nedjelja, 31.01.2016.

Život je maskenbal


Spustismo se danas do Korza, dan nakon Dječje karnevalske povorke, tjedan dana prije Međunarodne karnevalske povorke.
Ovo je doba za one koji uživaju u periodu koje je namijenjeno da budemo netko drugi.
„Budi što želiš“,
krilatica je našeg Riječkog karnevala koji zaslužuje puno više medijskog prostora, ali kada uživaš u nečemu što te veseli u tom petom godišnjem dobu,
ne baviš se time što drugi to propuštaju.
Ova manifestacija svake godine poprima sve veći značaj za grad, ali i promidžbu države, kao turističke destinacije jer strani gosti,
ne samo što sudjeluju kao maškarane grupe u povorci, već dolaze i turistički posjetiti grad.
Završni karneval je kruna maškaranog perioda koji je sve bogatiji sadržajima pa se bira kraljica, princeza, princ,
održava se maškarani relly, razni humanitarni susreti pod maskama, balinjerade ( utrke maškaranih sklepanih vozila, kareti)...

Sjećam se da smo u jednom periodu mladosti mi cure iz društva odlučile popularne noćne klubove i diskače po Opatiji zamijeniti plesnjacima po okolnim društvenim domovima,
upoznati svijet maškara iz prve ruke od čega smo zazirale,a ustvari nismo bile dovoljno opuštene praviti se netko drugi.
Zapravo, igrati se jer maskirati se ne može svatko i ne zna svatko u tome uživati.
Prije svega moraš biti opušten tip spreman na sve.
Naša maškarana inicijacija počela je s maskom muškog roda.
Mi žene u muškim odijelima, brkovima, šeširima, prošlo je odlično!
Upoznale smo svijet potpuno različit od uštogljenih, na crtu popeglanih, savršenih, napudranih ženskih spodoba kakve smo bile
za noćnih izlazaka gdje smo se zabavljale plešući i provodeći subotnje večeri, uz sjaj disco kugle upoznavajući dečke
jer u tim godinama je to jedna od glavnih opsesija, svidjeti se nekome i naći nekoga tko se tebi sviđa.
Ovo iskustvo gdje smo mi imale priliku biti dečki nas je potaklo da istražimo svoje daljnje sposobnosti transformacija,
kreativnosti, mašte i slobodne volje bez granica jednog djevojačkog perioda.

U lokalnim društvenim domovima na periferiji grada: Krasica, Škrljevo, Hreljin, Čavle, Kukuljanovo, Viškovo, Zamet...ne znam dal sam što izostavila,
svirao bi bend uživo sa prigodnim „domaćicama“, ljudi, ekipa, društva manja, veća, pjevali bi, plesali, jeli dinstani kupus i kobasice,
pili domaće vino i u tom dimu i gunguli uživali život iz druge perspektive.
Bilo je svakakvih doživljaja, smiješnih scena, novih poznanstava, ljubavi, simpatija, platonskih veza i to je zasigurno bio jedan od ljepših perioda mog života.
Dijelile su se nagrade za najbolje maskirane grupe koje su obično bile u hrani, pečeni odojak ili onaj isti kupus i kobasice u domu koji je diftao po svemu tome,
ali najbitnije je bilo zabaviti se, izludirati, napuniti baterije za nadolazeći tjedan.
Proživjela sam jednu od zanimljivijih anegdota kada smo bile maskirane u klaunove i tom prilikom sam upoznala dečka koji je bio u „civilu.“
Zgodan, crni visoki sa orlovskim nosom- moj savršeni tip muškarca s kojim sam završila u plesnom naručju
i koji je otišao kući sa otiskom crvene boje klaunovske čube na ovratniku bijele košulje.
U naguravanju ispod popularnog mostića, plesa koji se pleše u paru, ali u grupi ljudi koja čini most svojim podignutim rukama,
a parovi se saginju i pognuti prolaze „ispod mosta“ u plesnom koraku, moja usta su se zalijepila za njegov ovratnik.
Nakon plesa, smijeha, ne formalnog razgovora, na kraju večeri smo izmijenili brojeve telefona, a sutradan sam se iznenadila kada me nazvao i pozvao na piće.
Da stvar bude bolja, malo smo popili pa se , osim te crne kose i orlovskog nosa nisam sjećala drugih detalja, ali još sam više bila u problemima jer trebam doći bez maske.
Dakle, u klaunovom odijelu, licu obojenom bijelom bojom, crvenoga nosa i usta zaokružena te zadebljana crvenim ružem i oko svojih usnica,
šarenim šeširom, ja sam upoznala dečka koje me zove na spoj i tada sam po tisućiti put potvrdila da je šarm,a manje izgled taj koji osvaja.
Tu večer sam se dotjerala kao i inače kad nisam maškara, uspjela ga prepoznati,
a naša romantična veza koja je trajala neko vrijeme je dokaz da ne treba sumnjati u sebe ni kao maškara ni kao ženska. wink
Maškare su fenomenalna epizoda za ljude koji se znaju opustiti,
ali i za one koji ne znaju, mogu biti bilo tko i ponašati se bilo kako ufuravajući se da to nisu oni.
Svakako preporučam isprobati taj svijet maski, mašte i odlične zabave.
Kao što i za idući vikend preporučam trideset i treću Međunarodnu maškaranu povorku, sav taj šareni, veseli i bezbrižan svijet maski i veselja,
naše divno okićeno Korzo, grad koji teće, zvončare, fritule, šarenu vatu i puno, puno pozitivne vibracije iz Rijeke.
Sigurna sam da će netko od blogera sa svojim fotoaparatom ovjekovječiti dio te ljepote,
kao što sam sigurna da ću sa obitelji, 07. veljače uživati na Korzu i bodriti maškaranu povorku, sve ljude koji se vole i znaju zabavljati.
Jednog dana ispunit ću si želju i biti dio te povorke, do tada se moram još malo opustiti.






