par kuća i domaćinstava ima razbijen poklopac.
Kako je najbliže našoj kući,vidim kad je pomaknut sa betoniranog postolja, kad je otvoren poklopac, kad je pretrpan i trudim se biti savjesna građanka, kao i ostali susjedi.
Taj kontejner za smeće nije centar zbivanja i življenja, ali predstavlja važan dio naše svakodnevice jer u njega odlažemo kućno smeće
kojeg uredno dva puta tjedno odvoze i prazne da bi mogli funkcionirati u urednosti naših domova bez smeća.
Zadnji put kad sam ga htjela zatvoriti, ne ide pa ne ide.
Vrtim se, dižem ručnu, nožnu polugu, ali sve bezuspješno.
Nekako mi taj poklopac na željeznom kontejneru iza svojih leđa čudno objesio glavu te mi se čini da je ranjen.
I zbilja, jedan dan susjeda preko puta mi iz dvorišta viče: „Susjeda, zvala sam Čistoću već dva puta, nikako da nam dovezu novi.“
„Ajde, zvat ću i ja pa ćemo biti glasnije.“

Ne budem lijena jer bar to nije nikakav problem, otipkati broj na telefonu i izjadati se.
Kako stvari funkcioniraju kod nas, treba biti uporan, ali upornost i je bitnija odlika u životu da bi postigao svoj cilj,
makar te odbijali, razuvjeravali, slušali začepljenih ušiju, nema odustajanja.
Pogotovo u ovoj zreloj fazi života kad svjedočim sretnim završecima, što god da počne ili započnem.
Eh, kad već pišem o tekućoj problematici, ne znam da li ste upoznati sa aplikacijom „Zakrpaj. to“
gdje možete u svom mjestu prijaviti oštećeno zrcalo, rupu u asfaltu, ukraden prometni zrak, oštećen branik uz nogostup
i svašta nešto što vas muči.
Umjesto da za razbijeno zrcalo zovete svoju općinu i vijećate jel to državna ili županijska cesta i čija je dužnost da ga zamijeni,
prijavite svoj problem na aplikaciju i vrlo brzo će biti riješen. Provjereno!
Danas sam zvala naše gradsko komunalno društvo jer oštećeni poklopac koji se ne može zatvoriti je usluga koju želim reklamirati
budući da nisam zadovoljna tom uslugom,a redovito je plaćam.
Smeće leti na svakoj buri, kiša ga natapa pri svakoj južini, mačke iskaču i uskaču, neuredno i prljavo je promatrati smeće uz samu glavnu prometnicu, a u blizini naših kuća.
Dakle, nazovem, iznesem problem, pozovem se na dva susjedina bezuspješna poziva.
Ljubazna djelatnica mi odgovori da su jedan dan krenuli riješiti problem, ali kako smo u procesu mijenjanja naziva ulica, nisu mogli pronaći dotični kontejner.
Nije problem, ostavim ime i broj mobitela, kad ekipa izađe na teren dočekat ću ih, sve u svrhu rješavanja problema.

Naravno, problem nije riješen u roku koji mi je djelatnica obećala pa sam nakon tjedan-dva nazvala ponovno.
Ovaj put sam dobila odgovor da im trenutno nedostaje kontejnera i da treba čekati da nabave nove, ali da su dečki bili na terenu i sanirali poklopac koliko se dalo.
Tvrdim da nitko nije bio jer je poklopac u istoj, obješenoj fazi, ali opet povjerujem njenoj ljubaznosti i zahvalim se u povjerenju.
Imam osjećaj da ćemo zaista dobiti novi kontejner u tih mjesec dana.
Uredno je zapisala moje podatke, ime, adresu, broj mobitela te meni dala svoje podatke ako se ništa ne promijeni da je opet kontaktiram.

