petak, 29.01.2016.

Drugo mišljenje


Jedan dan sam vodila ugodan razgovor sa jednim umirovljenikom.
Opuštali smo se na kavi stol do stola i razgovor je krenuo...
Nebitno mi je njegovo obrazovanje i završene škole, sigurna sam da je u domeni kojom se bavio bio uspješan, koliko je bitan širok svjetonazor i otvoren um.
Njegova žena još uvijek radi u svojoj privatnoj ginekološkoj praksi pa je on vozi da si skrati vrijeme.
Zanimalo me mišljenje čovjeka koji je prošao ono i ovo vrijeme, zaslužio mirovinu u bivšoj državi, pod drugim sistemom, tada kada nije bilo demokracije kao danas.
Objasnio mi je baš tu razliku u demokraciji onog „mračnog doba“ i ovog "svjetlog.“
Kaže, mladi ljudi uopće više nemaju poštovanja, jedan dan je zamalo dobio batine od mulca nekih dvadesetak godina.
Pokušao mu je nešto ukazati u vožnji auta dok su oboje vozili svatko u svojoj traci ,
a mulac radio osmice na brzoj cesti što je čovjeku smetalo i nije se činilo primjerenim pa mu je zablendao na što je ovaj naglo zakočio ispred njega.
Sva sreća, uspio je reagirati, prikočiti i mulac nije izašao iz auta pa je čovjek produžio svojim putem sa naučenom lekcijom u sedamdesetoj godini.
Kaže, ne može vjerovati tko tako odgaja djecu, u što su se pretvorili.
Odgovaram da sam i sama majka djece koja počinju sazrijevati i u ovoj dobi je jako bitno što će naučiti od mene, uzora.
Druga situacija, priča moj poznanik dalje pa kaže da njegova žena,
ugledna ginekologica sa bogatim stažem i doprinosom gradskoj bolnici, danas u svojoj privatnoj praksi, mora biti i psiholog jer se svaka mana prijavljuje i minus je njenom radu,
iako su kritike od laika koji surfaju internetom.
Kaže, jedan dan zove pacijentica telefonom, medicinska sestra joj proslijedi poziv, a žena s druge strane žice opisuje svoj ginekološki problem te traži besplatan savjet
svjesno izbjegavajući pregled koji mora platiti.
Doktorica je mirna i staloženo sluša, pomaže, ali pacijentica nije zadovoljna odgovorom pa kaže:
“Čujte, moje drugo mišljenje se ne slaže s vama.“ „U redu“, kaže doktorica,
„Bilo bi najpametnije da dođete na pregled, bit ćemo sigurniji, kod mene ili kod doktora koji je iznio drugo mišljenje“ na što će pacijentica:
„Drugo mišljenje sam našla surfajući internetom.“
Hahaha, kako se ono kaže, da nije tragično, bilo bi smiješno.

Pogubih se malo u temi, imam ih puno u glavi, a nekako sam opet prekomotna pa internet mijenjam za šumu, more, poglede, zagrljaje, poljupce, stisak ruke, preglede u živo.
Puno bih toga napisala, a vremena je sve manje za virtualu.
Jučer bila u šopingu i došla s još jednom spoznajom, nekada me to silno veselilo.
Znala sam neke račune staviti sa strane da bih si kupila komad nečega što me trenutno razveselilo,
a onda neplaćeni računi silno ljutili i deprimirali, kao posljedica onog trenutnog osjećaja zadovoljstva.
Odlučila sam i to promijeniti, moja dugovanja su blizu nule, sve što mogu mijenjati mijenjam da bih se bolje osjećala i uživala u životu.
Trebala sam si kupiti nove tenisice, papuče i donji dio trenerke i to na sniženju koje je na izdahu.
Odvojila sam novce za to, ali je nastao problem kad nakon par dućana nisam našla tenisice koje mi sjedaju na prvu,
budući sam znala kupovati stvari koje nikada ne bih obukla, sada sam iskrena prema sebi iz prve.
Kada sam već mislila odustati, odem na još jedan kat u ogroman dućan tenisica i vidim model koji sam vidjela mjesecima prije kad mi nove tenisice nisu trebale.
Koja sreća! To sam ja, to su tenisice koje želim, probam, a one savršene, baš za moje šetnje i uživanje sa savršenim društvom na lijepim lokacijama, ali nisu na sniženju.
Prvo mišljenje potakne osjećaj sreće i zadovoljstva, iskeširam ih i ostanem bez papuča i donjeg dijela trenerke,
ali to može pričekati neki idući mjesec, poslužit će još ono što imam.
Moje drugo mišljenje bi me sigurno odgovorilo od ovoga, ali neću i nisam ga poslušala, već zadovoljno na kavi preizula čizmice
i zamijenila ih tenisicama koje su izvrsno pristajale na karirani kaputić.
Ionako nisam pomodni tip, već svoj pa je put do auta prošao uz osmijeh i pogled na šarene cvjetiće koji veselo hodaju naprijed.
Nema sumnje, tenisice su poput svih afirmacija, motivacijskih govora, meditacija kad dođem do svoje biti...
one govore same za sebe, smiju se i vesele u svojoj šarolikosti, baš kao i naš život ako se odlučimo biti umjetnici koji ćemo ga bojati.
Možeš se osloniti na prvo mišljenje, ono unutarnje, instinktivno ili drugo mišljenje koje će ti se činiti realno,
iako...što je uopće reala?
To je osjećaj koji će učiniti sve da ne osjetiš sreću, unutarnju, bitnu.
Osjećaj kad obujem tenisice koje ću nositi godinama, gotovo svakodnevno, i svaki put kad ih obujem osjetiti sreću,
kao danas kad sam ih kupila, učinila se sretnom.
Znam i osjećam da zaslužujem to, radim na tome i kreiram da si mogu priuštiti račune, život, ali i ovakve sitne radosti.
Prvo, drugo mišljenje, manje je bitno od osjećaja koji ono izazove.
Ići naprijed, širiti obzore, mogućnosti svoje mašte ili grcati u reali kako nisi sposoban učiniti ništa u svom životu jer si prepustio da ga kreiraju drugi, mračna ili svjetla vremena?





22:05 | Komentari (7) | Print | ^ |

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.