(jedno od zadnjih maskiranja- moje zumbice. Koja Pipi sam ja? )


19:51 | Komentari (24) | Print | ^ |

petak, 29.01.2016.

Drugo mišljenje


Jedan dan sam vodila ugodan razgovor sa jednim umirovljenikom.
Opuštali smo se na kavi stol do stola i razgovor je krenuo...
Nebitno mi je njegovo obrazovanje i završene škole, sigurna sam da je u domeni kojom se bavio bio uspješan, koliko je bitan širok svjetonazor i otvoren um.
Njegova žena još uvijek radi u svojoj privatnoj ginekološkoj praksi pa je on vozi da si skrati vrijeme.
Zanimalo me mišljenje čovjeka koji je prošao ono i ovo vrijeme, zaslužio mirovinu u bivšoj državi, pod drugim sistemom, tada kada nije bilo demokracije kao danas.
Objasnio mi je baš tu razliku u demokraciji onog „mračnog doba“ i ovog "svjetlog.“
Kaže, mladi ljudi uopće više nemaju poštovanja, jedan dan je zamalo dobio batine od mulca nekih dvadesetak godina.
Pokušao mu je nešto ukazati u vožnji auta dok su oboje vozili svatko u svojoj traci ,
a mulac radio osmice na brzoj cesti što je čovjeku smetalo i nije se činilo primjerenim pa mu je zablendao na što je ovaj naglo zakočio ispred njega.
Sva sreća, uspio je reagirati, prikočiti i mulac nije izašao iz auta pa je čovjek produžio svojim putem sa naučenom lekcijom u sedamdesetoj godini.
Kaže, ne može vjerovati tko tako odgaja djecu, u što su se pretvorili.
Odgovaram da sam i sama majka djece koja počinju sazrijevati i u ovoj dobi je jako bitno što će naučiti od mene, uzora.
Druga situacija, priča moj poznanik dalje pa kaže da njegova žena,
ugledna ginekologica sa bogatim stažem i doprinosom gradskoj bolnici, danas u svojoj privatnoj praksi, mora biti i psiholog jer se svaka mana prijavljuje i minus je njenom radu,
iako su kritike od laika koji surfaju internetom.
Kaže, jedan dan zove pacijentica telefonom, medicinska sestra joj proslijedi poziv, a žena s druge strane žice opisuje svoj ginekološki problem te traži besplatan savjet
svjesno izbjegavajući pregled koji mora platiti.
Doktorica je mirna i staloženo sluša, pomaže, ali pacijentica nije zadovoljna odgovorom pa kaže:
“Čujte, moje drugo mišljenje se ne slaže s vama.“ „U redu“, kaže doktorica,
„Bilo bi najpametnije da dođete na pregled, bit ćemo sigurniji, kod mene ili kod doktora koji je iznio drugo mišljenje“ na što će pacijentica:
„Drugo mišljenje sam našla surfajući internetom.“
Hahaha, kako se ono kaže, da nije tragično, bilo bi smiješno.