Idući dan, promatrajući kišu sa prozora, javljam se na mobitel ,a sa druge strane vesela susjeda :
“Ej, susjeda, dobili smo novu baju!“ Taman sam vidjela kad su je dovezli, mahnula dečkima i pokazala im prst gore, lajkala!“ thumbup
„Hahahaha, evo baš gledam u nju, super!“ „Aaaaa, mislila sam da nisi doma, nema ti auta u dvorištu pa da te iznenadim sa super vijesti“, odgovara.
Složimo se kako smo zajedničkim dobro susjedskim snagama riješile svoj problem, a ona komentira kako niti jedna baja do sada nije izazvala toliku sreću
i , da stvar bude bolja, skuži da je novi naziv ulice imenica izvedena na ovu temu pa se i tome smijemo.
Da sve ostane tako pozitivno, okrenem i broj djelatnice, zahvalim joj i pohvalim da i ona zadovoljna sa osmijehom nastavi svoj dan sa problemima građana
koji nemaju baš uvijek strpljenja, a puno puta sam se osvjedočila da se stvari lakše i jednostavnije riješe kada ne dozvolimo negativi da vlada nama, koliko god ljuti bili.
Pozitivan stav je, već na pola, riješen problem.


09:45 | Komentari (20) | Print | ^ |

ponedjeljak, 22.02.2016.

Druga strana medalje


Vršcima prstiju
lagano da ne narušiš ravnotežu
uživaj pjenušave dodire,
zagrebi površinom vrtloga dubine
gdje se naziru mrak i tuga.
Usudi se tapkati dalje
od hladnog izvora
da te ne povuče k sebi.
Lagano, poput balerine u pirueti
dostojanstveno, smjelo
izdrži svoj korak do kraja.
Put je to nepregledno more
a ti, morska sirena,
svjesna svoje ljepote i hrabrosti
prkosiš strahu.
Stopi se s njim u najljepši plesni par,
pleši u ljubavi i povjerenju
nošena povjetarcem harmonije i sreće.
Usudi se obgrliti neprijatelja,
osvijetliti mrak, ozvučiti tišinu.
Nema ljepše melodije od srca na tronu
nošenog zlatnom medaljom.
Nekad nisi vidjela sjaj
jer nisi okretala stranu.
Usudi se upaliti svjetlo u jezivoj tmini,
osunčati sumnjive sjenke
zajahati putujuće valove
gledati obzor srcu nevidljiv.








11:14 | Komentari (9) | Print | ^ |

nedjelja, 14.02.2016.

Bezuvjetno


Sreli smo neki dan tipa koji je radio u našem malom mjestu na jednoj od benzinskih pumpi.
Širok osmijeh, još šire odriješene ruke za zagrljaj i poljupci u obraz su me podsjetili kako ga više ne viđam.
„Pa gdje si, frajeru?“ oduševljeno uzvraćam na sve te izljeve istinske sreće kad je ugledao muža i mene.
„Još si s njim? Kad ćeš ga više pustit, po cijele dane samo radi, daj da nas dvoje skupa uživamo“,
nastavlja svoju komediju i humor na koji se ne možeš naljutiti jer „frajer“ je zbilja frajer.
Nemam pojma, ima negdje iznad pedeset godina, ali taj šarm, optimizam i pozitiva kojom zrači mi zaista nedostaju.
Iznenadili smo se kad je rekao da nije tu ,već dvije godine jer ne možeš vjerovati kako vrijeme leti i kako u tom periodu nisam pomislila na njega.
Točenje benzina je obaveza koju uvijek radim u trku, uvijek je neka žurba, uvijek se toči kad smo na rezervi jer imamo običaj tankati po sto kuna,
budući da se vozimo većinom lokalno.
Ne robujemo navikama, ali da, tu benzinsku sam voljela baš zbog zdravog smijeha koji sam dijelila s njim.
Podsjetio me danas na scenu dok su sinovi bili još manji pa sam došla nešto nadrkana, a on umjesto moje vesele face koju je očekivao,ugledao mrguda
pa ugurao glavu u autu i ljuto zavikao zašto ljute mamu.
Malo su se ,kao, prestrašili, ali ih je brzo potkupio čokoladicom i naravno, mene oraspoložio.
„Vidiš stara moja, ljudi su ful u klincu, nitko se više ne smije.“Pajdo moj“, obraća se mužu ,
“Kako smo se ona i ja znali smijati, ljudi su nas gledali kao da smo neki luđaci. Ma boli nas ona stvar, nama je super!“
U tom karakternom frajeru zaista postoji šarm s kojim se rodiš, hodajuća si inspiracija i radiš sve da život ne shvaćaš kao brigu.
Usput nam ispriča par detalja iz svoje mladosti i ništa mi to nije čudno, mogu zamisliti da je to sve on, ta hrabrost da se uhvatiš u ring sa životom i smiješ mu se pa čak i dok zubi krvare.
Zapravo, slična sam i sama pa me zato još više oduševljava.
Što ću, volim se, konačno sam to naučila, prihvatila sve svoje, dobro i loše, ali prednost dajem dobrome pa tako i kod drugih.
Ne možeš biti toliko loš, koliko možeš imati dobrih osobina, Nikako!

Pijemo kavicu u lokalnom kafiću. Spontano, jutros muž i ja, učim ga da se opušta što više, puno je radio u ovih četrdeset godina.
Sve ono što nekome ostave roditelji i djedovi, on je sam napravio.
Možemo živjeti lagodnije nego na početku braka kada smo doslovno posuđivali po sto kuna , ali kada živiš na rubu, trudiš se od njega odmaknuti što dalje.
Čak i pretjeraš pa od silnih trauma i frustracija odeš u drugu krajnost, od straha da ćeš se vratiti na staro.
Iako si naučio umnožiti tih sto kuna svojim radom i sposobnostima, stara uvjerenja da nemaš ti ne daju da živiš život kakav zaslužuješ.
Slučajnosti koje to nisu su htjele da sam jutros mogla priuštiti platiti ljudima piće, iako kave, super se osjećam kad dijelim svoju sreću.
Počela sam igrati loto. Uvijek sam tvrdila da nemam sreće pa sam skužila da je ni nemam jer tako mislim i tada počela misliti suprotno. Za čudo, sreće sada imam!
Dobila sam četvorku na lotu, već drugi put. Netko će reći, „Što ti je tridesetak kuna?“, ja ću reći:“Dobitak na lotu, hvala mi što vjerujem.“
Ovaj put četvorka na lotu i iznos na eurojackpotu. Nisam razočarana što nije premija, dapače, ovdje tek počinjem izazivati svoj zakon privlačnosti.
Cifra od stotinjak kuna je super stvar za početak i znam da je to tek početak.
Ne vjerujem da će me loto obogatiti, vjerujem da sam već bogata. Svaki dobitak je manifestacija mog davanja.
Sve kreće od nas, to znam i živim i to je jedno od većih bogatstava koje posjedujem.

U ovom postu želim pozdraviti svoju omiljenu konobaricu.
Brankice, znam da me čitaš i šaljem ti poljubac, ali i zahvalu za sve ove godine što se družimo.
Za svo veselje i smijeh koji oko nas dreči, za profesionalnost kojom obavljaš svoj posao, ali da ti kažem da ti ovo jutros nije trebalo. wink
Naime, Brankica je, umjesto na moju kavu, nacrtala srce na kavu mog muža. Što je još gore, nije namjerno.
Ups, nije slučajno, htjela sam reći! Dakle, MOJA omiljena Brankica nacrtala srce na kavu MOG muža.
Ali to me dodatno usrećilo da se zahvalim na tom svom zgodnom crnom bingu koji je također bogatstvo.
Ispalo je poslije podne da je jedan sin ručao kod sestre, drugi kod prijatelja, a nas dvoje profeštali uz ručak na terasi uz more i čašu crnog i bijelog.
Tamo nam radi omiljeni konobar kojeg od milja zovemo:“Jabuka“
Plivao je po krcatoj terasi pa se nismo stigli zafrkavati kao inače, čak nam je zaboravio poduplati dec crnoga za mog crnoga
pa smo mu zvali kolegu koji je istrčao iz pune sale i kad je donio vino promrsio u bradu:“Evo, bem ti jabuku da ti bem! “,
aludirajući kako uvijek pitamo za njega kad ga nema u smjeni, a on nas sada ne šljivi.