Pogubih se malo u temi, imam ih puno u glavi, a nekako sam opet prekomotna pa internet mijenjam za šumu, more, poglede, zagrljaje, poljupce, stisak ruke, preglede u živo.
Puno bih toga napisala, a vremena je sve manje za virtualu.
Jučer bila u šopingu i došla s još jednom spoznajom, nekada me to silno veselilo.
Znala sam neke račune staviti sa strane da bih si kupila komad nečega što me trenutno razveselilo,
a onda neplaćeni računi silno ljutili i deprimirali, kao posljedica onog trenutnog osjećaja zadovoljstva.
Odlučila sam i to promijeniti, moja dugovanja su blizu nule, sve što mogu mijenjati mijenjam da bih se bolje osjećala i uživala u životu.
Trebala sam si kupiti nove tenisice, papuče i donji dio trenerke i to na sniženju koje je na izdahu.
Odvojila sam novce za to, ali je nastao problem kad nakon par dućana nisam našla tenisice koje mi sjedaju na prvu,
budući sam znala kupovati stvari koje nikada ne bih obukla, sada sam iskrena prema sebi iz prve.
Kada sam već mislila odustati, odem na još jedan kat u ogroman dućan tenisica i vidim model koji sam vidjela mjesecima prije kad mi nove tenisice nisu trebale.
Koja sreća! To sam ja, to su tenisice koje želim, probam, a one savršene, baš za moje šetnje i uživanje sa savršenim društvom na lijepim lokacijama, ali nisu na sniženju.
Prvo mišljenje potakne osjećaj sreće i zadovoljstva, iskeširam ih i ostanem bez papuča i donjeg dijela trenerke,
ali to može pričekati neki idući mjesec, poslužit će još ono što imam.
Moje drugo mišljenje bi me sigurno odgovorilo od ovoga, ali neću i nisam ga poslušala, već zadovoljno na kavi preizula čizmice
i zamijenila ih tenisicama koje su izvrsno pristajale na karirani kaputić.
Ionako nisam pomodni tip, već svoj pa je put do auta prošao uz osmijeh i pogled na šarene cvjetiće koji veselo hodaju naprijed.
Nema sumnje, tenisice su poput svih afirmacija, motivacijskih govora, meditacija kad dođem do svoje biti...
one govore same za sebe, smiju se i vesele u svojoj šarolikosti, baš kao i naš život ako se odlučimo biti umjetnici koji ćemo ga bojati.
Možeš se osloniti na prvo mišljenje, ono unutarnje, instinktivno ili drugo mišljenje koje će ti se činiti realno,
iako...što je uopće reala?
To je osjećaj koji će učiniti sve da ne osjetiš sreću, unutarnju, bitnu.
Osjećaj kad obujem tenisice koje ću nositi godinama, gotovo svakodnevno, i svaki put kad ih obujem osjetiti sreću,
kao danas kad sam ih kupila, učinila se sretnom.
Znam i osjećam da zaslužujem to, radim na tome i kreiram da si mogu priuštiti račune, život, ali i ovakve sitne radosti.
Prvo, drugo mišljenje, manje je bitno od osjećaja koji ono izazove.
Ići naprijed, širiti obzore, mogućnosti svoje mašte ili grcati u reali kako nisi sposoban učiniti ništa u svom životu jer si prepustio da ga kreiraju drugi, mračna ili svjetla vremena?





22:05 | Komentari (7) | Print | ^ |

subota, 23.01.2016.

Kad te opali(m)


Naučila sam da svoje planove ne iznosim dok ih ne realiziram.
Zadnji put sam to napravila, priopćila svima i onda shvatila da sam sam rekla „hop!“ prije skakanja, ali da slijedi još puno padanja prije tog velikog skoka.
Inspirativno, osviješteno popodne izbacilo je na površinu još bolnih istina s kojima sam se suočila, prihvatila i lakša krenula dalje u dan i život.
Blizu je novi uspon, nova stepenica, dobila sam uputstva kako je prijeći.
Večer je donijela igru squasha kojeg nikad nisam igrala pa u malom staklenom prostoru sa mlađim veselim, divnim sinom shvatim kako je ovo još jedan razlog za sreću.
Osim dugih šetnji šumom i uz more, od tjelovježbe ne prakticiram ,skoro dvije godine, ništa. Nedostaje, ali stalno se nalaze izgovori i nikako krenuti negdje nakon zumbe koje sam se zasitila i u kojoj sam dala svoj maksimum.
E da, na sniženju sam neki dan kupila biciklističku majicu. Hehe, neću o planovima, nemam ni biciklu.
Uglavnom, muž je morao odustati od termina za squash, a meni se nije dalo otkazivati jer me nekako vuče taj neotkriveni sport. Kao manja sam dobila priliku trenirati tenis u našoj ulici djetinjstva gdje su mojoj vršnjakinji roditelji imali mogućnosti plaćati taj skupi sport, a ona je nas nekolicinu podučavala dalje.
Sjećam se udaraca: forehand i backhand i toga da uopće nije bila blaga i da nam je na kraju tečaja podijelila nagrade pa sam ja dobila gumicu za brisanje i neku knjigu. Te nagrade smo sami uzeli od kuće, pomiješali i podijelili pa je moj uspjeh bio što nisam dobila svoju stvar natrag.
Za razliku od teške rekete i loptice, badminton je bio zafrkancija. Često smo ga igrali u parovima i kao u svakoj igri i sportu, nisu bitne toliko fizičke predispozicije koliko volja da pobijediš, da budeš uspješan, iako su meni visina i vitkost u tim danima sigurno pomagali.
Badminton igram i dan danas svako proljeće gdje god imam priliku. Da se motiviramo, često brojimo udarce male brze loptice s umjetnim perjem pa nam je svako novo igranje novi izazov da je udarimo više puta od prethodnoga.

Squash se igra u zatvorenom prostoru, maloj dvorani oko devet metara dužine, šest širine, reketom između tenisa i badmintona koja mi je odmah sjela u ruku,
za razliku od male tvrde loptice koja je iznenađenje jer ne odskače koliko bih voljela.
Drugi dan sam doznala i raspitala se da postoje teže i lakše loptice za početnike i napredne, iskusne squashere koja se označava točkom u boji tako da je žuta za početnike, a plava za profesionalce.Na početku sam pomislila da bi bilo lakše da loptica jače odskače da je mogu lakše kontrolirati i imati priliku udariti je češće no što sam duže igrala, shvatila sam da to baš nije tako. Nisam u zavidnoj kondiciji, a i nagomilane kile ne idu u prilog no još uvijek je volja ta koja pokreče pa će pokrenuti i skidanje kila. Tvrda loptica i dugačka drška rekete zahtjevaju jači udarac loptice u zid koja se treba odbiti i vratiti suigraču koji stoju u polju do mene, u ovom slučaju moj mlađi, okretan sin pun kondicije.
Nakon što su nam dvije loptice odletjele i više se nisu vratile sa mreža iznad dvorane, s trećom lopticom smo bili oprezniji i pomalo hvatali mot, tempo i brzinu kojom udaramo lopticu i određujemo smjer i tempo kojim će se tako vratiti suigraču. Skakali smo, saginjali se po nju, više neuspješno, nego uspješno, živcirali se, bunili, smijali, ali prihvatili da smo to sve mi i dozvolili izbaciti sve emocije.
Sat vremena izvrsne zabave kroz let i putanju male crne loptice reketom koju držim u ruci i opalim, promašim,
isfoliram se pa fulam jer sam bila presigurna, a neiskusna, ali svakako inspirativno lansirana dalje jer loptica je poput istine u našim životima,
kad nas opali, vidimo je, ali kada je ružna, tužna i bolna pravimo se da je nema, ignoriramo je, ali što je više ignoriramo, ona više boli.
Kad ti se približi, a ti je odlučiš opaliti svom snagom, voljom i vjerom, ona se vrati od te siline udarca i spremno je ponovno prihvatiš i opališ,
ti ili tvoj suigrač, jer to se zove iskustvo i zadovoljstvo naučenog.
Nakon sat vremena prvog iskustva, platim, iznenadim se na cijeni i odustanem od slijedećeg termina koji sam htjela rezervirati, kao skupo je, iako postoji jeftinija varijanta sa svojim reketama koje se isplati kupiti i dugoročno uštedjeti.
Opet imam plan,ali nije bitno pričati, već djelovati i plan nema smisla ako nije proveden tako da, osim moje današnje osviještene istine,
novog odigranog sporta, lijepog inspirativnog dana, bitna je volja koja ostaje za dalje.
U međuvremenu sam odradila i drugi trening, jeftinija varijanta, kupljene rekete i početnička, teža loptica.
Ona lakša, brža doći će na red kad i sama budem lakša i brža, spremna trčati za njom koliko god ona skače. Olakotna okolnost je što uvijek sami dirigiramo svoj tempo i suigrače, svjesno ili nesvjesno.







11:37 | Komentari (20) | Print | ^ |

ponedjeljak, 18.01.2016.

Koraci


Život me navodi korak po korak
stazom učenja gdje postanem nezahvalno derište
te umjesto jedan korak, zakoraknem dva.
Ne ide to tako, poručuje bacajući me na koljena
uplakanu, razočaranu sa velikim upitnikom iznad glave.