Stol do nas su se ,kao gušteri, utaborila tri mlađahna penzionera., spojili dva stola, okrenuli stolice prema suncu i na glas predu.
Vrhunac sreće je bio kad su dobili naručene pive i gemište, a na kajkavskom prokomentirali kako se vidi čak do Opatije i koja je privilegija sjediti na osunčanoj terasi u veljači.
Poslije vrhunca slijedi rasplet, u ovom slučaju raspad sistema kad su nakon nekog vremena došle njihove supruge :
“Pa kaj bumo vani sjedili?“ prokomentira jedna od njih, a ja si pomislim da neće valjda imati srcu narušiti tu idilu.
Izgovori oko tankih hlača, soknica i jaknica su upalili, frajeri digli stražnjice i za curama unutra.
Muž je za zadnjim koji je na povodcu vodio psa zavikao da mu je ostala piva na stolu, a on prokomentirao :
„Pa kaj mi nije ni to mogla odnesti unutra!?“ s time da mi i vjetar nemamo ništa s tim ,a dotična se već smjestila u zagrijanu salu.
„Evo, to ti je uvjetovana ljubav“ prokomentiram i ja mužu pa nastavim da je šteta bilo narušavati dečkima sreću.
One su mogle jesti unutra, oni ostati vani, ionako ne jedu iz istih tanjura."

Svi mi radimo stalno ustupke jedni drugima, jači tlači.
To je u svim odnosima, to uvjetovanje, kompromisi, jedan mora patiti da bi drugi bio sretan. Brak je to? Ljubav?
Prije dva dana sam i sama uvjetovala dijete koje odbija staviti aparatić za zube.
Na gornjoj čeljusti ga nosi već pol godina, sad je na red došla donja.
Kategorički odbija, a nema razlog koji ga tražim da mi navede da prenesem ortodontu jer on ne želi.
Očito mu se ne da prolaziti samo stavljanje pri kojem ima otvorena usta sat vremena i bol nakon toga, poteškoće pri jedenju.
Znam da će tinejđer jednog dana žaliti zbog toga pa nakon svih mudrih izreka koje i dalje ne pale,
obećavam novce na što me opet nadmudri i upotrijebi moju životnu šablonu:
“Ali mama, ti znaš da nije sve u novcu:“ „Znam sine, ali novac je nekad dobra motivacija.“
Pitate se, jel stavio aparatić? Sve je zaboravio danas kad mi se pohvalio da je počastio prijatelje, a ja mu zadovoljno naglasila da opere zubiće da ne ostaje među žicama.
Sigurna sam da će jednog dana razumijeti moj čin, ucjenu ili izveden naum pod svaku cijenu.
Do tada i dalje osviještavam uvjetovanje koje mi je sve manje zanimljivo.
Sloboda je divan osjećaj, samo smo ju sveli na nevidljive lance i rešetke, nismo svjesni da je gubimo svakim uvjetovanjem drugoga jer time zadužujemo sebe vratiti.
Cijena? Čisto razočaranje kad nam se očekivanje ne vrati.
Bezuvjetna ljubav, svi neuvjetovani odnosi to ne poznaju, samo što toga nismo svjesni.




14:34 | Komentari (18) | Print | ^ |

petak, 12.02.2016.

Kamena s ramena


Očistih prašinu natovarenu na leđima,
Tamo gdje se sakuplja sav teret
Pa krenuh u novi dan sa svitanjem.
I danas će sjati sunce nakon kišnog dana.

Prelomilo se preko mojih leđa
I otpustilo djelić bremena s ramena.

Opet sam se igrala jer to dušu veseli,
Igru kamena s ramena te pobijedih.

Svoj sam suparnik, suputnik i pobjednik,
Tu nema gubitnika, samo brijeg
Koji se smanjuje svakom idućom igrom.

Pitate li moju dušu, ona brijeg ne vidi,
Ali niti ne raspoznaje doline od brjegova,
Vidi samo ono što osjeća

Dok se moja ramena uspinju i propadaju
Kroz brjegove i doline u trenutku
Jer baš u ovom trenutku zbacih još jedan kamen,
Olakšam se i zahvalim.


22:19 | Komentari (9) | Print | ^ |

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se