Nitko se nije učen rodio, učenje je život sam,
odgonetnem mudrost stariju od mene,
ali u mom trenutku osviještenu i pokliknutu
da potjera upitnik u neznanje jer padoh, ogrebah se i naučih
ono što mi je trebalo.

Dok nezahvalna koljena čistim zahvalnošću,
tužne suze osmijehom, strah ljubavlju,
uspinjem se, dižem ruke, pogled i svijest
jer znam da je svako padanje još jedan skok
viši od prethodnoga.

Ne dozvoli petljanje nogu, preskakanje koraka,
vodiča na svom putu,
ali dozvoli si grešku kao izazov,
propinjanje ka svom vrhu bez kraja.
Korak po korak.


19:22 | Komentari (17) | Print | ^ |

nedjelja, 10.01.2016.

Oooooo happy day!



U krevetu prije zvona alarma razrađujem strategiju odlaska u kupaonu jer se jutros svi dižemo u isto vrijeme bodriti seniora u još jednom dokazivanju.
Red prvi je na mene žensku jedinku, onda "gazda" pa pilići.
Krećemo u vrijeme koje sam zamislila u teoriji u krevetu i baš sam zadovoljna.
Dvorana poluprazna, ovo su tek osobni rezultati. Imam dobar osjećaj dok iz publike promatram svog lijepog, visokog seniora,
pokraj mene lijepog mlađeg juniora koji se još uvijek mazi i iza sebe lijepog muža, oca naše djece.
Letvica se diže, skače mlađa ekipa, naš senior u ulozi zvijezde jer to i je nonšalantno sjedi na podu i čavrlja s vršnjacima pa dočekuje svoj red.
Ne voli da vičemo, zovemo ga, bilo kako da ga ističemo,a ja bi na sav glas vikala kako je to lijepo čeljade baš moje.
Ali baš svako čeljade od majke je njoj najljepše i to je normalno.
Prošlo natjecanje sam doživjela neopisiv šok, ali to je život.
Naime, preskočio je svoj osoban rekord u disciplini skoka u vis i dok sam sretno vriskala na nogama od oduševljenja,
sišao je sa strunjače na parket i letvica je pala. Pala! Kakav šok!
Od one sreće i oduševljenja u par sekundi tuga, razočaranje, nevjerica.
Druga dva pokušaja ništa, letvica se ruši.

Iako sport doživljavaju kao ispunjenje slobodnog vremena, druženje i prijateljevanje sa zdravljem, nikako forsiranje jer kao i za sve,
uspjeh je već kada ti je srce puno jer nešto radiš iz ljubavi, a ostali uspjesi dolaze iz toga.
Danas sam bila uvjerena da će se to dogoditi i našoj sreći nije bilo kraja. Jessssss! Zasluženo je oborio svoj osobni rekord.
Oči mi pune suza od dragosti, sreće i ponosa,
ali prije svega zbog njega jer su upravo ovakva dokazivanja i uspjesi potrebni u tom zbrkanom pubertetu sa silnim ispadima potrebnih i nepotrebnih emocija.
Atmosfera u dvorani je bila fanstastična, energija bodrenja, pljeskanja i ovacija tim mladim bićima,
predivna podrška u tolikoj mjeri da su upravo našem sinu na zadnjem pokušaju preskakivanja, za sada previsoke i nedostižne letvice
dali podršku pljeskom koje inače prakticira Blanka Vlašić.
Ma može li ljepše od spontanog pljeskanja nepoznatih ljudi u znak podrške? Predivno!
Drago mi je što smo ovo doživjeli jer puno puta znam biti nekako tužna i razočarana publikom na koncertima,
sportskim natjecanjima ili nastupima uličnih perforera gdje publika nema običaj nagraditi pljeskom nečiji trud.
Ne znam zašto je to tako, ali mit o našoj hladnoj publici nije izmišljen.
Ne dopada mi se to, pljesak ne košta ništa onoga koji plješće,a znak je podrške i motivacije onome koji se trudio svojim umijećem ili znanjem zadiviti baš tu publiku.

Častimo se ručkom u restoranu na tržnici. Mjestu prilično jeftine klope, svježih riba, ali i mesnih jela po recepturi standardne primorske kuhinje.
Nisam voljela sjediti unutra sve dok ga pred malo nisu renovirali pa mi se uz dugogodišnju poznanicu koja tamo radi još njih par svrstavaju među omiljene riječke konobare.
U ovaj kišni dan terasu smo zamijenili ugodnim prostorom, a iznenađenje je bilo kad su dvojica muzičara počela slagati svoju improviziranu binu.
Iskusni dečki u svojim najboljim šezdesetim godinama i iskusan, provjeren repertoar instrumentala razgalio mi je dušu.
Treba nazdraviti uspjehu, a novina u mom životu je da od onolike količine alkohola do sada, ja više ne znam što mi se pije i što mi je ukusno.
Kako vidim i prihvaćam svoju istinu i bez vina u kojem se ona nalazi ( a istina je uvijek pitkija uz alkohol jer kočnice popuste), umjesto decilitra bijeloga, poznanica zabunom donese crno vino.
Nećemo komplicirati, nazdravljamo, kuckamo se svi četvero, ručamo provjerene frigane lignje, pomfri i miješanu salatu,a poznanica obzanjuje da časti desertom kao nagradu za uspjeh.
Djeci ostali skoro puni tanjuri, muž i ja jedva pojeli sve pa odgovaram da ja ne mogu, a ona mi na to komentira da nije mene ni pitala za desert, već djecu.
Naravno da je oko mene uvijek smijeh i veselo pa si mislim kako mi je dobro spustila, ali na tu divnu ženu se ne mogu ljutiti i nemam razloga,
sretna sam jer je i ona kada znam kakav pakao od života je prošla da bi danas dijelila svoje osmijehe i pozitivu s ljudima koje poslužuje.

Opet mi para uši tišina bez aplauza kojeg su dečki zaista zaslužili.
Nemoguće da ih ostali gosti ne čuju da su ne znam kako gladni i udubljeni u hranu pa ih smjelo podržavam, iako me nitko ne slijedi, a sinovi već pomalo upozoravaju da ih je sram zbog mene.
Naravno da moja poznanica opet komentira da nije morala niti gledati tko plješće,
da je znala da sam to ja i drago mi je što sam tako predvidljiva.
Ne volim uštogljene atmosfere gdje se poštuje neki nepisani bonton i pravila čije je jedino pravilo da moraš suzdržavati svoju pozitivnu emociju.
Osmijeh, zagrljaj, pljesak, pjesma, ples, lijepa riječ...sve što slavi život, ljudi bi si trebali dopustiti kad god osjete, iako radije dopuštamo negativi da izlazi kad god nam dođe.
Na odlasku mi dečki podare široke osmijehe uz pozdrav i kimanje glavom u znak zahvale, a zapravo sam ja zahvalna njima što su mi uljepšali ove trenutke izvrsnim izborom glazbe.
Zadovoljni, siti i nasmijani dolazimo kući, svatko ide svojim poslom, a mene omiljena susjeda zove na kavicu i kraći đir.
Ne mogu je odbitii, izgleda je dan od điranja pa me i ona dodatno oraspoloži, iako teme nisu vesele, ali su jako poučne za obje.

Ponovni povratak domu, tuširanje, spremanje i kupka s omiljenim mužem. Ne u kadi, zvučna gong kupka.
Dao si je priliku po drugi put u životu osjetiti moć, meni omiljenog gonga i sretna sam jer je konačno i on počeo širiti svoje obzore
pa će i njemu život iznutra biti jednostavniji jer koliko god te netko u nešto uvjeravao, ne možeš to usvojiti ako u to sam ne vjeruješ.
Nažalost, moja i iskustva ljudi oko mene pokazuju da te poznato treba dobro razdrmati i razočarati po nekoliko puta
da bi dao priliku nepoznatome.
Imamo loša uvjerenja da je jedino ono što znamo ispravno, makar nas to činilo nesretnima.



detalj iz restorana


Moja Ljubav, jedan od tri ponosa


19:53 | Komentari (29) | Print | ^ |

utorak, 05.01.2016.

Moj rudnik zlata


Mali, veliki, dugačak, uzak, širok, bitno da nije prljav.
Izvana može djelovati savršen, kiruški obrađen rukama i instrumentom najboljeg specijaliste, a
Iznutra potpuno zagađen, krcat svime i svačime, samo ne onime što treba.
Volim promatrati ljude, znane i neznane, dok sami ili u društvu obrađuju svoje rudnike.
Neki to rade vrlo suptilno i sramežljivo, nježno i pomalo romantično kao da su svjesni da ih netko gleda i ne žele zaprljati svoju sliku, ionako prljavog rudnika.
Drugi kao divljaci, grubo, neotesano, primitivno djeluju prema svojim rudnicima, uvjereni da su sakriveni u tišini i samoći, kao unutar svoja četiri zida.
Moj rudnik je moje blago. Mali, simetričan, skriven kad želim, javan kad ne želim, kao i moja pažnja usmjerena k njemu, ljubav i poštovanje koja počinje tek malim koracima, jedva primjetnim.
Naravno, kada krenem kopati vršcima prstiju shvatim da se dugo nisam posvetila svom rudniku i blagu, da mu dugo nisam davala pažnji koju zaslužuje. Prošli su mjeseci i doba u drugim poslovima i brigama, čekala sam prve zrake proljetnog sunca i izlazak na svježi zrak. Čekala sam ovo opuštanje u mirisu procvalih ljubičica, svoj rub šume i grumenje koje treba biti razbijeno, izvađeno da moj rudnik konačno prodiše.
Dosta mi je grijanja i zatvorenog prostora, dosta mi je kiša, vjetrova, bura, juga, sve je to zakrčilo moj suhi rudnik. Vrijeme je kopanja i udisanja mirisa prirode.
Zar je moj rudnik zaslužio ovoliko nebrigu i zapostavljanje, zar je zaslužio zakrčenost ružnih i velikih lopti koje sam jedva iskopala i dok ih mrljam među prstima, osjećam slobodu i normalno disanje. Ne osvrćem se oko sebe, niji mi važno gleda li me itko, promatra li moje prste i kotrljanje blatnjave loptice koju konačno uspijem smrviti i odbaciti tamo gdje joj je mjesto.
Shvaćam da moram ubrzati , moram biti grublja i rovariti po svom malom, ali slatkom rudniku punom blaga. Upotrijebila sam i noge, puno je tu posla, moj rudnik želi disati punim plućima.
Nisu dovoljne samo noge, već i ostala pomoćna sredstva te se trudim iz petnih žila razbiti grumenje i blato, zaostalu prljavštinu od prošle sezone. Kopaj, bacaj, razbijaj, puno je posla, ali je osjećaj predivan!
Konačno moj mali, slatki, jedinstveni rudnik je čist, izravnan i pognojen.
I ove godine, ove sezone rodit će moje zlato kroz par vrsta povrća. Za početak je potrebno pripremiti zemlju, razbiti grumenje, izvaditi kamenje i zasaditi nove kulture.
Kultura je najbitnija, to je zlato u rudniku vrijednog zdravlja.
Ovako teku pripreme svako rano proljeće prije sadnje mog malog, simetričnog vrta. wink


15:14 | Komentari (17) | Print | ^ |

ponedjeljak, 04.01.2016.

"Zokiev sindrom"


Imate li vi svog Zokia? O ne, ne, znate da se ne bavim politikom, ne taj Zoki!
Onaj što u rane nedjeljne sate, podnevno sunce, svježe srpanjsko predvečerje jaše svoj motor bez auspuha i cijelom susjedstvu stvara nemir neugodnim tutnjanjem,
turiranjem gasa i neprestanom vožnjom gore dolje, lijevo desno, uz brdo, niz brdo...nema gdje ga nema, ali ga čuješ i ne prestaje.
E, taj Zoki!
Otišla iz svoje ulice djetinjstva, udala se, Zokia srećem rijetko, svatko ima svoj život, nije mi ostavio lijepe uspomene s njim jer smo se uspjeli potući u jednoj fazi i
još me mama kaznila zbog njega no doći će i ta priča na red.

Sjetila sam ga se jedno ljetno popodne dok sam uspavljivala svog jednogodišnjeg sina, wruuuum, wruuuuw, gore dolje, lijevo desno, uz brdo, niz brdo.
Onaj trenutak kad iskoristite sve naučene psovke do tada i izmislite nove jer ste svu energiju bijesa usmjerili na to.
Dakle, provirim kroz vrata i na jahaču vjetra poznato lice sina poznate susjede.
Tad prizovem sjećanje iz svoje ulice djetinjstva, neumornog Zokia i glas ljutitog, zločestog susjeda kako s balkona u donjim gaćama urla na cijelu ulicu.
Zoki ga je prenuo iz popodnevnog odmaranja u vruće ljetno doba pa je susjed,onako bijesan, skočio direkt iz kreveta urlati na balkon.
Situacija je bila komična za cijelu ulicu jer od bijesnog susjeda drugo ne bi ni očekivali, osim tih donjih gaća pa je Zoki dobio još više volje i gušta nabijati po gasu taj dan.

Promatram tako sina od susjede koji vozi uz moju kuću gore- dolje jer je tu i manji promet, za razliku od glavne ceste ulicu niže i mahnem rukom kao znak da se zaustavi.
Svjesno odabirem ne biti bijesan susjed i mirno ga zamolim da malo odmori dok moja bebica odspava.
Susjedić me poslušao i nastavio svoju vožnju ulicu iznad, uživao u svojim pubertetskim guštima, ali nama to popodne nije smetao.
Zokia sam se sjetila i par godina kasnije, već su moji dečki malo narasli.
Guštala sam u popodnevnoj kavici na terasi za stolom, njima rasprostrla dekicu, kockice, autiće, sokiće, kekse.
Pokojni Bleki im je radio društvo, glumio njihovog čuvara pokraj izgrađene kućice od kockica i garaže za male, limene autiće.
Idila! Dvojica sinova dvije godine razlike, jedan drugome društvo, hrpa igračaka, pas, komadić dvorišta i djeca su na zraku u igri
dok tata ne završi s poslom pa svi četvero ne ispunimo zajedničko popodne na nekoj od plaža, šumi ili parku.
Uvijek radije izabiremo vrijeme provoditi vani, nego u zatvorenom prostoru.
Idilu prekida Bleki naglo otrčavši iz dvorišta za zvukom motora, prije nego li smo ga mi uopće vidjeli.
Potrčim za njim i jedva ga ulovim, vratim da čuva zdanja od kockica i moje dečke, a oni već na nogicama pružaju pogled prema malom plavom tandrkalu i uživaju.
Pratim njihove glavice i oduševljene poglede lijevo desno, gore dolje i novi naraštaj djece iz susjedstva na motoriću koji bruji i prolazi našom ulicom.
Zaboravljam na brujanje u ušima i dosadan davež motora bez auspuha jer guštam u oduševljenju svojih sinova
pa se pitam da li su muškarci kodirani za te muške jahače igre i motore bez auspuha kad već ovako mali obožavaju taj zvuk i prizor.?

Brzo su prošle godine i taj prizor se vratio na prvi dan ove godine kad mi je život odgovorio na postavljeno pitanje iz tog dana.
Naime, stariji sin se sa ekipom zadnjih dana zabavlja kao mehaničar.
Redovito dolazi kući crnih ruku i lica izgovarajući se kako prijatelju popravljaju motorić
sve dok mi jedan dan nije kliknulo da previše vremena posvjećuje prijateljevom motoru te je
konačno priznao da je od zarađenih novaca preko sporta i pomažući tati odvojio tristo kuna i kupio motorić.
U toj situaciji shvatiš da je bitno da je konačno priznao istinu i izvlačiš najbolje iz toga pa poznavajući realan život,
odnos novca i stvari, rezoniraš da je nemoguće za tristo kuna kupiti ispravan motor.
Zaista, dogovorimo se da ga muž svojim kamiončičem doveze kući da ga imamo na oku i sin sav zadovoljan što ne treba više čuvati tajnu u sebi, predstavlja meni i bratu tu „mašinu.“
Ne razmijem se u tandrkala, ali se silno zabavljam gledajući ih s kata na onoj istoj terasi gdje su se igrali kao manji kako jedan nabija po gasu, a drugi s čekićem po toj zvjerki od motora koji se ne miče s mjesta.
Tuli je zamijenio Blekia koji mrzi poštare pa laje kao blesav i naganja van iz kuće, a ja ga izvodim na terasu da ga uvjerim da nije poštar, već naši dečki.
Trajalo je to dotjerivanje, mehaničarski radovi, slaganje dijelova s jednog na drugi dok jedan dan nisam čula „Upalio je ! Upalio je!“
Dogovorili smo se da će voziti samo po dvorištu i nikada van njega, spremili smo ga na staru godinu, a već idući dan nove od uzbuđenja nije mogao spavati
te se prerano probudio za taj prvi, mamuran dan nakon najduže noći u godini.
„Wruuuum, wruuum“ prvi dan nove godine i noćna mora zvana Zoki se vraća u mirnu ulicu kroz ime i postojanje našeg starijeg sina.
Iako ne baš preblizu susjedima i u svom dvorištu,zabranila sam mu tandrkanje kao savjesni susjed jer za sve postoji vrijeme i mjesto.
Već je par dana prošlo, mlađi sin oduševljen također, brat mu je dao đir, a ja se ne mogu načuditi što to ima u zvuku motora bez auspuha,
pubertetu, testosteronima, stiskanju gasa tandrkala i „Zokievom sindromu.“
Neka svo zlo ostane s tim, u dvorištu, na zelenom tandrkalu i u normalne sate jedne faze muškog odrastanja uz dvadeset kilometara na sat.




19:01 | Komentari (12) | Print | ^ |

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se